PORAŽAVAJUĆA SUDSKA PRAKSA ZA NASILJE U PORODICI I PORODIČNOJ ZAJEDNICI: Mare li sudovi za žrtve 

Više od pola izrečenih kazni u posljednje tri godine, nijesu bile kazne zatvora, a od toga je više od trećine bilo povratnika ili onih koji su već prekršajno odgovarali za nasilje

Maja Boričić/Tijana Lekić

Čovjek koji je ranije već uslovno osuđivan za nasilje u porodici, u kotorskom Osnovnom sudu dobio je deset dana da radi u javnom interesu, zato što je suprugu, pred djetetom, tukao prvo pesnicama, pa gađao raznim predmetima, a onda i metalnom šipkom po glavi, leđima i ramenima. Predviđena kazna bila je od tri mjeseca do tri godine zatvora. U tom slučaju presudila je Momirka Tešić, sada sutkinja Ustavnog suda.

Ovo je samo jedna od više stotina presuda ispod zakonskog minimuma izrečenih za nasilje u porodici, od početka 2021. do kraja 2023.

Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) više od pola izrečenih kazni za nasilje u porodici u Crnoj Gori, u ove tri godine, su bile uslovne i novčane kazne, kazne rada u javnom interesu, kućni zatvor ili liječenje, a više od trećine takvih kazni dobila su i ranije osuđivana lica ili oni koji su već prekršajno odgovarali za nasilje u porodici.

Crna Gora ima ozbiljan problem sa nasiljem, a crnogorski sudovi su, sudeći po pravosnažnim presudama, nastavili sa praksom neefikasnih i preblagih kazni. Ovakva kaznena politika dovodi zabrinjavajućeg broja povratnika, ali i do najtežih posljedica po žrtve.

Sudovi uglavnom izriču kazne zatvora koje su bliže zakonskom minimumu, a kaznena politika nema dovoljno odvraćajući karakter po učinioce nasilja, na što ukazuje i visok stepen povratništva u vršenju ovih krivičnih djela, potvrđuje za CIN-CG direktorka Centra za ženska prava (CŽP) Maja Raičević. 

Iz policije je za CIN-CG saopšteno da je, od početka 2021. do kraja 2023., registrovano 1273 krivična djela povezanih sa nasiljem u porodici, a u istom periodu, izvršeno je preko 6.000 prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Pravosuđe ne razumije fenomen nasilja, ne shvata se ozbiljnost tih krivičnih djela, ističe za CIN-CG ekspertkinja za rodnu ravnopravnost dr Kosana Beker i direktorka FemPlatz-a iz Srbije.

“ Veći dio nasilja uopšte ne bude prijavljen, a kad bude prijavljen ne bude adekvatno procesuiran. Rijetko koja žena ide na sud za prvo nasilje koje joj se desi”, naglašava Beker.

Više od pola povratnika među nasilnicima

Među nasilnicima, u ove tri godine, bilo je više od pola ranije osuđivanih lica ili onih koji su već prekršajno odgovarali za nasilje u porodici. U 467 dostupne presude koje je analizirao CIN-CG, u 244 slučaja radilo se o povratnicima.

Najveći broj povratnika bilježe Kotor, Nikšić, Berane i Danilovgrad. 

Rožaje, Plav, Kolašin, Nikšić i Herceg Novi imaju čak veći broj povratnika koji nijesu dobili ni dana zatvora, nego onih koji su osuđeni zatvorskim kaznama. 

Međutim, i u ostalim gradovima je među osuđenima polovina onih koji su ranije vršili krivična djela ili prekršajno odgovarali zbog nasilja u porodici.

U najvećem sudu u zemlji, podgoričkom Osnovnom sudu, višestruki povratnici u vršenju čak istih krivičnih i prekršajnih djela nasilja, dobijali kazne rada u javnom interesu. Tako se čovjek koji je ranije već dva puta osuđivan za nasilje u porodici (uslovno i novčanom kaznom), treći put nagodio da radi u javnom interesu 10 dana, zato što je suprugu udarao pesnicama u glavu. Sporazum je prihvatio sudija Rade Ćetković.

“ Sud je imao u vidu olakšavajuće okolnosti koje se nalaze na strani okrivljenog, činjenicu da je penzioner i lošeg imovnog stanja, kao i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela izraženo kroz potpuno i jasno priznanje koje je doprinijelo bržem i efikasnijem okončanju krivičnog postupka, te iskreno kajanje”…

Paradoksalno, isti taj sudija, koji je i član Sudskog savjeta, donio je i presudu od dvije godine zatvora za nasilje koje se, između ostalog, nastavilo u sudnici, sa potpuno suprotnim obrazloženjem istih okolnosti na strani okrivljenog. 

U toj presudi objašnjava se da “se porodične prilike okrivljenog ne mogu cijeniti kao olakšavajuća okolnost, prije svega zato što je okrivljeni oglašen krivim upravo zbog krivičnog djela protiv braka i porodice”:

“Po ocjeni suda, imovno stanje okrivljenog nije uticalo ni na jedan postupak okrivljenog, niti se njegovo nasilno ponašanje može smatrati posljedicom lošeg imovinskog stanja. Takođe, sud ne poklanja vjeru ni izraženom kajanju okrivljenog, smatrajući da se radi o neiskrenoj i prostoj verbalizaciji usmjerenoj na to da se dobije što blaža kazna”.

Ovakvo obrazloženje, koje bi, po svim standardima moralo biti praksa u donošenju ovakvih presuda, kosi sa gotovo svim ostalim odlukama donijetim zbog nasilja u porodici u Crnoj Gori. Tako se, po difoltu, okrivljenima kao olakšavajuće okolnosti uzimaju kajanje, to što imaju djecu ili što su lošeg imovnog stanja.

U kotorskom Osnovnom sudu su optuženi za nanošenje teških tjelesnih povreda i nasilje nad ženom i maloljetnom djecom dobili tri uslovne kazne, jedan kućni zatvor i jednu kaznu zatvora od 30 dana. Za ta krivična djela predviđena je bila kazna zatvora od godinu do pet. 

U Bijelom Polju je čovjek, koji je već osam puta ranije osuđivan, sada gađao ženu staklenom flašom u glavu i kažnjen da radi sedam i po dana u javnom interesu. Zakonom je bila predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Sudio je Radomir Kljajević. Za ovakva krivična djela u tom sudu su izrečene četiri uslovne kazne, rad u javnom interesu i samo dvije zatvorske kazne.

Sudija beranskog suda Ivan Došljak je presudio da nasilnik, koji je već tri puta ranije osuđivan, odradi sedam i po dana u javnom interesu, zato što je svoju suprugu, između ostalog, gađao daljinskim upravljačem u glavu.

I u Beranama su sve kazne za ovako počinjeno krivično djelo ispod zakonskog minimuma, a najblaže je kažnjen povratnik-radom u javnom interesu.

„Nju treba neko dobro da izbije pa da odmori, a nakon toga da je ubije“, rečenica je koju izgovara okrivljeni, koji dobija kaznu rada u javnom interesu u plavskom Osnovnom sudu. 

Četiri mjeseca zatvora bila je najveća izrečena kazna i to za višestrukog povratnika, koji je, između ostalog, sjekirom napao svoju suprugu i sina. Sudila je Mirjana Knežević. Druga dva povratnika su za slično nasilje dobili novčanu kaznu i kućni zatvor. 

Sudija kolašinskog Osnovnog suda Arsen Popović odlučio je da okrivljeni povratnik robija kući za fizički napad na suprugu, majku i maloljetnog brata, prijeteći puškom da će ih sve pobiti. 

U pljevaljskom sudu je povratnik u vršenju nasilja (tada novčano osuđen) sada dobio uslovnu kaznu zatvora, zato što je palicom izudarao svoju suprugu. Sudila je Ljiljana Popović.

U nikšićkom sudu je sudija Igor Đuričković nasilniku koji je ranije više puta osuđivan, ali i prekršajno kažnjavan za nasilje prema svojoj bivšoj ženi, dosudio da plati 1400 eura, jer je prekršio zabranu prilaska i ovog puta, između ostalog, gađao kamenom svoju bivšu suprugu.

Sudija rožajskog suda Mirsad Mujević odlučio je da uslovno kazni nasilnika koji je suprugu izudarao drvenom letvom, iako je ona tvrdila da duži niz godina trpi nasilje i da je često puta bila „sva modra“. I ovaj nasilnik je već ranije uslovno osuđivan, ali mu je kazna brisana.

U Herceg Novom je sutkinja Vesna Gazdić odlučila da uslovno kazni čovjeka koji je već prekršajno odgovarao za nasilje i prekršio mjere zabrane prilaska. On je opet napao svoju majku i suprugu, ovaj put, između ostalog, udarajući ih stolicom, a drugog dana i sjekirom razvalio vrata.

Na Cetinju je nasilnik koji je napao svoju trudnu ženu, dok je u naručju držala dijete, dobio uslovnu kaznu. Sudila je Marija Ćupić.

Povratnik osuđivan čak 23 puta, od čega je dva puta za nasilje u porodici, u Osnovnom sudu u Baru dobio je tri mjeseca i 22 dana zatvora. Sudila mu je Snežana Dragojević.

U Ulcinju je čovjek, za nanošenje teških tjelesnih povreda svojoj ženi, dobio da radi osam dana u javnom interesu. Predviđena je bila kazna od godinu do pet godina zatvora. Presudu je izrekao sudija Amir Đokaj.

Sud u Danilovgradu je jedini sud u zemlji koji je imao gotovo sve zatvorske kazne  i to prilično visoke u odnosu na ostale sudove u zemlji. Bila je samo jedna uslovna osuda u ove tri godine.

U slučajevima ranije neosuđivanih većina žrtava je navodila da trpi nasilje godinama, ali sud je u gotovo svim takvim slučajevima dosuđivao uslovne osude.

Tri četvrtine zatvorskih kazni kreće se u rasponu od mjesec do nekoliko mjeseci robije. 

Naša država je bila među prvim potpisnicama Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija).  Međutim, ni 13 godina kasnije, veliki broj važnih preporuka ove Konvencije nije ispoštovan- izrečene kazne su preblage, veliki je broj povratnika, a prilikom izricanja kazne najčešće se ne uzimaju u obzir otežavajuće okolnosti.

Žene i djeca žrtve u većini slučajeva

Oko 90 odsto presuda se odnosi na nasilje muškarca nad ženom, vrlo često u prisustvu djece ili su i djeca žrtve nasilja. Sudovi, međutim, u analiziranim presudama, okrivljenima kao olakšavajuću okolnost uzimaju to što imaju djecu, i kada je upravo pred njima izvršeno nasilje ili su i oni žrtve nasilja, što bi, po međunarodnim standardima, ali i domaćim propisima, trebala biti otežavajuća okolnost. 

Raičević podsjeća da kaznena politika ne zavisi samo od odluke suda, već i od toga kako se postupak vodi od trenutka kada je nasilje prijavljeno: “ Tako više od 80 odsto slučajeva nasilja završi u prekršajima. Naš monitoring je pokazao da su tužioci djela nasilja u porodici često kvalifikovali kao lakše djelo nego što su to nalagale činjenice u datom slučaju” 

Primijećeno je, dodaje ona, da se rijetko cijeni kontinuitet i istorija nasilja, kao i sticaj sa drugim djelima poput zanemarivanja i zlostavljanja djece.

Po praksi Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) se čak ističe da, u slučajevima porodičnog nasilja nad jednim roditeljem, kojem je dijete svjedok, nastavak kontakta sa nasilnim roditeljem ne može biti u najboljem interesu djeteta: “Osiguravanje kontakta sa nasilnim roditeljem ne samo da može imati negativan uticaj na dijete, nego može predstavljati ozbiljan sigurnosni rizik za žrtvu nasilnika, budući da često počinitelju daje razlog za kontaktiranje ili viđanje žrtve i nije u skladu s izdatim mjerama zabrane približavanja ili udaljavanja iz stana”.

Ono što, ističe Raičević, još više brine je činjenica da osnovni sudovi nisu izrekli nijednu mjeru bezbjednosti - udaljenje iz stana, kao  i veoma mali broj mjera zabrana približavanja žrtvi.

Istanbulska konvencija takođe predviđa strože kazne kada je žrtva dijete ili kada je nasilje počinjeno pred djetetom, kada je nasilje počinjeno od strane dvoje ili više ljudi, za ekstremno nasilje, upotrebu ili prijetnju oružjem i nanošenje teških fizičkih ili psihičkih povreda žrtve.

U ove tri godine, gotovo sve kazne za krivična djela počinjena koristeći oružje, oruđe, nanošenje teških tjelesnih povreda i nasilje prema maloljetnicima, bile su ispod zakonskog minimuma. Za takvo krivično djelo predviđena je bila kazna od godinu do pet godina zatvora.

Konvencijom je takođe, kao posebno otežavajuća okolnost, predviđena i ranija osuđivanost zbog istovrsnog krivičnog djela, ali i ranije prekršajno kažnjavanje. 

Beker ističe da je problematično i to što sud ne uzima u obzir raniju prekršajnu odgovornost, već takve okrivljene smatra neosuđivanima.

Beker podsjeća da ako imamo podatak da svaka treća žena doživi nasilje u životu, od toga ne mogu biti izuzete ni te sutkinje i tužiteljke koje odlučuju u tim procesima.

Konvencijom se upozorava da krivična djela nasilja u porodici moraju biti kažnjiva sankcijama koje odvraćaju od vršenja krivičnih djela. Odluke nadležnih državnih organa takođe ne smiju zavisiti od toga da li će žrtve povući svoje izjave i prijave. 

Grupa eksperata Savjeta Evrope za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (GREVIO) je još 2018. upozorila Crnu Goru da kazne moraju biti djelotvorne i odvraćajuće i da ne štete žrtvama i njihovoj djeci. 

„ Sudije su izgleda vođene stereotipnim rodnim ulogama i poštovanjem porodice kao temeljne zajednice društva. Puni opseg otežavajućih okolnosti stoga se često ne koristi i često se kazne ublažavaju“, ističe se u izvještaju GREVIO.

Izgleda da se, ni nakon šest godina, gotovo ništa nije promijenilo.

I u izvještaju Evropske komisije (EK), za prošlu godinu, ocjenjuje se da je nasilje u porodici ozbiljan problem i „najekstremnija manifestacija rodne neravnopravnosti u Crnoj Gori“. Napominje se da, uprkos solidnom zakonskom okviru, postoji, između ostalog, nedostatak specijalizacije pravosuđa za te teme, te da su istražna i sudska praksa veoma blage. 

„Takva praksa nije u skladu sa međunarodnim standardima“, zaključuje se u izvještaju EK. 

Blage kazne dovele do ponovnog nasilja

Blaga kaznena politika prije svega dovodi do povratništva u vršenju porodičnog nasilja, ističe za CIN-CG izvršna direktorica Ženske alijanse Stana Šćepanović.

Ona podsjeća da naš zakon dozvoljava povećavanje kazni za zlostavljanje, ako neko iznova vrši krivično djelo: „Sistem bi trebalo da reaguje snažnije kada su u pitanju povratnici, ako izostaje takva reakcija, onda to mora da se mijenja“.

U Vrhovnom sudu potvrđuju da je i u krivičnim i prekršajnim predmetima nasilja u porodici kaznena politika neefikasna. Oni za CIN-CG ocjenjuju da se sudovi pozivaju na olakšavajuće, češće nego na otežavajuće okolnosti, ne pridržavajući se međunarodnih standarda. 

I Raičević ocjenjuje da sudovi, suprotno međunarodnim standardima, kao olakšavajuću okolnost, recimo, koriste činjenicu da je okrivljeni „otac“ ili „porodični čovjek“, odnosno „roditelj“, te da su oni svojim monitoringom zabilježili samo dva primjera u kojima su sudovi pravilno cijenili te okolnosti.

Iz Vrhovnog suda dodaju da u većini slučajeva sudovi ne pružaju odgovarajuće objašnjenje: “ Ostaje nejasno, kako su ocijenili da je uslovna osuda pravičnije rješenje od zatvorske kazne, ili u kom smislu je upozorenje adekvatna krivična sankcija i može poslužiti kao preventivna mjera koja je efektnija od zatvorske kazne“.

Oni takođe ističu da su svjesni da blaže kazne uslovljavaju veću stopu povrata. 

U Vrhovnom sudu navode, međutim, da su u prethodnoj godini uočili porast izrečenih kazni zatvora. Prema analizi CIN-CG i ove kazne zatvora su gotovo sve bile po par mjeseci, opet se radilo o povratnicima, a i prošle godine je bilo mnogo uslovnih kazni, rada u javnom interesu i kućnih zatvora za povratnike.

Iz najveće sudske instance u zemlji tvrde da prepoznaju potrebu da je kaznenu politiku neophodno pooštriti, te se nadaju da će izmjene Krivičnog zakonika ojačati sudsku praksu.

Nedavnim izmjenama Krivičnog zakona, iz decembra prošle godine, u Crnoj Gori su povećane su predviđene kazne za krivično djelo nasilje u porodici, pa se sada predviđa kazna od šest mjeseci do 15 godina zatvora.

Vlada je, krajem februara, obrazovala Operativni tim za borbu protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Iz MUP-a su za CIN-CG rekli da će cilj tog tijela biti efikasnija primjena propisa, ali i zaštita žrtava nasilja. Dodaju da će na prvoj sjednici razmotriti, između ostalog, i pitanja CIN-CG-a o sudskoj praksi.  

Nekoliko najdrastičnijih slučajeva nasilja posljednjih godina koji su završeni ubistvima, između ostalog, ozbiljan su alarm da se ovakva sudska praksa mora hitno mijenjati. 

Crna Gora nema zvaničnu statistiku o izvršenim femicidima (ubistvo žene). 

Iz CŽP za CIN-CG kažu da je, prema njihovoj evidenciji, za poslednjih pet godina izvršeno 15 femicida. Raičević naglašava da je, u tri od četiri slučaja ubistava žena, koja su se desila u 2021. i 2022, ranije prijavljivano nasilje u porodici.

Nedavno je Dalibor Nikolić, koji je ubio svoju trudnu ženu Zimritu Nerdu, tako što je satima tukao palicom i šakama, pred djecom, nepravosnažno osuđen na 12 godina zatvora, jer je sud zaključio da nije imao namjeru da je ubije, pa da nije u pitanju teško ubistvo. Ona je, prije tragičnog događaja, više puta prijavljivala nasilje.

Sredinom aprila očekuje se i prvostepena presuda za ubistvo Šejle Bakije, koju je, prema optužnici, Ilir Đokaj, nakon višemjesečnog proganjanja, upucao, a njenog oca ranio. Optuženi je prije toga u prekršajnom postupku oslobođen krivice za proganjanje Bakije.

“ Uslovne kazne šalju poruku ženama da neće biti zaštićene, a muškarcima šalje poruku da mogu da rade šta god hoće”, upozorava Beker.

Beker zaključuje da kada uspijemo u društvu da podignemo nivo svijesti o nasilju, da tu nema ništa privatno, te kada uspijemo da stvorimo nultu toleranciju na nasilje, tad će početi da se mijenjaju i presude.

Viši sud smatrao kaznu od 30 dana prestrogom

Osnovni sud u Pljevljima je prošle godine odlučio da odstupi od prakse davanja uslovnih osuda za neosuđivane i odlučio da kazni čovjeka sa 30 dana zatvora, zato što je psovao, šamarao, a zatim i vukao po zemlji svoju suprugu. Presudu je izrekla sutkinja Sanja Aničić. 

Viši sud u Bijelom Polju je, međutim, preinačio ovu presudu u uslovnu. Sudili su Gorica Đalović, Dragan Mrdak i Dragan Dašić.

"Osnovano se žalbom okrivljenog ističe da je navedena kazna zatvora, koju je izrekao prvostepeni sud prestroga, cijeneći sve olakšavajuće okolnosti na strani okrivljenog", piše u odluci Višeg suda u Bijelom Polju.

U tom sudu je još nekoliko kazni, tokom 2023, smanjeno za duplo, iako se radilo o povratnicima.

U regionu slično, u Italiji šest puta veća minimalna kazna

Beker je za CIN-CG navela da je sudska praksa u Srbiji, ali i ostatku regiona slična, kada govorimo o porodičnom nasilju.

Ona ističe da su u Srbiji istraživanjem nasilja u porodici uz upotrebu vatrenog oružja došli do podataka da su kazne uglavnom blage, na zakonskom minimumu, te da su vrlo česte uslovne kazne.

Ona ističe da su ovako smiješne kazne “vrh ledenog brijega” u društvima gdje je nasilje nevjerovatno rasprostranjeno, gdje je užasno teško proći kroz cio sistem kada se prijavljuje nasilje, te da ništa nije na strani žene.

U Italiji je minimalna predviđena kazna zatvora za nasilje u porodici tri godine. Ako su žrtve nasilja trudne žene, osobe sa invaliditetom, djeca ili čak ako su samo svjedoci nasilja, ako je korišćeno oružje, kazna se može duplirati.