U Crnoj Gori je, za deceniju, samo nekoliko saobraćajnih i graničnih policajaca i dva savjetnika u MUP-u osuđeno za primanje mita. Očito je da borba protiv visoke korupcije ili nije prioritet institucija, ili su pak te institucije onemogućene da rade. A bilo koji od ta dva razloga morao bi biti osnov za veliku zabrinutost, kaže međunarodni ekspert za borbu protiv korupcije Drago Kos

Maja Boričić

Viši sudovi gotovo deceniju nijesu donijeli nijednu osuđujuću presudu za primanje i davanje mita. Na nižim sudovima, od 2015. su izrečene tri osuđujuće presude - jedan kućni zatvor i dvije kazne od sedam i devet mjeseci zatvora. Što se tiče davanja mita, sve kazne su uslovne, ili par mjeseci zatvora.

Iako je korupcija, čiji je glavni oblik podmićivanje, rasprostranjena u dužem vremenskom periodu u mnogim oblastima, na šta godinama upozorava i Evropska komisija (EK), u gotovo svim, malobrojnim osuđujućim presudama, osuđeni za primanje mita su policajci, i to obično na nižim pozicijama. Sve kazne su ili ispod zakonskog minimuma ili blizu njega, sa drugačijom praksom u sličnim predmetima.

U presuđenim postupcima od 2014. godine, oduzeto je ukupno oko 11.000 eura, nekoliko vozačkih dozvola, svjedočanstava i telefona.

To je bilans rezultata pravosuđa u posljednjih deset godina, kada govorimo o krivičnim djelima primanja i davanja mita, prema informacijama koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dobio slobodnim pristupom informacijama i pretragom odluka na sajtu sudova.

Krivičnim zakonikom (KZ) je za onog koji primi mito predviđena kazna zatvora od dvije do petnaest godina, a za onog koji daje mito od jedne do osam godina, s tim da se od kazne može osloboditi onaj ko prijavi da je dao mito, prije nego što nadležni otkriju.

Međunarodni ekspert za borbu protiv korupcije Drago Kos za CIN-CG ističe da je situacija, kada govorimo o borbi protiv korupcije, u cjelini zabrinjavajuća.

“Uz veliki broj predmeta visoke korupcije, jednostavno bi moralo biti više presuda na svim stepenima. Očito je da borba protiv visoke korupcije ili nije prioritet institucija ili su pak te institucije onemogućene u svom radu. A bilo koji od ta dva razloga morao bi biti osnov za veliku zabrinutost”.

Crna Gora deset godina nije imala ni Strategiju za borbu protiv korupcije. Taj dokument je nedavno usvojen, kao dio tzv. IBAR paketa. U Strategiji se konstatuje da bilans ostvarenih rezultata u vezi sa suđenjima i pravosnažnim presudama u slučajevima visoke korupcije gotovo da i ne postoji.

I dok se naši državnici hvale kako borba protiv korupcije značajno napreduje, u Crnoj Gori praktično nema epiloga nijedne veće “afere”, a pokrenuti slučajevi posljednjih godina protiv visokih predstavnika vlasti, pravosuđa ili policije ili još nijesu započeti pred sudom ili se nalaze na samom početku.

“Opštepoznate korupcionaške afere sa pričinjenom ogromnom štetom po budžet i građane Crne Gore nijesu procesuirane, niti su sankcionisane. Stoga su brojne strategije za borbu protiv korupcije, akcioni planovi i druga dokumenta iz te oblasti, samo mrtvo slovo na papiru”, ocjenjuje za CIN-CG advokatica Marija Radulović.

Apelacioni smanjuje kazne, ista kazna za osuđivanog i neosuđivanog

Sudeći po pravosnažnim presudama za primanje i davanje mita, crnogorsko pravosuđe se može “pohvaliti” sa nekoliko odluka protiv saobraćajnih i graničnih policajaca, dva savjetnika u MUP-i još desetak pojedinaca.

Dva saobraćajna policajca je Viši sud u Podgorici 2014. osudio na po dvije godine zatvora za primanje mita, a Apelacioni im je iste godine smanjio kaznu na po godinu zatvora.

“Pri činjenici da se ne radi o izuzetno opasnom ponašanju optuženih kako to pogrešno nalazi prvostepeni sud, već o ponašanju koje je neprimjereno službi u kojoj su zaposleni, te da su do izvršenja ovog krivičnog djela savjesno obavljali službu zbog čega su i nagrađivani, naprijed navedene olakšavajuće okolnosti cijenio kao osobito olakšavajuće”, piše u presudi koju su donijeli tadašnje sudije Apelacionog suda Milivoje Katnić, Milić Međedović i Seka Piletić.

Osuđeni su za produženo krivično djelo primanje mita, za koje je predviđena kazna zatvora od dvije do dvanaest godina, s tim da se za produženo krivično djelo kazna može povećati.

Dokazano je da su oni na putu Podgorica-Petrovac više puta uzeli mito u neutvrđenom iznosu od građana koji su vršili prekršaje u saobraćaju. Interesantno je i da je, u ovom postupku, istu kaznu dobio ranije osuđivani policajac, kao i drugi koji je bio neosuđivan.

Još jedan saobraćajni policajac je 2015. osuđen na dvije godine zatvora za produženo primanje mita, zato što je više puta na podgoričkim saobraćajnicama uzeo novac da ne prijavi i naplati prekršaje u saobraćaju. Četvorica optuženih za davanje mita policajcu, dobili su uslovne kazne.

Međutim, ovaj put sudije Apelacionog suda potvrđuju kaznu, sa potpuno suprotnim obrazloženjem, što govori o neujednačenoj sudskoj praksi za slična krivična djela.

“Činjenica da je optuženi bio aktivni pripadnik policije u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ukazuje na povećan stepen društvene opasnosti optuženog kao učinioca, te sobzirom na broj preduzetih radnji koje su ušle u sastav produženog krivičnog djela, a činjenica da je kao službenik MUP-a više puta nagrađivan, nije od uticaja da bi mu se izrekla blaža kazna od one na koju je osuđen”, piše u odluci sudija Zorana Smolovića, Dragiše Rakočevića i Milenke Žižić.

Jedan granični policajac osuđen je na šest mjeseci zatvora za primanje mita prije deset godina. On je kontrolišući državnu granicu tražio 300 eura od državljana Kosova da ih pusti da ilegalno pređu granicu ka Hrvatskoj.

U posljednjoj osuđujućoj presudi Višeg suda iz 2015. godine, dva savjetnika u MUP-a su osuđeni da su za novac završavali ostalim optuženima razne poslove u MUP-u. Savjetnica u MUP-u je dobila četiri i po godine zatvora, a njen kolega dvije godine i tri mjeseca. Optuženi za davanje mita su dobili kućne zatvore, ili po par mjeseci zatvora.

Kućni zatvor za primanje mita i zloupotrebu položaja

Još dvije osuđujuće presude, ali po optužbi osnovnog tužilaštva, donijete su tokom 2017. Osnovni sud u Rožajama je u novembru 2017. osudio na devet i sedam mjeseci zatvora dva carinika za produženo primanje mita, za koje je bila zaprijećena kazna od dvije do osam godina. Jedan je bio dodatno optužen i za zloupotrebu službenog položaja. Oni su osuđeni da su više puta omogućili ilegalan prevoz robe preko granice.

U okviru istih događaja, rukovodiocu bezbjedonosnog sektora u rožajskoj policiji je, u odvojenom postupku, dosuđen kućni zatvor za primanje mita i zloupotrebu službenog položaja. Iako mu je i Osnovni sud u Rožajama smanjio kaznu daleko ispod minimuma i izrekao sedam mjeseci zatvora, Viši sud u Bijelom Polju je smatrao da je i to previše i 2018. godine preinačio kaznu na kućni zatvor od šest mjeseci. Sudili su Milovan Spasović, Jadranka Ćulafić i Radoslav Konatar.

“Prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio raniji život optuženog, koji je bio neporočan, obavljajući posao policajca više od 30 godina, zašta je novčano nagrađivan…”, piše, između ostalog, u obrazloženju presude.

I u oslobađajućim presudama gotovo svi okrivljeni su policajci.

Vođa smjene carinske kontrole na graničnom prelazu Debeli brijeg oslobođen je u oktobru 2015. da je uzeo mito da bi propustio čovjeka koji je prevozio kante farbe bez tranzitne deklaracije.

Jedan policajac je oslobođen u oktobru 2019. godine, po optužbi ODT-a, za primanje mita. Bio je optužen da je uzeo 300 dolara od Amerikanca u vozu, da mu ne bi pisao prijavu što nije imao pasoš.

Tri granična policajca oslobođena su optužbi u februaru prošle godine da su sedam puta tokom 2019. propuštali ilegalno cigarete, kafu, alkohol i druge robe preko granice.

“Iz transkripata se nije moglo provjeriti da li glasovi snimljeni ambijentalnim mikrofonom pripadaju nekom od okrivljenih, jer u postupku sačinjavanja transkripta nije urađena identifikacija nespornog glasa za svakog od okrivljenih, a potom preko odgovarajućeg vještaka ispitano poklapanje tog glasa sa izgovorenim riječima snimljenim u kritičnim prilikama primjenom mjera tajnog nadzora”, piše u presudi.

Još jedna zanimljiva situacija desila se tokom 2018 godine. Prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici kojom je policajac oslobođen optužbi za primanje mita, nije ni doživjela ispitivanje pred višom sudskom instancom - Apelacionim sudom, jer je Vrhovno državno tužilaštvo odustalo od žalbe, koju je podnijelo Više državno tužilaštvo u Podgorici.

Jedan carinski inspektor oslobođen je 2019. optužbi za primanje mita, jer nije bilo dokaza da je tražio mito od vlasnika jedne prodavnice.

Ali zato je čovjek koji je prijavio da je sutkinja Vrhovnog suda uzela novac za donošenje odluke u predmetu pred tim sudom, za lažno prijavljivanje sutkinje dobio 10 mjeseci zatvora, što je veća kazna nego svim osuđenima za primanje mita, u postupcima pred osnovnim sudovima.

Advokatica Radulović ističe da to što presuđena lica pripadaju nižem nivou državnih službenika, ukazuje da nema adekvatne borbe i procesuiranja korupcije na visokom nivou.

“Statistika koju u svom istraživanju prikazujete obrnuto je srazmjerna stvarnosti koju živimo u našem društvu, a koja je opet prepoznata i sa međunarodnih adresa, kada nas označavaju kao društvo sa široko rasprostranjenom korupcijom u državnom sistemu”, naglašava advokatica.

Radi se o sistemskom problemu, za čije rješavanje je potrebna stvarna volja i znanje, ocjenjuje Radulović.

“O tome ipak, sami moramo odlučiti, da li ćemo se ozbiljno i stvarno uhvatiti u koštac sa ovim problemom, ili ćemo nastaviti fingiranje borbe protiv korupcije”, zaključuje advokatica.

Fokus da bude na korupciji na najvišim funkcijama

Izvještaj Evropske komisije (EK) za 2023. napominje da Crna Gora mora imati odvraćujuću i efikasnu politiku sankcionisanja korupcije, kako bi se izbjegla percepcija nekažnjivosti.

“Crna Gora mora dodatno da poboljša rezultate istraga, krivičnog gonjenja, pravosnažnih presuda i konfiskacije imovine u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou”, piše u izvještaju.

U izvještaju Stejt Departmenta za 2023. se naglašava da je korupcija značajan problem u zemlji, a da vlada nije efikasno primjenjivala zakon koji predviđa krivično kažnjavanje slučajeva korupcije među zvaničnicima.

Prema evropskoj Konvenciji o borbi protiv korupcije, svaka država Evropske unije mora preduzeti potrebne mjere da bi kriminalizovala davanje i primanje mita od strane državnih službenika. Konvencijom je obuhvaćeno i učestvovanje u bilo kojem od ovih oblika korupcije i podsticanje na nju.

Grupa zemalja Savjeta Evrope za borbu protiv korupcije (GRECO) je u posljednjem izvještaju istakla da je Crna Gora zemlja sa najvećim procentom neimplementiranih preporuka u vezi sa sudijama (67 odsto neispunjeno).

Te mjere uključuju antikorupcijske mjere unutar pravosuđa - jačanje kontrola i nadzora nad imovinskim stanjem sudija, kao i uspostavljanje jasnih i efikasnih procedura za prijavu i istragu koruptivnih aktivnosti među sudijama, ali i efikasnost u procesuiranju slučajeva - mjere za ubrzanje sudskih postupaka, smanjenje zaostalih predmeta i povećanje efikasnosti rada sudova.

“Evaluacioni tim GRECO napominje da trenutno nije stavljen pravi fokus na rizike od korupcije sa kojima se naročito suočavaju lica na najvišim izvršnim funkcijama”, navodi se u mišljenju GRECO.

Prema izvještaju Indeksa percepcije korupcije (CPI) međunarodne organizacije Transparency International za 2023. Crna Gora ima 46 poena od 100, što je rast za jedan poen u odnosu na 2022. Naglašava se da su zemlje sa najnižim rezultatima u borbi protiv korupcije svakako i zemlje koje imaju veoma niske ocjene u funkcionisanju pravosuđa. Izvještaj ističe da se Crna Gora suočava sa sistemskim problemima korupcije, te da tome najviše doprinosi slab pravosudni sistem. Naglašava se potreba za jakim, nezavisnim i transparentnim pravosuđem, kako bi se efikasno borili protiv korupcije.

I dok međunarodne organizacije uporno upozoravaju Crnu Goru da borba protiv korupcije mora biti efikasnija, u Crnoj Gori su gotovo svi čelnici institucija koje su trebalo da se bave tim poslom, uhapšeni pod sumnjom u ozbiljne zloupotrebe službenog položaja. Jedna od poluga te borbe - Agencija za sprečavanje korupcije trenutno je bez šefa, jer je direktorica Jelena Perović nedavno uhapšena pod sumnjom da je zloupotrijebila službeni položaj.

Bivši šef Specijalnog tužilaštva Milivoje Katnić sumnjiči se za zloupotrebu položaja i ratne zločine.

Bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica tereti se, između ostalog, da je posredovala da se predmeti pred sudovima završavaju u korist privatnih firmi, te da je za to primila mito…

Međutim, sudeći po tome kako su krenuli ovi procesi, opstrukciji i stalnim odlaganjima pretresa, čekaće se još dugo na pravdu i efikasnu borbu protiv korupcije na svim nivoima.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je 21. i 22. juna 2024. u Petrovcu održao obuku o istraživačkom novinarstvu koju su vodili iskusni i eminentni stručnjaci Vladan Mićunović, Branko Čečen i Milka Tadić Mijović. Oni su imali cilj da kroz teorijski i praktičan rad osposobe učesnike treninga za istraživačko novinarstvo za izvještavanje o ekonomskim i društvenim temama. Treneri su prilagodili obuku iskustvu i znanju učesnika, fokusirajući se na tehnike istraživačkog izvještavanja, nove medije, novinarsku etiku i druge važne teme.

Trening “Istraživačko novinarstvo: Izvori, provjera činjenica i tehnike” je dio projekta “Profesionalno novinarstvo za bolju zaštitu ljudskih prava” koji sprovodi Media centar u partnerstvu sa Institutom za medije Crne Gore i CIN-CG-om. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sprovodi novinarsko istraživanje o brojnim medicinsko-estetskim zahvatima koji se u Crnoj Gori sprovode u specijalizovanim klinikama, salonima i drugim ustanovama koje nijesu tradicionalne bolnice. 

Cilj istraživanja je da se pokuša otkriti i spriječiti štetna praksa da nekvalifikovani kadar pruža ozbiljne medicinsko-estetske usluge, koje, ukoliko su rađene bez poštovanja procedura i standarda, mogu ozbiljno da ugroze zdravlje pacijenata. 

Upitnik je u potpunosti anoniman. 

Ukoliko neko želi detaljnije da podijeli svoje iskustvo, može da se obrati i na mejl: redakcijacincg@gmail.com.

CIN-CG se zahvaljuje svima koji učestvuju u ovoj kratkoj anketi

O migracijama, dramatičnim demografskim promjenama u zemlji i kako sve to utiče na prilike i perspektivu Crne Gore govori profesor Filozofskog fakulteta UCG, demograf Miroslav Doderović u podkastu Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Razgovor je na linku:

Od vremena koleginice Vesne Perović, pa do danas, nije se mnogo prominjenilo što se tiče uvreda na račun žena u politici, samo što sad imaju društvene mreže kao uvijek dostupan poligon za najprljavije igre i isijavanje mržnje, bez konsenkvenci

Predrag NIKOLIĆ

Nikako da se odmaknemo od prakse nasilja, nedavno se desio napad na bivšu ministarku Vesnu Bratić. Žene u politici se često brutalnije i vulgarnije napadaju od političara. Zašto je to tako?

Politika se, nažalost, u rigidnoj, tradicionalnoj Crnoj Gori još uvijek smatra muškim „atarom“, tako da ulazak žena u politiku, posebno onih samosvjesnih koje imaju jasne i nedvosmislene stavove kojima skreću pažnju javnosti, iritira muško ušuškano „krdo“ i dovodi do brutalnih i vulgarnih napada. I ovdje nije uopšte bitno kojem ideološkom spektru pripadate, važno je da ste uzdrmali i zatalasali tamo gdje muškarci žele da dominiraju, a to je tamo gdje postoji moć. Otud napadi i na koleginicu Vesnu Bratić i na koleginicu Draginju Vuksanović, koje su ideološki na dijametralno suprotnim političkim polovima. To su i pokušaji da se žene ne posmatraju kao misaona bića, već da se omalovaže i svedu na objekat, jer uglavnom se ne polemiše sa stavovima koje žene iznose, nego se komentariše njihova pojavnost, izgled, način odijevanja, gestikulacija, način izražavanja. Muškarci se plaše jakih i dominantnih žena, posebno u politici jer tu je koncentrisana moć. I vrlo su solidarni, bez obzira na partijsku obojenost, da treba istisnuti ili marginalizovati žene političarke. Deklarativno su im puna usta rodne ravnopravnosti, ali suštinski i iza kamera je potpuno druga priča, čast rijetkim pojedincima. 

Ali nadam se da će ovakve reakcije i ovi kukavički napadi izazvati kontraefekat i probuditi inat, a ne obeshrabriti žene da se bave politikom, mada mnoge idu linijom manjeg otpora i misle „Što će nam to“.

Bili ste prva potpredsjednica Skupštine Crne Gore, kakva su vaša iskustva što se tiče napada i govora mržnje i one rodno zasnovane u parlamentu i mimo njega. Vaša prethodnica ma mjestu predsjednice Skupštine Vesna Perović svojevremeno se suočavala sa brojnim uvredama.

Naravno da ni ja nijesam bila pošteđena uvreda i govora mržnje. Istina u samom parlamentu je manje toga, jer ta ogovaranja i ti udarci obično idu kukavički iza kulisa, jer teško se ko odvaži da baš javno pred kamerama, oči u oči, pokaže to svoje javnosti nepoželjno lice. Ali zato su društvene mreže i komentari na tekstove objavljene na portalima, pravi teren za podmukle, kukavičke napade, jer tamo je, nažalost, omogućeno da anonimno, skriveni iza lažnih profila isijavate mržnju, vrijeđate, podmećete, blatite, bez ikakvih konsekvenci. I tu se onda te kukavice junače. A to čitaju naše porodice i nije lako, i oni svi preživljavaju to. 

Nakon nekih mojih javno iznešenih stavova koji su se razlikovali od onih koje su od mene očekivale bivše koalicione kolege, vodila se vrlo prizemna i prljava kampanja protiv mene, upravo od njih, preko njihovih agresivnih pristalica i raznih plaćenih botova. Tako da sam imala priliku, da zato što imam svoj stav i što nijesam ničija marioneta, osjetim surovost i bezočnost napada onih koji su smatrali da treba da mislim njihovom glavom. Bilo je tu i ozbiljnijih prijetnji, no ja nisam tome davala veliki publicitet. Ali to vas sve ojača, i u stvari vidite koliko su neki ljudi koji se predstavljaju demokratama i glume vam prijatelje, suštinski neiskreni, jadni i bezvrijedni. Meni je važno da ja nikada nijesam pogazila svoje principe niti izašla iz programskih okvira i načela partije kojoj pripadam. U politici je mnogo lažnih predstava za javnost, ne mnogo, nego premnogo, to čak dominira.

Tako da od vremena koleginice Vesne Perović, pa do danas, nije se mnogo prominjenilo što se tiče uvreda, samo što sad imaju društvene mreže kao uvijek dostupan poligon za najprljavije igre i isijavanje mržnje, bez konsenkvenci. 

Aktivno ste učestvovali i bili angažovani u radu skupštinskog Ženskog kluba. Koliko je klub pomogao u smanjenju predrasuda i nasilja prema ženama u politici?

Jako sam ponosna što sam uspjela da realizujem ideju o osnivanju Ženskog kluba Skupštine Crne Gore, i što je on utemeljen, sad i poslovnički, i nastavio da živi i u ovom sazivu a živjeće i budućim sazivima Skupštine Crne Gore. Moram priznati da smo kao Ženski klub tokom mandata mog, i moje koleginice Vesne Pavićević, kao kopredsjednica mnogo radile na suzbijanju govora mržnje i napada na žene iz javne sfere, jer napada je bilo baš previše, gotovo svakodnevno. Napisale smo na desetine saopštenja i reakcija na konkretne napade i štitile sve koleginice bez obzira slagale se ili ne sa njihovim javno izneseni stavovima. Nasilje nikad nije rješenje.

 

Ženski klub Skupštine Crne Gore kreirao je i Manifest protiv nasilja nad ženama u politici - dokument koji je produkt zajedničkog rada poslanica i članica Ženskog kluba Skupštine Crne Gore i alumnista Instituta za napredno liderstvo u politici (ALPI program) koji sprovodi Internacionalni republikanski institut (IRI) i apelovali da se društvene mreže, koje su upravo poprište verbalnih napada i uvreda, smatraju javnim prostorom i samim tim kriminalizuju napadi na tom terenu.

Takođe smo sa našim partnerima, Vestminsterskom fondacijom organizovale snažnu medijsku kampanju pod nazivom  „Šta bi ti na mom mjestu“ sa ciljem suzbijanja nasilja u online prostoru. Pokušali smo da kroz zamjenu uloga dočaramo kako bi se muškarci osjećali na našem mjestu da se njima neko se obraća i da ih targetira na način kojem smo mi kao žene u politici svakodnevno izložene.

Važno je, to uvijek ističem, da u ovakvim kampanjama i muške kolege koje imaju svijest o značaju rodne ravnopravnosti ne samo po žene, nego po ukupno društvo, uzmu učešća. Moram istaći da nam je tu mnogo pomogao kolega Boris Mugoša, koji je i pridruženi član Ženskog kluba. Ali ako hoćemo emancipaciju u njoj moraju učestvovati i muškarci.

Moram istaći da je i Evropska komisija prepoznala značaj postojanja i rada Ženskog kluba u prethodnom sazivu, pa su u dva poslednja izvještaja istakli nas kao pozitivan primjer kako se treba ugledati na nas i akcenat davati zajedništvu i stvarima koje nas spajaju, a ne razdvajaju.

 
Česta kritika ženama koje se bave politikom da usvoje način izažavanja i djelovanja svojih muških kolega. Da li je smatrate da je ova teza tačna?

Nažalost, surova istina je da mnoge žene koje dođu do nekih politički značajnih pozicija preuzimaju matricu ponašanja muških kolega, što nije dobro i što negdje deprimira i obeshrabruje, a baš sa tih pozicija treba slati poruke ohrabrenja da se žene aktivnije uključe u politiku kako bi nas bilo više na mjestima odlučivanja. Takođe, žene u politici se nerijetko ponašaju inferiorno u odnosu na muške kolege i povinuju se njihovim stavovima i onda kada se intimno ne slažu sa njima, posebno stavovima partijskih lidera i ne mogu da iskorače čak ni po pitanju rodne ravnopravnosti iz tih partijskih okova. A muškarci, uglavnom, žene u politici doživljavaju kao nužno zlo, nevoljno ispunjavanje obavezujućih kvota jer znaju da se neko od njih mora pomjeriti da bi to mjesto zauzela žena. Zato postoji toliki otpor.

Ali moramo biti realni i svjesni činjenice da u patrijarhalnoj crnogorskoj sredini mnoge žene nemaju senzibilitet za rodnu ravnopravnost i njima se dominacija muškaraca, posebno u politici podrazumijeva, čak i zamjeraju ženama koje se bave politikom. Ženska solidarnost često izostaje, čak i u ovom govoru mržnje, već se traži opravdanje, iako bi trebalo da imamo nultu toleranciju prema svakom obliku govora mržnje kome god da je upućen. Nažalost nije to tako. To je Crna Gora, istina stvari se mijenjaju polako ali emancipacija dolazi prilično sporo i treba nam još dosta vremena. 

Dugo ste u politici, da li primjećujete neki pomak na bolje što se tiče smanjenja govora mržnje, verbalnog, rodnog i ostalog nasilja među političarima?

Ono što primjećujem je da se više o tome priča, što znači da je problem prepoznat i samim tim je mnogo veća šansa da se dođe do rješenja. Mislim da se ta vrsta nasilja mora jače sankcionisati, ako mislimo da to zaustavimo a uporedo sa tim treba se raditi na edukaciji po ovom pitanju na svim nivoima jer obrazovanje je jedini način da se promijene učmale i ukorjenjene predrasude, jeste to duži put, ali jedino je tako moguće mijenjati svijest ljudi. Naravno da mediji u svemu ovome igraju vrlo važnu ulogu, pa samim tim i ovaj intervju smatram doprinosom u tom pravcu.

U maju ove godine obilježeno je dvadeset godina od ubistva Duška Jovanovića, glavnog odgovornog urednika i vlasnika Dana, lista, koji je početkom milenijuma izvještavao o organizovanom kriminalu šverca cigareta u Crnoj Gori. 

Jovanović i redakcija Dana doživljavali su godinama brojne pritiske, prijetnje, a Jovanović je i pretučen u ulazu svoje zgrade nekoliko godina prije ubistva. Politički vrh i kriminalne grupe bile su tada u sprezi koja je dovela da toga da Crna Gora postane jedan od glavnih centara duvanske mafije u regionu. Jovanović je u periodu kada je ubijen prenosio detaljnu istragu hrvatskog nedjeljnika Nacional, koja je uz brojne dokaze i dokumnete iznosila detalje duvanskog šverca, dovodeći u vezu tadašnjeg prvog čovjeka Crne Gore, Mila Đukanovića i njegove sardnike sa ilegalnim poslovima. Četiri godine kasnije, 2008, ubijen je i glavni odgovorni urednik Nacionala, Ivo Pukanić. 

Ubistvo Duška Jovanovića do danas nije razriješeno, kao ni mnogi drugi napadi na novinare, naročito one najhrabrije koji su se usudili da izvještavaju o kriminalu i korupciji u vrhu vlasti i zamjere se najmoćinijim ljudima u Crnoj Gori. Evropska komisija svake godine u svojim izvještajima ističe da Crna Gora nema dovoljno dobre rezultate u istragama napada na novinare koji su se dašavali tokom trodeceniske vladavine Demokratske partije socijalista (DPS), a pojedine istrage nisu dale nikakve rezulatete. Osim slučaja Duška Jovanovića i Dana, tu su pokušaji ubistva novinara Vijesti Tufika Softića i Olivere Lakić, prebijanje Mladena Stojovića i Željka Ivanovića, bombaški napad na redakciju “Vijesti” i tako dalje.

Prema poslednjem izvještaju organizacije Article19, Global Expression Report, Crna Gora ima solidan rejting kada je u pitanju sloboda izražavanja, odnosno nalazi se na 48. mjestu na listi od 161 zemlje. 

I prema poslednjem izveštaju Reportera bez granica ,,World Press Freedom Index”,  za 2024, zauzima 40. mjesto od 180 zemalja, sa rezultatom od 73.21, što  ukazuje na relativno dobar nivo slobode medija. Analizirajući podatke iz prethodnih godina, može se zaključiti da u poslednjih nekoliko godina Crna Gora ima bolji rejting slobode medija nego u ranijem periodu, naročito tokom kasnih godina vladavine DPS-a, kada je Crna Gora bila među najniže rangiranim zemljama Evrope. Tako se u periodu od 2017. do 2020. Crna Gora kretala oko 105. mjesta na listi od 180 zemlja. Znači, u poslednjih nekoliko godina, rejting se poboljšao za čak oko 60 mjesta. Do ovog poboljšanja došlo je najviše jer u posljednjih nekoliko godina gotovo da nije bilo direktnih fizičkih napada na medije i novinare. 

Nemoguće je ne povezivati ovakav nivo slobode sa smjenom tridesetogodišnje vladavine DPS-a, tokom koje se prosječan građanin plašio da izgovori stav glasno za kafanskim stolom sa prijateljima, već su se politička mišljenja šaputala uz oprezno osvrtanje preko ramena. 

Ipak, situacija, iako znatno bolja, nije idealna. I pored toga što crnogorski zakoni garantuju slobodu govora i izražavanja, sloboda medija nastavlja da bude pod prijetnjom političkog miješanja, ekonomskih pritisaka i nekažnjivosti napada na novinare, ističe se u izvještaju Reportera bez granica. 

Ključni napadi na novinare, koji su se desili tokom prethodnog režima, i dalje nisu ni blizu razriješenja. Ta činjenica ne uliva povjerenje. To upućuje na bojazan da ljudi prethondog sistema i dalje imaju moć kada su ključni procesi u pitanju ili utiču na one koji su danas na vlasti. Tako, isto kao što se ne rješavaju pojedini slučajevi  organizovanog kriminala iz prethodnog perida, izostaje rješavanje napada na one koji su pisali o tome, i zbog toga ugrozili ili izgubili svoje živote. 

Da su oni ključni akteri prethodnog režima  opstruirali istrage napada na novinare, pokazala je činjenica, koja je izašla na vidjelo nakon smjene DPS-a da je nekadašnja dugogodišnja predsjednica Vrhovnog suda, a ranije i Vrhovna državna tužiteljka, Vesna Medenica, lično opstruirala istragu ubistva Duška Jovanovića, sa te pozicije tužiteljke. 

Iako je znala za važnu službenu zabilješku, odnosno priznanje Damira Mandića, jedinog osuđenog za ubistvo Duška Jovanovića, Medenica nije reagovala po hitnom postpku. Istraživački napori pojedinih novinara ukazuju je da je to bila jedna od ključnih stvari koje su usporile istragu i uticale da se ubistvo nikada ne rasvijetli. 

Protiv Medenice je 2022. podignuta optužnica za učestvovanje  u kriminalnoj grupi u kojoj je i njen sin, a koja se bavila organizovanim kriminalom i švercom. Skaj prepiske pokazuju da je Medenica vršila pritiske i opstrukcije na sudski sistem neprimjerenim uticajem, te da se sa funkcije predsjednice Vrhovnog suda mješala i odlučivala o brojnim sudskim procesima svojih kolega, koji su morali biti nezavisni. 

Dok pravosuđe ne bude imalo hrabrosti da spremno procesuira organizovani kriminal, ne može se očekivati da će napadi na novinare, koji su prvi istraživali i izvještavali javnost o kriminalu u strukturama vlasti, biti procesuirani. 

Đurđa RADULOVIĆ

"This op-ed is sponsored by ARTICLE19 as part of the Ethical Journalism Awards, #CheckitFirst. ARTICLE19 is an international think–do organization that propels the freedom of expression movement locally and globally to ensure all people realize the power of their voices."

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) počinje realizaciju projekta: “Etičko novinarstvo u pričama o žrtvama nasilja” u okviru “Western Balkans Media for Change” projekta.

U fokusu projekta biće ranjive grupe, žrtve nasilja, stigme, diskriminacije i ostali vidovi kršenja ljudskih prava. CIN-CG će kroz ovaj projekat uraditi više dubinskih istraživanja, a o rezultatima nalaza, pored objavljenih tekstova, javnost će informisati i kroz kampanju na društvenim mrežama.

Projekat će trajati četiri mjeseca. 

Iako je zaštićeno područje, zaštita nije djelotvorna zbog neadekvatnih zakonskih rješenja, ali i činjenice da se ni ona ne implementiraju na pravi način. Otpad prijeti i zdravlju građana

Tijana Lekić

Gume, građevinski otpad, uginule životinje, ostaci hrane, tekstilni otpadi, djelovi auta, namještaja - nema šta nema na divljim deponijama kojih je obilje na teritoriji parka prirode (PP) “Rijeka Zeta”.

Ovo zaštićeno područje se prostire na 120 kvadratnih kilometara i pripada teritorijama opština Podgorica i Danilovgrad. Podgorička strana obuhvata 26 kvadratnih kilometara i njom upravlja Agencija za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice (AUZP), dok je ostatak Parka u danilovgradskoj opštini.

Najveća deponija se prostire na jednom kvadratnom kilometru i nalazi se na Marezi, pored magistrale, u blizini restorana “Imanje Knjaz”, nadomak Podgorice. To je ozbiljna prijetnja za ekologiju, a i za zdravlje građana.

Prema riječima zaposlenih u Službi zaštite AUZP, rendžerima koji kontrolišu dio parka na teritoriji Podgorice, ova velika deponija poplavi sa prvim kišama i tim plavnim područjem otpad se samo širi.

Ilegalne deponije, osim što privlače štetočine kao što su miševi, muve, pacovi koje mogu da šire zarazne bolesti, takođe zagađuju zemljište i podzemne vode, jer otpad često sadrži teške metale i druge opasne supstance.

Nekoliko mjeseci od osnivanja Parka, početkom 2020. godine, AUZP se suočava u operativnom radu sa problemom nejasno definisanih nadležnosti podgoričke Komunalne policije i Ekološke inspekcije kada je u pitanju nelegalno odlaganje otpada.

Iz AUZP su saopštili Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) da iz Ekološke inspekcije smatraju da su nadležni samo za opasne otpade, dok je za sve ostale vrste otpada nadležna podgorička Komunalna policija.

Međutim, iz Komunalne policije tvrde da je po Zakonu o zaštiti prirode za sve vrste otpada u zaštićenim područjima nadležna Ekološka inspekcija.

“Kada govorimo o zaštićenim područjima, rendžeri su zaduženi za nadzor terena. Ako konstatuju neke probleme, to javljaju Upravi za inspekcijske poslove kako bi se pokrenuo postupak”, naveli su iz podgoričke Komunalne policije za CIN-CG.

Ta policija, međutim, nije odgovorila na pitanje da li ima nekih zakonskih nedostataka koji ograničavaju njihov rad i koji su to nedostaci.

Još veći problem predstavlja činjenica što Zakon o upravljanju otpadom ne prepoznaje privatno zemljište, pa podgorička služba “Čistoća” nema obavezu da odnosi otpad sa privatnih imanja.

“Vršimo uklanjanje otpada samo po zahtjevu vlasnika privatnih parcela”, kazali su iz “Čistoće” za CIN-CG.

Stručna služba AUZP je, zahvaljujući podacima sa terena koje im prenose rendžeri, napravila detaljnu bazu podataka sa lokacijama i vrstama otpada.

“Sve deponije koje su bile na parcelama koje su državnom vlasništvu, a na koje su ukazali rendžeri prilikom svakodnevnih obilazaka terena, ‘Čistoća’ je uklanjala, ali su često nanovo pravljene”, istakli su iz AUZP.

Brojne divlje deponije koje se nalaze na prostoru PP “Rijeka Zeta” postoje dugo, vjerovatno su bile tu i prije proglašenja ovoga prostora zaštićenim područjem, ali nastavljaju da se šire i nakon proglašenja. Osobe koje nepropisno odlažu otpad, uglavnom biraju vrijeme, pa to čine pretežno noću, potvrđuju iz AUZP.

“Kazne nijesu adekvatne težini učinjenog djela. Tako je prema saznanjima dobijenim od Komunalne policije predviđena kazna za nepropisno odlaganje kamiona otpada bila svega 20 eura”, rekli su iz AUZP za CIN-CG.

Vlasnik privatne parcele u zaštićenom području dužan je da, prema Odluci o komunalnom redu, vodi računa o svom posjedu, a ukoliko to ne radi, inspektor ili rendžer izlaskom na lice mjesta, konstatuje zapisnički zatečeno stanje i ukazuje rješenje subjektu nadzora da svoje dvorište uredi.

“Kazna za fizičko lice je od 20 do hiljadu eura”, naveli su iz Komunalne policije Podgorice.

Zemlje Evropske unije (EU) imaju mnogo strože zakone i praksu. U Italiji je tako prekršajna kazna za onoga koji je uhvaćen da odlaže nelegalno otpad bila od 300 do tri hiljade eura, a od oktobra 2023, čak i povećana i sada iznosi od hiljadu do 10 hiljada eura. Ako su u pitanju opasni otpadi, kazna može ići i do 20 hiljada eura. U italijanskom Zakonu kulurnog nasljeđa i pejzaža navodi se da nije samo onaj ko je nelegalno odložio otpad kriv, već i vlasnik zemljišta na kojem se nalazi otpad može odgovarati.

“Od 2020. do danas nije bilo formiranih krivičnih predmeta zbog krivičnog djela zagađenje životne sredine otpadom”, saopštili su iz Osnovnog suda Podgorica za CIN-CG.

Krivični zakonik Crne Gore (KZCG) propisuje kazne od tri mjeseca do osam godina zatvora onome ko sakupljanjem, prevozom, preradom, odlaganjem ili odstranjivanjem otpada izazove opasnost za život, tijelo ili zdravlje ljudi ili opasnost - znatnu štetu - u odnosu na kvalitet vazduha, vode ili zemljišta ili za životinjski ili biljni svijet. Ako je djelo učinjeno iz nehata, onda zakon propisuje kazne od novčanih do pet godina zatvora, a u slučaju da je djelo dovelo do teških tjelesnih povreda, teškog narušavanja zdravlja ili smrti jedne ili više osoba, učinilac se može kazniti zatvorom od dvije do dvanaest godina.

Iz AUZP su CIN-CG-u kazali da je prije tri mjeseca u Podgorici održan sastanak predstavnika svih relevantnih ustanova, preduzeća, lokalnih i državnih inspekcija nadležnih za ovu problematiku, kao i drugih koje mogu da da doprinesu rješenju ovoga problema i da je tom prilikom donesen zaključak da se vlasnici parcela na kojima postoje divlje deponije pozovu na razgovor u prostorije Glavnog grada.

“Direkcija za imovinu Podgorice je dobila zadatak da uz pomoć AUZP-ove baze divljih deponija, identifikuje vlasnike i pozove ih na sastanak u Glavni grad, jer postoji mogućnost da neki nijesu ni upoznati u kakvom su stanju njihove parcele”, istakli su iz AUZP.

Na tom sastanku vlasnici će biti informisani o tome da će deponije biti uklonjene, ali da bi, u slučaju ponovnog odlaganja otpada, svako snosio odgovornost za stanje svoga imanja, odnosno da bi protiv njih bio pokrenut postupak.

Često se dešava da neko zapali otpad na ovim divljim deponijama. Tada se javlja rizik po zdravlje stanovništva u blizini. Kada se požari aktiviraju, šire se štetne i otrovne materije - na primjer, sagorijevanje plastičnih materijala generiše dioksine i slična jedinjenja, pa se tako zagađuje vazduh, voda, zemljište…

Blizu najveće deponije se i eksploatiše zemlja, kažu rendžeri sa kojima je razgovarao CIN-CG.

“Uhvatali smo ih kako odatle kradu zemlju i poslije to prodaju”.

Pitanje je kuda odlazi ta zemlja i za šta služi, kao i kakve posljedice po zdravlje njena upotreba može da izazove.

Jedna od pet glavnih tačaka Zelene agende za Zapadni Balkan, koju je Crna Gora potpisala 2020. godine, jeste smanjenje zagađenja vazduha, vode i zemljišta. Sredinom aprila 2024. godine usvojen je Zakon o upravljanju otpadom, ali on se detaljnije ne bavi deponijama na privatnim imanjima u zaštićenim područjima.

Tim više nevladinih organizacija nedavno je predložio da se, u okviru reorganizacije Uprave za inspekcijske poslove, usvoji digitalizacija inspekcijskih službi i prijava. To bi moglo povećati transparentnost, borbu protiv korupcije u ovoj oblasti i efikasnost službi.

Prvo se gradi, pa šta bude, biće

Jedna žena sjedi ispred svoje kuće i čita novine. Pored nje, uz visoku betonsku ogradu rade bageri, rovokopač, grade se temelji… Na Veljem brdu, u zaštićenoj zoni PP, niče čitavo novo naselje. No, to je samo jedno od gradilišta.

Novinarka CIN-CG-a je za potrebe ovog istraživanja, obišla podgorički dio PP “Rijeka Zeta” sa rendžerima AUZP-a i imala priliku da vidi da je na prostoru Veljeg brda u posljednje vrijeme niklo čak sedam bespravnih objekata.

Vide se gotovo postavljeni temelji, betonske ploče i noseći zidovi na pojedinim objektima. Pored većine nedovršenih objekata istaknuto je rješenje Ekološke inspekcije o zabrani gradnje, a manji broj ima i zabranu Građevinske inspekcije.

Ali, samo su neki zbog tih zabrana zaustavili gradnju, a dio ne odustaje. Jedni grade u trećoj zoni zaštite ovog parka prirode, a neko i u drugoj, gdje bi mogli po zakonu biti postavljeni samo privremeni objekti.

Nijedan od ovih objekata nije porušen. Interesantno, na jednom objektu koji se već mjesecima gradi, radnici su slobodno kopali ispred ekipe CIN-CG, iako vlasnik tog objekta u tom momentu nije imao saglasnost Agencije za zaštitu životne sredine (EPA). CIN-CG je saznao da je saglasnost od EPA dobijena dan nakon naše posjete.

Ovakvi slučajevi ukazuju na pogubnu praksu koja je učestala u Crnoj Gori - prvo se gradi bez dozvola, pa šta bude. Dozvole se traže naknadno i tako se legalizuju mnogi objekti.

Rendžeri objašnjavaju da su oni koji grade u zaštićenom području u početku pomalo i “štrecali” od službe zaštite Agencije za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice.

“Međutim, kako vrijeme prolazi i oni vide da ozbiljnijih sankcija nema, svi su krenuli da grade, pa šta bude da bude… Inspekcija izađe, dobiju prijavu, a onda nastave da grade”.

Kazne za bespravnu gradnju koja uništava životnu sredinu uglavnom uslovne

Rendžeri su u proteklom periodu podnijeli 11 zahtjeva za reagovanje Ekološkoj inspekciji i osam zahtjeva Građevinskoj inspekciji zbog bespravne gradnje u parku prirode “Rijeka Zeta”.

Za nadzor na protivpravno izgrađenim objektima, shodno Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata, zadužena je Urbanističko-građevinska inspekcija u okviru Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MDUP).

Prema Zakonu o zaštiti životne sredine, Ekološka inspekcija nadležna je da vrši kontrole u zaštićenim područjima.

“Što se tiče ilegalne gradnje, od 2020. godine donoseno je 14 rješenja o zabrani daljih aktivnosti, a podneseno šest zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i jedna krivična prijava”, kažu iz Ekološke inspekcije za CIN-CG.

Objašnjavaju i da se, u zakonskom smislu, dešava paradoks. Naime, trenutno važećim Zakonom o zaštiti prirode nije propisana prekršajna odgovornost za fizičko lice ukoliko vrši radnje, aktivnosti i djelatnosti u zaštićenom području prirode bez dozvole Agencije za zaštitu prirode, iako bi to trebalo da postoji.

“Smatramo da bi trebalo primijeniti tu zabranu i kaznu i kroz druga dokumenta, kao što je prostorno-planska dokumentacija”, navode još iz Ekološke inspekcije.

CIN-CG do objavljivanja ovog teksta nije uspio da dobije odgovore na brojna pitanja koja je uputio Urbanističko-građevinskoj inspekciji.

Iz Osnovnog suda Podgorica su saopštili za CIN-CG da je od 2020. do danas formirano 35, a donijeto je 29 presuda zbog krivičnog djela građenje objekta bez prijave i dokumentacije za građenje. Te presude se odnose na bespravnu gradnju na čitavoj teritoriji Glavnog grada. U svim presudama u koje je CIN-CG imao uvid, kazne su uslovne, samo je u jednom slučaju, koji se tiče produženog krivičnog djela, sud izrekao kaznu kućnog zatvora od tri mjeseca, iako je za ovo krivično djelo predviđena kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

Od 29 presuda, samo dvije se tiču parcela koje se nalaze u parku prirode “Rijeka Zeta”, na prostoru Veljeg Brda, i obje kazne izrečene u njima su uslovne.

CIN-CG-u je iz Osnovnog suda Podgorica rečeno da od 2020. godine do danas nije bilo formiranih predmeta zbog krivičnog djela protivpravna izgradnja, stavljanja u pogon i rad objekata i postrojenja koja zagađuju životnu sredinu. Nije bilo ni pravosnažnih presuda koje se odnose na navedeno krivično djelo. Za ovo djelo kazne su od šest mjeseci do 12 godina zatvora.

U Italiji mogu da otuđe vlasništvo nad parcelama gdje se ilegalno gradi

U zemljama Evropske unije, recimo Italiji, pravni zastupnik zaštićenog prirodnog područja, kao što je to u Crnoj Gori AUZP, može da izda rješenje za momentalnu obustavu radova i vraćanje zaštićenog područija u pređašnje stanje. Onaj ko je naručio gradnju, ali i firme koje su pristale da grade nezakonito, imaju zakonsku obavezu da snose sve troškove oko saniranja uništenog područja, u protivnom opština ima pravo i da otuđi ruinirano vlasništvo.

Crnoj Gori predstoji još dug put, ne samo da uskladi prakse sa onima u EU, već da implementira sopstvene zakone, koji se često krše, priroda zaštićenih područja i zdravlje ljudi se uništavaju, a za to gotovo niko ne odgovara.

Izražen krivolov na ptice

Devastaciji parka prirode “Rijeka Zeta” doprinosi i krivolov. Na meti su uglavnom ptice.

Nedjeljom je dozvoljen lov, ali se čak i drugim danima mogu pronaći vabilice koje se sastoje od zvučnika, nosača zvuka (npr. mp3 plejer) i baterije, što nije dozvoljeno.

Tokom noći mogu se čuti zvuci koji oponašaju pjesmu prepelica, koji su toliko glasni i čuju se nekoliko kilometara. Prepelice taj zvuk mami zbog hrane i odmora. Tako zvukovima obmanute ptice slijeću i čekaju zoru kada dolaze krivolovci i ubijaju ih.

Crnogorski Zakon o divljači i lovstvu jasno zabranjuje upotrebu vabilica prilikom lova, jer se na taj način divljač masovno uništava.

“S obzirom na količinu ispaljenih patrona koju smo našli u lugovima, nemoguće je da je toliko ptica ubijeno tokom vikenda na jednom mjestu, ako prethodno nijesu namamljene”, objašnjavaju rendžeri za CIN-CG.

U Crnoj Gori je do sada registrovano 352 vrsta ptica, a to je čak 65 odsto vrsta biodiverzitetskog bogatstva Evrope, gdje ima oko 533 vrste.

Na teritoriji parka prirode “Rijeka Zeta” registrovane su i brojne biljne i životinjske vrste, kao i Natura 2000 staništa, koja su zaštićena zakonima EU.

Rendžeri za CIN-CG kažu da je riblji krivolov zasada manje izražen u podgoričkom dijelu Parka kojim oni upravljaju, iako naiđu na neki sakriveni čun. Ulovljena riba nije preporučljiva za ishranu, baš zbog zagađenja.

Iz razgovora sa bivšim zatvorenicima može se zaključiti da oni koji trpe zlostavljanje radije kriju ovaj problem, nego što ga prijavlju

Đurđa Radulović 

Prilikom mog prvog iskustva u Istražnom zatvoru susreo sam se hijerarhijom u zatvorskim sobama. U sobi uvijek imaš nekog ko je glavni. To je obično osoba koja je najduže u sobi, takozvani najstariji, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Mladen (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), bivši zatvorenik UIKS-a.

On je više puta boravio u Istražnom zatvoru i Kazneno-popravnom domu u Spužu.

“Glavni u mojoj sobi tada, bio je nasilnik. Nijesmo smjeli protiv njega. Jednom je naredio cimeru da pretuče drugog našeg cimera dok ovaj bude izlazio iz tuš-kabine. Nervirao ga je jer je bio stranac. Niko od nas nije znao zašto je tu, bio je potpuno nekonfliktan, miran”, objašnjava Mladen.

Cimer kome je nasilnik naredio da ga pretuče, osjećao je da to mora da uradi, plašio se “glavnog”, objašnjava Mladen.

“Sačekao je tog nesretnog stranca dok je izlazio iz tuš-kabine, i toliko ga odalamio da je ovaj pao i ozbiljno povrijedio glavu na pločicama kupatila”, objašnjava Mladen.

Stranci su samo jedna od grupa koja se smatra naročito ugroženom po pitanju zlostavljanja među zatvorenim licima, navodi Asocijacija za prevenciju torture, internacionalna nevladina organizacija koja se decenijama bori protiv mučenja i nehumanog i degradirajućeg tretmana u zatvorenim institucijama.

I dok bilo koja vrsta različitosti predstavlja rizik za mučenje od strane drugih zatvorenika, više sagovornika CIN-CG-a, koji su boravili u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS), smatra da neki oblik nasilja iskusi veliki broj zatvorenik, i da pravila nema. Dovoljan je jedan zlostavljač u sobi, da se ionako traumatično iskustvo zatvora, pretvori u noćnu moru za sve koji tu borave.

Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija (CAT), kao i Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT), prepoznaju nasilje između zatvorenika kao ozbiljan izvor torture, za koji je potrebno ciljano djelovanje i osmišljavanje programa. Nasilni incidenti među zatvorenicima su redovna pojava u skoro svim zatvorskim sistemima, tu spadaju različiti fenomeni, od suptilnih oblika zlostavljanja do otvorenog zastrašivanja i ozbiljnih fizičkih napada, navodi se u priručniku za zaposlene u zatvorima Evropske komisije “Borba protiv zlostavljanja u zatvorima”.

Zatvorske neformalne hijerarhije uglavnom dovode do ove vrste nasilja, a izvor su često i loši uslovi, kao što je pretrpanost, koja je u UIKS-u jedan od vodećih problema, naročito u Istražnom zatvoru. Godinama su i strane i domaće organizacije upozaravale na intenzitet nasilja među zatvorenicima u UIKS-u.

“Nasilje među zatvorenicima predstavljalo je konstantan problem u Istražnom zatvoru i Upravi za izvršenje krivičnih sankcija, glavnom zatvoru u zemlji. Tokom ove godine prijavljeni su slučajevi nasilja u ovom zatvoru koji se pripisuju dugogodišnjem sukobu između dvije najveće organizovane kriminalne grupe u zemlji”, navodi Izvještaj o ljudskim pravima za Crnu Goru Stejt dipartmenta za 2023. godinu, koji je izašao u aprilu.

Iz UIKS-a, pak, kažu za CIN-CG da se ni u jednom od slučajeva sukoba između zatvorenika nije radilo o pripadnicima suprotstavljenih klanova.

“Smatramo neophodnim istaći da se u UIKS-u prilikom smještaja lica lišenih slobode, naročita pažnja posvećuje bezbjednosnom aspektu, te se onemogućava ostvarivanje kontakta između lica za koja postoje saznanja i informacije da pripadaju suprotstavljenim kriminalnim grupama”, objašnjavaju iz UIKS-a.

Oni su potvrdili da je tokom 2023. bilo slučajeva tuča između cimera u zatvorskom smještaju, a protiv njih su pokrenuti disciplinski postupci.

Desetine disciplinskih postupaka svake godine

Tokom 2023. godine zbog tuče i nanošenja tjelesnih povreda disciplinske mjere su izrečene za 80 zatvorenika UIKS-a, pokazuju podaci koje je UIKS dostavio CIN-CG-u. To je povećanje u odnosu na 2022. godinu kada su disciplinske mjere izrečene za 54 zatvorenika.

Iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, kojoj zatvorenici mogu prijaviti slučajeve nasilja i kršenja ljudskih prava, kažu da veoma rijetko dobijaju prijave za zlostavljanje od strane drugih zatvorenika. Uglavnom se prijave tiču kršenja prava od strane UIKS-a ili zlostavljanja koje su pretrpjeli od zaposlenih. Tako ni prošle godine nije bilo prijava zatvorenika Ombudsmanu za nasilje doživljeno od drugih zatvorenih lica, podaci su Godišnjeg izvještaja ove kancelarije za 2023.

Ipak, iz ove kancelarije objašnjavaju da to nije dokaz da niko od zatvorenika ne trpi zlostavljanje.

“Među zatvorenicima oduvijek postoji poseban vid društvene organizacije i u nju je jako teško ući i znati šta se tačno dešava”, objašnjavaju za CIN-CG iz ove kancelarije.

Ni u Osnovnom sudu u Danilovgradu, koji je nadležan za krivična djela u UIKS-u, nisu se vodili postupci za nasilje među zatvorenima, već isključivo za nasilje zaposlenih prema njima, potvrdili su za CIN-CG iz tog suda.

U Strategiji za izvršenje krivičnih sankcija 2023- 2026. navodi se da je “evidentan značajan pad broja slučajeva nasilja među zatvorenicima/cama, što je dijelom rezultat sprovedenih posebnih programa tretmana za počinioce nasilničkog ponašanja”.

Ipak, podaci disciplinskih prijava koje su službenici UIKS-a podnosili protiv zatvorenika, ne pokazuju da je broj incidenata u posljednje četiri godine u padu. Prošle godine bilo je najviše prijava od 2020. - njih 120.

Dokumenta iz posljednje dvije godine u vezi sa ovom pojavom pokazuju konfliktne podatke. Tako je Komitet protiv torture UN-a 2022. u svojim preporukama Crnoj Gori, izrazio zabrinutost u vezi sa nasiljem među zatvorenicima i preporučio poboljšanje kapaciteta osoblja i prostorija, kako bi se prevenirala ova vrsta nasilja. Međutim, posljednji izvještaj Komiteta za sprečavanje mučenja Evropske komisije, koji se odnosi na posjetu iz 2022. godine, navodi da je nasilje među zatvorenicima u UIKS-u relativno rijetka pojava, a broj prijava “gotovo nepostojeći”. I kada se ovakva vrsta nasilja desi, sa njom su se zatvori uspješno nosili, tako što su vršili premještaje iz ćelija uz detaljne procjene rizika, navodi se dalje.

To je značajan napredak u odnosu na prethodne izvještaje ovog Komiteta. U tri prethodna izvještaja, koja su se odnosila na posjete iz 2017, 2013. i 2008. godine, Komitet je zabilježio visoku stopu nasilja među zatvorenicima i slab odgovor UIKS-a na ovaj problem.

“Znaju da moraju da ćute”

Nakon što se stranac iz Mladenove priče, uz vrisku srušio na pod od siline udarca, komandiri su se odmah pojavili, i pitali o čemu je riječ.

“Žrtvi je bilo jasno da ne smije da pisne, ali i nama ostalima. Morali smo da svjedočimo i potpišemo komandirima, onako kako nam je kazao ‘glavni’ - da se čovjek slučajno poklizao na pločice u kupatilu. Bilo nas je strah da i mi tako ne završimo”, nastavlja Mladen.

On je i sam, kako objašnjava, kada je u jednom trenutku postao “najstariji u sobi”, koristio tu poziciju.

“Otimao sam terapiju za bolest zavisnosti, buprenorfin, od momka koji je tek došao. Tako sam i ja postao zlostavljač, ne iz želje da nekog mučim, nego su mi trebale tablete, zbog zavisnosti”, objašnjava.

Mladen nije primao terapiju za bolest zavisnosti, koja je veoma tražena u zatvoru, a samo je dio zatvorenika dobija na recept. O ovom problemu CIN-CG već je pisao.

“Postoje nepisana pravila, oni koji tek dođu u sobe znaju da moraju da ćute. Teško dolazi do toga da te neko prijavi za bilo što”.

Iz razgovora sa bivšim zatvorenicima, može se zaključiti da oni koji trpe zlostavljanje radije kriju ovaj problem, nego što ga prijavljuju.

“Većina neće to da prijavi, još bi gore prošao onaj koji uradi tako nešto. Ne znaš šta je gore kad si žrtva, strah ili stid što ti se to dešava”, objašnjava Mladen.

“Prilikom mog prvog iskustva sa istražnim zatvorom, cimer iz sobe, koji je djelovao kao neko ko je glavni, oteo mi je odjeću i cigarete. Shvatio sam da je bolje da se ne kačim sa njim, i da ništa ne pominjem”, kaže za CIN-CG Mirko (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), bivši pritvorenik u Istražnom zatvoru UIKS-a.

Objašnjava da je cimer oteo stvari od njega da bi ih kasnije preprodavao u zamjenu za psihoaktivne supstance od drugih zatvorenika. Kako kaže, shvatio je da je problematični cimer u drugarskom odnosu sa komandirima, pa je bio uvjeren da prijavljivanje ne bi vodilo ničemu.

“U sobi pored moje, bio je baš opasan nasilnik. Nije dozvoljavao cimerima da koriste WC kad su htjeli, morali su da ga pitaju. Svi smo znali da se to dešava, ali niko neće da prijavi te stvari”, kaže za CIN-CG Danilo (ime izmijenjeno zbog zaštite identiteta), takođe bivši zatvorenik.

Naročito je učestalo psihičko nasilje, kaže Mladen.

“Najbenigniji vid zlostavljanja u zatvoru su uvrede i seksualni eksplicitni komentari na račun partnerki, izmišljanje priča o tome kako te žena vara”, govori Mladen, koji tvrdi da je to doživio više puta.

“Užasno je, ali znao sam da treba da iskuliram jer bih sebi napravio problem da sam to probao da riješim na bilo koji način”, objašnjava sagovornik CIN-CG-a.

Iz kancelarije Zaštitnika kažu za CIN-CG da su u posljednjih osam godina istraživali svega jedan slučaj navoda za zlostavljanje među zatvorenicima. Osoba koja je prijavila zlostavljanje, zapravo je sama bila zlostavljač upravo onih koje je prijavila, utvrdila je pomna istraga Zaštninika. Lica koja je zlostavljač mučio su ćutala sve dok nije došlo do postupka, evidentno je iz dokumentacije koju je Zaštitnik dostavio CIN-CG-u.

Jedan slučaj ponižavajućeg tretmana zatvorenika V. J. od strane cimera dospio je 2020. u medije. Prilikom ponižavanja zatvorenika, cimeri su ga snimali, dok mu naređuju da sa povezom oko očiju, vezan leđima za dugačku šipku, vrši određene pokrete.

Iako su i UIKS i tužilaštvo ispitivali slučaj, sa pretpostavkom da je riječ o zlostavljanju, V. J. je u potpunosti negirao ove navode i govorio je da je samo “radio vježbe”.

Tada su izvori “Vijesti” iz Istražnog zatvora za taj medij izjavili da je zlostavljanje V. J. svakodnevno, ali da “ne prijavljuje ništa jer se plaši odmazde”.

I 2019. je objelodanjen jedan slučaj zlostavljanja zatvorenika od strane cimera, koji je takođe sniman. Nakon što je snimak dospio u javnost mučeni zatvorenik tvrdio je da je dugo prijavljivao zlostavljanje upravi UIKS-a, ali iz ove instititucije su negirali da je bilo prijava.

Na nasilje odgovarali nasiljem

Da nasilja među zatvorenicima ima, potvrđuje i nasilje koje nad onima koji izazivaju nerede vrše službenici UIKS-a. Tako gotovo svake godine dolazi do primjene sile prema zatvorenim licima od strane zaposlenih UIKS-a, često nakon njihovih međusobnih sukoba, pokazuju dokumenta Zaštitnika.

Sagovornik CIN-CG-a koji je boravio prije oko deset godina u UIKS-u navodi da je nakon tuče bio mučki zlostavljan od strane zaposlenih UIKS-a, toliko da su mu, kako tvrdi, unutrašnji organi otkazali i jedno vrijeme nije mogao normalno da jede, pije, ili ide u toalet.

“Vezali su me lisicama za radijator i tukli po tabanima, po bubrezima, krvnički. Nisam mogao da vidim ko su, bili su pod maskama”, kaže nekadašnji zatvorenik.

On nikada nikome nije ispričao šta je doživio. Ne želi ni danas da ulazi u detalje, teško mu je da se sjeća. Nasilje je, objašnjava, doživio kao poniženje. Za razliku od nekih zatvorenika, koji su prijavljivali zlostavljanje za koje se smatra da je ranijih decenija bilo na gorem nivou nego danas, on nikada nikog nije prijavio. Kako kaže, najviše je takvih - koji su pretrpjeli torturu nakon problematičnog ponašanja, ali je nisu prijavili.

Bezbjednost i sigurnost zatvorenika moraju biti nadležnost institutcije, a zaposleni u zatvoru moraju biti na stalnom oprezu da bi zaštitili zatvorene od nasilja, kako verbalnog i psihološkog, tako fizičkog, navodi Asocijacija za prevenciju torture.

Da bi se izašlo na kraj sa fenomenom nasilja među zatvorenicima, zatvorsko osoblje mora biti spremno da uoči znake problema i biti odlučno i adekvatno obučeno da interveniše kada je to potrebno. Pozitivni odnosi između osoblja i zatvorenika, zasnovani na svijesti o sigurnosti i brizi u zatvoru, odlučujući je faktor u ovom kontekstu, to u velikoj mjeri zavisi od toga da li osoblje posjeduje odgovarajuće sposobnosti međuljudske komunikacije, navodi se u priručniku Evropskog savjeta “Borba protiv zlostavljanja”.

Globalni problem

Početkom godine, region je potresla priča iz zatvora u Srbiji, gdje je penzioner, koji je nakon što je bacio petardu sa prozora, završio na izdržavanju jednomjesečne kazne u zatvoru Padinska skela, jer nije imao novca da plati za prekršaj. Nikada nije izašao iz zatvora - ubijen je nakon najbrutalnijih oblika mučenja i silovanja predmetom, od strane cimera, koji su tu takođe bili smješteni zbog sitnih prekršaja, i nikada ranije nisu gonjeni.

Ovaj primjer pokazuje da granice kada je u pitanju zlostavljanje nekada gotovo da ne postoje. Određen nivo nasilja postoji u svim zatvorenim institucijama samo zbog činjenice oduzete slobode, i tenzije i frustracije koje to nosi sa sobom, navodi Asocijacija za prevenciju torture.

Osim toga, zatvorska populacija je generalno konfliktna, što predstavlja dodatne rizike, navode relevantne institucije.

CPT je početkom mjeseca upozorio na povećanje gužvi i nasilja između zatvorenika na Kipru, a prošle godine je upozorio Moldaviju da hitno reaguje na nasilje među zatvorenima, koje proizilazi iz neformalnih zatvorskih hijerarhija, gdje čak postoji sistem “kasti”. Tako u tom neformalnom sistemu postoje takozvani “nedodirljivi” ili “poniženi”, kojima je zabranjeno da imaju kontakt sa zatvorenicima “viših” kasta, smiju da hodaju samo uza zid, zabranjen im je pristup javnim i rekreacionalnim površinama, kantini i vešeraju koji koristi generalna zatvorska populacija. Njima je zabranjeno da rade sa drugima koji su smješteni u zatvoru, a imaju i najgore uslove smještaja, navodi se u izvještaju CPT-a za 2023.

U zemljama Latinske Amerike zatovrenici su toliko ojačali da neformalno preuzimaju uprave zatvora, i vladaju njima. Oružje lako ulazi u ove zatvore, a klanovi su toliko moćni da organizuju bjekstva i ubistva čuvara ili preuređuju život u zatvoru tako da žive komotno, pa čak uvode svoje porodice da žive sa njima. Tako je trideset zatvorenika pobjeglo prošle godine iz zatvora u Meksiku, prilikom čega su ubili sedamnaestoro ljudi, uglavnom čuvara. Najmoćniji klanovi Brazila formirani su upravo u zatvoru.

UIKS tvrdi da nije bilo slučajeva silovanja

Sagovornici CIN-CG-a uvjereni su da je u UIKS-u posljednjih godina dolazilo i do najtežih oblika zlostavljanja.

Znam da je jedan baš nasilan tip naredio nekolicini njih da seksualno zlostavljaju jednog čovjeka sa kojim je bio u konfliktu”, kaže Mladen.

Kako navodi, seksulano zlostavljanje izvršeno je predmetom, a u to su bili upućeni brojni zatvorenici koji su zlostavljanog zbog ovog slučaja ismijavali, što je nanosilo dodatnu bol. Događaj se, kaže, desio u periodu 2018-2019.

UIKS ne raspolažu podacima da je u ovom periodu došlo do seksualnog zlostavljanja ijednog lica lišenog slobode, a prema evidenciji UIKS-a nije bilo slučajeva silovanja ni prethodnih 10 godina, kazali su za CIN-CG iz ove institucije.

Dva slučaja prijave silovanja u UIKS-u bila su u medijima 2019. godine. Međutim, tužilaštvo je tada odbacilo krivične prijave, usljed nedostatka dokaza.

“U nedostatku dokaza tužioci najčešće obustavljaju istragu i slučaj torture nad zatvorenikom odlazi u zaborav. To je posljedica neefikasnosti krivičnog postupka, jer ako ne može da se utvrdi ko je činio određenu radnju, onda nema krivičnog djela”, kazao je tadašnji zamjenik tamošnjeg ombudsmana Miloš Janković za Dan.

Seksualno zlostavljane u muškim zatvorima je fenomen koji se obično ne prijavljuje, i koji i nanosi stigmu, navodi organizacija Panel Reform, u svom izvještaju Globalni zatvorski trendovi za 2023. Navodi se da su u jednoj studiji rađenoj u Engleskoj i Velsu čak i zaposleni u zatvoru stigmatizovali žrtve silovanja u muškim zatvorima.

Umjesto da napredujemo i imamo trezveniji pogled na prošlost, porazno je što danas mnogi u Crnoj Gori relativizuju, pa i pravdaju zlodjela devedesetih

Marija Đakonović

• Po vašem mišljenju, u kojoj mjeri Crna Gora i zemlje regiona relativizuju genocid u Srebrenici i kako to utiče na društvo? 

Cilj usvajanja Rezolucije nije bio utvrđivanje činjenica niti kvalifikacija zločina jer su činjenice već utvrđene u sudskom postupku pred međunarodnim sudom. Rezolucijom o Srebrenici UN-a je proglašen dan sjećanja. Niko iole razuman ne bi mogao da ima ništa protiv toga. Akcenat rezolucije je na edukaciji, promociji mira, podizanju svijesti, priznavanju patnje žrtava, pijetetu, komemoraciji njihovog bola i gubitka. Međutim, sve što se izdešavalo tokom poslednja dva mjeseca pokazalo je moć manipulacija i dezinformacije koje su osnažile podjele među građanima. 

Kampanja protiv rezolucije u Crnoj Gori je bila nezapamćena. Na površinu su isplivale brojni problemi gurnuti ispod tepiha. Danas se više nego ikada negira genocid u Srebrenici i to nije zbog same rezolucije već zato što djelovi društva koji baštine Miloševićeve ideje sada imaju svoje političke predstavnike u vlasti i osjećaju se osnaženim da se ispolje.

Opasnost od toga daleko prevazilazi pitanje same Srebrenice, genocida, Bosne i Hercegovine. Ovo je pitanje o nama samima danas i o tome kakva će biti bliska budućnost Crne Gore.

• Možete li da objasniti zašto je bilo važno da Crna Gora kosponzoriše rezoluciju, a ne samo podrži? 

U vrijeme kada smo pokrenuli inicijativu nismo mogli ni da zamislimo da će biti upitno kako će Crna Gora glasati. To je nezamisliv korak unazad. Tražili smo od Vlade da Crna Gora, kao prvi susjed Bosne i Hercegovine, pokaže veći stepen solidarnosti i podrške nego neke daleke zemlje svijeta, koje će samo glasati ali je neće promovisati. Zato što smo blizu i znamo šta se i kako desilo, imamo veću dužnost da stanemo uz susjede i žrtve, i pomognemo im da činjenice dopru do ostatka svijeta, time što ćemo aktivno pomagati. 

Rezolucija ima samo sedam tačaka i niti jedna od njih nije sporna. Ovo je bil prilika za region da otvori novo poglavlje, na zdravim osnovama. Mnogo bi značilo da je i Srbija prepoznala šansu da uradi stvari na drugačiji nači. Tim prije što je srpski parlament već usvojio rezoluciju o Srebrenici u martu 2010. godine. Umjesto da se napreduje i ima trezveniji pogled na prošlost, danas se relativizuju, pa čak i pravdaju zlodjela devedesetih. Šovinistički trans je trajao skoro dva mjeseca i posijao sjeme koje će klijati još dugo. 

• Koje su glavne strategije koje bi trebalo koristiti u borbi protiv relativizacije ratnih zločina? Kako bi trebalo da izgleda odgovor države na ovaj problem? Kako vidite ulogu vlade, institucija i civilnog društva?

Negiranje i relativizija genocida i činjenica o ratovima devedeseti zapravo znače odbijanje da se prizna i preuzme odgovornost za sve što se desilo. Podtekst tih narativa je da je pokretanje ratova bilo opravdano. Da su oni koji su ih pokretali i u njima učestvovali imali pravo da to urade. Da se to nije desilo bez razloga nego sa nekim “razlozima”. Nažalost, umjesto da su čvrsto, jasno stali na put tome, pojedini predstavnici partija na vlasti su otvorili put relazivizaciji, dovodeći u pitanje činjenice o zločinu. To je veliki korak unazad. Očekivali smo da će premijer i ministri biti prvi koji  će se oštro ograditi od takvog ponašanja,  umjesto što su pokazivali razumijevanje. To ne pomaže pomirenju, niti izgradnji zajedničke budućnosti.

Jedan od oblika negiranja je i narativ da je genocid bio “vojna greška”, kao da se to samo “omaklo” a ne da je sistemski osmišljen i sproveden. Drugi je da se radi o “strašnom” i “velikom” zločinu, koji se kao priznaje, a da se istovremeno slave počinioci tog zločina. Skandiranje Mladiću u Podgorici uz prisustvo političara i univerzitetske profesorke je naročito sramno. Predstavnici vlasti su morali to da osude.

• Koje vrste obrazovnih inicijativa smatrate najvažnijim za suzbijanje relativizacije ratnih zločina? Kako možemo poboljšati edukaciju o ovim pitanjima?

Veoma je važno da primjetimo da se ne radi samo o negiranju genocida i relativizaciji zločina. U narativu negatora srebreničkog genocida se promoviše ksenofobija i pothranjuju teorije zavjere, posebno da se cijeli svijet urotio protiv jednog naroda. Podstiče se osjećanje poniženosti kod pripadnike te grupe (Srba), uznemirenost, osjećaj da su kažnjeni. Takvi narativi svode ih na poziciju trajne žrtve, a da istovremeno ništa od toga ne odgovara istini. Samo iz usta srpskih nacionalista ste mogli čuti riječi: genocidni narod. To je ustvari bio politički instrument.

Nažalost, jedan broj građana vjeruje svojim političarima i prihvata neutemeljene narative, a to traje decenijama i drži nas u mjestu.

Obrazovni sistem mora dati  odgovor na ovaj problem jer se sjutra isto može desiti i sa brojnim drugim važnim društveno- političkim pitanjima. Ukoliko se nastavi sa praksom izbjegavanja suočavanja sa ratnim zločinima, jaz između onih koji priznaju činjenice i onih koji podliježu propagandi biće sve dublji. 

• Koliko političari doprinose relativizaciji i pogrešnim tumačenjima ratnih dešavanja?

Političari su glavni negatori genocida, naročito kada su podržani desničarskim medijima i vjerskim poglavarima. Dobro bi bilo da nam ne promakne pokušaj da se loš izborni rezultat “Evrope sad” u Budvi svali na pitanje genocida u Srebnici. To tumačenje, za koje nema nikakvih empirijskih potvrda  ima za cilj da se pošalje poruka umjerenim srpskim političarima u Crnoj Gori da ne smiju voditi autonomnu politiku. 

Ipak, izuzetno je važno i pozitivno to što vlasti Srbije i entiteta BiH, Republike Srpske, nisu uspjele da “disciplinuju” Crnu Goru i podrede je svojim poliičkim interesima. Dobro bi bilo da tako i ostane. 

(foto: Vijesti.me/Savo Prelević)