The societal divide would be smaller if children had the opportunity to learn about Roma culture.

Andrea JELIĆ

...

"I ran away to the Netherlands.
I gave birth to my tenth child.
I had my eleventh child in Sweden.
I am forty years old.
I speak Romani (my mother tongue), Russian, Slovak, Romanian, Serbian, Bosnian, Croatian, Italian, French, Spanish, German, Dutch, and a little English…
My family is like 'Europe in miniature.'
I’m getting old…”

These are excerpts from the poem "CV 1" by the romologist, writer, and philologist Hedina Tahirović-Sijerčić from Bosnia and Herzegovina. These lines about the migration of Roma men and women are just a small part of her body of work. She has published fairy tales, poetry, memoirs, and various folk tales to help preserve Roma culture.

In Montenegro, no school subject addresses Roma identity, origin, traditions, literature, or language. This was revealed by a study conducted by the Center for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG).

If children in our country were taught more about the rich Roma culture in schools, the ethnic divide and the lack of understanding about the lives of Roma men and women (who number around six thousand in Montenegro, according to the last population census in 2011) would be much smaller, say CIN-CG sources.

"Then, for example, we could discuss why Roma people write bilingually or why poetic expression is the most natural for them. But how can children learn about the culture of their fellow citizens when there are no teachers equipped to educate them? That’s why it’s crucial to establish studies in romology to train that teaching staff," explains Tahirović-Sijerčić to CIN-CG.

"Water is shallower than blood,
The song of the wire died in her
From the cries and moans of many beings."

This Romani folk song, in which Roma men and women have encapsulated their journey from India to Europe, was recorded by Rajko Đurić, one of the most renowned romologists from the region. Đurić, who passed away a few years ago, was also a doctor of sociology.

He argued that the most important thing for Romani culture is to be, not to have, and that this is best reflected in the Romani language, where there is no verb for "to have." To express possession, Roma men and women would say man si love instead of I have money, which roughly translates as, "money owns me."

If male and female students in Montenegro had the opportunity to read some of Đurić's works, they could, for example, learn about the Roma people's exodus, the first Indian king Harsha (who is believed to have Roma origins), Roma religion and mythology, literary creativity, or how the term "Gypsy" became a diagnosis.

Đurić also wrote about a phenomenon that is only now starting to be scientifically explored: Roma are bilingual in every country where they live, meaning they speak two languages.

When asked which Romani authors children could and should learn about in schools, the Ju Center for the Development and Preservation of Minority Culture told CIN-CG: "They should learn about Ruždija Rus Sejdović, the author of several books and collections of stories—Eremit, which we published in 2011 and is the first book in Montenegro written in standardized Romani, as well as Light at Midnight and Kosovo Carousel."

Slobodan Savović, the Director General of the Directorate for General, Secondary, Vocational, and Lifelong Education, a professor of history and geography, explains to CIN-CG why Roma history isn't taught in secondary schools: "One of the problems is that history classes have been reduced to a minimum... With such a small number of classes, we cannot seriously analyze or study any content related to ethnic characteristics or the cultural and economic life of any community, including the Roma community. Everything in the curriculum is reduced to a basic recognition level."

Another problem, Savović points out, is that the course content primarily focuses on political history. "Given that the Roma community has not significantly influenced the political history of Montenegro in the past, it is logical why there is nothing about them in this context," he states.

So far, the NGO Roma Youth Organization Koracajte sa nama - Phiren amenca has not observed any teaching materials in the Montenegrin education system that address Roma culture. "Roma history, customs, literary works, and language are still a complete unknown. This is one of the reasons why the trend of increasing ethnic distance persists," explains the executive director of this NGO, Elvis Beriša, to CIN-CG.

The overwhelming majority of Podgorica high school students know nothing about Roma identity, history, and culture.

A significant majority of high school students from Podgorica are unaware of Roma identity, history, and culture, according to a 2020 survey titled Acquaintance of High School Students from Podgorica with the History, Language, and Culture of the Roma, conducted by Beriša's NGO.

Where do the Roma come from? In which century did they come to Europe? How long have they lived in Montenegro, and what groups exist within the Roma community? What are the glories of Roma culture and tradition? These are just some of the questions posed to secondary school students in Podgorica.

A staggering 77 percent of those surveyed had no idea where the Roma originated, and the rest were unsure—some thought they came from India, others from Egypt. Nine out of ten high school students didn’t know when the Roma first arrived in Europe. Only a handful of people could even answer how long Roma have lived in Montenegro, and they could be counted on both hands.

An almost overwhelming majority—98.2 percent—of high school students in Podgorica do not even know which Roma groups live in Montenegro. Fewer than 5 percent of them are aware that "Đelem, Đelem" is the Roma anthem.

Podgorica's secondary school students also do not know the meaning of the term "Gypsy." A significant 62.7 percent said they had no idea what it meant, while 21.8 percent thought it was a synonym for "Roma." The rest gave answers that ranged from "derogatory term for Roma" to "black," "dirty," "untouchable," "poor," "homeless," "thief," and "uncultured." About 87 percent of students are unaware of how many Roma perished during World War II and why.

It is concerning that over 75 percent of respondents said they would be opposed to a Roma person becoming their spouse or family member. On the other hand, most said they would be okay with a Roma being their neighbor, friend, boss, professor, or even president of the country.

More than half of the students, about 56 percent, believe that Roma culture and traditions are not adequately covered in school textbooks. Slightly less than half—around 45 percent—reported encountering any material on Roma during their schooling. Furthermore, 42 percent expressed interest in learning more about Roma culture and traditions through the school curriculum.

"The level of ignorance about the language, history, and culture of the Roma among high school students in Podgorica is alarmingly high, ranging from 50.8 to 98.5 percent. Such results point to a lack of awareness about multiple identities and a significant disregard for diversity," concludes the research.

Teaching content is insufficiently diverse.

If similar research were conducted in other municipalities across Montenegro, the results would likely be similar. According to experts from the NGO Roma Youth Organization Phiren Amenca, this situation stems from a lack of teaching materials that represent different cultures.

The Institute for Education confirmed to CIN-CG that Roma culture is not included in Montenegro's educational curriculum. "Our curriculum allows for a free section where content on Roma culture could be included," the Institute stated.

The Law on Basic Education also provides for a flexible curriculum, within which teachers, in collaboration with local communities and families, should address socially sensitive issues.

However, CIN-CG sources warn that without clear legal mandates, we cannot expect substantial changes. "It is impossible to compel teachers to include content about Roma identity in the curriculum. Teachers are free to choose how to allocate 20 percent of the material. Given that they have almost no knowledge of Roma history, culture, or language, it’s unrealistic to expect them to plan for it," says Elvis Beriša.

In his view, one solution would be to incorporate Roma culture into the curriculum at the Faculty of Philosophy, so that future educators can acquire the necessary knowledge. "This barrier can be overcome if teaching staff make an effort to hire someone from the Roma community who can bring Roma history, language, and culture to life through creative workshops for children," Beriša suggests.

The Institute for Education, however, insists that teaching content is designed by experts. "Ethnic or national groups are not directly included; only experts and specialists are involved in creating curriculum content, which is based on scientific, national, and local outcomes."

The Ministry of Education (MOE) told CIN-CG that in addition to the free part of the curriculum, there is also a cross-curricular area in primary and secondary schools dedicated to "Education for and about Human Rights," which is mandatory. "This area ensures that students learn the principles of social, civic, multicultural, and peace education, helping them understand how a democratic society functions," they said.

According to Beriša, the Roma Council plays a key role in improving teaching programs and content.

"However, due to a lack of capacity within the Roma Council or insufficient advocacy by the Ministry of Education, none of the programs created so far address Roma culture, history, or language," he explains.

CIN-CG reached out to the Roma Council with several questions, but at the time of publication, no response had been received.

Romology at the Institute for Foreign Languages.

In Croatia, romology (the study of Roma life) and Roma studies—a subfield focusing on the Romani language—have been established as academic disciplines, even though the Roma population there is smaller than in countries like Serbia. However, student participation in these programs has been low.

Similar initiatives have been attempted in Serbia and Bosnia and Herzegovina, but they have not gained traction.

In Italy, Roma studies and Romani language research are also limited. Universities there generally lack programs dedicated to the Roma, and courts often struggle to find qualified Romani language translators. Still, some initiatives led by individuals are thriving. In 2021, Santino Spinelli, a Roma musician and professor, launched the Roma National Academy (ANR) in Chieti, Italy, with the support of the Union of Roma Communities in Italy (UCRI). The Academy focuses on Romani language and culture, offering courses and publishing research.

In Montenegro, a Romology program was launched at the Institute of Foreign Languages in 2023. The program offers four modules: "Roma Identity and Identity Dilemmas," "Roma Culture," "Roma Language and Culture," and "Roma Literature." Classes are held in the evenings, and the program was initiated by Igor Lakić, Dean of the Faculty of Philology, and Hedina Tahirović-Sijerčić.

"Our goal is to assist the state in initiating activities related to the Roma language, culture, and literature, and to raise public awareness about the Roma community," says Lakić.

So far, the Institute has completed two modules, each attended by fourteen students. "Participants have been Roma activists, people from various organizations involved in Roma initiatives, and individuals from the general population. Although this is the first program of its kind, we are pleased with the turnout and hope for greater interest in the future," Lakić adds.

A key priority is the introduction of Romology studies at the Faculty of Philology. "This would help train teachers to teach Romani in schools once it is introduced into the primary school curriculum, which is being planned. It would also provide training for work in journalism, where we lack educated Roma professionals, and in other fields. Preliminary talks have already taken place with relevant ministries, but this initiative cannot move forward without the active involvement of the Roma community," Lakić explains.

The Romani language is dying, and few ask why.

Hedina Tahirović-Sijerčić highlights the decline of the Romani language, noting that few ask why it is happening.

"Roma are ashamed to speak Romani in public because others avoid them as if they were contagious. Fear of the future has led young people to abandon their mother tongue. Discrimination has contributed to the language's extinction, as well as to the loss of identity—many Roma are now declaring themselves as belonging to other nationalities," Tahirović-Sijerčić writes in her book Romani Čhib: Special Reviews of the Language and Culture of the Roma.

In Bosnia and Herzegovina, where Roma are the largest national minority, a project to introduce Romani language and culture into primary schools began in 2022 in Tuzla Canton. The subject will be optional, though it is unclear when it will be officially introduced due to a lack of qualified teachers.

While Montenegro ratified the European Charter on Regional or Minority Languages in 2006, which protects minority languages including Romani, similar initiatives have not yet emerged in Bosnia and Herzegovina.

The Ministry of Education states that each year it offers scholarships for students pursuing careers in fields with shortages. Two scholarships are awarded annually for the study of Romani, but there have been no applicants so far.

According to Tahirović-Sijerčić, the situation is similar across other countries in the former Yugoslavia. "As far as I know, Romani is not taught in schools anywhere in the region," she says.

Roma origins didn't bother Charlie Chaplin, Sonya Kovalevska, Pablo Picasso, Ronnie Wood...

Throughout their education, students may learn about the great Pablo Picasso, one of the founders of Cubism. However, few know about his Roma origins, which he proudly acknowledged.

Charlie Chaplin, the iconic silent film star, was of Roma descent.

Rita Hayworth, one of Hollywood's biggest stars, was also Roma.

John Bunyan, the famous English author of The Pilgrim's Progress, was Roma.

Juri Dombrovski, a Roma writer from Moscow, is known for his novel Cuvar Starina. He was exiled to Siberia under Stalin, and his writings offer invaluable insight into the Stalinist era.

Ronnie Wood, guitarist for The Rolling Stones, is also of Roma descent.

The pioneering Russian mathematician Sonya Kovalevska, the first woman professor in Northern Europe, was Roma.

Helio Gómez, a political graphic artist in Spain, was Roma.

Today, Bosnian Roma artist Selma Selman is at the forefront of the fine arts scene.

The Roma origins of these influential figures are often overlooked, yet their contributions to world culture are immeasurable.

The Legend of the Romani Goddess Bibi.

The legend of Bibi (Aunt), one of the important Romani goddesses, tells of a deadly disease—plague or cholera—that was ravaging the earth. Many people were dying, and Bibi appeared in a storm, carrying two lambs. She knocked on many doors, but no one would open to her. Finally, at the end of the village, she found a family with sick children. Despite their poverty and fear, they allowed her to stay the night.

Before leaving, Bibi spoke to the father of the house: "Thank you, good man. You welcomed me kindly. Your children will recover, and I want you to tell all Roma never to turn away a traveler in need."

Afterward, Bibi disappeared, and the children recovered. Roma around the world continue to celebrate the Bibi holiday, honoring her as the protector of families and children's health.

Gotovo pola Roma i Egipćana živi izolovano u naseljima u kojima nema većinskog stanovništva. Mnoge porodice smještene su u barakama i na ivici su gladi, a djeca da skoro nemaju priliku da se normalno školuju i socijalizuju

Andrea JELIĆ

Život je nikakav ovdje. Nekad nas obiđu nadležni da vide kakve muke imamo. To čine samo kad im je zgodno, da se slikaju, na par minuta. Naša djeca nemaju gdje ni da se igraju, pa to čine pored ulice kojom prolaze kamioni preduzeća ‘Čistoća’ i jure automobili. Nemamo ni ležećeg policajca”, o svom životu na Vrelima ribničkim za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) priča mladi otac petoro djece Ferdi Bahtiri.

Kaže da bi volio da se sa porodicom preseli negdje bliže centru Podgorice. “Već 24 godine živim ovdje i prošao sam put od šatora do stana. Radimo, mučimo se... kao psi. Želio bih da živim normalno, kao i svi drugi ljudi, ali mi je to onemogućeno jer nemam državljanstvo Crne Gore. Ne mogu da nađem dobar posao i da se preselim”, kaže Bahtiri, dok se njegova djeca igraju u prašini.

Geto. Tako Bahtirijeva sugrađanka Ajša opisuje ovo podgoričko naselje. Ova dvadesetogodišnjakinja radi u drugom dijelu Podgorice, a put do posla joj svakoga dana oduzme sate zbog saobraćajnih gužvi i pješačenja.

”Obično krećem sat vremena ranije, kako bih uhvatila autobus. Imam mjesečnu kartu koja mi važi samo kada radim u prvoj smjeni. Kada sam u drugoj, do ponoći, autobusa nema. 

Tada ili se vraćam taksijem ili me ponekad prebace kolege do mjesta odakle mi je najbliže da pješke stignem kući. Potrošim dosta novca samo na prevoz”, kaže Ajša za CIN-CG.

Na Vrelima ribničkim i u susjednom naselju Konik živi najveći broj pripadnika romske i egipćanske populacije. Njih u Podgorici, prema podacima iz popisa stanovništva iz 2011, ima oko dva odsto, odnosno oko četiri hiljade. Prema definiciji, geta su izdvojeni djelovi grada koji nastanjuju određene etničke, rasne, socijalne ili klasne grupe. Ovaj termin korišćen je još 1516. za Venecijanski geto, dio grada gdje su, odvojeni od drugih, živjeli Jevreji.

”Posljedice getoizacije, odnosno života u getu, mogu biti pogubne po društvo. Stvara se netrpeljivost, glorifikuje netolerancija, ne živimo kulturu dijaloga sa drugima i drugačijima od sebe”, objašnjava sociolog i profesor na Univerzitetu Crne Gore Vladimir Bakrač.

Stereotipi vezani za romsku i egipćansku zajednicu, prema njegovim riječima, još uvijek su veoma prisutni upravo jer izostaje spremnost ostatka društva da upozna kulture, jezike i običaje ovih naroda i uključi ih u cjelokupni sistem. “Bogatstvo jednog društva je u različitostima. Što se te razlike manje primjećuju i naglašavaju, to je društvo snažnije i homogenije”, navodi Bakrač.

Život u getu, piše za Federal Reserve Bank of Boston profesor ekonomije na Harvardu Edvard Glejzer, podrazumijeva vještačku barijeru koja ometa miješanje i razmjenu ideja i dobara koje su ključne prednosti življenja u gradu. “Stanovnici geta tako su lišeni pogodnosti življenja u urbanom okruženju – finansijskih, poslovnih i kulturnih kontakata sa ostatkom društva”, navodi se u Glejzerevom tekstu.

Nema kafana i restorana, parkova za djecu niti prodavnica

Prolaznik koji do Vrela ribničkih dolazi iz pravca centra Podgorice naići će na posljednje zgrade prije uskog puta dugog više stotina metara koji ovo naselje izoluje od ostatka grada. Kada se zađe dublje, dočekaju vas razorani putevi i barake neuslovne za život. Mršave i bolesne životinje prebiraju po otpadu koji je svuda. Mladi ljudi po naselju kuju, vare, slažu željezo, drva… Djeca se igraju, u prašini i po lokvama.

Nema kafana i restorana, parkova za najmlađe, niti poznatih trgovačkih lanaca... Tu je po koja piljara, tek za osnovne namirnice. Ništa od uobičajenog tek koji kilometar dalje.

Nije ovo jedini geto romskog i egipćanskog naroda u Crnoj Gori. Gotovo svaka opština u kojoj ima ovih zajednica ima naselja za njih, uglavnom na periferiji. Na Cetinju to je Zagrablje, u Beranama Riversajd, Bijelo Polju Rakonje, Tivtu Sedmi jul…

Zagrablje, gdje živi 20-ak porodica, izdvojeno je od Cetinja i nalazi se na putu ka Budvi, tik pored deponije. Stanovnici Zagrablja, čiji broj varira od mjeseca od mjeseca zbog čestih migracija, nastanjuju dolinu do koje se dolazi putem sa kojeg pogled puca na pravo brdo otpada. Tu se privremeno skladišti i prerađuje neopasni građevinski, biorazgradivi i kabasti otpad opštine Cetinje.

Nijesu oduvijek tu živjeli. Nakon poplava na Cetinju iz februara 1986. godine, u kojima su stradali stambeni objekti koje su koristili pripadnici romske i egipćanske populacije u naselju Donje polje, Zagrablje je postalo alternativa kao nužni smještaj i neformalno naselje. Sad bi, nakon četiri decenije, njegovi stanovnici trebalo da se vrate u Donje polje.

”Prijestonica Cetinje je tokom 2022. godine počela prvu fazu izgradnje stambenog objekta za potrebe socijalnog stanovanja u naselju Donje polje. Planirano je da objekat ima 30 stambenih jedinica”, naveli su iz Opštine Cetinje za CIN-CG.

Stanovnici ovog naselja koji su radno sposobni uglavnom su zaposleni u preduzeću “Komunalno” Cetinje, dok djeca pohađaju OŠ “Njegoš”. Zbog udaljenosti naselja, lokalna uprava osnovcima obezbjeđuje prevoz.

Riversajd u Beranama ima oko 30 kuća, preko 400 stanovnika. Naselje je sagrađeno na obali Lima prije više od 10 godina, uz donacije uglavnom inostranih organizacija. Međutim, svaki put kada počne zima mještani moraju da gledaju i u nebo i u rijeku jer im nabujali Lim plavi kuće. Prilikom projektovanja i izgradnje i nije se vodilo računa o toj opasnosti.

U tivatskom naselju Sedmi jul, u barakama gdje stanuje više od 30 romsko-egipćanskih porodica, godinama su životni uslovi potpuno nehigijenski.

Stambena politika podstiče segregaciju

Getoizacija Roma i Egipćana u Crnoj Gori, smatra izvršni direktor NVO Romska organizacija mladih Koračajte sa nama – Phiren amenca Elvis Beriša, mnogo je prisutnija i vidljivija nego u nekim drugim državama. “Čini mi se da je fokus u sprovođenju stambene politike, ne samo države, već i Evropske unije (EU) sve ovo vrijeme bio da se ljudi u stanju socijalne potrebe nekako zbrinu, ali se nije dovoljno vodilo računa da to ne odvede u njihovu segregaciju. Time je dugoročno napravljena veća šteta”, objašnjava Beriša.
Herceg Novi je, prema njegovim riječima, primjer drugim opštinama kako izgleda politika koja doprinosi degetoizaciji romskog i egipćanskog naroda. “Iako postoji manja lokacija gdje žive samo Romi i Egipćani, najveći broj njih živi u različitim djelovima grada, što podstiče socijalizaciju”, kaže on za CIN-CG i ističe da su u ovom primorskom gradu romska i egipćanska djeca više socijalizovana za život sa drugim stanovnicima, a mladi češće uključeni u razne vannastavne aktivnosti.

”To je ono što mi tražimo. Želimo podršku države, ali ne na način da nas ona, dodjelom stambenih jedinica u getima tjera u ‘naš ćošak, naša četiri zida”, napominje Beriša.

Prema Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana u Crnoj Gori za period od 2021. do 2025. godine oko 42 odsto Roma i Egipćana živi u naseljima samo svojih zajednica. U tom Vladinom dokumentu navodi se da je situacija ipak bolja nego 2016, kada je oko 60 odsto njih živjelo u takvom okruženju.

”Veliki procenat domaćinstava u kojima žive Romi i Egipćani nema osnovne uslove za pristojan život. Tako, na primjer, oko 10 odsto tvrdi da u njihovom domaćinstvu nema struje, a oko 12 odsto nema vodu. Oko 18 odsto Roma i Egipćana nema kupatilo i frižider u svojim stambenim objektima, dok njih 20 odsto nema šporet ni toplu vodu. Kompjuter koji je bio neophodan za učenje na daljinu tokom pandemije virusa COVID-19 nema 80 odsto domaćinstava. Pristup internetu na neki način ima svega 65,5 odsto domaćinstava”, piše još u nacionalnoj strategiji.

Istraživanje UNICEF-a “Višedimenzionalno siromaštvo djece u Crnoj Gori” iz 2021. godine, pokazalo je da mnogi roditelji iz ovih zajednica smatraju da je koncentrisanje manjinske etničke populacije u naselja koja su namijenjena isključivo za nju još jedan vid društvene segregacije. “Sve ovo može dovesti do negativnih ishoda u pogledu školovanja djece i njihove budućnosti uopšte”, upozorava se u ovom istraživanju. ”Uslovi su na Vrelima ribničkim, za sada, loši. Mnogi od nas preživljavaju tako što pretražuju po kontejnerima. Valjda će biti bolje”, nada se Ferdi Bahtiri. Nedavno su u Podgorici na Vrelima ribničkim dodijeljeni ključevi stanova za još 96 porodica koje su izbjegle u Crnu Goru tokom građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji.

Iz Ministarstva ljudskih i manjinskih prava za CIN-CG kažu da su protiv stvaranja geta bilo koje zajednice. “Ali moramo uzeti u obzir da je Crna Gora zemlja u tranziciji koja još uvijek puno toga treba da promijeni, pa i da iskorijeni getoizaciju”, odgovaraju iz ovog Vladinog resora.

Kako su nastajala geta

Romi i Egipćani, objašnjava za CIN-CG entološkinja i antropološkinja Vesna Rasulić Delić, od dolaska na evropsko tlo, “obitavaju” na periferiji društvenog sistema, pa tako od početka naseljavanja žive na marginama i periferijama svih svjetskih gradova.

Najveći talas naseljavanja Roma na Balkan bio je sa dolaskom Turaka. Oni su imali posebne uredbe vezane za Rome - naselja su morala biti na periferiji grada - varoši, odvojena od kuća većinskog stanovništva. Nazivana su mahale ili džemati.

U Crnu Goru su se, priča Rasulić Delić, prvo doselili Kovači, koji su se vremenom ili asimilovali, raselili ili kreirali poseban etnički identitet. Potom su, krajem 19. vijeka, došli Čergari, sa prostora Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Nakon njih, u periodu između dva svjetska rata pa sve do kraja osamdesetih godina u više migracionih talasa koji su podstaknuti ekonomskim razlozima, dolazili su Romi i Egipćani sa Kosova.

”Oni su se, u jednom migracionom talasu, krajem šezdesetih godina 20. vijeka, samoinicijativno naselili na Čepurcima kod Pamučnog kombinata u tadašnjem Titogradu. Prostor oko njihovih baraka bio je u stanju biološkog, fizičkog i vizuelnog haosa”, navodi Rasulić Delić.

Zbog opasnosti od velikih boginja, u februaru 1972. godine, njihove su barake spaljene. Tadašnje komunalne vlasti su ih primoravale da se vrate u svoja prvobitna mjesta boravka, na Kosovo. Kako to nije uspjelo, nastanjeni su na Koniku, kraj Vrela ribničkih. Za njih su tu izgrađeni stanovi iz fonda solidarnosti a tadašnje komunalno preduzeće “Gorica” pravilo je tu i stanove za svoje radnike.

Posljednji talas naseljavanja Roma i Egipćana, kaže još Rasulić Delić, zabilježen je početkom 21. vijeka, uglavnom sa Kosova. “I tada su dobijene donacije za izgradnju zgrada, takođe na Vrelima ribničkim. Taj prostor i način stanovanja je prošao kroz različite promjene: od šatora, preko kontejnera, pa do zgrada. Međutim, on i dalje suštinski ostaje svojevrsni prostorni i društveni geto. Razbijanju tog kruga ne pomaže ni činjenica da u momentu kada su novi Romi i Egipćani došli čak ni domicilni sunarodnici nijesu bili prijateljski nastrojeni prema njima”.

Tome je, objašnjava sagovornica CIN-CG-a, svakako doprinio princip geta, koji je uslovljavao raseljene osobe da žive drugačijim životom od većine domicilnih Roma, koji su tokom vremena izgradili čvrste objekte i razvili lokalni identitet.

 

I u državama EU neki žive u getima

Prema istraživanju iz 2020. koje je izradila grupa istraživača sa Univerziteta Pavol Jozef Safarik, u Slovačkoj otprilike šestina romske populacije živi u segregisanim naseljima. “U tim naseljima socio-ekonomske uslovi su katastrofalni. Više od 80 odsto Roma ima samo osnovno obrazovanje, a preko 90 odsto je nezaposleno. Šestina nema pristup električnoj energiji, a samo njih pola ima stabilno vodosnabdijevanje, kupatila, tuševe ili toalete. Oko 50 odsto romske populacije u naseljima ima loš pristup zdravstvenoj zaštiti”, navodi se u ovom istraživanju.

Slična situacija je i u Rumuniji, Mađarskoj i Češkoj, kao i u državama regiona – Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji…

Rasulić Delić ističe da se Beograd često suočava sa premještanjem slamova, tj. nehigijenskih naselja, koja za razliku od neformalnih, nemaju ni legalne priključke na struju, vodu i kanalizaciju. “Ovakva naselja nastaju kao privremena rješenja iz nužde, ali se zahvaljujući nedostatku alternative, ignoraciji nadležnih službi i marginalizaciji njihovih stanovnika etabliraju kao trajna mjesta za stanovanje. U sirotinjskim naseljima u većini žive Romi. Prema nekim procjenama koje su rađene 2012. godine, u Beogradu je stanovalo oko 58 hiljada Roma u preko 100 naselja, a više od 20 hiljada njih je prebivalo u sirotinjskim, nehigijenskim lokalitetima”, objašnjava ona.

U knjizi “Umjetnost preživljavanja: Gdje i kako žive Romi u Srbiji” autora Božidara Jakšića i Gorana Bašića ispričana je priča o nekadašnjim romskim barakama kod Brankovog mosta u Beogradu. Pred konferenciju Nesvrstanih 1961. godine te su naseobine porušene da ugledni gosti ne bi bili suočeni sa slikama bijede u glavnom gradu. “Zahvaljujući činjenici da je bila riječ o političkom događaju koji je bio veoma važan za prestiž države, mnoge romske porodice su dobile kakav-takav pristojan smještaj. U mnogim drugim slučajevima tih obzira nije bilo”, piše u ovoj knjizi.

Geta i sada nastaju. Moldavske vlasti, prema nedavnim upozorenjima međunarodne organizacije Human Rights Watch (HRW), namjerno smještaju većinu romskih izbjeglica odvojeno od ostalih koj bježe od rata u Ukrajini.

Getoizacija je, ističe Rasulić Delić, za Rome i Egipćane uvijek dvojaka. “Segregacija od drugih lokalnih i društvenih struktura, potpomaže da se duži vremenski period očuvaju tradicionalni obrasci življenja i ponašanja i da se zaštite oni elementi kulture koji osnažuju etnički identitet. Međutim, kultura geta, naročito onog koji je jasno definisan i u prostornom smislu, još više onemogućava uključivanje Roma u svakodnevne tokove društva”.

Taj zid, objašnjava ova antropološkinja, može se razbiti samo spolja - kontuiniranom pomoći i “izvlačenju” stanovnika geta napolje.
”Odgovornost u dobrom dijelu ima i država koja bi morala da stvori jednake uslove za sve članove društva. Do sada to nije bio slučaj ili je bio samo u tragovima. Treba raditi na edukaciji, kako romske i egipćanske populacije, tako i ostalog stanovništva, što bi vodilo ka smanjenju stereotipa i potenciranju različitosti… Svakako da je potrebno i vrijeme”, kaže profesor Bakrač.

Ferdi i Ajša iz CIN-CG-ove priče ne žele da žive u getu. No, pored svih svojih životnih problema, nijesu imali izbora. Njih niko ništa nije pitao. Ajša kaže da bi promijenila mnogo toga u svom naselju. “Da imam novca preselila bih se negdje bliže poslu, u sredinu koju nijesu samo moji sunarodnici”, zaključuje ona.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), počeo je realizaciju jednogodišnjeg projekta "Inovativni medijski sadržaj za veću informisanost i povjerenje javnosti". Tokom realizacije biće objavljeno više dubinskih novinarskih istraživanja o najznačajnijim pitanjima koja se tiču Crne Gore, regiona i procesa pridruživanja EU. Jedan od ciljeva projekta je osnaživanje novinarki i novinara da na inovativni način predstavljaju podatke do kojih dolaze, koristeći nove tehnike i alate, kako bi različiti medijski sadržaji od javnog interesa bili dostupniji i razumnjiviji onlajn publici, posebno mlađim generacijama.

Projekat je podržan od strane Evropske unije i Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Njemačke.

CEGAS (Centar za građanske slobode) je prateći novi način izvještavanja o radu Državnog tužilaštva, kao i Tužilačkog savjeta, uočio značajan porast broja mjera tajnog nadzora za izvještajnu 2022.godinu.

Kako se o mjerama tajnog nadzora i ranije govorilo, kako u dijelu benefita za rasvjetljavanje brojnih krivičnih djela, tako i u njihovoj zloupotrebi, opaža se činjenica da svega mali broj njih rezultira i do dovođenja dokaza koji su potrebni za optuženje.

Tako je u Izvještaju o radu Državnog tužilaštva i Tužilačkog savjeta za 2022.godinu broj mjera tajnog nadzora dostigao 599 predloženih od strane državnih tužilaca, a onda i usvojenih naredbom sudije za istragu.

Od tog broja, svega je 26 predmeta u kojima su primijenjene mjere tajnog nadzora dovele do dokaza potrebnih za optuženje.

U 25 predmeta mjere tajnog nadzora nijesu dale rezultate, dok je u 27 predmeta obaviješten sudija za istragu koji je nadležan da naredi da se material koji je prikupljen mjerama tajnog nadzora i uništi.

Iznenađuje povećani broj mjera tajnog nadzora za 2022.godinu, uzimajući u obzir činjenicu da je prema Izvještaju o radu Državnog tužilaštva i Tužilačkog savjeta za 2021.godinu taj broj iznosio 114 predloženih mjera, od kojih je njih 110 i usvojeno.

www.cegas.me

Centar za građanske slobode (CEGAS) izražava zabrinutost povodom odluke Tužilačkog savjeta da zatvori za javnost narednu sjednicu na kojoj će se razgovarati o javno saopštenim i ozbiljnim optužbama tužilaca o pritiscima kojima su bili izloženi tokom rada u ranijem periodu.

Naime, CEGAS je u okviru redovnih aktivnosti pratio rad i djelovanje Tužilačkog savjeta, čijim sjednicama je redovno prisustvovao, pratio rad i odluke TS i informisao javnost. Vjerujemo da je nakon dugog perioda netransparentnog rada tužilaštva, čije posledice sada sagledavamo, suštinski važno obezbijediti punu transparentnost rada TS. To bi bio iskorak  i poruka javnosti da se napravila odstupnica od ranijih praksi. 

Sa druge strane, nema osnova za zatvaranje sjednice na kojoj će se govoriti o pojavama o kojima se već javno govorilo u Skupštini Crne Gore. Ova saznanja su uznemirila javnost, nemamo naznaku razrješenja i upravo zato bilo bi pogrešno zatvoriti sjednicu za javnost i onemogućiti joj da se dodatno informiše o osnovanosti podijeljenih informacija, kao i stavu TS u odnosu na iste.

CEGAS navodi da je i prije održavanja pomenute sjednice javljeno da je vanredna i zatvorena za javnost, a onda se, nakon toga, u sklopu iste glasalo za ili protiv isljučenja javnosti.

CEGAS apeluje na TS da zadrži dobru praksu otvorenog i transparentnog rada i omogući prisustvo sjednici svim zainteresovanim stranama.

www.cegas.me

Žene u ovim zajednicama zbog teškog života žive još kraće od muškaraca, iako je vijek žena u prosjeku duži gotovo svuda u savremenom svijetu

Đurđa RADULOVIĆ

”Imam dijabetes. Dobijam besplatnu terapiju. Doktori su kazali da moram potpuno da promijenim ishranu, ali to ne mogu da priuštim”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Ema (pravo ime poznato redakciji). Ona je žena iz egipćanske zajednice. Ima 35 godina. Rodila je troje djece, a trenutno je trudna sa blizancima. Dok govori sjedi na podu pored šporeta na drva u skromnoj, ali urednoj i čistoj prostoriji. Njena teško pokretna svekrva leži na krevetu. Govori tiho i ozbiljno, ustajući svaki čas da pažljivo pogleda ručak.

Emi je šećer, kako kaže, nerijetko oko 20, što je gotovo četiri puta više od normalne vrijednosti. Ova bolest, ako se ne tretira, može izazvati niz ozbiljnih, čak smrtonosnih komplikacija: srčane i bolesti bubrega, probleme sa vidom, gangrenu...

Zbog blizanačke trudnoće Emi treba dodatni unos kalorija. “Jedem sve što sam jela i prije dijagnoze: hljeb, tjesteninu, mahunarke. Sve su mi to ljekari zabranili. Nakon obroka uzmem insulinsku injekciju, to je sve što mogu’’, objašnjava ona.

Romi i Egipćani u Crnoj Gori žive u prosjeku oko 55 godina što je oko 20 godina kraće od većinske populacije. Nema ozbiljnih analiza zbog čega je tako. Ovako kratak životni vijek tipičan je za najsiromašnije države na svijetu, poput Centralnoafričke Republike.

”Žene iz romske i egipćanske populacije u Crnoj Gori žive kraće od muškaraca zbog velikog broja porođaja i teškog života uz podizanje većeg broja djece’’, kaže za CIN-CG Melisa Spahić, doktorica porodične medicine koja radi u Domu zdravlja Podgorica, na Koniku, gdje ove populacije čine najveći dio pacijenata.

To je, objašnjava Spahić, zapažanje doktora u Crnoj Gori, ali navodi da nije rađeno istraživanje o životnom vijeku Roma i Egipćana na osnovu pola.

Ovaj trend nije tipičan - žene iz većinske populacije u Crnoj Gori kao i u svijetu žive u prosjeku oko pet godina duže od muškaraca.

CIN-CG je već pisao o tome da Romkinje u Crnoj Gori veoma rano počinju sa rađanjem djece, često kao maloljetnice, da rađaju značajno veći broj djece od žena većinske populacije, da često izostaje medicinska kontrola njihovih trudnoća i reproduktivnog zdravlja. Zbog svega toga one zadobijaju hronične zdravstvene posljedice u relativno mladoj dobi.

Istraživanje UNICEF-a u Crnoj Gori iz 2018. pokazalo je da je 36,9 odsto ispitanica u starosnoj grupi od 20 do 24 godine rodilo najmanje jedno dijete prije svoje 18. godine.

Istraživanje Centra za romske inicijative (CRI) u naselju Riversajd iz 2022. pokazalo je da neke od žena koje su apatridi nikada nisu bile kod ginekologa, da su se porađale kući, te da su ljekari imali diskriminatoran stav prema njima i u hitnim situacijama.

”Dvoje djece koje nijesam uopšte upisala u matične knjige rođenih sama sam rodila kući jer su me iz bolnice vratili, zbog nedostatka dokumentacije, iako sam im rekla da imam jake bolove. Porodile su me zaova i snaha”, jedna je od ispovijesti iz istraživanja.

Više svjetskih istraživanja potvrđuje negativne posljedice rađanja velikog broja djece i porođaja u mladoj dobi na dugovječnost i zdravlje žena.

Studija Univerziteta Kalifornije iz 2016. na uzorku od preko 20 000 žena pokazala je da žene koje rode prvo dijete poslije dvadeset pete godine žive duže od onih koje rode ranije.

Veliki broj porođaja utiče i na zdravlje i dugovječnost i nakon 50 godine, odnosno nakon završetka reproduktivnih godina, pokazuje jedno veliko istraživanje iz 2016. koje je pratilo životni vijek u američkoj države Juta od 19. vijeka. Došlo se do zaključka da su muškarci na tom podneblju živjeli duže od žena sve do kraja 19. vijeka. Žene su počele u prosjeku duže da žive tek nakon smanjenja nekontrolisanog rađanja, ali i zahvaljujući poboljšanju medicinske njege.

Siromaštvo i hronične bolesti - neizbježna veza

Problem koji u najvećoj mjeri utiče na kraći vijek su hronične bolesti poput kardiovaskularnih, dijabetesa, hipertenzije i tako dalje, kaže doktorica Melisa Spahić.

”Romi i Egipćani se uglavnom ne kreću dovoljno, hrane se nezdravo. Teško je u njihovoj situaciji priuštiti zdravu i raznovrsnu ishranu. Žive bez osnovih uslova. Zbog svega toga dolazi do niza bolesti, a karakterističan je takozvani metabolički sindrom koji podrazumijeva problem sa gojaznošću, šećerom, visokim pritiskom, masnom jetrom, srcem’’, objašnjava Spahić.

”Gojazna sam, imam hormonski problem. Ne mogu da smršam. Teško mi je da prekinem da jedem slatko’’, kaže za CIN-CG Enisa (pravo ime poznato redakciji), djevojka iz romske zajednice čije je ime poznato redakciji. Ona ima svega 18 godina. Ne radi. Uglavnom je kući. Živi u trošnom romskom naselju Riversajd u Beranama.

Pati od insulinske rezistencije, stanja koje može dovesti do šećerne bolesti, i metaboličkog sindroma. Ni ona ne može da priušti zdrav i redovan jelovnik. “Jedem slatko, jedem hleb. Nekad sam mnogo gladna, a u kući ima samo to’’, kaže Enisa.

Podaci Globalnog opterećenja bolešću iz 2019, koje predvodi Institut za zdravstvenu metriku i evaluaciju Univerziteta u Vašingtonu pokazuju da su žene generalno pod većim rizikom od invaliditeta usljed hroničnih oboljenja, da imaju veću smrtnost od šećera i kardiovaskularnih bolesti i više godina života sa posljedicama bolesti. Kardiovaskularne bolesti vodeći su uzrok smrtnosti kod žena na svjetskom nivou, a potom je to moždani udar.

Sve studije rađene u Crnoj Gori upućuju da su Romi i Egipćani obolijevaju u mnogo češće od hroničnih i infektivnih bolesti nego većinska populacija.

Istraživanje UNICEF-a iz 2018. u Crnoj Gori pokazalo je da petina romske djece mlađe od pet godina zaostaje u razvoju. U većinskom stanovništvu takvo stanje je prisutno kod tri puta manje djece. Preko 95 odsto djece do dvije godine zaostaje u razvoju, a od toga je u njih gotovo 80 odsto je neuhranjeno.

Ljudi niskog socio-ekonomskog statusa imaju 46 odsto veći rizik od rane smrti nego oni koji su socijalno zbrinuti, pokazalo je istraživanje Imperijal koledža u Londonu na uzorku od 1,7 miliona ljudi.

Više svjetskih studija pokazalo je snažnu vezu između siromaštva i hroničnih bolesti. Ljudi sa niskim prihodima češće obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa, raka, navodi se u saopštenju američkog Nacionalnog instituta za zdravstvo (NHI). Čak oko 30 odsto rizika od hronične bolesti dolazi od stresa zbog siromaštva, koji nije povezan sa lošom ishranom i životnim navikama. Stres vodi smanjenju imuniteta, koja potom vodi u bolest, objašnjavaju iz NHI-ja.

Loši uslovi stanovanja povezani su sa astmom, kardiovaskularnim oboljenjima, mentalnim oboljenjima, infekcijama poput tuberkuloze, prehlada, stomačnih problema i povreda, navodi Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) u svom saopštenju.

Spahić objašnjava da Romi i Egipćani često ne razumiju kako funkcionište zdravstveni sistem: zakazivanje, praćenje datuma i vremena pregleda, kupovina ljekova.

”Za hronične bolesti tipična su pogoršanja slike, pa su pravilna terapija i posjete ljekaru neophodne’’, objašnjava Spahić.

Značajan dio romske i egipćanske populacije nema pristup zdravstvenoj zaštiti i osiguranju zbog neregulisanog pravnog statusa ili izbjegava korišćenje zdravstvenih usluga zbog diskriminacije, te nemaju dovoljno razvijenu svijest o očuvanja zdravlja, navodi se u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana (2021-2025) Vlade Crne Gore.

Romi uglavnom ne znaju za saradnike u oblasti zdravstva

”Imala sam skoro operaciju na srcu’’, kaže za CIN-CG tridesetpetogodišnja Anisa (pravo ime poznato redakciji), Romkinja iz Berana, koja je već četiri godine srčani bolesnik.

”Nedavno sam imala pogoršanje zdravlja, stvar je postala hitna, pa nisam mogla da čekam pregled u državnoj bolnici koji mi je bio zakazan tek za maj’’, kaže ona.

Za snimanje kod privatnika je, kako kaže morala da izdvoji preko 150 eura, ali i da plati i prevoz do Podgorice gdje se nalazi klinika.

Svega 10 odsto Roma i Egipćana su upoznati sa tim da u njihovoj zajednici postoji saradnik u oblasti zdravstva, navodi se u Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana u Crnoj Gori (2021-2025). Od njih je samo petina koristila ovu uslugu, a oko polovina smatra da može biti korisna za njih.

”Kolegama iz drugih gradova pomažemo u zakazivanju po nekoliko specijalističkih pregleda u istom danu u Kliničkom centru da bi troškovi puta ovih ljudi, koji uglavnom žive od socijalne pomoći, bili što manji. U posebno teškim slučajevima uspijevamo da osiguramo i kućne posjete i njegu i pomoć”, kaže za CIN-CG Milica Vujadinović, saradnica u oblasti zdravstva u Podgorici.

U okviru Ministarstva za ljudska i manjinska prava, djeluje 21 saradnik u inkluziji Roma i Egipćana u tri oblasti: zdravstvenoj zaštiti, socijalnom staranju, zapošljavanju i dječjoj zaštiti. Na teritoriji glavnog grada ih je devet.

Saradnik pruža pomoć pri ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, zakazivanju pregleda, predavanju dokumentacije za konzilijume… objašnjava Vujadinović. “Svakodnevno pomažemo da se djeca koja nemaju knjižicu pregledaju u Institutu za bolesti djece’’, kaže ona.

”Jasno je da sistem sa tim brojem saradnika ne može obezbijediti svakome iz romske i egipćanske populacije pomoć, te je zato od krucijalne važnosti”, objašnjava još Vujadinović, “da mjesto saradnika postane sistematizovana radna pozicija, što za sada nije slučaj”.

Iz Ministarstva ljudskih i manjinskih prava kazali su za CIN-CG da su navedeni saradnici angažovani samo do januara 2024. godine. “Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i međunarodna humanitarna organizacija HELP će apelovati kod Vlade Crne Gore da za određeni broj saradnika budu sistematizovana radna mjesta kod Ministarstva rada i socijalnog staranja, Ministarstva zdravlja i Zavoda za zapošljavanje ili po mogućnosti da se sistematizuju sva radna mjesta za sve saradnike”, naveli su oni

Obrazovane majke - zdravija djeca

Prema Strategiji socijalne inkluzije Roma i Egipćana u Crnoj Gori (2021-2025) cilj je povećavanje prosječnog životnog vijeka Roma i Egipćana. Tako je za 2023. predviđeno da bude oko 57 godina, a 2025. oko 58 godina. Ove brojke su smanjene u odnosu na prvobitni nacrt Strategije, kada je za 2025. godinu predviđen da životni vijek bude 61 godinu.

”Obrazovanje je usko povezano sa tim kako će se neko brinuti o zdravlju’’, objašnjava doktorica Melisa Spahić. Pismenost je neophodna za razumijevanje ključnih informacija, a Romi i Egipćani u Crnoj Gori često nemaju ni osnovno obrazovanje, ili ne govore ni jezik većine.

I istraživanje UNICEF-a iz 2018. pokazalo je da je nivo obrazovanja majki u ovim populacijama usko povezan sa zdravljem njihove djece. Tako među majkama koje imaju srednje ili više obrazovanje nema djece koja zaostaju u razvoju, dok je kod majki bez ikakvog obrazovanja ovaj procenat oko 25 odsto.

Program Instituta za javno zdravlje Crne Gore (IZJZ) daje neke od smjernica za postupanje sa Romima i Egipćanima. Ovaj program savjetuje da ljekarima i patronažnim sestrama “da sagledaju sve komponente života romske i egipćanske zajednice’’, te u skladu sa tim “ukažu na principe i značaj zdrave ishrane, odražavanja bezbjednosti hrane’’, te da ljekari poštuju smjernice SZO, da se “vrši kontinuirana procjena zdravstvenog stanja djece’’, pomoću parametara gojaznosti.

CIN-CG je kontaktirao domove zdravlja u opštinama koje imaju najbrojnije populacije Roma i Egipćana sa pitanjem da li poštuju navedene preporuke IZJZ-a. Stigao je odgovor iz Domova zdravlja Ulcinj i Nikšić odakle tvrde da se sprovodi kontrola parametara gojaznosti kod djece, te da su Romi i Egipćani informisani o značaju zdrave ishrane kao i svi drugi.

”Svaki ljekar koji se vodi osnovnim načelima profesije informisaće pacijenta. Ipak, ne može medicinski sistem obezbijediti sve ono što pripadnicima ovih populacija fali da bi u punoj mjeri poboljšali svoje zdravstveno stanje”, zaključuje Spahić.

Emu, sa početka našeg teksta, njeno troje djece i svekrvu, koja takođe pati od hroničnih oboljenja, izdržava suprug koji radi u podgoričkom Komunalnom preduzeću. Nakon što isplati ratu za kredit koji su podigli da bi popravili kuću, ostaje im svega 250 eura. Minimalna potrošačka korpa u Crnoj Gori za četvoročlano domaćinstvo iznosi oko 800 eura mjesečno. Ko će sa tako malo novca misliti o Eminom dijabetesu i hrani koja je njoj potrebna.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dodijelio je tri nagrade na konkursu koji se bavio problemom govora mržnje u Crnoj Gori.

Na konkursu objavljenom sredinom februara javilo se 24 autora i autorki iz čitave zemlje.

Komisija je prvu nagradu dodijelila Luki Trboviću, drugu Anđeli Ašanin, a treću Lemani Srdanović.
,,Govor mržnje je, nažalost, veoma rasprostranjen i mislim da je to nešto čime bi se trebalo pozabaviti. Ovakve prilike su veoma značajne za mlade ljude kako bi mogli da iskažu svoje mišljenje o ovoj negativnoj pojavi”, kazala je prilikom dodjele nagrada Srdanović.

Ašanin je istakla da je jezik mržnje veliki problem u Crnoj Gori, te da je zbog toga važno da se o ovoj temi više govori.

Ovaj konkurs dio je višegodišnjeg projekta “Reporting Diversity Network 2.0“, koji sprovodi Media Diversty Institute iz Londona sa partnerima iz regiona, uz podršku Evropske unije, fondacije Balkan Trust For Democracy i Ambasade Norveške u Beogradu.

,,I na ovaj način smo željeli da ukažemo na problem govora mržnje koji je u Crnoj Gori obično usmjeren prema ranjivim kategorijama društva – manjinskim grupama, ženama, neistomišljenicima, političkim oponentima... Smatramo da bi odgovorni trebalo da sistemski rješavaju opasne izlive mržnje koji često ostaju bez odgovora instititucija“, kazala je, dodjeljujući danas nagrade, predsjednica CIN-CG-a Milka Tadić Mijović i zahvalila se pobjednicima na učešću na konkursu, ističući da su i ostali radovi bili veoma dobri.

Ona je istakla da će CIN-CG nastaviti da prati ovu problematiku. ,,Želimo da damo doprinos borbi protiv govora mržnje, jer je to, između ostalog, misija naše organizacije. Crna Gora može biti istinski demokratsko društvo jedino kad država adekvatno sankcioniše govor mržnje“, zaključila je Tadić Mijović.

Zainteresovani/e građani i građanke nagrađene radove mogu pogledati na linkovima ispod kao i na društvenim mrežama CIN-CG-a.

U Crnoj Gori su održani predsjednički izbori. Prvi krug, na kome je učestvovalo sedam kandidata, bio je 19. marta, a drugi krug sa dva kandidata održan je 2. aprila. Na izborima je pobijedio Jakov Milatović, kandidat Pokreta Evropa sad (PES) sa gotovo 60 odsto glasova, a pored njega učestvovali su još Milo Đukanović, kandidat Demokratske partije socijalista (DPS),  Andrija Mandić, kandidat Demokratskog fronta (DF), Jovan Radulović, nezavisni kandidat, Goran Danilović, kandidat Ujedinjene Crne Gore (UCG), Aleksa Bećić, kandidat Demokratske Crne Gore (DCG) i Draginja Vuksanović Stanković, kandidatkinja Socijaldemokratske partije (SDP)

Iako je više međunarodnih i domaćih posmatrača, kampanju ocijenio kao mirnu, bez ozbiljnijih incidenata, Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je u okviru monitoringa za projekat Reporting Diversity Network 2.0 koji sprovodi u saradnji sa Media Diversity Institute iz Velike Britanije i partnera iz regiona, uočio više problema  i zabrinjavajućih trendova, posebno kada je u pitanju jezik netolerancije, pa i širenje mržnje, kako od strane pojedinih kandidata, i političkih partija tako i od nekih medija.  Primjetan je bio i nesenzibilisan govor i manjak upotrebe inkluzivnog jezika kod određenih kandidata. Podsticani su rodni i patrijarhalni stereotipi, kao i netolerancija prema određenim religijskim i etničkim grupama, iako su kandidati promovisani kao građanski orijentisani.  

Senzacionalistički naslovi u medijima koji doprinose podjelama

Mnogi mediji u Crnoj Gori prihvatili su retoriku predsjedničkih kandidata koja je sugerisala da će glasovi crnogorske dijaspore imati presuđujuću ulogu u izbornom procesu. Tako su kampanju u drugom krugu izbora obilježili i senzacionalistički medijski naslovi i izvještavanja o broju ljudi iz dijaspore koji dolaze u Crnu Goru da ostvare svoje biračko pravo. Vijesti u kojima se navodi kako nepregledne kolone automobila kreću iz Njemačke, Luksemburga i Austrije prema Crnoj Gori dijeljene su na društvenim mrežama gdje su se potom širili brojni komentari koji sadrže govor mržnje prema crnogorskoj dijaspori. Ovakva izvještavanja ne samo da nijesu doprinijela demokratskom procesu izbora predsjednika, naprotiv - podgrijavala su tenzije. 
Potpuni manjak senzibilisanosti za ranjive grupe  

Andrija Mandić, predsjednički kandidat DF pokazao je posebnu nesenzibilisanost i neinformisanost kada su u pitanju bolesti zavisnosti od psihoaktivnih supstanci. Tokom predstavljanja na TV Adria iznio je stavove koji podstiču na diskriminaciju osoba sa bolestima zavisnosti, navodeći da bi oni trebalo da budu getoizirani, izopšteni iz zajednice, pošto su kako je tvrdio opasni po društvo, jer su ubice i pljačkaši. Mandić se čak pozvao na slučajeve iz inostranstva, pogrešno navodeći primjere zemalja na Zapadu koje nude besplatan smještaj i pomoć osobama sa bolestima zavisnosti kao praksu getoizacije. Plasiranjem ovih dezinformacija Mandić bi mogao značajno doprinijeti produbljivanju diskriminacije prema ljudima koji žive sa zavisnošću. 

I predsjednički kandidat Demokratske partije socijalista Milo Đukanović, pokazao je nedovoljno poznavanje demokratskih praksi kada je u pitanju senzibilisani govor prema osobama sa invaliditetom, koristeći neodgovarajuće termine.  

Promovisana stereotipizacija žena i patrijarhalne vrijednosti 

U promotivnim spotovima predsjedničkih kandidata Đukanovića i Mandića pojavile su se njihove supruge Lidija Đukanović i Sanja Mandić koje su, svaka na svoj način, promovisale patrijarhalne stereotipe kada je u pitanju uloga žena. I osmomartovske poruke vodećih predsjedničkih kandidata takođe nijesu bile rodno senzitivne. 

Sanja Mandić je isticala kako bi ženama trebalo da budu najvažnija djeca, unuci i unuke, ignorišući i one druge žene koje se nijesu ostvarile kao roditelji, koje to ne žele ili ne mogu da budu. Ovakvom retorikom ona je pokazala da nema dovoljno znanja o reproduktivnim pravima i slobodama žena, niti svijest o važnosti tih tema. 

Lidija Đukanović je pokušala da objasni zbog čega, tokom duge političke karijere svog supruga koji je, osim funkcije predsjednika, ranije obavljao i funkciju premijera, nije više istupala u javnost navodeći da je crnogorsko društvo tradicionalno i da ne reaguje dobro na žene u politici. Takav javni istup ne šalje dobru poruku ženama koje žele da se oprobaju u politici ili već jesu političarke.

Osmomartovske poruke Mila Đukanovića i Andrije Mandića takođe su bile stereotipne. Oba kandidata objavili su video snimke na zvaničnim stranicama. U snimcima su žene imale isključivo dekorativnu svrhu. Niti jedan od kandidata nije se osvrnuo na loš položaja žena u crnogorskom društvu, visoke stope femicida i nasilja nad ženama. 

Pobjednički kandidat Jakov Milatović  istakao je  da se “dokazao kao porodičan čovjek’’ na predsjedničkoj konvenciji u Baru, iako se predstavljao kao građanski kandidat. Okrenutost ka građanskim vrijednostima podrazumijeva inkluzivnost svih, bez obzira na njihova oprijedjeljenja kada su u pitanju partnerske veze, sa kim će i na koji način živjeti, i da li će se uopšte odlučiti na formiranje porodice. Smatramo da argumentacija kandidata da je “porodičan čovjek’’ ne treba da bude karta na koju igra, posebno ako kandidat sebe predstavlja kao modernih građanskih uvjerenja.

Opasne poruke od zvaničnika koji zagovaraju crnogorski nacionalizam 

Ivan Vuković, doskorašnji gradonačelnik Podgorice i visoki funkcioner DPS-a  je tokom završene konvencije predsjedničke kampanje kandidata DPS-a Mila Đukanovića iznio niz problematičnih tvrdnji i netolerantnih poruka. Vuković je insistirao na etničkoj čistoći Crnogoraca, a vrijeđao je vjernike Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Srbe u Crnoj Gori. ,,Mi koji znamo da nas u svjet ne može povesti polusvijet, mi čiji pogled seže dalje od Beograda i Banjaluka, mi koji hoćemo da nam djeca uče strane jezike i pripremaju se za digitalno doba a ne da kleče po crkvama i manastirima kao da smo u srednjem u vijeku'', kazao je Vuković. 

Draginja Vuksanović Stanković, predsjenička kandidatkinja SDP-a, je tokom predsjedničke debate na javnom servisu RTCG tvrdila da je kandidat PES-a Jakov Milatović tokom protesta protiv ustoličenja mitropolita SPC u Crnoj Gori, Joanikija, na Cetinju, u septembru 2021. godine, izjavio ,,šta ako pogine deset Cetinjana’’. Milatović je i tokom debate a i ranije više puta demantovao te tvrdnje.  Dan nakon debate na RTCG-u, predsjednički kandidat Milatović verbalno je i fizički napadnut na Cetinju od više pojedinaca, među kojima su bile pritalice DPS-a i SDP-a.

Kandidatkinja Vuksanović Stanković je i tokom predstavljanja na TV Vijesti izjavila da je lider komitskog pokreta između dva svjetska rata Krsto Popović bio heroj, iako je prema svim istorijskim podacima Popović bio saradnik okupatora u Drugom svjetskom ratu. Prema Vuksanović Stanković, Popovićevo herojstvo vezuje se za njegovo nacionalno opredjeljenje i navodnu odbranu crnogorske države i nacije. 

Ostrašćenost i manjak objektivnosti u medijima   

Medijska scena u Crnoj Gori  je pluralistička. U državi od oko 620.000 stanovnika, registrovano je više stotina medija, od kojih su neki krajnje ideološki, politički pa i nacionalno profilisani, sa manjkom profesionanih standarda, što medijsku scenu polarizuje, a naročito tokom izbornih kampanja. Izvještavanje takozvanih prosrpskih i procrnogorskih medija često je pristrasno i može se negativno odraziti ne samo na izborni proces, već na atmosferu u društvu. 

Većina privatnih medija u Crnoj Gori imalo je svog favorita među kandidatima. Druga predsjednička debata u kojoj je trebalo da učestvuju svi kandidati otkazana je na RTCG-u, jer su dva privatna medija organizovali kampanju sa svojim favoritima Milom Đukanovićem i Andrijom Mandićem. Ova debata prikazana je na TV-E i Prvoj televiziji, i to u terminu  kada je trebalo da bude emitovana debata sa svim kandidatima na RTCG. Pošto su se Mandić i Đukanović odlučili na međusobni duel na privatnim televizijama, ostali kandidati su otkazali učešće na javnom servisu.  Ovaj postupak nije bio problematičan samo kada se cijeni etičnost od strane ove dva kandidata, već i kada se govori o medijima,  TV-E i TV Prvoj, koje su favorizovanjem Đukanovića i Mandića doveli u pitanje elementarnu profesionalnost i novinarsku balansiranost. Ovim duelom, pokušala se stvoriti percepcija da su Mandić i Đukanović ključni kandidati, i da niko drugi nema šansi da uđe u drugi krug.

Napad na kandidata Jakova Milatovića bio je najdramatičniji događaj tokom kampanje. Milatović je napadnut na Cetinju u toku dolaska na konvenciju, od strane demonstranata koji su pokušali da ga spriječe da uđe u salu u kojoj je organizovan predizborni skup. Milatovića su okupljeni građani gurali, verbalno je optuživan za izdaju, bliskost sa SPC i njenim vrhom,dovođen je u pitanje njegov patriotizam.

Ovaj događaj bio je predmet brojnih komentara na društvenim mrežama, u kojima je bilo i nacionalističke retorike, pa i širenja mržnje prema pripadnicima SPC i Srbima. Mediji su o ovom događaju izvještavali na različite načine. Tako je dnevni list Pobjeda objavio tekst da se napad nije ni dogodio, uprkos brojnim snimcima i dokazima, pa i intervenciji policije. U pojedinim medijima objavljivane su lažne informacije da je jedan od funkcionera PES-a došao na Cetinje naoružan i da je vadio pištolj, što je demantovano snimcima na kojima se vidi da funkcioner PES-a ne vadi pištolj, već telefon. To nije spriječilo neke medije sa velikom čitanošću poput Pobjede, i novinare koji se smatraju relevantnima u javnosti da plasiraju  dezinformacije u vezi sa napadom na Cetinju. 

I kandidatima i medijima fali senzibilisanosti 

Crna Gora je duže od decenije kandidat za ulazak u Evropsku uniju, međutim još su mnogi izazovi pred njom, kada je u pitanju izgradnja demokratskih institucija, javni diskurs i narativ. Primjeri koje smo naveli pokazuju da je neophodno unaprijediti kod gotovo svih političkih aktera i političkih partija i medija odnos prema drugim i drugačijim. Nedovoljna senzibilisanost među kandidatima obilježila je i ovu kampanju. 

Redakcija CIN-CG-a

Dok Italijani konfiskuju imovinu i kad sumnjaju da bi ona mogla biti korišćena u kriminalne svrhe i kad nekog smatraju opasnim, u Crnoj Gori Zakon o oduzimanju imovine nije bio efikasan, a izmjene prati puno kontroverzi

Maja BORIČIĆ/Tijana LEKIĆ

Kasacioni sud (Vrhovni) Italije u septembru 2021. odlučio je da ne dozvoli da se dio oduzete imovine vrati Leoluki Bagareli, zetu pokojnog Salvatorea Toto Rine, najpoznatijeg mafijaškog šefa italijanske Koza nostre.

Ta imovina vrijedna milion i po eura oduzeta je 2017. a bila je fiktivno registrovana na treća lica, među kojima su i članovi porodice koji su postali njegovi nasljednici. Između ostalih to je i Rinov zet, za koga se takođe sumnjalo da je bio bliski saradnik Rina u mafijaškim poslovima.

On je u žalbi naveo da više ne postoji opasnost od vršenja krivičnih djela te da je oduzeta imovina kupljena više od 20 godina prije Rinovog odlaska u zatvor.

Kasacioni sud je, međutim, odlučio da država zadrži imovinu i da Rinov zet plati oko 3.000 eura sudskih troškova.

Rino je umro 2017. u zatvoru služeći 26 doživotnih robija. Među njegovim najpoznatijim zločinima je i ubistvo sudija Đovanija Falkonea i Paola Borselinija 1992. godine. Ta dvojica sudija 1987. godine pred lice pravde izveli su više od 300 članova Koza nostre. Rinovu vilu, između ostalog, Italija je oduzela 1997. i pretvorila u školu.

Ovo je samo jedan od mnogih primjera kako se Italija borila sa kriminalcima, davno shvativši da je jedino oduzimanje imovine ono što njih zaista može da "zaboli".

Osim oduzimanja imovine u krivičnom postupku, glavno sredstvo koje ta država koristi u borbi sa kriminalom je i preventivna konfiskacija.

Preventivna konfiskacija omogućava oduzimanje nečije imovine bez vođenja krivičnog postupka i bez sudske presude kojom se utvrđuje da je izvršeno neko krivično djelo. Potrebna je jedino pretpostavka da je lice opasno za društvo i da postoji disproporcija u imovini.

Iz "Libera", italijanske asocijacije koja se bori protiv mafije, za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) objašnjavaju da je u pitanju poseban postupak za oduzimanje imovine "misure di prevenzione patrimoniale", koji je potpuno nezavisan i različit od krivičnog postupka.

"Uzima se u obzir samo imovina (nekretnina ili biznis) koja bi mogla biti potencijalno oruđe za kriminal i za koju ne postoji dokaz da je zakonito stečena", pojašnjava nacionalna koordinatorka "Libera" Tatijana Đanone.

Na međunarodnom nivou ova posebna vrsta konfiskacije poznata je i pod imenom "konfiskacija bez osude".

Đanone navodi da je moguće oduzeti nekretnine, namještaj i kompanije koje uopšte ne moraju biti vezane za organizovani kriminal.

Iako navodi da je italijansko zakonodavstvo svakako najnaprednije po tom pitanju, "Libera" i u toj zemlji predlaže neka poboljšanja. To su unapređivanje kadrovskog i finansijskog kapaciteta Nacionalne agencije za oduzetu imovinu, još bolja valorizacija oduzete imovine, garancija radnicima konfiskovanih preduzeća i kompanija da će biti zaštićeni, te povećanje transparentnosti u upravljanju oduzetom imovinom i njenoj namjeni.

U dokumentima te organizacije napominje se da danas ne postoji italijanski region u kome nema imovine oduzete od mafije.

Nešto manje od 900 organizacija u martu 2021, kada je rađen izvještaj "Libera", upravljalo je oduzetom imovinom u Italiji. Bile su to 353 kuće, 207 vila, 81 poslovni prostor, 25 voznih parkova, 176 placeva i 73 drugih nekretnina.

U borbi protiv organizovanog kriminala u Italiji važnu ulogu ima i Direkcija za borbu protiv mafije (DIA). To je specijalna služba u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova koja vodi preventivne, kriminalističke istrage i međunarodnu saradnju. Njen rad ne zavisi od prijave krivičnog djela.

Prema podacima DIA, u Italiji je u posljednje dvije decenije trajno oduzeto imovine u vrijednosti od oko 12,5 milijardi eura, a privremeno oko 26 milijardi, samo od mafijaških organizacija – Koza nostre, Kamore, Ndragete, Pulje i ostalih.

Iz italijanske Agencije za upravljanje oduzetom imovinom za CIN-CG su odgovorili da je u posljednjih šest godina, samo na osnovu preventivne konfiskacije, u toj zemlji oduzete 22.622 nekretnine, 2.544 kompanije i 3.559 vozila.

Nema zastare za preventivnu konfiskaciju

Italijanski kodeks protiv mafije (Antimafia kodeks), odnosno preventivna konfiskacija, ne kažnjava zločin već sprečava njegovo izvršenje, ističe profesorica Pravnog fakulteta u Rimu Elvira Nadia La Roka.

Ona je za CIN-CG takođe potvrdila da preventivna konfiskacija ne podrazumijeva krivični postupak, te da Antimafijaški kodeks podrazumijeva oduzimanje imovine bez obzira na izvršenje krivičnog djela.

"Krivični postupak u stvari pretpostavlja da je počinjen zločin, a ovaj postupak predviđa niz mjera da bi se zaštitili od budućih zločina", objašnjava ona.

Te mjere su, pojašnjava profesorica antimafijaškog zakonodavstva, poznate kao "ante delictum". To znači da je njihova svrha, između ostalog, sprečavanje lica koja se smatraju opasnim da eventualno počine neko krivično djelo.

"Znači dovoljno je da nadležne institucije smatraju da je neko opasan ili mafijaš da bi mu se oduzela imovina", kaže profesorica La Roka.

Na ove mjere, ističe ona, ne utiče ni zastarjelost postupaka predviđena italijanskim Krivičnim zakonikom.

Konkretno, pojašnjava to ovako: "Preventivna konfiskacija se može primijeniti i nakon zastarijevanja krivičnog postupka. Ukoliko se preventivna mjera primijeni, a nakon toga dođe do odustajanja od krivičnog postupka zbog zastare mjera, prevencije se ne može opozvati samo zbog toga."

Međutim, upozorava da je problematično što ove mjere mogu uticati na ličnu i slobodu u raspolaganju imovinom.

Pored toga, oduzimanje imovine se odnosi i na članove porodice, na nasljednike, ali i povjerioce. Dakle one koji su posredno uključeni u proces.

"Otuda postoji rizik da se nepopravljivo kompromituje položaj nevinih trećih lica", kaže profesorica La Roka, dodajući da postoji opasnost i od ozbiljne ekonomske štete, posebno za kompanije koje se oduzimaju, što može da rezultira nezaposlenošću mnogih radnika u njoj.

Naglašava da bi u smislu međunarodne saradnje, odnosno sporne imovine u inostranstvu, mogla biti značajna uredba Evropske unije 2018/1805, koja je nedavno stupila na snagu.

"Ona predviđa međusobno priznavanje institucija za zamrzavanje i oduzimanje imovine. To bi mogao da postane validan instrument, jer je uredba direkno primenljiva", kaže La Roka.

Podsjeća da italijansko zakonodavstvo protiv mafije ima duge korijene.

Još na kraju 19. vijeka preventivne mjere, tada nazvane "policijske mjere", korišćene su isprva za zaustavljanje razbojništva.

Za vrijeme fašizma su korišćene da se "ućutkaju" politički protivnici.

Ova profesorica rimskog Pravnog fakulteta pojašnjava da su te mjere, koje su korišćene za borbu protiv onih koji su smatrani neprijateljima države, devedesetih godina prošlog vijeka postale bedem u borbi protiv mafije i efikasno sredstvo za zaštitu od kriminalaca.

"Jer oduzimajući im imovinu, najbolje ograničavate njihovo djelovanje", zaključuje ona.

Za preventivno oduzimanje mijenjati propise

Crna Gora ima skromne rezultate u oduzimanju imovine. Za osam godina primjene Zakona o oduzimanju imovine stečene kriminalnom djelatnošću oduzeto je samo nekoliko nekretnina. Ni imovina koja je bila privremeno oduzimana nije iskorišćena, već uništena, pa su građani platili milionske odštete.

Prema najnovijem izvještaju Tužilačkog savjeta za 2022. vidimo da su i u prošloj godini rezultati oduzimanja imovine bili katastrofalni. Viši sud u Podgorici po zahtjevu tužilaštva trajno je oduzeo 805 eura.

Bolji rezultati mogući su jedino ako oduzimanje imovinske koristi predstavlja cilj državne politike, ocijenila je za CIN-CG pravna ekspertkinja i zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom za ljudska prava Valentina Pavličić.

Ona podsjeća da se modeli borbe protiv mafije u Italiji razvijaju još od 60-tih godina prošlog vijeka.

"Najveća prednost ovog modela je postojanje koordinacije i sinergije između različitih organa i institucija na kojoj naši susjedi rade već više od četiri decenije", objašnjava Pavličić.

Uspostavljanje specijalizovanih tijela kao što su National Anti-Mafia i Anti-Terrorism Directorate (DNAA) svakako su doprinijeli uspješnoj praktičnoj primjeni, ocjenjuje ona, dok se administrativan pristup za oduzimanje imovine nezakonitog porijekla odvija kroz ustanovljavanje finansijske policije kao posebnog organa (Guardia di finanza) koja ima ovlašćenja da može zatražiti dokaz o porijeklu određene robe ili imovine bez nekog prethodnog razloga.

"Dovoljan prethodan uslov za primjenu ovih mjera jeste postojanje razumne sumnje da je određena osoba društveno opasna i da se iz predostrožnosti djeluje ka imovini da bi se spriječilo nezakonito bogaćenje takvih lica", podsjeća Pavličić.

Ona pojašnjava da tužilački organ, koji u samom početku procjenjuje šta je efektivnije i efikasnije za dobijanje pozitivnog rezultata, odlučuje koju mjeru će preduzeti.

Za uvođenje preventivne konfiskacije u našoj zemlji, ističe Pavličić, bile bi potrebne, kako zakonske tako i ustavne promjene te ozbiljna analiza da li su naše institucije za sada sposobne da to sprovedu.

"Mi bismo voljeli da igramo argentinski fudbal, ali nemamo Mesija", slikovita je ona.

Pojašnjava da bi za efikasno uvođenje preventivne konfiskacije kod nas bilo neophodno izmijeniti ne samo zakone, već i Ustav te dati veća ovlašćenja tužiocima.

"Imovina se ni preventivno ne može oduzimati bez odluke suda. Taj postupak pred sudom neko mora da vodi, a jedini ko ima kapaciteta kod nas za tako nešto je tužilaštvo", ocjenjuje Pavličić.

Crna Gora je izmjenama Ustava iz 2007. godine smanjila nadležnosti tužilaštva. Ono je sada zaduženo samo za gonjenje učinioca krivičnih djela, dok je do tada mogla da zastupa državu i u drugim predmetima.

Bivši sudija Ustavnog suda Miodrag Iličković ističe da Ustav brani pravo na imovinu, ali i napominje da to pravo može biti ograničeno, ako je propisano zakonom i ako postoji adekvatan pravni lijek, odnosno pravo žalbe.

Međutim, ocjenjuje da treba pažljivo pristupiti tome, uzeti naše kapacitete u obzir, te donijeti set pravnih mjera, formirati posebna odjeljenja koja će time da se bave i dati im veća ovlašćenja.

Iličković ističe da bi najprije trebalo sprovesti veting u pravosuđu (provjera imovine pravosudnih funkcionera.)

"Prvo se mora iščistiti policija, tužioci i kompletno pravosuđe, jer su to ljudi koji treba da rade taj posao. Mora se napraviti skladan sistem. Ne možemo uzimati malo od Italijana, malo od Amerikanaca...", zaključuje bivši sudija Ustavnog suda.

Crna Gora treću godinu pokušava da promijeni zakon

Jedini zakon koji reguliše ovu oblast kod nas je Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalnom djelatnošću. On je u procesu izmjena već treću godinu. Međutim, i pokušaj izmjena neefikasnog Zakona meta je oštrih kritika.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) već se godinama zalaže za građanski model oduzimanja imovine, a za izmjene koje je predložila Vlada, ističu, između ostalog, da će abolirati sve one koji su stekli imovinu 90-tih. Takođe, naglašavaju da se tim izmjenama ne može ni oduzeti imovina skrivena u inostranstvu. Oni traže upravo da se ugledamo na italijanski model oduzimanja imovine i da to treba da radi specijalni sud s pažljivo biranim sudijama.

Posljednje predložene izmjene Zakona, između ostalog, predviđaju da se jedino u slučaju krivičnih djela iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) neće čekati pravosnažna osuđujuća presuda, već se proces građanskog oduzimanja imovine može pokrenuti odmah nakon pokretanja istrage. Među predloženim izmjenama je i ona da se može oduzimati imovina koja je stečena 10 godina prije ili poslije izvršenog krivičnog djela, počevši od 2010.

Ovakav predlog Zakona je naišao na osudu javnosti, jer je suština izmjena trebalo da bude da se olakša proces oduzimanja imovine, koji ne bi trebalo da zavisi od krivičnog procesa. Takođe, mnogi su problematizovali i vremenski okvir za oduzimanje, navodeći da to znači da će biti abolirani svi oni koji su devedesetih stekli nezakonitu imovinu. Problematizuju se i kapaciteti zaštitnika imovinsko pravnih interesa da vodi ove postupke. Nevladin sektor upozorava i da donošenje izmjena nije rađeno transparentno, te da nije bilo suštinske javne rasprave o izmjenama Zakona.

Skupština je već jednom odbila da usvoji izmjene koje je predložila Vlada i formirala je radnu grupu kako bi našla rješenje.

Međutim, nedavno je Vlada ponovo predložila Skupštini da usvoji ove izmjene i sada je Zakon opet u skupštinskoj proceduri. Sada se, osim već iznijetih kritika, postavlja i pitanje legitimnosti raspuštene Vlade i Skupštine da donose ovako važne zakone.

Dok Valentina Pavličić ocjenjuje da predložene izmjene mogu za početak da doprinesu efikasnijim postupcima, poslanica Branka Bošnjak iz Pokreta za promjene (PzP) ocjenjuje da nam je potreban poseban zakon koji će ovu materiju na ozbiljan način tretirati.

Pavličić ističe da su prednosti građanskog oduzimanja imovine koje je predloženo to što ne može da bude spriječeno postojanjem imuniteta, nemogućnošću ekstradicije, nedostupnošću osumnjičenog i nedovoljnim dokazima po krivičnom standardu dokazivanja.

Bošnjak, koja je članica radne grupe Odbora za pravosuđe i upravu, ističe međutim da predložena kombinacija postupka, koji se započinje kao krivični postupak protiv nekog lica a onda se njegova imovina tretira u parničnom postupku, izaziva veliki broj dilema, posebno uzimajući u obzir ambijent u Crnoj Gori.

Zbog toga upozorava: "Tu prije svega mislim na nereformisano sudstvo i tužilaštvo te nejake institucije sistema i mnogo korumpiranih pojedinaca instaliranih u državnom aparatu. Zbog toga mislim da je ovaj model osuđen na neuspjeh ili eventualno selektivni uspjeh jer će se zavisiti od pojedinaca koga hoće, a koga neće procesuirati".

Pavličić, s druge strane, napominje da je prednost i to što se omogućava trajno oduzimanje kada je okrivljeni oslobođen u suđenju pred krivičnim sudom te da se tužbe u građanskopravnom smislu za ovu vrstu postupka tretiraju po nižem, građanskopravnom standardu dokazivanja (gdje tuženi dokazuje da je nešto legalno stekao).

Građanski model oduzimanja imovine nije nepoznanica Evropskom sudu za ljudska prava, naglašava zastupnica Crne Gore pred tim sudom, navodeći da je sud u Strazburu u svojim odlukama potvrdio mogućnost i ispravnost njegove primjene.

Ostaje, međutim, ističe Pavličić, bojazan u vezi uvođenja institucije Zaštitnika imovinsko pravnih interesa koji treba da vodi ove postupke. No, dodaje i da je to jedino moguće rješenje u postojećem ustavnom i zakonodavnom okviru Crne Gore, zbog nemogućnosti zastupanja tužilaštva pred parničnim sudom.

Prema predloženim izmjenama Zakona, zaštitnik iznosi dokaze i činjenice koji ukazuju na postojanje očigledne nesrazmjere između vrijednosti imovine tuženog i njegovih zakonitih prihoda, a tuženi je dužan da dostavi dokaze da nije tako.

Što se tiče zahtjeva za traženje većeg vremenskog okvira u kom se ti postupci mogu voditi, Pavličić navodi da su oni prihvatljivi, ali da sve to treba dobro sagledati kroz naš ustavni i zakonski okvir i vidjeti do koje je vremenske granice moguće ići, a da ne dođe do eventualnih povreda.

"U suštini važno je naći tu zlatnu nit između onoga što je javni interes i individualnih prava pojedinaca da nam se ne bi dešavalo da u kasnijim postupcima bude država odgovorna i plaća odštetu", upozorava ona.

Bošnjak problematizuje i vremenski okvir, ističući da predloženim zakonom lako mogu biti amnestirani svi oni koji su se obogatili devedesetih.

"Takvih je najviše, od zavarivača auspuha do 'prve familije', jer tada je započeo "državni šverc cigara" i iznjedrio većinu crnogorskih tajkuna i sadašnje kvazi elite. Tada su se dešavale sve one pljačkaše privatizacije kojim su pojedinci na račun pljačke državnih firmi stekli ogromni kapital", ocjenjuje poslanica Bošnjak.

Ona podržava ideju da usvojimo rješenja slična italijanskim za borbu protiv mafije, te kaže da je nejasno zašto se Vlada odlučila za model sličan slovenačkom, koji se nije pokazao kao efikasan.

"Ono što moram istaći jeste da nam i predstavnici EU moraju dati podršku da nađemo adekvatno i pravično rešenje, da se ne amnestira niko ko je zloupotrebom i pljačkom naroda došao do bogatstva. A moraju biti svjesni da je neophodno uvažiti naš crnogorski kontekst", zaključuje Branka Bošnjak.

I dok Italijani na račun kriminalaca ubiraju milijarde eura, Crna Gora će se očigledno još načekati da bi dobila zaista efikasna sredstva za borbu protiv mafije.

Odbor bi novi zakon i veting

Bošnjak naglašava da je radna grupa skupštinskog Odbora mišljenja da treba krenuti sa pravljenjem novog zakona koji bi kroz parnični postupak tretirao imovinu čije porijeklo nije stečeno legalno.

"Radna grupa je i mišljenja da se moraju neki propratni zakoni usaglasiti i obavezno predvidjeti poseban sud ili posebno odjeljenje u sudu koje bi se bavilo ovim predmetima, a sudije u tom sudu morale bi se pažljivo birati, uz prethodno sprovedeni veting".

Upozorava da je radnoj grupi istekao mandat, tako da je neophodno da Odbor ili Kolegijum predsjednice Skupštine donese odluku da se nastavi sa radom i da se preciziraju zadaci i daju rokovi.

Svi tužioci i dalje odlični

Izvještaj o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva za 2022.godinu ukazuje na nepromijenjen trend ocjenjivanja državnih tužilaca, kao i na nepromijenjen način utvrđivanja disciplinske odgovornosti i povreda pravila Etičkog kodeksa.

Inicijative podnešene Komisiji za Etički kodeks državnih tužilaca broje devet predmeta, od kojih ni kod jednog nije utvrđena povreda pravila Etičkog kodeksa. CEGAS podsjeća da smo i u ranijim godinama imali sličnu situaciju, pa je tako u ranijih pet godina bilo svega četiri utvrđene povrede pravila Etičkog kodeksa.

Od ukupno šest predmeta disciplinskih postupaka za 2022.godinu odbijeno je njih pet, dok je samo kod jednog utvrđena odgovornost državnog tužioca i to novčana kazna od 20% od plate za tri mjeseca, što se ne razlikuje od ranijih sankcija, pa čak i kod težih povreda disciplinske odgovornosti. U petogodišnjem intervalu od 2016. do 2020. godine bilo je svega devet pokrenutih disciplinskih postupaka, od kojih je šest rezultiralo utvrđivanjem disciplinske odgovornosti, gdje su takođe izricane najniže sankcije.

Ocjenjivanje tužilaca, bez obzira na izmjenu Pravilnika o ocjenjivanju tokom prošle godine, daje iste rezultate, pa tako od 29 ocijenjenih tužilaca svi dobijaju ocjenu “odličan”.

CEGAS napominje da bez valjane izmjene Zakona o državnom tužilaštvu, u vezi sa procedurom ocjenjivanja i utvrđivanja disciplinske i etičke odgovornosti, neće biti značajnih promjena u praksi, pa pozivamo Ministarstvo pravde i Tužilački savjet da sprovedu pravu reformu, jer postojeće očigledno nijesu dovele do napretka.

TIM CEGAS-a