SPORAZUMI O PRIZNANJU KRIVICE SDT-A I VIŠEG TUŽILAŠTVA U PODGORICI: Što je kriminal veći, to je kazna manja

Pola godine robije za džoint, tri mjeseca za međunarodni šverc droge

Šest mjeseci zatvora dobio je po sporazumu o priznanju krivice optuženi za prodaju 1,7 grama marihuane. Tužiteljka Tatjana Begović sa njim se nagodila i da plati 10 eura. A dva pripadnika kriminalne organizacije optuženi za međunarodni šverc heroina i marihuane osuđeni su na po tri mjeseca robije.

Sa njima se nagodila bivša specijalna tužiteljka Mira Samardžić, koja je bila mnogo tolerantnija od tužiteljke Begović, imajući u vidu da se radilo ne samo o članovima internacionalne kriminalne grupe, već i o povratnicima.

Oni su se teretili da su najmanje osam puta krijumčarili drogu iz Albanije u Crnu Goru i to 805 kilograma marihuane i nešto manje od kilograma heroina. Nagodbu koju je potpisala Samardžić usvojio je sudija podgoričkog Višeg suda Dragoje Jović.

U drugom postupku, jedan ranije osuđivani pripadnik kriminalne organizacije, optužen za krijumčarenje 80 kilograma marihuane i 3,2 kilograma heroina takođe se nagodio da robija svega tri mjeseca. Ovaj sporazum sklopila je specijalna tužiteljka Tatjana Žižić, a usvojila sutkinja Biljana Uskoković.

U obrazloženjima ovih presuda se navodi da im se to što su već osuđivani za prodaju droge ne uzima kao otežavajuća okolnost, jer su to činili u okviru iste grupe!

I dva pripadnika druge kriminalne organizacije, koja je krijumčarila stotine kilograma marihuane po regionu, dobili su, nakon nagodbe, po tri mjeseca kućnog zatvora. Njih dvojica su takođe ranije osuđivani. Sutkinja Evica Durutović je prihvatila sporazum, a u obrazloženju odluka je navela da to što su povratnici nije uticalo na presudu, pošto je prošlo određeno vrijeme od prethodnih osuda, a u pitanju nijesu bila ista krivična djela.

Ovo su samo neke od kontroverznih odluka po sporazumu o priznanju krivice, koje je prihvatio Viši sud u Podgorici.

Iz analize više stotina presuda u koje su imali uvid Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS), uočljive su brojne nelogičnosti. Tako se dešavalo da u istom postupku za isto djelo iste ili veće kazne dobiju neosuđivana lica, nego povratnici u vršenju krivičnih djela.

Organizatori kriminalnih grupa u gotovo svim slučajevima dobijali su kazne ispod zakonskog minimuma - oko dvije godine zatvora, a zaprijećena je kazna zatvora od tri do 15 godina. Dešavalo se da, po sporazumima, u istim postupcima veća kazna bude određena za pripadnika, nego za organizatora kriminalne grupe.

Tako je organizator kriminalne grupe koja je više puta krijumčarila veće količinu marihuane iz Albanije u Crnu Goru i zemlje regiona dobio dvije godine robije, dok su dva pripadnika iste organizacije dobili mjesec, odnosno dva mjeseca zatvora više.

Tužiteljka Mira Samardžić nagodila se u tom predmetu, a sporazume su usvojile troje različitih sudija: Dragoje Jović, Dragica Vuković i Biljana Uskoković.

Pored toga, u brojnim sporazumima zbog šverca velike količine droge nijesu izricane novčane kazne. Iako jesu, uglavnom su bile simbolične - par hiljada eura.

Prema informacijama iz analiziranih presuda, nabavna cijena kilograma marihuane na tržištu košta oko 1.500 eura, dok su kokain i heroin višestruko skuplji. Preprodajom, kako piše u presudama, može da se zaradi i po pet puta više novca. Ali, ni to nije razlog mnogim tužiocima da počinioce ovih krivičnih djela kazne adekvatnim novčanim iznosima, kako bi djelovali preventivno.

Prema Krivičnom zakoniku (KZ) za neovlašćenu proizvodnju i promet opojnih droga predviđena je kazna od dvije do 10 godina, a može se ublažiti najviše šest mjeseci. U presudama koje smo imali na uvid, za krivična djela u nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) ističe se da se može izreći kazna od četiri ili više godina zatvora.

Od 639 presuda po sporazumu o priznanju krivice, koje su dostavljene CIN-CG i CEGAS, samo je u jednom slučaju izrečena kazna od šest godina zatvora za šverc kokaina. Sve ostale kazne bile su ispod četiri godine, uglavnom simbolične.

Nevladina organizacija “Human Rights Watch” je 2012. godine objavila da su optuženi za krivična djela u vezi sa opojnim sredstvima, prema nagodbama u Americi, u prosjeku dobijali kazne zatvora od pet i po godina.

Sud odbio svega nekoliko nagodbi VDT-a

Prema izvještajima tužilaštva, Viši sud u Podgorici je odbio samo nekoliko nagodbi koje je, u posljednjih šest godina, sklopilo Više državno tužilaštvo glavnog grada. Odbijeni su uglavnom sporazumi zbog odustanka optuženih. Samo je u jednom slučaju, i to 2016, sud odbio sporazum od osam mjeseci zatvora za devet grama heroina. Ocijenio je da “kazna nije srazmjerna težini učinjenog djela”.

Od 437 presuda po sporazumima Višeg državnog tužilaštva koje smo imali na uvid, 391 odluka je u vezi sa krivičnim djelom neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga. Ostale presude odnose se uglavnom na predmete nasilničkog ponašanja, nasilja u porodici i seksualne delikte. U jednom od tih sporazuma, čovjeku koji je više puta osuđivan za nasilje u porodici kao naročito olakšavajuću okolnost računali su to što je “porodičan čovjek”.

Institut sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu, iako je uveden ranije, masovno počinje da se koristi od 2016. godine. Zanimljivo je da kako je vrijeme odmicalo, tužitelji su predlagali, a sudije usvajale, sve blaže kazne. Tako u 2016. i 2017. godini po nagodbama podgoričkog Višeg tužilaštva, nije dosuđen ni u jednom slučaju kućni zatvor. Međutim, u posljednje četiri godine, u čak četvrtini svih sporazuma ovog tužilaštva osuđeni su kažnjeni nanogicom.

Povratnici su i nagodbama Višeg tužilaštva u Podgorici dobijali često mnogo niže zatvorske kazne, od onih koji su prvi put počinili isto krivično djelo.

Tako se lice koje je ranije osuđeno dva puta, zbog krađe i teške tjelesne povrede, sporazumjelo da za prodaju narkotika bude osuđeno samo na pola godine kućnog zatvora. Sporazum je sklopila sadašnja v. d. vrhovnog državnog tužioca Maja Jovanović, a aminovao sudija Predrag Tabaš.

CIN-CG je od tužiteljke Jovanović pokušao da dobije komentar o temi širokog korišćenja sporazuma u crnogorskom pravosuđu, ali do objavljivanja teksta nijesmo dobili odgovor.

U drugom slučaju, licu koje je ranije osuđivano pet puta, dobilo je po sporazumu godinu zatvora zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. O nagodbi se dogovorila, takođe, sadašnja v. d. VDT-a Maja Jovanović, a potvrdila sutkinja Vesna Moštrokol.

U jednoj od presuda, petostruki povratnik se nagodio da ide u zatvor 11 mjeseci zbog ubistva u pokušaju i nedozvoljenog držanja oružja. Isto lice prethodno je osuđivano za teške slučajeve razbojništva, krađu oružja, krivično djelo protiv bezbjednosti u saobraćaju, nedozvoljene trgovine, prevare u produženom trajanju i teške krađe u pokušaju. Sporazum je sklopila tužiteljka Tanja Begović, a usvojila ga sutkinja Višeg suda u Podgorici Vesna Moštrokol.

Na dvije i po godine robije nakon sporazuma osuđen je trostruki povratnik za pokušaj ubistva i nedozvoljeno držanje oružja. Prije toga je osuđivan zbog nasilničkog ponašanja, napada na službeno lice, te nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih materijala. Sadašnja disciplinska tužiteljka Danka Ivanović Đerić se dogovorila, a sudija Predrag Tabaš je prihvatio tu nagodbu.

Sud usvaja sporazum i ako utvrdi da njime nijesu povrijeđena prava oštećenog. Od Višeg suda nijesmo dobili odgovor na pitanje u koliko predmeta se oštećeni žalio na rješenje o sporazumnom priznanju krivice, od 2016. do danas, i šta je epilog tih postupaka.

Vrhovni sud: Blaga kaznena politika za organizovani kriminal

I u dokumentima Vrhovnog suda se priznaje da su kazne po osnovu sporazuma o priznanju krivice za organizovani kriminal blage.

”Primjena instituta ublažavanja kazne, uz utvrđivanje naročito olakšavajućih okolnosti, koje su najčešće izražene u presudama na osnovu sporazuma o priznanju krivice, dovela je do pojave trenda blage kaznene politike za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala, koju karakteriše izricanje kazni ispod propisanog zakonskog minimuma”, zaključuje se u Analizi kaznene politike za najteža krivična djela za 2017. i 2018. godinu.

U Analizi upozoravaju da zakonska mogućnost primjene sporazuma o priznanju krivice za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala može stvoriti privid kod učinilaca ovih krivičnih djela i utisak kod opšte javnosti da su to lakši oblici kriminaliteta, “zbog čega se može postaviti pitanje ostvarivanja generalne i specijalne prevencije organizovanog kriminala”.

U dokumentu se ukazuje i da bi sudovi, prilikom ocjene da li treba usvojiti sporazum, trebalo sa više pažnje da cijene da li su ispunjeni svi uslovi Zakonika o krivičnom postupku (ZKP), a naročito da li je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, i da li kazna odgovara svrsi izricanja krivične sankcije.

Pojašnjava se da je sud u 90 odsto slučajeva izricao kazne ispod granice propisane zakonom, te da je primjena sporazuma o priznanju krivice zastupljena u većini slučajeva organizovanog kriminala.

”Otvara se pitanje da li je ranija osuđivanost za druga krivična djela potcijenjena prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela”, piše u analizi.

Naglašava se da prilikom zaključivanja sporazuma o priznanju krivice treba posvetiti posebnu pažnju zaštiti prava oštećenog.

Njemački pravni stručnjak, dr Štefan Pirner, upozorava da u zemljama u tranziciji, kakva je i Crna Gora, neadekvatna primjena sporazuma o priznanju krivice može imati pogubne posljedice po vladavinu prava.

I angloamerička literatura navodi da institut sporazuma u zemljama u tranziciji može imati “katastrofalne posljedice”. Ističe se da nagodbe mogu dodatno potkopati ugled pravosuđa kod stanovništva, koje pregovore doživljava kao “cjenkanje na pijaci”.

Sva ova upozorenja, očigledno nijesu imala uticaja, jer se praksa blage kaznene politike za najteža djela organizovanog kriminala, prema istraživanju CIN-CG-a, nastavila i praktično obesmislila institut sporazumnog priznanja krivice u Crnoj Gori.

Sporazumi kao trgovina pravdom

U pravnim sistemima u tranziciji sporazum se često doživljava kao “još jedan dalji vid korupcije” ili “institucionalizovani vid mita”, ističe njemački advokat, dr Štefan Pirner, u Časopisu za održiv i skladan razvoj prava “KoPra”.

”Takav pravni institut, koji je možda u svojoj domovini i bio uspješan, u drugom okruženju neće biti pretjerano plodotvoran, kao što drvo banane, na primjer, neće opstati na Antarktiku”, slikovit je advokat.

On ističe da se i nepostojanjem nikakvih smjernica za odmjeravanje kazni jača pozicija tužilaštva u pregovorima, te da građani to mogu doživjeti kao svojevrsnu trgovinu pravdom.

Pirner dodaje da ni Evropska konvencija o ljudskim pravima ne zahtijeva ubrzano okončanje postupka po svaku cijenu, odnosno po cijenu pravde, već da zahtijeva pošten postupak.

Maja Boričić
Marija Popović Kalezić