AZILANTI U CRNOJ GORI: Rvanje sa MUP-om i predrasudama 

Mnogi dokazani aktivisti za ljudska prava imaju problem da nađu utočište u našoj zemlji

Jovo MARTINOVIĆ 

Crna Gora je od 2019. do 2023. godine odobrila međunarodnu zaštitu za svega 51 stranca. Najviše je Rusa – 19. Većina su osobe velike platežne moći. Istovremeno, dokazani aktivisti za ljudska prava, kao i drugi koji pokušavaju da nađu utočište u Crnoj Gori, ne uspjevaju da dobiju azil.

Neki od njih u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tvrde da su naišli na otvoreno neprijateljstvo dijela crnogorske vlasti koja o Aleksandru Lukašenku i Vladimiru Putinu ima visoko mišljenje.

V.I. (puno ime poznato redakciji) je imao ružičastu predodžbu o Crnoj Gori kao prozapadnoj članici NATO-a i broj jedan kandidatu za EU, kada je 27. jula 2024. zatražio međunarodnu zaštitu od političkog progona u Bjelorusiji. 

Razuvjerio ga je Radovan Popović, sada već bivši pomoćnik ministra policije Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance. U rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5. juna 2024, Popović je odbio zahtjev za međunarodnu zaštitu ovom bjeloruskom državljaninu jer, kako se navodi u dokumentu: „ne postoji opravdan strah od progona u matičnoj zemlji“. Ovo rješenje je potvrdio i Upravni sud Crne Gore presudom od 16. januara 2025, odbivši žalbu na rješenje Popovića. V.I. je prije nedjelju dana dobio presudu i rečeno mu je da u roku od 15 dana mora napustiti Crnu Goru. Za utjehu mu je da neće biti deportovan u Bjelorusiju gdje ga čeka KGB.

On i njegova porodica su došli u Crnu Goru krajem 2020. godine i otpočeli uspješan biznis uz odobreni boravak. Međutim, V.I. se nakon pandemije Covid-a vratio u Bjelorusiju zbog problema sa poslovanjem njegove tamošnje kompanije. Iako je firma ponovo stala na noge, u proljeće 2023, počeli su problemi. Nakon poreske inspekcije uslijedile su razne kontrole jedna za drugom. Banka sa kojom je sarađivao preko 10 godina mu je naglo otkazala kreditne linije bez obrazloženja. 

Od prijatelja u državnoj bezbjednosti (Bjelorusija je zadržala sovjetski naziv KGB), priča za CIN CG, saznao je da je razlog njegovih iznenanih problema 20-minutni video na Youtube-u koji je objavio u avgustu 2020, na koji je i sam zaboravio. Snimio ga je tokom velikih protesta nakon pokradenih predsjedničkih izbora. V.I . je javno podržao preko Interneta one: „koji se bore za slobodnu Bjelorusiju“ i „pobjedu demokratije“. Na snimku se čuje kako govori da je „Lukašenko ugušio proteste prolivanjem krvi“ i da „narod treba na isti način uzvratiti“.

U julu 2023. dobio je telefonski poziv od KGB-a. Rečeno mu je da dođe na razgovor. Na pitanje zbog čega, rekli su mu je da će znati kad dođe. V.I. kaže da bi se „razgovor“ loše po njega završio, kao i za mnoge druge koji su ranije nestali nakon odazivanja KGB-u i završili u raznim kazamatima. Odmah je kupio kartu za Istanbul i preko Turske pobjegao za Crnu Goru ostavivši svoj mobilni telefon sa sim karticom u Minsku za slučaj da mu je KGB pratila kretanje preko baznih stanica. Kasnije je od susjeda saznao da je policija dolazila kući da ga traži. Policija je onda kontaktirala njegovu suprugu da pita za njega. Supruga je odgovorila da nisu zajedno i da je otišao za Rusiju.

Dobro dokumentirana tortura nad političkim disidentima i kritičarima Lukašenka koji u zatvorima drži gotovo 1300 političkih zatvorenika zbog i najmanjeg prekršaja (uključujući i sitne donacije organizacijama za ljudska prava ili žrtvama terora) nijesu, međutim, mogle uvjeriti crnogorski MUP da V.I. prijeti opasnost. Popović i vijeće Upravnog suda (čiji izvjestilac je bila sudija Tatjana Krpović) konstatuju da strah V.I. od povratka u zemlju „nije bio preovladavajući motiv“ da mu se pruži azil jer „nedostaje i elemenat progona“. Popović i vijeće Upravnog suda zamjeraju i V.I. što nije tražio azil u prvoj zemlji tranzita Turskoj, previdjevši da je porodica podnosioca već živjela u Crnoj Gori sa urednim boravkom.

 „Iako u određenoj mjeri postoje kršenja ljudskih prava u Bjelorusiji, MUP je utvrdio da se V.I. može nesmetano vratiti u zemlju porijekla, te da mu povratkom ne bi bili ugroženi život, sloboda i bezbjednost“, navode. Za crnogorski MUP, Bjelorusija je „industrijski razvijena“ zemlja. Popović je u rješenju pohvalio Bjelorusiju da je primila 2.915 izbjeglica pod mandatom UNHCR-a, 143 tražilaca azila i preko 6 hiljada apatrida i da se Lukašenkov režim bori protiv trgovine ljudima.

Slično rješenje MUP je donio i u slučaju ruskog državljanina N.T. (ime poznato redakciji) kome je takođe odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu rješenjem UPI-132/23-5/4 od 1. septembra 2023. godine. Ovaj mladi Rus je tražio azil zbog problema koje je imao zbog svog homoseksualnog opredjeljenja i straha od mobilizacije i slanja u rat. 

Ne ulazeći u opravdanost zahtjeva, MUP je svojim odbijajućim rješenjem ponovio ranije floskule. Citira se Ustav Ruske Federacije koji jamči „prava na lično dostojanstvo“, i da „niko ne može biti podvrgnut mučenju, nasilju, ponižavanju“. „Građani Rusije imaju pravo da učestvuju u politici i u upravljanju državom i pravo da slobodno biraju svoje predstavnike“, navodi se u zaključku MUP-a.

Sa stavom ovdašnjeg Ministarstva, sigurno se ne bi složile desetine hiljada ruskih građana koji su doživjeli montirane sudske procese, mučenja i često direktne fizičke likvidacije u zemlji i inostranstvu od strane Putinovog režima.

Azil u Crnoj Gori još ne uspjevaju da dobiju dokazani kazahstanski aktivisti za ljudska prava Dinara Botaevna Smailova i njen suprug Almat Mukamedžanov. 

Almat i Dinara (poznatija kao Dina Tansari) u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kažu da im je Crna Gora kao novo utočište izgledala privlačno. „Zemlja je članica NATO pakta i kandidat za članstvo u Evropsku uniju (EU), pa smo vjerovali smo da ćemo tamo biti zaštićeni od političkog progona“, ponadali su se supružnici.  

U Crnu Goru su stigli 8. oktobra 2023. godine i zatražili međunarodnu zaštitu. Samo nedjelju kasnije, 16. oktobra, kazaške vlasti su pokrenule novi krivični postupak protiv Smailove (do tada ih je bilo pet). Tužilac iz grada Ust-Kamenogorsk je optužio Smailovu da je počinila „izuzetno tešku prevaru velikog obima“ protiv šest lica na osnovu člana 190 Krivičnog zakonika (KZ) Kazahstana. Tužilac tada nije dostavio izjave navodnih žrtava, već je kasnije, krajem novembra, dostavio skenirane izjave. Smailova se tereti da nije prijavila dobrovoljne donacije ovih šest osoba u ukupnom iznosu od 23 hiljade tengi ili 44 eura. I pored primjedbi Anare Kusainove, advokatice Smailove, da donacija od ukupno 44 eura ne podliježe ni krivičnoj ni drugoj odgovornosti shodno članu 3 KZ-a, za Smailovom je raspisana nacionalna potjernica. Krajem godine, tačnije 27. decembra 2023, Kazahstan je raspisao i međunarodnu potjernicu. Status njenog supruga je ostao nejasan. Pokušaj raspisivanja međunarodne potjernice, prema dostupnim podacima, nije prošao kontrolu Interpola.

Aktivizam Smailove je počeo u julu 2016. godine kada je na svojoj Facebook stranici objavila da je preživjela grupno silovanje u mladosti i da više ne namjerava ćutati o tome i o sveprisutnom nasilju nad ženama i djecom u Kazahstanu. Pozvala je žene da javno progovore o rodnom nasilju. U aprilu 2017. godine, ona i suprug su uspostavili SOS liniju za žrtve porodičnog i seksualnog nasilja i registrovali su Javni pokret protiv nasilja ’NeMolchi.KZ’“ (u prijevodu „nema ćutanja“). Krajem 2019. godine, zahvaljujući djelovanju fondacije i međunarodnom pritisku, Kazahstan je usvojio stroži zakon za krivična djela silovanja i ostalih vidova seksualnog nasilja. Pojačana je i regulativa prevencije porodičnog i seksualnog nasilja. Smailova je 2018. god. dobila odlikovanje UN-a od predsjednice UN Women, Fumzile Mlambo-Ngugke, kao jedna od „žena koje su promijenile svijet“ 2017. godine. U aprilu 2020. je uvrštena u prvih pet žena globalnih aktivista UN Women u borbi protiv COVID-a.

Specijalne izvjestiteljke UN-a Meri Lolor i Doroti Estrade-Tank (predsjedavajuća UN-ove Radne grupe za diskriminaciju žena i djevojčica) su u zvaničnim pismima upozorile Crnu Goru da je kazahstanska vlada u zadnjih sedam godina „razvila obrazac progona i maltetiranja Smailove“. Takođe, Ujedinjene nacije su zamolile Crnu Goru da uzmu u obzir „rizike sa kojima se suočavaju kao borci za ljudska prava ako bi se vratili u matičnu zemlju“, navodeći da Smailovoj prijeti zatvorska kazna od deset godina. Osim UN-a i drugih međunarodnih organizacija o njihovom progonu je pisao AP, Slobodna Evropa (RFE), BBC, Vašington post (WP) itd.

Meri Lolor navodi u pismu našoj Vladi da je zahvaljujući Smailovoj i njenoj fondaciji NeMolchi.KZ pruženo preko 35 hiljada besplatnih konsultacija preko stalno dostupne linije, dok je preko 2,5 hiljade žena dobilo pravnu, i socijalnu pomoć. Aktivizam Smailove i Mukamedžanova protiv nasilja je doveo do osude 240 silovatelja. Takođe, zbog nemara i nepostupanja, do sada je osuđeno i 10 policajaca. Više od 200 državnih službenika je disciplinski odgovaralo u postupcima na osnovu žalbi klijenata fondacije koja daje bezplatne pravne savjete.

Sve ove aktivnosti nisu prolazile blagonaklono kod autokratskih vlasti bliskih Moskvi. „U državnoj vlasti imate opasnih pedofila, silovatelja i nasilnika raznih vrsta koje ne vole ovo što mi radimo, iako smo politički potpuno neutralni“ objašnjava Mukamedžanov u razgovoru za CIN-CG.

Problemi sa državom su počeli nakon pozivnice zamjenika generalnog sekretara UN-a Smailovoj da govori na 72. sjednici Generalne skupštine UN 21. septembra 2017. godine. Sa UN-ove govornice u Njujorku Smailova je pozvala centralnoazijske žene „da se ne stide progovoriti i da traže procesuiranje nasilnika“. Ubrzo nakon njenog govora, u Almatiju, u Kazahstanu, vlasti su organizovale pres konferenciju na kojoj je optužena za prevare i odavanje povjerljivih podataka žena žrtava seksualnog nasilja koje su zatražile pomoć od NeMolchi.KZ. „Patriotske“ nevladine organizacije su ubrzo na internetu počeli kampanju verbalnih napada na fondaciju uz prijetnje svakome ko javno govori o nasilju, ubistvima i nekažnjivosti jer se time navodno ruši ugled države.

U Crnoj Gori supružnici nisu dočekani raširenih ruku. Slične domaće organizacije koje se bave ljudskim pravima, osobito žena i žrtava porodičnog nasilja nisu pokazale interesovanje da pomognu ili da se uključe u ovaj slučaj. Upiti CIN-CG su takođe ostali bez odgovora.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) 24. aprila 2024. godine obavijestilo je supružnike da ne može donijeti odluku o njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu koju su podnijeli 26. oktrobra 2023. godine u predviđenom roku od šest mjeseci. Razlog je što donošenje odluke, kako su objasnili, „podrazumijeva utvrđivanje složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Stoga je rok za donošenje odluke produžen za još devet mjeseci od strane MUP-a. U dokumentu MUP-a stoji da odgovor na njihov zahtjev „mogu očekivati do 26. januara 2025. godine“. Iako je rok probijen preko mjesec dana do sada nema nikakvog odgovora.

Situacija se za supružnike dodatno usložila kada su krajem ljeta 2024. godine primijetili da su praćeni. Počeli su dobijati i tekstualne prijetnje na njihovom i ruskom jeziku da su locirani i da se neće izvući. Na ponovljene urgencije i UN-a i Savjeta za građansku kontrolu rada policije da im se pruži sigurnost u Crnoj Gori dok čekaju ishod svog zahtjeva, ministar Šaranović je 24. oktobra 2024. god. odgovorio Savjetu birokratski i hladno. Ponovio je raniji dopis MUP-a da je produžen rok za odlučivanje o njihovom zahtjevu „radi utvrđivanja složenog činjeničnog stanja, odnosno razjašnjenja složenih pravnih pitanja“. Po pitanju uhođenja i prijetnji supružnicima u Crnoj Gori ministar Šaranović je obavijestio Savjet za građansku kontrolu rada policije da je „sa navedenim upoznata Uprava policije“. Supružnici su za CIN-CG odgovorili da ih niko nije kontaktirao povodom prijavljenih prijetnji.

Da ovakve stvari nisu bezazlene govori slučaj kazahstanskog novinara i opozicionog aktiviste Aidosa Sadikova koji je ubijen u Kijevu početkom jula 2024. god. Porodica Sadikova je optužila kazaškog predsjednika Kasima-Jomarta Tokajeva da je naredio likvidaciju.