Centre for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG), in the framework of the project:

“Empowering RE population to access the labor market”

(project provided with the financial support of the European Union and the Government of Montenegro)

is publishing:

A PUBLIC CALL

For training in the media industry – 25 interns from RE population

(Training for journalists, cameramen, graphic designers, workers in printing plant and other jobs in electronic, print and online media)

The training will consist of two stages. The first stage includes two-month training for 25 participants, for which fee will be provided. Following the first stage training, the Commission will select five trainees who show the best tendencies for work in the media. A five-month employment contract will be signed with them. The participants will be trained in media work and they will be involved in media production, for which they will receive regular monthly salary.

The Call is open for unemployed members of RE population residing in the territory of Montenegro who completed at least a primary school and are registered with the Employment Agency of Montenegro. Priority will be given to candidates with high school and college degrees.

Interested candidates should send their applications with a CV, confirmation from the records of the Employment Agency of Montenegro and motivational letter by 15/02/2020 at the latest, by e-mail to: konkurscincg@gmail.com, or to the address: CIN-CG, Trg nezavisnosti bb, 81000 Podgorica.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) u okviru projekta:

„Osnaživanje RE zajednice za pristup tržištu rada“

 (projekat kofinansiraju Evropska unija i Vlada Crne Gore)

raspisuje:

JAVNI POZIV

Za obuku u medijskoj industriji   – 25 polaznika/ce

(Obuka za novinare/ke, kamermane/ke, grafičke dizajnere/ke, radnike/ce u štampariji i ostale poslove u elektronskim, štampanim i online medijima)

Obuka će se odvijati u dvije faze. Prva faza predviđa trening od dva mjeseca za svih 25 polaznika, za šta je predviđena određena naknada. Nakon treninga, Komisija će odabrati  pet polaznika/ca koji, sa kojima će se sklopiti ugovor o radu u trajanju od pet mjeseci. Polaznici/e će se, uz rad, obučavati za poslove u medijima i učestvovati u proizvodnji medijskih sadržaja, za šta će dobijati redovnu mjesečnu naknadu.

Mogućnost učešća na ovom javnom pozivu imaju nezaposleni/e pripadnici/ce romske i egipćanske populacije sa teritorije Crne Gore, sa završenom najmanje osnovnom školom koji se nalaze u evidenciji Zavoda za zapošljavanje. Prednost će imati kanditati/kinje sa završenom srednjom školom i fakultetom.

Prijave sa biografijom (CV) kandidata/kinja, potvrdu iz evidencije Zavoda za zapošljavanje i motivaciono pismo slati najkasnije do 15.02.2020. na e-mail: konkurscincg@gmail.com, ili na adresu: CIN-CG, Trg nezavisnosti bb, 81000 Podgorica.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) najoštrije protestuje zbog hapšenja novinara Gojka Raičevića, glavnog urednika portala In4S i Dražena Živkovića, glavnog urednika portala Borba. Oni su sinoć privedeni na informativni razgovor i zadržani u pritvoru zbog, kako se tvrdi u saopštenju Uprave policije, sumnje da su počili krivično djelo širenja panike i nereda radi objavljivanja netačne vijesti.

Ovo je drugi slučaj u posljednjih nekoliko dana da se novinari hapse zbog navodnog širenja panike i nereda i objavljivanja lažnih vijesti. Po našem mišljenju ova hapšenja, čak i kada se utvrdi da je riječ o neistinama i kršenju etičkog kodeksa novinara, su nedopustiva i smišljena da bi se ograničila ljudska prava i slobode i stvorio osjećaj pravne nesigurnosti.

Najveći proizvođač lažnih vijesti u Crnoj Gori je upravo ova vlast, koja kreira ambijent straha i širi paniku zbog navodne odbrane države od spoljnih neprijatelja i sopstvenih građana. Tako se stavljaju pod tepih ključni problemi države - izostanak reformi, nedostatak vladavine prava i korupcija na najvišem nivou, a u Crnu Goru na mala vrata uvodi vanredno stanje. Na to ukazuju ne samo hapšenja novinara, već i cijelog jednog poslaničkog kluba.

CIN-CG apeluje na sve novinarske poslenike da uz poštovanje profesionalnih standarda i Kodeksa obrađuju teme od javnog interesa.

Milka Tadić Mijović

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore protestuje zbog hapšenja i zadržavanja Anđele Đikanović, doskorašnje urednice FOS medija, navodi se u saopštenju Milke Tadić Mijović.

"Smatramo da je njeno zadržavanje u pritvoru neprimjereno i da bi trebalo da bude odmah oslobođena. Nije ubjedljivo obavještenje tužilaštva o tome da se Đikanoviceva zadržava u pritvoru, jer bi, kako navode, mogla da ponovi objavljivanje lažnih vijesti koje uznemiravaju i šire paniku", kazala je Tadić Mijović.

FOS medija je povukla netačnu informaciju odmah nakon objavljivanja i izvinila se javnosti.

"Posljedice za ozbiljnu profesionalnu grešku i kršenje etičkog kodeksa novinara, Đikanovićeva već snosi, jer je dala otkaz na dužnost glavne urednice. Time je i formalno i faktički, otklonila i mogućnost da takvu grešku ponovi, što eliminiše ključni razlog tužilaštva da je drži u pritvoru. Apelujemo na sve medije i novinare u Crnoj Gori da u ovim danima tenzija rade profesionalno i isključivo u javnom interesu, kako bi doprinijeli objektivnom informisanju građana".

U proteklih pet godina u ovoj djelatnosti poginulo je osam radnika, dok je još šest zadobilo teške tjelesne povrede, što je po crnom bilansu odmah iza građevinarstva. Uzroci stradanja obično su nepažnja, nedostatak koncentracije i nekorištenje zaštitne opreme, ali ima i primjera da su poslodavci platili visoke odštete

“Nepažnja i gubitak koncentracije zbog premora, ličnih problema ili ako se jednostavno zamislite vode u tragediju.”

Predsjednik sindikalne organizacije Šumarskog-industrijskog kombinata „Polimlje” iz Berana Zoran Mihajlović, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), tako objašnjava najčešće uzroke stradanja radnika i crnog bilansa u ovoj djelatnosti.

Iz Inspekcije za zaštitu i zdravlje na radu kazali su za CIN-CG da je u posljednjih pet godina u drvopreradi i šumarstvu u Crnoj Gori bilo ukupno 14 povreda na radu, šest teških i osam sa smrtnim ishodom. Po broju stradalih, to je odmah iza građevinarstva. Iz Uprave za inspekcijske poslove, međutim, nijesu odgovorili na piotanje o detqljima ovih nesreća, kao ni kod kojih poslodavaca su se desili.

„Najčešći uzrok je udar trupca, ali je bilo povreda uzrokovanih nepravilnim korišćenjem sredstava za rad i neprimjenjivanja saobraćajnih propisa u krugu stovarišta drvnih sortimenata”, naveli su iz inspekcije.

Mihajlović kaže da zaposleni u ,,Polimlju” imaju zaštitnu opremu i prošli su obuku, ali ni to nije uvijek dovoljno.

„Za jedan sekund nepažnje u šumi prilikom sječe drveća možete izgubiti glavu. Radimo sa vrlo jakim i opasnim mašinama, sa velikim brzinama rezanja. Ako stalno nijeste maksimalno koncentrisani, u trenutku možete lako ostati bez prstiju ili nešto još gore. Uvijek može biti više ili bolje zaštitne opreme, ali vas ona ne može spasiti, ako na vas pada deblo od nekoliko stotina kilograma, ili ako ste ruku stavili na pogrešno mjesto na mašini. Potrebno je stalno ukazivati na rizike i opasnosti koje ovaj posao nosi i podsticati ljude da koriste zaštitnu opremu i da se pridržavaju propisa”, kaže Mihajlović, čelnik jedne od rijetkih sindikalnih organizacija u ovoj djelatnosti.

Posljednja velika nesreća, prema njegovim riječima u firmi gdje radi, desila se prije osam godina.  Radnik je poginuo kada je upao u bazen sa vrelom vodom, gdje se termički obrađuju debla.

U šumarstvu i drvopreradi registrovano je oko 150 firmi, sa dvije hiljade zaposlenih, što je jedan odsto od ukupnog broja radnika u Crnoj Gori. U ovoj industriji krajem 80-tih godina prošlog vijeka radilo je skoro 20 hiljada radnika, a samo je bivši gigant „Gornji Ibar” iz Rožaja imao oko 2.300 zaposlenih, više nego sada svi zajedno.. Ugašeni su drugi veliki drvni kombinati „Vukman Kruščić” iz Mojkovca, „Špiro Dacić” iz Bijelog Polja, „Marko Radović” iz Podgorice, Impregnacija iz Kolašina,... „Vektra Jakić” je prestala sa radom i čeka stečaj. Većina sadašnjih preduzeća bavi se obradom oblovine i jednostavnijim nivoom prerade, dok je porastu samo proizvodnja peleta.

Ova oblast sada je specifična je po tome što vrlo malo firmi ima organizovan sindikat, radna mjesta su raštrkana u šumi što otežava kontrolu inspekcijama, a značajna je i pojava rada na crno.

Prema odgovorima iz inspekcije, standardi i važeći propisi nijesu problem, iako su pravilnici koji preciznije definišu oblast zaštite na radu u drvopreradi ostali isti još od vremena prije privatizacije. Njihove izmjene, tvrde, nijesu bile potrebne jer su tada urađeni vrlo kvalitetno i bili su ispred svog vremena. Sadašnji crnogorski Pravilnik o zaštiti na radu u šumarstvu potiče iz 1987. godine i bio je dio tadašnjeg jugoslovenskog standarda. Koliko se zaštiti na radu u bivšoj Jugoslaviji posvećivalo pažnje, pokazuje podatak da je u Hrvatskoj, članici Evropske unije, na snazi pravilnik o zaštiti na radu u ovoj oblasti iz 1986. godine i nije bilo potrebe da se usklađuje sa evropskim normama, jer je prije više od tri decenije već bio evropski.

„Inspekcijski nadzor u ovoj oblasti je jako složen s obzirom na to da se kod sječe šuma obavlja na lokacijama koje obuhvataju veliki prostor. Svi koncesionari i drvoprerađivači u formalnom smislu zadovoljavaju standarde posjedujući svu potrebnu dokumentaciju iz oblasti zaštite i zdravlja na radu, ali ipak nezgode se događaju”, kazali su iz Inspekcije.

Direktor „Kubura prometa” iz Kolašina Ljubiša Kuburović u razgovoru za CIN-CG kaže da se svi u kompaniji još sjećaju tragedije od prije tri godine, kada je stradao radnik prilikom sječe šume.

„Dio stabla koje je padalo udarilo ga je u glavu i smrtno povrijedilo. Nije nosio šljem koji smo našli nedaleko od njega. Da ga je nosio možda bi bilo drugačije. I pored toga što se desilo, a zaposleni to pamte, prilikom obilaska terena pronalazim radnike koji ne nose zaštitnu opremu. Uveli smo vrlo visoke novčane kazne za taj prekršaj, ali ni to nije dovoljno. Dogodilo se da sam radnika značajno novčano kaznio zbog nenošenja zaštitne opreme, a on se naljutio i dao otkaz”, kazao je Kuburović.

Na pitanje CIN-CG-a, šta je obrazloženje radnika koji ne nose propisanu zaštitnu opremu, on kaže da dobija odgovore kako im ona smanjuje preglednost, da se teže kreću ili da im je neudobna.

„Za šljem kažu da im smanjuje preglednost, kao i da je ljeti pod njim vruće, a da je zimi hladan zbog čega ispod moraju da nose kapu pa im je neudobno. Imamo i više od 40 izgubljenih šljemova, što neki koriste kao izgovor”, kazao je Kuburović.

Vlasnik „Javorka” iz Nikšića Brano Mićković rekao je za CIN-CG da se nezgoda na radu u njegovoj firmi posljednji put desila prije dvije godine, kada se povrijedio radnik radeći na mašini. Uzrok nezgode bila je nepažnja zaposlenog, ali je sud utvrdio i obavezu poslodavca da isplati obeštećenje od 17 hiljada eura.

Njegova firma je radnicima, kako tvrdi Mićković, obezbijedila zaštitnu opremu i svi su prošli obuku o zaštiti na radu i bezbjednom rukovanju opremom.

„Svi ti sertifikati su uzalud, ako se pravila ne primjenjuju u praksi. Za nezgode su, prema izvještajima, većinom krivi zaposleni. Opuste se, popusti koncentracija ili im je teško da nose svu zaštitnu opremu. To jeste tako, ali smatram da smo svi mi krivi kada se nešto tako desi i da svi, i poslodavci i ostali, moramo da uradimo mnogo više na promociji zaštite na radu i na ukazivanju na moguće posljedice kako bi spriječili da se takve stvari dešavaju”, kaže Mićković.

Povrede i na putu do posla

Andrijana Bojović iz ,,ŠIK Polimlja” kazala je za CIN-CG da su u poljednje četiri godine imali deset povreda na radu. Pored toga bilo je i nekoliko povreda na putu do posla ili prilikom povratka.

„Uzrok povreda je u većini slučajeva nepažnja radnika.  Pritom, nije riječ o neosposobljenim i radnicima bez radnog iskustva, već suprotno. S obzirom na to da radimo sa opasnim mašinama kao što su brojni rotacioni djelovi, noževi za rezanje furnira, sredstva za unutrašnji transport i slično, možemo reći da je broj povreda relativno mali. Da činimo sve što je moguće u zaštiti na radu, govori i činjenica da za poslednje četiri godine nismo imali nijedan sudski spor o naknadi štete zbog povrede”.

Za stručne poslove zaštite na radu u ,,Polimlju” imaju ugovor sa firmom „D&D Ing” iz Berana.

U sestrinskoj firmi „Boj commerc” iz Andrijevice, koja ima iste vlasnike kao ŠIK i bavi se istom djelatnošću, sitaucija je slična jer su iste osobe zadužene za sprovođenje mjera zaštite na radu, a broj povreda je manji zbog manjeg obima posla. Bojović je istakla da do sada nijesu imali slučaj prijavljenog profesionalnog oboljenja.

Poslodavac mora da dokaže da nije kriv

U djelatnosti poput šumarstva i dvoprerade postoji takozvana „pretpostavljena odgovornost” poslodavca u slučaju povrede radnika i njegovog obeštećenja.

Kako su za CIN-CG objasnili iz Privredne komore, pretpostavljena odgovornost propisana je Zakonom o obligacionim odnosima kao obeštećenje zbog štete nastale od opasne stvari ili opasne djelatnosti.

Zakon definiše da se opasnim stvarima smatraju „pokretne ili nepokretne stvari, čiji položaj ili upotreba, ili osobine, ili samo postojanje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu”, a opasnim djelatnostima smatraju se one „koje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu”.

Zakonom je precizirano i da se „šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nijesu bile uzrok”, kao i da za „štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi”.

Ovo znači da se u slučaju štete pretpostavlja odgovornost poslodavca i da je na njemu teret dokazivanja da nije kriv. Ako ne dokaže da je preduzeo apsolutno sve mjere zaštite na radu, bez obzira na to da i zaposleni može biti kriv, poslodavac je odgovoran za naknadu štete. U tom slučaju, zaposleni će pored naknade od kolektivnog osiguranja dobiti i naknadu od poslodvca, koja zavisi od težine povrede i postojanja stepena invaliditeta.

Da bi izbjegao „pretpostavljenu odgovornost” poslodavac mora da ispunjava sve obaveze - periodično ispitivanje uslova radne sredine i sredstava (opreme, mašina i alata) za rad, da ima pravilnik o zaštiti i zdravlju na radu, akt o procjeni rizika, program osposobljavanja zaposlenih za bezbjedan rad, da redovno vodi i ažurira 12 evidencija iz ove oblasti. Prije zasnivanja radnog odnosa poslodavac ima obavezu da radnika osposobi za bezbjedan rad, a svaki zaposleni u personalnom dosijeu mora da ima certifikat o osposobljenosti za bezbjedan rad na njegovom radnom mjestu.

Zaposlenom mora biti izdata na upotrebu oprema lične zaštite na radu u skladu sa normativom. Svako radno mjesto i sredstvo za rad u pogonu mora da bude obilježeno znakovima upozorenja.

Svi zaposleni moraju biti osigurani od povreda na radu na teret poslodavca. U slučaju takvih povreda zaposlenom se mora odmah izdati povredna lista, a u slučaju teže povrede obavještava se inspekcija.

Goran KAPOR

Persistent insistence on restricting the right of journalists to protect their sources, along with imposing self-regulation on the state budget and the announced changes to the laws on data secrecy and free access to information, reflect the nature of the regime that produces a captive state.

What is so annoyingly troubling the Government, its bodies and editors that the draft law on the media is still not available to the public one week after it was approved by Prime Minister Markovic’s Cabinet? And, on the same day, after the session, despite the anathema by the Serbian Orthodox Church, a bill on the freedom of religion or belief and the legal position of religious communities appeared on the Government's website…

All the more so, as Minister Aleksandar Bogdanovic stated: "this was a fruit of the collaborative work in which representatives of the media community, civil society, academia, regulators and self-regulators, the Media Union, and representatives of state institutions participated"; plus a "broadest public debate" and a "three-fold monitoring by the Council of Europe's experts, along with three readings by the European Commission, all in order to comply with the highest international standards."

The formal explanation was that an editing of the text was necessary, which is ridiculous, since this regulation has been refined over a full year by the Ministry of Culture. It leaves us to speculate on a number of scenarios: either Prime Minister Dusko Markovic should fire the editors because of an unforgivable delay, or the proposal of the Ministry had to be totally decimated, or more softly, amended at the Cabinet session; or the awareness prevailed that those three rounds of control from Brussels had been bypassed and the media ignored, so time is now being bought to assess whether there would be a hands-twisting by the EU and how painful that could be. Judging by the Government and its caretakers of the media, the cause could be a minor mess-up, but betting on any option would be unrewarding.

For now, the public only has access to the version that the Ministry revealed in November, with which the opposition working group in the Electoral Reform Task Force has been operating and offering through amendments its own version. That Bogdanovic's product, in its key segments on media freedom and media support, is a premature baby when compared to the draft with which the broad public debate was initiated.

Admittedly, certain positive steps cannot be denied, such as the insistence on the transparency of media ownership, on the elaboration how due journalistic attention and journalistic conviction could facilitate acquittal in the court, and on the strengthening of the integrity and protection of journalists who refuse a task due to objections of conscience, as well as the throwing out of unnecessary definitions about journalists and editors, along with some sort of standardization of the procedure for online commentaries.

However, even with the latest available version, the Government continues with a tendency to restrict the right of journalists to preserve the identity of their sources. In the section “Rights, Obligations and Responsibilities in Information Spreading”, the keeping of sources was further relativized. Under the existing law, this right of journalists is inviolable and does not have to be revealed even to the court. Namely, the draft has introduced an obligation for a journalist to disclose a source if the court deemed it "necessary to protect national security interests, territorial integrity, protect health and detect criminal offenses penalised by five or more years of imprisonment." This, in creative interpretation typical for this region, means literally - everything. Even more, a novelty is inserted that the journalist would have to do it “at the prosecution’s request”, and that the decision would be made by the court. The ultimate consequence will certainly be further discouragement of the remaining scarce sources, just as has happened in the case of whistle-blowers, and making it more difficult for a journalist to work and publish in the public interest. If all this is viewed in the context of amendments to the Law on Data Protection and on Free Access to Information, the imminent impression is that an organized effort by the authorities is launched to limit the field for maneuvering by the media in the search for truth, which reflects the nature of the regime that produces a captive state.

The penal provisions do not foresee a sanction for a journalist who would invoke a conscientious objection and reject the prosecution's request or court order to disclose the source. This may mean that the penalties provided for in the Penal Code would apply. One such penalty, even under immunity, was experienced by MP Nebojsa Medojevic, who spent two months in prison. By decision of the Constitutional Court, the immunity will in the future protect parliamentary deputies from such measure. Journalists will remain without it.

Any invoking of European practice by law-makers in the concrete case should be challenged with a few elementary questions. If that obligation did not exist in a law passed 17 years ago, why should instruments with less freedom be introduced now? Or, which experience during that period has indicated that this right needs to be restricted.

In the meantime, the proposed provisions for establishment of a media pluralism fund, although sharply criticized for its small amount, excessive arbitrariness and intention to also fund from it the media self-regulation, with the initial idea being ​​to keep afloat the existing "state" self-regulatory organization, have been fertilized by additional regression.

The original idea of ​​the Government was to create a fund of 0.03 percent of GDP, to be allocated for projects of public interest in the proportion of 60 percent for the electronic media and 40 percent for the print media, after which five percent of the two sums would go for self-regulation, and additional five percent to the commissions entrusted to distribute the funds. According to the newest estimate of GDP of some five billion euros, this would mean that about 1.35 million would go for all media, while almost 11 times more, or 0.3 percent of the GDP amounting to 15 million euros, would be provided to the public service alone.

Almost everyone outside the Government demanded that the amount for this Media Fund be increased several times and that self-regulation be left to the media, including its funding, because the institute itself makes no sense if someone else provides money for it. Especially, if it is funded by the Government, with the latent danger for such bodies of becoming the scourge of the regime for "disobedient" media. We had such a collective self-regulation body in the past and it disintegrated a couple of years ago for precisely that reason.

The November proposal of the Ministry presented a new solution in which the percentage for the Fund would go up to 0.8%, but of the Current Budget, not the GDP. So, the ‘more’ became - significantly less. The Current Budget for next year (2020) is about one billion euros, which means that the Fund would amount to 800 thousand euros, minus ten percent for administration and self-regulation, which is not waived. With the ratio being 60:40, the electronic media could count on 432 thousand euros and the print media on 288 thousand euros. Instead of 15 times, the public service broadcaster would receive 18 times more of citizens' money than all other media combined. For the next year, in fact, it would be 15 million euros more, because other media can count on - zero euros. Namely, the transitional and final provisions provide for the Fund to be effective in 2021. Well, for whom survives ...

In line with the proclaimed effort to improve the overall environment before the next parliamentary elections, some opposition lawmakers also embarked on a media law-making effort. In relation to the Government's proposals, they have been better able to listen to the voice of the domestic public and the media. Thus, they simply transcribed the provision for protection of sources from the existing law, leaving this right of journalists inviolable. Under the influence of the media unions, they further the position of the journalist in the newsroom, eliminating the provision of his joint and several liability, together with the founder and editor-in-chief, to compensate for the damage caused by publishing a text or an article. They also envisaged advisory rights of editorial boards when selecting an editor-in-chief. They also propose protection, that is, a proper severance pay for the editor, if there is a change of ownership that implies a change in the editorial concept and policy.

Interestingly, both Government and these MPs have agreed that offensive online comments and hate speech should be removed after posting. Only the Government has now limited its earlier formulation of the deadline to 24 hours and the opposition to six hours. This could rejoice the portal owners who will not have to hire journalists to pre-authorize comments. This is also being harshly debated in Europe, where there are two different judgments by the European Court of Human Rights. However, this leaves the dilemma as to whether the editors of the online edition are privileged over others because they are not liable promptly for a finalised content. The question also remains when damage occurs to those offended, slandered, afflicted with hate speech - immediately, after 6h or 24 hours.

As for a future fund, the opposition lawmakers demanded that the amount be raised to 0.08% of GDP (around four million euros), with 47.5% to be equally distributed between electronic and print media, and 5% going to the so-called non-profit media. Self-regulation, which is only natural, would be the duty of the media. The idea is a noble one and probably cannot succeed because of the increase in the amount and the basic idea of ​​the Government to provide symbolic money "make a gesture measure, but do not finish the work".

There is also a paradox in this opposition’s fund proposal. They are, perhaps, concerned with improving the environment for the 2020 elections, while none of this about the fund will be valid in that year.

Whatever more the "editors" will have to do, it is hard to believe in the fruits of optimism.

By: Slavoljub Scekic

Uporno istrajavanje da se zakonski ograniči pravo novinara na zaštitu izvora, uz nastojanje da se samoregulacija finansira iz državne kase, te najavljene izmjene u zakonima o zaštiti tajnosti podataka i slobodnom pristupu informacijama oslikava prirodu režima koji produkuje zarobljenu državu 

Koja to velika muka muči Vladu, njene služba i redaktore da predlog zakona o medijima i nedjelju dana nakon što je utvrđen na sjednici Markovićevog kabineta još nije dostupan javnosti. A, istog dana, poslije sjednice, uprkos anateme SPC, pojavio se na sajtu Vlade predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica.

Tim prije, što je, kako je saopštio ministar Aleksandar Bogdanović, to “plod rada u kojem su učestvovali i predstavnici medijske zajednice, civilnog sektora, akademske zajednice, regulatora i samoregulatora, Sindikata medija, predstavnika državnih institucija”, plus  “najšira javna rasprava” i “trostruka monitoring ekspertiza Savjeta Evrope, uz tri čitanja Evropske komsije, a sve u cilju usaglašavanja sa najvišim međunarodnim standardima”.

Formalno objašnjenje bilo je da je neophodna redaktura teksta, što je smiješno, jer taj propis Ministarstvo kulture glanca duže od godine. Ostaje da se nagađa neki od scenarija: ili bi premijer Duško Marković trebalo da otpusti redaktore zbog neoprostivog kašnjenja, ili je predlog koji je stigao iz Ministarstva toliko masakriran, blaze rečeno dopunjen - izmijenjen na sjednici Vlade da bi sad trebalo raditi praktično iz početka, ili je prevladala svijest da su oni trostruki krugovi kontrole iz Brisela ipak zaobiđeni, a mediji ignorisani, pa se kupuje vrijeme do procjene hoće li biti zavrtanja ruke iz EU i koliko može da boli. Sudeći po Vladi i onima koji tamo misle o medijima, mogla bi biti i neka sitniija dronjava špekulacija, ali klađenje na bilo koju opciju je nezahvalno.

Javnosti je, za sada , dalje dostupan plod koji je Ministarstvo porodilo u novembru i sa kojim je operisao i opozicioni dio u radnoj grupi za izborne reforme, nudeći kroz izmjene i svoju verziju. A, taj Bogdanovićev plod u ključnim segmentima medijske slobode i podrške medijima je čak nedonošče i u odnosu na nacrt sa kojim se krenulo u najširu javnu raspravu.

Ne mogu se, doduše, poreći određeni i ranije definisani pozitivni iskoraci, poput insistiranja na transparentnosti vlasništva medija, objašnjenju dužne novinarske pažnje i novinarskog uvjerenja koje bi moglo da bude olakšavajuće i oslobađajuće na sudu, te jačanja integriteta i zaštite novinara koji odbije zadatak zbog prigovora savjesti, kao i izbacivanje nepotrebnih definicija o novinarima i urednicima, uz kakvo-takvo normiranje postupka za on-line komentare. 

Ali, Vlada je i posljednjom dostupnom verzijom nastavila sa tendencijom da ograniči pravo novinara na čuvanje identiteta izvora. U odjeljku ”Prava, obaveze i odgovornosti u informisanju” je čuvanje izvora dodatno relativizovala. Postojećim zakonom to pravo novinara je neprikosnoveno i ne mora da oda izvor čak i na sudu. Nacrtom je, ranije, unesena obaveza novinara da otkrije izvor ako sud ocijeni da “je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta, zaštite zdravlja i otkrivanja krivičnih djela zaprijećenih kaznom zatvora od pet godina ili više”. To, u kreativnom tumačenju na ovim prostorima znači bukvalno - sve. Sada je još ubačeno i da bi to novinar morao to da uradi “na zahtjev tužilaštva”, a da odluku donosi sud. Krajnja posljedica biće svakako obeshrabrivanje i ono malo izvora, baš kao što se desilo i sa zviždačima i otežavanje novinaru da radi i objavljuje u javnom interesu. Ukoliko se sve ovo posmatra i u kontekstu izmjena zakona o zaštiti tajnosti podataka i o slobodnom pristupu informacijama, jača utisak o organizovanom poduhvatu vlasti da ograniči manevarsko polje medija u traganju za istinom i oslikava prirodu režima koji produkuje zarobljenu državu.

Kaznenim odredbama nije predviđena sankcija za novinara koji bi se pozvao na prigovor savjesti i odbio zahtjev tužilaštva ili naredbu suda da oda izvor. To može da znači da se u nastavku primjenjuju kazne iz Krivičnog zakonika. Jednu takvu, čak i pod imunitetom, iskusio je poslanik Nebojša Medojević dvomjesečnim zatvorom. Odlukom Ustavnog suda, poslanike će ubuduće od te mjere da štiti imunitet. Novinare neće. 

Svako pozivanje predlagača zakona na evropsku praksu u konkretnom slučaju sudara se sa par elementarnih pitanja. Ako ta obaveza  nije postojala u zakonu usvojenom prije 17 godina, zašto bi se sada uvodili instrumenti sa manje, a ne sa više slobode? Ili, koja je praksa u tom periodu ukazala da je ovo pravo neophodno ograničiti.

Predložene odredbe o formiranju fonda za medijski pluralizam, iako oštro kritikovane zbog malog iznosa, previše arbitrarnosti i intencije da se iz njega finansira i samoregulacija medija, sa početnom idejom da opstane postojeća “državna” samoregulatorna organizacija, u međuvremenu je oplođen dodatnom regresijom.

Početna ideja Vlade je bila da se formira fond od 0,03 odsto BDP, da se podijeli za projekte od javnog interesa u srazmjeri 60 odsto elektronskim i 40 odsto printanim medijima, a onda bi po pet procenata iz te dvije sume išlo za samoregulaciju, a još po pet odsto komisijama za raspodjelu. Prema novima procjenama BDP od oko pet milijardi eura, to bi značilo za sve medije oko 1.35 miliona, dok je gotovo 11 puta više, 0,3 odsto društvenog proizvoda, odnosno 15 miliona,  predviđeno samo za javni servis.

Gotovo svi izvan Vlade tražili su da se iznos za ovaj medijski fond poveća nekoliko puta i da se samoregulacija čak i kroz finansiranje ostavi medijima, jer sam institut gubi smisao ako neko drugi daje novac za to. Pogotovo, ako to finansira Vlada, uz latentnu opasnost da takva tijela budu bič režima za “neposlušne” medije, što smo već imali u praksi i zbog čega se tijelo kolektivne samoregulacije i raspalo prije neku godinu. 

U novembarskom predlogu Ministarstva se ispililo novo rješenje u kojem se procenat za Fond penje na 0,8, ali ne BDP nego tekućeg bužeta. Tako je više postalo znatno manje. Tekući budžet za narednu godinu je oko milijardu eura, što znači da bi za fond bilo oko 800 hiljada, minus deset odsto za administriranje i samoregulaciju, čega se ne odriču. Pri nastojanju da ostane raspodjela 60:40, elektronski mediji bi mogli da računaju na 432 hiljade eura, a printani na 288 hiljada. Javni servis bi tako umjesto ranijih 11 dobio oko 18 puta više novca građana od svih ostalih zajedno. Za narednu godinu, ustvari, 15 miliona puta više, jer ostali mediji mogu da računaju sa – nula eura. Prelaznim i završnim odrebama predviđeno je da se dio vezan za fond primjenjuje tek od 2021. godine. Pa, ko preživi…

U skladu sa proklamovanim nastojanjem da se poboljša ukupni ambijent pred naredne parlamentarne izbore dio opozicionih poslanika je ušao i u poduhvat pripreme medijskih zakona. U odnosu na Vladine predloge oni su bolje osluškivali glas domaće javnosti i medija. Tako su odredbu o zaštiti izvora jednostavno prepisali iz postojećeg zakona ostavljajući ovo pravo novinara neprikosnovenim. Pod uticajem sindikata medija, opširnije su normirali položaj novinara u redakciji, izbacujući odredbu o njegovoj solidarnoj odgovornosti, zajedno sa osnivačem i glavnim urednikom, za naknadu štete nastale objavljivanjem nekog teksta ili priloga. Predvidjeli su i konsultantska prava redakcije prilikom izbora glavnog i odgovornog urednika. Predlažu i zaštitu, odnosno korektnu otpremninu za urednika, ukoliko dođe do promjene vlasništva koja podrazumijeva i promjenu uređivačkog koncepta i politike.

Zanimljivo je da su se i Vlada i ovi poslanici saglasili u tome da se on-line komentari uvredljivog sadržaja ili govora mržnje uklanjaju tek nakon objavljivanja. Jedino je Vlada svoju raniju formulaciju o blagovremenom roku sada ograničila na 24, a opozicionari na šest časova. To može obradovati vlasnike portala koji ne moraju da zaposle novinare za prethodnu autorizaciju komenatara. O ovome se koplja lome i u Evropi, gdje postoje dvije različite presude Evropskog suda za ljudska prava. Ipak, to ostavlja dileme, da li su urednici on-line izdanja povlašteni u odnosu na druge, jer ne odgovaraju promptno za kompletran sadržaj. Ostaje i pitanje, kad nastaje šteta po uvrijeđenog, oklevetanog, pogođenog govorom mržnje… – odmah, poslije šest ili 24 sata.   

U slučaju budućeg fonda, opozicioni poslanici su tražili da se iznos podigne na 0,08 BDP (oko četiri miliona eura), a tim da se po 47,5 odsto ravnopravno dijeli elektronskim i printanim, a da pet odsto ide takozvanim neprofitnim medijima. Samoregulacija bi, što je jedino prirodno, bila obaveza medija. Ideja je plemenita i vjerovatno ne može proći zbog uvećanja sume i osnovne zamisli Vlade da simboličnim novcem “merak učini, ali posao ne završi”. 

Postoji u ovom opozicionom predlogu o fondu i jedan paradoks. Oni se, valjda, bave poboljšanjem ambijenta za izbore 2020. godine, a sve ovo o fondu neće važiti u toj godini. 

Koliko god još “redaktori” imali da rade, teško je vjerovati u plodove optimizma.

Slavoljub Šćekić

Glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) najoštrije osuđuje napad na novinara
dnevnog lista Dana Vladimira Otaševića. Otašević je napadnut juče od strane tjelohranitelja
crnogorskog biznismena Zorana Bećirovića i to u prisustvu Bećirovića i tužioca Miloša Šoškića.
Zabrinjavajuća je činjenica da je Otašević napadnut dok je obavljao novinarski posao i to od
strane lica koje je zaposleno u MUP-u Crne Gore. Posebno brine što je napad na Otaševića
posmatrao tužilac Šoškić, koji je bio u Bećirovićevom društvo, iako je dužnost tužioca da reaguje
na kršenje zakona gdje god da se nalazi.
Ovo je samo još jedan u nizu napada na kritički orjentisane novinare/ke i medije, koji dodatno
potvrđuje činjenicu da je sloboda izražavanja i sigurnost novinara/ki ozbiljno ugrožena u Crnoj
Gori. Nadležni organi trebalo bi u najhitnijem roku da ispitaju sve aspekte ovog nemilog
događaja i da odgovorne kazne.

Milka Tadić Mijović
Predsjednica CIN-CG

Postrojenja i oprema u Željezari starija i od pola vijeka i nepouzdana. Predsjednik sindikalne organizacije Željko Rabrenović upozorava da se oprema kojom rade često kvari i da nije bezbjedna. Poseban problem su kranovi u kokilnoj i livnoj hali

Nikšićka Željezara Toščelik, nekada gigant sa sedam hiljada radnika, danas predstavlja jedno je najopasnijih mjesta po radnike u Crnoj Gori, iako je od septembra ove godine proizvodnja, kao i zarade malog broja preostalih zaposlenih, svedena na minimum.

U svega nekoliko pogona, gdje još oko 320 radnika proizvodi specijalne vrste metala i legure, čelik teče samo noću i nedjeljom kada je jeftina struja, ali u posljednje vrijeme često ni u tom periodu zbog nedostataka sirovine, repromaterijala ili zbog kvarova na opremi staroj i pola vijeka i opasnoj za bezbjednost i zdravlje radnika, potvrđeno je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Turska Tosjali grupa postala je vlasnik Željezare u aprilu 2012. godine kada je iz stečaja kupila cjelokupnu imovinu za 15,1 milion eura. To je bila četvrta privatizacija nekadašnjeg giganta, a ni ona se nije pokazala uspješnom. Novi vlasnik je tada najavio zapošljavanje novih 550 radnika i investicije od 35 miliona eura u prve tri godine. Umjesto toga smanjen je broj radnika, a i zarade.

Ovaj period obilježila su i dva smrtna slučaja na radnom mjestu i više teških povreda.

U Željezarinom pogonu Kovačnica u januaru 2013. godine su povrijeđena dva radnika, a Miljan Jovanović, radnik održavanja, je nakon nekoliko dana podlegao povredama. Osnovno tužilaštvo iz Nikšića je tada podiglo optužnicu protiv direktora ovog pogona Ratka Jovanovića,  zbog krivičnog djela - teško djelo protiv opšte sigurnosti i propusta u organizaciji procesa rada. Iz tog tužilaštva su saopštili za CIN-CG, da je ovaj postupak okončan pravosnažnom oslobađajućom presudom Jovanoviću.

U maju 2014. u Željezari se opet dogodila nesreća. U Kovačnici je  prilikom obavljanja radnih zadataka, poginuo radnik održavanja Milovan Nikolić. Tužilaštvo je tada protiv šefa centralnog održavanja Draška Mušikića, pokrenulo istražni postupak zbog sumnje da je izvršio krivično djelo protiv opšte sigurnosti. Iz tužilaštva kažu da je ovaj postupak kasnije obustavljen zbog „nepostojanja krivične odgovornosti na strani odgovornih lica”.

Željezara Toščelik je jedina kompanija o čijem radu je održano specijalno kontrolno saslušanje u crnogorskom parlamentu u junu 2015. godine, upravo o zaštiti na radu. Tada se saznalo da kompanija nema akt o procjeni rizika na radnom mjestu, kao i da za mnoga postrojenja i opremu nema upotrebne dozvole, odnosno obavezne sertifikate o tome da je rad na njima bezbjedan. Skupštinski odbor zasjedao je nakon protesta radnika Željezare, koju su saopštavali i da neće raditi dok se ne poboljša bezbjednost radnog procesa. Sjednica je zakazana na zahtjev nedavno preminulog poslanika Janka Vučinića. Parlamentarci su tada preporučili inspektorima za zaštitu na radu, da što češće posjećuju Željezaru.

Otkad je Tosjali grupa preuzela fabriku, bilo je i više nesreća sa teškim povredama radnika. U Čeličani su u decembru 2012. godine, usljed havarije, povrijeđena trojica radnika od eksplozije šljake. Milenko Roćenović je zadobio opekotine drugog stepena. Nakon liječenja vratio se na posao i ponovo je u januaru naredne godine povrijeđen na radnom mjestu.

Milun Todorović je u februaru 2015. godine teško povrijeđen na radnom mjestu u Kovačnici, kada se čelični komad dužine oko metar i težak blizu pola tone odlomio i pao sa prese. Todoroviću, koji je bio radnik po ugovoru, polomljene su obje noge ispod koljena.

U istom pogonu je par dana ranije Ratku Gardaševiću, vozaču u Saobraćaju, mašina otkinula pola kažiprsta.

Posljednja nesreća sa teškom povredom desila se u oktobru prošle godine kada je Zlatko Šarović pao sa kranske staze.

Uprava Željezare nije bila voljna da omogući ekipi Centra za istraživačko novinarstvo posjetu fabrici, kao ni da odgovori na pitanja o preduzetim mjerama zaštite na radu. Opravdanje je bilo da zbog smanjenja proizvodnje, usljed pada cijena metala na tržištu, nijesu u mogućnosti da daju odgovore za CIN-CG, koji analizirajući stanje u privatizovanim kompanijama, radi na podizanjanju svijesti o značaju zaštite na radu.

Iz Uprave za inspekcijske poslove, čiji dio je i inspekcija zaštite i zdravlja na radu, za CIN-CG su potvrdili da je od trenutka kada je Toščelik preuzeo Željezaru “u početku došlo do značajnijeg zastoja u poštovanju normi zaštite i zdravlja na radu, a što je kao posljedicu imalo i povećanje povreda na radu među kojima teških i smrtnih”.

“Ovakvo stanje dalo je povoda za pojačani nadzor od ove inspekcije, zbog čega je u narednom periodu poslodavac oblast zaštite na radu unaprijedio, ali je i dalje izražen problem sa ‘starim postrojenjima’, naročito elektro-mosnim dizalicama (kranovi), koje su jedan od ključnih sredstava za rad u Željezari. Zbog neisplativosti ili amortizovanosti opreme, veliki dio postrojenja koja su u prethodnom periodu bila osnov u proizvodnji, prestao je sa radom”, naveli su iz ove inspekcije.

I inspekcijski nadzor u Željezari je, kako su naveli specifičan, jer se obavlja po proizvodnim cjelinama, s obzirom na njihovu veličinu.

“Riječ je o specifičnoj proizvodnji koja se odvija samo noću u periodu od 23 do sedam, časova, zbog ekonomičnosti potrošnje električne energije”, potvrdili su iz inspekcije.

Predsjednik Sindikata Željezare Toščelik Željko Rabrenović kazao je za CIN-CG da su radnici veoma nezadovoljni zaštitom na radu u fabrici i da postoje veliki problemi.

“Oprema sa kojom radimo je stara i po nekoliko decenija, često se kvari i nije bezbjedna za rad. Naročito su opasni kranovi u kokilnoj i livnoj hali, gdje se obavlja izlivanje tečnog metala u kalupe. Jedan kran i ne radi, jer mu je istekla upotrebna dozvola, a problem su i podesti i livne ploče. Problema imamo i sa starim kazanima u Energani zbog pucanja cijevi”, kazao je Rabrenović.

On kaže da imaju dobru saradnju sa Inspekcijom zaštite na radu i podsjeća da je još teže bilo prije pet godina, kada se za kratko vrijeme desio veliki broj nesreća, jer su tada i na opasnim mjestima radili po 14 sati dnevno više dana zaredom.

Posljednje smanjenje zarada imali su u septembru, kada im je najavljeno da će zbog pada cijena metala na tržištu tako primati do januara naredne godine. “Čekamo da vidimo da li će nam vratiti zarade na prethodni nivo. Sada su oko 300 do 350 eura i za ova teška i opasna radna mjesta za redovnih 186 radnih sati tokom 22 radna dana mjesečno”, kazao je Rabrenović.

Da su stara postrojenja i oprema problem za bezbjedan, ali i ekonomičan rad Željezare priča se već decenijama. Prethodni vlasnik, firma MNSS na of-šor adresi u Holandiji, kupila je Željezaru 2006. godine za 5,2 miliona eura i obavezu investiranja 118 miliona.

Ko su bili stvarni vlasnici ove kompanije nikada se nije saznalo, ali su njeni predstavnici u prvom Upravnom odboru bili Radomir Vukčević, Oleg Obradović, Branko Čavor, Blagoje i Želimir Cerović, Miodrag-Daka Davidović, Andrija Racković i Greg Kuenzel. Nešto kasnije i Ana Đukanović, tada Kolarević.

Stečajna uprava je kasnije tvrdila da je MNSS u kompaniju investirao svega 15 od obaveznih 118 miliona eura. Međutim, ova firma je sa partnerom iz stečajne mase tražila 50 miliona na ime investicija. Ovaj zahtjev stečajna uprava je odbila.

Za jedan kredit za investicije od 26,3 miliona eura garancije je dala Vlada Crne Gore. Iz državnog budžeta za ovaj kredit i prispjele kamate kasnije su plaćena 33 miliona eura. Iz stečajne mase država nije mogla da naplati ništa od ove sume.

Tosjali grupa je ranije tvrdila da je od preuzimanja u fabriku investirala više od osam miliona eura. I pored toga, radnici svakodnevno rizikuju život zbog zastarjelih postrojenja i opreme sa kojima rade, a odlučna akcija nadležnih očigledno izostaje. Željezara prikazuje gubitke u poslovanju od preuzimanja 2012. godine. Minus je lani bio 4,2 miliona eura, a godinu ranije sedam miliona eura. Nagomilani gubici veći su od ukupne vrijednosti kapitala kompanije za 37 miliona eura. Kratkoročne i dugoročne obaveze kompanije na kraju prošle godine iznosile su 58,8 miliona eura. Iz fabrike, koja je nekada zapošljavala više nego što sada ima ukupno radnika u industrijskom sektoru u Crnoj Gori, ne naziru se ljepše vijesti.

Nekada deset, a sada jedan

Iz Inspekcije kažu da je veoma teško porediti sprovođenja propise o zaštiti na radu u Željezari prije 20 i više godina, kada je fabrika bila državna i imala i do 7.000 radnika, i danas.

“Velike su razlike u broj zaposlenih, profitnim centrima koji su bili tada u funkciji, vrsti proizvoda, važećim propisima u tom periodu. Zaštitom na radu u Željezari Nikšić tada se bavila služba gdje je radilo više od 10 zaposlenih. U fabrici je bilo obezbijeđeno prisustvo stručnih lica zaštite na radu 24 sata. Danas u Željezari Toščelik sa znatno manjim brojem zaposlenih, zaposleno je jedno stručno lice sa visokom stručnom spremom za poslove zaštite na radu”, naveli su iz inspekcije.

Inspekcija: Najopasnije u Kovačnici

Iz Uprave za inspekcijske poslove navode da se povrede u Željezari najčešće dešavaju u Kovačnici, “gdje su se u kratkom vremenskom periodu desile teške povrede na radu sa smrtnim posledicama (09.01.2013.godine, pad sa viljuškara i 08.05.2014.godine,pad sa kranske staze) o čemu je dostavljena dokumentacija tužilaštvu koje je vodilo postupak”.

“Za sve smrtne, teške povrede ili incidentne situacije, za koje je bila obaviještena Inspekcija rada za oblast zaštite i zdravlja na radu, u saradnji sa predstavnicima tužilaštva i MUP-a, izvršen je uviđaj, na osnovu čega su sačinjeni zapisnici od strane ove inspekcije i proslijeđeni nadležnim državnim organima. U slučajevima kada su utvrđene nepravilnosti u vezi sa primjenom propisa iz zaštite na radu inspektori su preduzimali mjere i radnje za njihovo otklanjanje”, rekli su iz Inspekcije.

Goran KAPOR

Iskustvo dosadašnjih zviždača obeshrabruje nove koji bi mogli da prijave korupciju i druge anomalije u društvu. Umjesto da jača, svijest o značaju ovih ljudi opada, pokazuju istraživanja javnog mnjenja

“Ne treba se kajati zbog toga što radiš ispravne stvari u životu, koliko god da je teško, jer čemu život bez obraza i pognute glave.”

Patricija Pobrić, u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tako gleda na golgotu kroz koju prolazi zato što je poslaniku Mladenu Bojaniću 2016. godine ukazala kako je dva partijska skupa Socijaldemokrata (SD) u hotelu Ramada, gdje je bila menadžerka, platila Direkcija za željeznice novcem iz državnog budžeta. 

Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) nije zaštitila Pobrićevu od progona koji je nastao, uz ocjenu da ona nije zviždač, već asistent zviždača, jer nije direktno otišla kod njih, nego je svoja saznanja podijelila sa poslanikom. U ASK i danas kažu da nijesu pogriješili i sve prebacuju na manjkavost Zakona o sprečavanju korupcije, koji nije predvidio zaštitu za povezana lica, što bi Pobrićeva, navodno, bila.

“Agencija kao preventivno tijelo ima dovoljno nadležnosti, mislim da nema potrebe za mijenjanjem zakona, osim u smislu davanja zaštite i za povezano lice, što je jedina neophodnost po nama”, istakla je za CIN-CG šefica Odsjeka za prijem zviždača u Agenciji Kristina Braletić.

U posljednje četiri godine, kako je Zakon stupio na snagu, Agenciji se obratilo oko 330 zviždača, 13 je tražilo zaštitu, a samo u četiri slučaja ASK je utvrdio da je to osnovano. 

Zaštitu su dobili tada zaposleni u Željeznici Milisav Dragojević i Dragomir Minić, bivši šef javnih garaža budvanskom Parking servisu Radomir Glendža i jedan profesor istorije i geografije koji je želio da ostane anoniman.

Dragojević i Minić su ukazivali na brojne nepravilnosti u radu Željeznice i na neispravnost vozova, Glendža na malverzacije u Parking servisu i višemilionsku krađu u projektu izgradnje javne garaže u Rafailovićima, a profesor na nezakonito zapošljavanje u školi u kojoj je radio.

Dragojević za CIN-CG ističe da ga Agencija, ali ni ostale institucije, suštinski nijesu zaštitile.

 “Zlostavljanje i progon su nastavljeni i nakon mog obraćanja Agenciji, tužilaštvu, policiji... Zviždači su potpuno nezaštićeni”, zaključuje on.

Zviždač je, zakonski, svako ko podnosi prijavu o ugrožavanju javnog interesa koje upućuje na postojanje korupcije. Braletić objašnjava da Agencija ne dodjeljuje taj status, već da oni koji misle da im zbog prijave nepravilnosti prijeti odmazda, mogu od nje tražiti zaštitu. Agencija može da preporuči da se određeno ponašanje prema zviždaču otkloni. Ali, preporuka nije obavezujuća i ukoliko se ne realizuje, ASK obavještava nadležni organ koji je iznad onog koji ugrožava zviždača i na kraju podnosi izvještaj Skupštini.

Zakonom su predviđene i novčane kazne od hiljadu do 20 hiljada eura za pravno, 500 do 2.000 za odgovorno lice, a za preduzetnika od 500 do 6.000 eura.

Malo odvažnih da prijavi korupciju 

Istraživanja Centra za razvoj nevladinih organizacija CRNVO pokazuju da iako 88 odsto građana misli da je korupcija u Crnoj Gori danas uglavnom ili veoma rasprostranjena u društvu, mali je broj onih koji bi je prijavili. Većina ne zna ko su zviždači. Dvije trećine građana ne zna kome bi se obratili za zaštitu od odmazde. Agenciju uglavnom ne prepoznaju kao pravu adresu. 

Istraživanja su rađena terenskim upitnikom u martu 2017. i junu 2019. godine u 17 crnogorskih gradova na uzorku od 1017 odnosno 1024 ispitanika, a trendovi su obeshrabrujući. Umjesto da raste svijest o značaju zviždača, on čak i opada.

"Najviše zabrinjava činjenica da se utrostručio broj onih koji neprijavljivanje korupcije opravdavaju mišljenjem da "ljudi moraju nekako da se snađu i prežive", piše u zaključcima istraživanja. 

Broj onih koji misle da crnogorskom društvu nijesu potrebni zviždači za dvije godine porastao je za pet procenata, pa sada svaki četvrti građanin ima takvo mišljenje. Raste i udio onih koji misle da se zviždači prevashodno vode sopstvenim interesima. 

Oba ova povećanja se bilježe kod mlađe populacije - od 18 do 29 godina.

"Zabrinjavajući je podatak da samo 11 odsto od onih koji su uočili nepravilnosti je ove nezakonitosti i prijavilo, a kao najčešći razlog se spominje strah da će biti kažnjeni - gubitkom posla ili ugrožavanjem bezbjednosti", zaključuje CRNVO.

Programski asistent CRNVO Zorana Marković ocjenjuje da zviždače ne ohrabruje ovako postavljen sistem. Potrebno je, kaže ona, raditi na podizanju svijesti javnosti o tome da zviždače gledamo kao hrabre ljude koji su ukazali na anomalije u sistemu, a ne kao špijune i slično.

Interna prijava je besmislena

U istraživanju CRNVO se ističe i da 99 odsto građana ne zna da li je njihov poslodavac odredio osobu za prijem zviždača u firmi. Od preostalog procenta, svaki deseti zna ko je ta osoba – zapravo jedan od hiljadu. Poslodavac je, prema zakonu, dužan da odredi lice koje bi moglo da pokuša da interno riješi prijavljeni problem. Zviždač, ipak, ne mora da se obrati toj osobi, već direktno Agenciji.

Sagovornici CIN-CG-a, osim iz ASK, ocjenjuju da je u postojećem sistemu besmisleno podnositi internu prijavu. Zorana Marković objašnjava da preduzetnik, prema sadašnjem zakonskom rješenju, može da odredi samog sebe, ili da u NVO, koja ima tri člana, jedno od njih može da bude zaduženo za prijave svojih par kolega. Direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković ističe da bi to imalo smisla u nekom sistemu gdje postoji korporativna kultura i gdje se zaposleni ohrabruju da prijavljuju nepravilnosti.

„U praksi to samo doprinosi tome da se zviždač na neki način targetira i da se pokaže menadžmentu odakle dolaze optužbe“, ocijenila je ona.

I Pobrić vjeruje da bi ta osoba morala da bude potpuno nezavisna od firme, te da nema smisla da menadžment postavlja zaposlenog da radi taj posao. Dragojević kaže da nije ni pomišljao da se za pomoć obrati toj osobi u Željeznici, jer je upravo ona pripremala progon protiv njega.

„Menadžment na to mjesto postavlja osobu koja je poslušna, ne može niko imati povjerenja u nju, jer tek tada vam puče pogibija“, ocijenio je on.

Braletić kaže da menadžment uopšte ne mora da odredi da je to neko zaposlen u firmi, iako je u praksi, priznaje, najčešće tako. 

"Intencija je bila da ono što može da se spriječi i otkloni bude riješeno unutar kuće, a ako ne može, da se podigne na viši nivo", kazala je Braletić. Agencija zna za samo četiri interne prijave, mada kompanije nemaju zakonsku obavezu da ih obavještavaju o tome. 

U javnom i privatnom sektoru određene su 884 osobe za prijem zviždača.

"Upoznati smo da su svi organi vlasti odredili lica za prijem, dok je u privatnom sektoru to urađeno u 186 slučajeva i dostavili su nam odluke. Sve najveće kompanije su odredile ta lica", navela je ona.

Za one koji to nijesu uradili - nikom ništa, što je još jedan zakonski apsurd. Prekršajni postupak zastarijeva za 60 dana, a Zakon je stupio na snagu u januaru 2016. godine. "Agenciji je bilo prioritetnije da dođemo do tih lica, nego da ih kažnjavamo. Već u martu 2016. godine su svi bili u prekršaju, što je bilo nerealno sprovesti, a nije nam ni bio cilj", kaže Braletić.

Garantovan samo progon

Vanja Ćalović Marković ističe za CIN-CG da su zviždači u Crnoj Gori samo formalno zaštićeni, a ustvari su progonjeni na ovaj ili onaj način.

„Što je veći javni interes o kome zvižde i što je veća korupcija posljedice po zvizdače su veće, jer to poprima i dodatnu političku dimenziju, gdje se mora poslati poruka da njihove prljave tajne ne smiju da cure i da zato zviždači moraju snositi posljedice“, ocijenila je Ćalović Marković.

Ona podsjeća da su novinare i civilne aktiviste, kada su prijavljivali korupciju, saslušavali i tražili informacije o izvorima, oduzimali im mobilne telefone i slično, te da je to jasna poruka i za zviždače na nižim nivoima da se ne usuđuju da prijave korupciju.

„Recimo, u slučaju finansijskog izvještaja Prve banke, za tadašnju vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić je bilo ključno da utvrdi od koga je taj izvještaj procurio, a ne šta se u njemu nalazi i da li se pere novac stečen od narkotika“, podsjeća Ćalović.

Zviždače bi, kaže ona, ohrabrila jasna politička volja države i tužilaštva koje procesuira svakoga.

„Svakome je jasno da treba da pođe kod korumpiranog činovnika ili funkcionera da mu prijavi korupciju i da takvi ljudi to neće procesuirati. Jasno im je i šta ih čeka u Agenciji u liku (direktora) Sretena Radonjića koji je tu postavljen da bi štitio interese korumpiranih funkcionera, kao i za treću instancu - tužilaštvo koje je i do sada pokazalo da je vrlo spremno da goni one koji prijave korupciju, a ne korumpirane“, zaključila je Ćalović Marković.

Niko nije tražio sudsku zaštitu

Predstavnica ASK Kristina Braletić, međutim, tvrdi da ne možemo da govorimo o tome koliko je zaštita zviždača efikasna u Crnoj Gori, kada nijesu iscrpljeni svi mehanizmi.

"Mi imamo kulturološki problem, izražavamo otpornost prema bilo kojem novom institutu. Pitanje je, da li je period od nepune četiri godine dovoljan da se govori o efikasnosti", kaže Braletić. 

Ne postoji, do sada, nijedan slučaj sudske zaštite, iako zakon predviđa i tu mogućnost.

"Sudska zaštita bi možda bila efektnija da ste, recimo, ostali bez posla zbog zviždanja. Sud bi mogao u najkraćem roku privremenom mjerom da vas vrati na posao do okončanja spora i da odredi da mora da vam se isplaćuje zarada", kaže Braletić.

Manji broj zahtjeva za zaštitu, prema njenom tumačenju može da znači i da ostali nijesu trpjeli neki vid odmazde.

Braletić navodi da broj prijava Agenciji raste, pa su tako 2016. imali 56, sljedeće 69, prošle 110, a ove godine do 11. novembra više od 85 zviždača. Agencija, ili drugi organi, najčešće inspekcijski u 25 odsto prijava utvrdili su ugrožavanje javnog interesa. Nepravilnosti u radnim odnosima prijavljene su u 30 odsto slučajeva, 20 odsto se odnosilo  na rad državnih organa, na javne nabavke šest odsto (u zemljama regiona ova oblast se više prijavljuje), na lokalnom nivou 13 odsto i na privatni sektor 15 procenata. Od ukupnog broja prijava, trećina je anonimna.

Agencija je dala više od 500 preporuka, od čega je, kako kaže Braletić, 95 odsto realizovano. Zbog nedostavljanja izvještaja o realizaciji preporuka Agencije pokrenuto je 19 postupaka i izrečene kazne u iznosu 9.700 eura. 

Pobrić: Posljedice do kraja života

“Pored stresa koji smo ja i moja porodica doživljavali svakodnevno zbog prijetnji i praćenja, ja i danas trpim posljedice, nezapošljiva sam, nemam šanse da dobijem projekat u kome učestvuje država na bilo koji način. Posljedica će biti do kraja života”, nastavlja Pobrić svoju priču.

Podgorički Viši sud je zbog zviždanja Pobrićeve, osudio direktora Direkcije Nebojšu Obradovića na tri mjeseca zatvora, a Apelacioni sud je to preinačio u uslovnu kaznu. Obradović je poslije presude podnio ostavku, ali je ubrzo dobio posao u okviru istog Ministarstva saobraćaja.

Pobrić kaže da dodatno obeshrabruje i to što je tadašnji premijer Milo Đukanović otvoreno stao na stranu menadžmenta Ramade, navodeći da niko ne želi takvog radnika.

Zorana Marković naglašava da upravo to što niko ne želi zaposlenog poput Pobrićeve ukazuje na stanje svijesti u društvu.

"A baš bi trebalo da je želi upravo državni organ, jer je zaštitila državni budžet, uz svijest o tome da je to osoba koja ima integritet, koja će biti dobar zaposleni. Ali mi imamo društveni problem, jer nas je strah takvih ljudi vjerovatno zato što znamo na koji način poslujemo", ocijenila je Marković.

I Dragojević kaže da bi i pored svega što je preživio, sve ponovio, ali da se ovaj put ne bi obraćao institucijama, jer ne vidi svrhu.

“Kad bi bilo političke volje da se suzbije korupcija, našao bi se i način da se podstaknu zviždači”, uvjeren je Dragojević.

Za direktivu EU rok dvije godine

Evropski parlament je u aprilu ove godine usvojio Direktivu, radi usklađivanja oblasti zaštite zviždača u zemljama EU.

“Na nivou EU zaštita zviždača pruža se samo u određenim sektorima i u različitoj mjeri”, piše u razlozima za donošenje direktive. Njome se, između ostalog, predviđa zaštita i za povezana lica sa zviždačima, te pojačanje mehanizama sudske zaštite. Predviđeno je i da firme sa manje od 50 zaposlenih ne moraju imati lica za prijem zviždača, osim onih koje pružaju finansijske usluge ili su ranjive na pranje novca i finansiranje terorizma.

Crna Gora je ovu direktivu usvojila u oktobru i ima dvije godine da je sprovede.

Evropska komisija je u posljednjem izvještaju o Crnoj Gori konstatovala da rezultati u zaštiti zviždača ostaju ograničeni, naglašavajući dalji pad u broju zahtjeva za zaštitom pojedinaca koji prijavljuju ugrožavanje javnog interesa.

Nagrada samo na papiru

Bivši i sadašnji budvanski odbornici Božidar Vujičić i Stevan Džaković su od budvanske opštine tražili nagradu za prijavljivanje korupcije u slučaju izgradnje i rentiranja poslovnog centra TQ Plaza u tom gradu. Na osnovu njihove krivične prijave za to je osuđena kriminalna grupa na čelu sa Svetozarom Marovićem.

Kako su odbornici prijavu podnijeli 2013. godine, a Zakon je počeo da se primjenjuje tek od januara 2016. godine, upućeni u postupak pred Upravnim sudom kažu da bi njihov zahtjev mogao biti odbijen.

Osim njih nije poznato da su neki zviždači tražili nagradu. Prema Zakonu, poslodavac može da nagradi zviždača kada je doprinijeo sprečavanju ugrožavanja javnog interesa. Zviždač ima pravo i na nagradu od poslodavca koji je ostvario neku dobit od prijave. Ako poslodavac odbije, zviždač može da je traži preko Upravnog suda.

Iz Agencije kažu da nagrade nijesu u njihovoj nadležnosti, ne postoji obaveza da ih o tome neko obavijesti, te da nemaju podatke da li je neko uopšte nagrađen.

ASK u anketama dobija lijepo mišljenje o sebi  

Iako kaže da u ASK uvažavaju podatke civilnog sektora, Braletić se poziva na sopstvena godišnja istraživanja Agencije koja rade preko agencija Defacto i Damar plus, kojim dobijaju drugačije rezultate: "U posljednje tri godine Agencija je uvijek bila na prvom mjestu prepoznata kao neko kome bi građani podnijeli takvu prijavu”.

Više od 70 odsto ispitanika u istraživanjima tokom prethodne tri godine se, kaže ona, izjasnilo da ih kampanja koju vodi Agencija ohrabruje da prijave korupciju i da joj se suprostave. Posljednje je rađeno u novembru prošle godine na uzorku od 1.010 ispitanika u devet crnogorskih opština.

"Gotovo 80 odsto je izjavilo da nikad nije ponudilo neku vrstu poklona ili novca kako bi ostvarili svoja zakonska prava, a čak 91,6 odsto ispitanika smatra da nikad nije u redu dati novac službeniku u javnom sektoru kako bi se ostvarila prava koja građanima po zakonu pripadaju", rekla je Braletić za CIN-CG.

Uprkos ovih društveno poželjnih odgovora, i u istraživanju za ASK, građani u najvećem procentu ocjenjuju da je razlog zbog koga ne bi prijavili korupciju nedostatak povjerenja da bi nadležni organi postupili po prijavi.

Maja BORIČIĆ