Montenegro is the only country in Europe (not counting Russia) in which there has never been a change of government in an election. Since 1945, it has been governed invariably by one and the same party - the Communist Party, which in 1990 changed its name to the Democratic Party of Socialists (DPS). Although the multiparty system was introduced at the time, the Berlin Wall has not been demolished here, because the entire system is tightly controlled by the DPS, more precisely by its leader, the longterm president Milo Đukanović and his family and friends, who seized power with support from Slobodan Milošević and have not released it since. On two occasions, he briefly withdrew from government functions, but remained in full control as DPS Chairman. Thus, real democratic elections in which the free will of the citizens would prevail have never been conducted in this country. The shortcomings of the electoral process are detailed in several international documents, including the OSCE / ODIHR report from the last presidential elections, which emphasizes the so-called institutional advantage enjoyed by the ruling party candidate. If one has an institutional advantage in elections, how can the opponents challenge him or her? Despite the monopolies, the Podgorica government is persistently supported in the West. On several occasions, when Europe’s longest-serving leader Đukanović was on the cliff-edge, his friends from Europe and the United States reached out to him to stop him falling. They usually justified this support for an essentially deeply authoritarian politician by pointing to a weak, disunited anti-Western alternative that would divert the country from its European path and to the threats coming from Russia.

Russia has been introduced into this narrative in recent years, especially since the 2016 elections, as allegedly trying to destabilize Montenegro, the youngest NATO member. This has been claimed even by some politicians from influential Western countries. The fact that Đukanović developed close relations with Moscow in the recent past and gave Putin’s oligarchs some strategic companies and the most beautiful real estate by the sea has been forgotten. The opposition in Montenegro has weaknesses. It is not well organized and is bitterly divided, but most opposition parties cannot be defined as predominantly pro-Russian and anti-Western. On the contrary, none of the parliamentary opposition parties calls into question the country’s accession to the European Union, and only parts of the Democratic Front are openly pro-Russian.

While the country is suffocating in corruption and crime, many offences remain unpunished, especially those whose perpetrators hold the highest positions. Two decades ago, the President himself was charged in Italy as a member of a criminal group that smuggled cigarettes between the two coasts of the Adriatic but his case was archived due to his sovereign immunity and thus never prosecuted. Narco-bosses, such as the infamous Šarić brothers, who have been tried in the neighbouring and several EU countries for smuggling huge amounts of hard drugs, are protected here and are freely doing business with the state and state officials, including the family of Milo Đukanović and the family’s bank in which they hold millions. The judiciary did not prosecute even overt abuses and electoral manipulations. After the “Recordings” and “Envelope” affairs, which clearly demonstrated that the ruling party was buying votes and offering state jobs ahead of elections, no high-ranking officials were held accountable, despite convincing evidence and appeals by the EU, which regularly demands in its reports that these affairs be resolved. Crimes and violence against investigative reporters in recent years have also gone unpunished. One reporter was murdered, another journalist was shot in the leg, explosive devices have been planted in their yards and several were brutally beaten, while a bomb shook the offices of the daily Vijesti, several of whose cars were set on fire. Not only were the perpetrators of these crimes never held accountable, but the dirty campaign against the free media which dared, but the dirty to report on the links between business, crime and politics, has become a constant in pro-government media outlets. Critical media have been accused of various crimes and their representatives of betraying the country and national interests, as during the peak years of Communism. This campaign against the media was often led personally by Đukanović, who depicted investigative journalists as “mice to be exterminated” and openly called for the arrest of the owners of the daily Vijesti and weekly Monitor. Because of all this, over the last decade Montenegro has fallen by more than 50 places on the Reporters Without Borders’ Media Freedom Index. In 2018, it was ranked a disastrous 104th, among the lowest in Europe. In the last 30 years, the middle class in Montenegro has been almost completely wiped out. According to UNDP research in Southeast Europe, the biggest gap between the rich and poor is to be found in Montenegro. About 30 percent of the country’s citizens are on or below the poverty line. At the same time, a small group associated with the authorities is enormously wealthy, and has taken over the wealth of the country in an untransparent privatization: factories, land, banks, hotels, real estate and so on. In this process, Đukanović and his family and closest friends turned out to be the most successful ‘entrepreneurs’. A few years ago, the distinguished British daily the Independent ranked him among the twenty richest politicians in the world, while Forbes estimated the wealth of the Đukanović family at over $ 160 million, marking the Montenegrin president as one of the richest persons in the country. This could be just part of his visible fortune, as some estimated that it could be worth more than $ 1 billion.

The average monthly salary in Montenegro is only 500 euros. According to unofficial estimates, from 1991 to 2015, some 140,000 people left the country of only 620,000 inhabitants, fleeing unemployment, poverty and unequal chances. Most of them emigrated to Germany. When that country further liberalizes its labour market next January, it is feared that emigration from Montenegro will further intensify. Montenegro’s economy is quite devastated by corruption and shady privatization. External debt has grown from about 28 percent of GDP in 2006 to an enormous 70 percent of GDP in 2018. According to independent economists, the loans were used mainly to stimulate consumption and for unreasonable projects. An example is the construction of a 40km motorway section from Podgorica to Kolašin financed by China that will cost more than one billion euros. According to international experts, this loan could make Montenegro dependent on Beijing because it is unclear how the weak Montenegrin economy can service the increasing debt.

When he came to power at the age of 27, Đukanović possessed nothing but a bachelor’s degree in economics, with rather poor average grades, but an excellent CV of a party soldier. He had been a member of the League of Communists since high school, climbing the power ladder with incredible speed. His brother Alexander (Aco) owns hundreds of thousands of square meters in the country’s best locations, along with office buildings, apartments and one of the largest banks in the country. Milo Đukanović’s government has extensively supported this bank, not only by depositing state funds in it, but also by bailing it out with tens of millions of euros during the financial crisis. His sister Ana, a lawyer, has become the exclusive attorney for foreign investors doing deals with the state. Đukanović’s family and its cronies and closest friends have taken over the state’s most valuable resources. The rest of the DPS party nomenklatura also enjoys the benefits. This summer, it was reported that millions of euros were spent exclusively on high-level officials’ apartments, many of whom have obtained grant funding for their purchase or renovation, which is in collision with the law.

This retrograde system is maintained by appointing to key positions ‘reliable’ individuals, who frequently do not meet either legal or professional requirements. Only recently, Vesna Medenica was elected as President of the Supreme Court of Montenegro for the third time, despite the constitutional limit of two terms for performing this important judicial function. The same thing happened earlier with former Montenegrin President Filip Vujanović, who was elected as president three times in a row, despite a restriction in the Constitution that clearly stipulates a maximum of two terms. Both Vujanović and Medenica are considered loyal party cadres close to Đukanović. Montenegro has been in the negotiation process with the European Union for seven years, but its prospects for membership are still hazy due to disrespect for the rule of law, although 2025 has been floated informally by some Brussels officials as the year of possible entry. If indeed this smallest of all former Yugoslav countries were then to be accepted in the Union, it would mean that the negotiation process took longer than it did for any new EU member to date. Clearly, the main barrier to joining the Union is the whole range of internal factors, many of which we have mentioned here.

Therefore, it is hard to believe that negotiations on Chapters 23 and 24 on the rule of law could be closed in the near future. Or, say, Chapter 27, on the issue of sustainable development and ecology, since nature and biodiversity, including in areas protected by UNESCO, such as the Tara Canyon, have been aggressively assaulted, while waste, toxic emissions and pollution have still not been addressed.

It is well known that the EU is tired of enlargement, that it is uncertain about its own future and that Brexit is making it look increasingly like Yugoslavia before the breakup. It is thus quite normal that in such a situation there is no particular enthusiasm for negotiations with Montenegro, as well as with other candidate and potential candidate countries.

But despite all this, under the Association and Accession Agreement, Brussels should at this stage play a more proactive role in transforming Montenegro into a functioning democracy, especially when it comes to the rule of law, economic reforms and nature protection. Instead, Brussels treats with considerable tolerance the brutal violations of law by official Podgorica, including its gross infringements of the country’s constitutional order, as in the case of the unlawful election of the Supreme Court president.

There was no adequate response from Brussels to a number of other breaches of the law. Last year, the management of Radio Television of Montenegro (RTCG), which sought to reform the broadcaster and make it a truly public service rather than a mere service of the DPS – was unlawfully dismissed. In that case too, the EU voiced only moderate criticism of this act in its regular report, and Montenegro continued to drop down the charts of media freedoms.

There was no decisive reaction from Brussels even when an insider, the businessman Duško Knežević, posted a video in January of this year, showing him handing over an envelope of about € 100,000 to the former Mayor of Podgorica and present member of DPS presidency Slavoljub Stijepović for the ruling party’s 2016 parliamentary election campaign – which would have constituted illegal campaign financing. Knežević, one of richest Montenegrins, has launched an entire campaign to release large amounts of compromising evidence against local authorities from London, where he took refuge from the Montenegrin public prosecution service, which has meanwhile raised financial misconduct charges against him. He has directly accused Đukanović of numerous illegal acts and has handed out to the media documents on Đukanović’s secret offshore and financial dealings. In the European Union governments would resign and fall for much less. In Montenegro, European officials have continued to cooperate with Đukanović, and many to openly support him, even though Đukanović in person and his nomenklatura are the main obstacles, not only to joining the EU, but to establishing a basic rule of law in the smallest of the post-Yugoslav states. Why does the West support such a regime, more specifically why do the EU countries do it?

Đukanović immediately recognized Kosovo, when requested by Brussels and Washington. He quickly implemented the necessary reforms in the military, and in 2017 Montenegro joined the NATO alliance. In addition, he established good relations with neighbours, primarily with Croatia and Bosnia and Herzegovina, against whom he had fought in the 1990s. He apologized to Zagreb and Sarajevo for his acts during the breakup of Yugoslavia and the love affair with Milošević, but at the same time, no war crimes committed by Montenegrins have been fully prosecuted.

Đukanović has also established good ties with Serbia, whose rulers he had opposed when Montenegro was heading towards independence in 2006. Today the Montenegrin president, despite his confrontation with the local pro-Serbian parties and the Serbian Orthodox Church, maintains an exceptional relationship with Serbian President Vučić, with whom he shares many similarities in the way they govern their respective countries. Đukanović also imposed himself on the regional scene, with some experts even suggesting him as a mediator in the Prishtinë-Belgrade talks. He also has an intense and friendly communication with the Kosovo leadership. At the same time, the Montenegrin ruler imposed sanctions on Russia when the European Union did and began accusing Moscow of interfering in the country’s domestic affairs.

Thus, all that Đukanović did was to align the country’s foreign policy priorities with the interests of Brussels and Washington. In return, he got a free hand to do whatever he wants at home, to oppress and consolidate his own power, instead of reforming Montenegro and preparing it for EU accession.

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Crna Gora može upasti u zamku i postati zavisna od Kine, ako ne bude uspjela da vraća kredit kojim finansira izgradnju jedne dionice auto-puta. Zašto se onda crnogorska vlada upustila u ovaj kontroverzni aranžman, to je bilo ključno pitanje tokom diskusije koja je sinoć uslijedila na Kolumbija univerzitetu, u Njujorku, gdje je prikazan dokumentarni film “Put svile ili svilen gajtan”.

Jedna od autorki filma, Milka Tadić Mijović, rekla je nakon projekcije da iza gotovo svakog velikog posla u Crnoj Gori stoji korupcija na visokom nivou.

"Izgradnja auto-puta, ogromno zaduzivanje zemlje i enormni rast spoljnog duga platiće građani Crne Gore, ali će zato lokalne kompanije bliske vrhu vlasti profitirati u poslovima i aranžmanima koji već prelaze stotine miliona eura. Problem Crne Gore su zarobljene institucije i nedostatak volje da se spriječe poslovi koji nijesu u interesu javnosti", rekla je Tadić Mijović.

"Monopolski krugovi kontrolišu ekonomiju, elita je povezana sa organizovanim kriminalom, a pravosuđe ne funkcioniše. Najbolji primjer zarobljenosti pravosuđa je slučaj 'Koverat'," rekla je ona.

Iako je insajder Duško Knežević optužio za korupciju i sumnjive poslove najviše zvaničnike, uključujući predsjednika države lično i vrhovnog državnog tužioca, pravosuđe je ignorisalo te optužbe, koncentrišući se na izvršioce na nižem nivou i Kneževica lično.

Diskusija na Kolumbiji okupila je više predstavnika iz SAD, Evrope i regiona. Prikazivanje filma TV Vijesti i CIN-CG uvod je u dvodnevnu konferenciju na Kolumbiji o korupciji i organizovanom kriminalu na Balkanu. Cilj konferencije je da se skrene pažnja stručne javnosi i akademika u SAD i Evropi na Balkan i najveće probleme koje region ima.

Diskusiju je vodila Tanja Domi, stručnjakinja za Balkan i profesorica na Kolumbiji.

Korupcija se spušta naniže do posljednjeg najsiromašnijeg birača kojeg pred izbore Đukanovićevi aktivisti potkupljuju paketima životnih namirnica ili novčanim prilozima iz državnih fondova socijalne pomoći

Bilo je proljeće prošle godine, jedna žena u Podgorici, crnogorskom glavnom gradu, ranjena je u nogu hicem iz pištolja ispred svog stana. Da je metak prošao koji santimentar više i pogodio arteriju, mogla je umrijeti. Niko još nije odgovarao za ovaj zločin. Olivera Lakić je od tada na bolovanju. Ona je dugogodišnja novinarka i istraživala je veze vrhova vlasti i šverca cigareta. Crna Gora je planetarno poznata po švercu cigareta i teških droga.

Oko Božića prije nekoliko godina snažna eksplozija je odjeknula u ponoć. Bomba je eksplodirala pred kancelarijom glavnog urednika dnevnika Vijesti, najuticajnije novine u zemlji. Samo koji minut ranije, urednik je izašao. Da je ostao, možda ga više ne bi bilo. Niko još nije odgovarao ni za taj zločin.

Prije toga, direktor Vijesti, brutalno je pretučen, a glavnog urednika je napao gradonačelnik i njegov sin, pištoljem su ga udarali. Novinaru istog dnevnika, u dvorištu je eksplodirala bomba. Zapaljeno je i šest vozila dnevnika Vijesti. Ništa od ovoga nije u potpunosti rasvijetljeno, pravda nije zadovoljena.

Još se ne zna ni ko stoji iza ubistva Duška Jovanovića, glavnog urednika dnevnika Dan. Jovanović je ubijen, nakon objavljivanja serijala o međunarodnom švercu cigareta, u kojem je jedan od glavnih aktera bio aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović, koji se čak zbog tog posla nalazio na jednoj optužnici u Italiji.

Kampanju protiv profesionalnih medija često je predvodio Đukanović lično, nazivajuči ih medijskom mafijom. Zbog svega toga i snažnog ekonomskog pritiska na slobodne medije na Indeksu slobode Reportera bez granica, Crna Gora je u posljednjoj deceniji pala više od 50 mjesta i 2018. nalazi se na katastrofalnoj 104. poziciji, među najslabije rangiranim zemljama u Evropi.

Crna Gora, najmanja balkanska zemlja, dobila je prvi Ustav i parlament  1905. godine. Od tada, međutim, njeni stanovnici nijesu doživjeli iskustvo promjene vlasti na slobodnim izborima. Poslije Drugog svjetskog rata na vlast su revolucijom došli komunisti i uveli jednopartijski sistem. Oni još  vladaju - unutar te partije 1989. godine, sljedbenici Slobodana Miloševića izveli su puč koji je bio dio mozaika raspada Jugoslavije i četiri rata. Đukanović je odmah nakon puča  preuzeo Vladu. Od tada već 30 godina ima neprikosnovenu vlast, kao premijer ili predsjednik uz dvije kratke pauze kada je državu kontrolisao sa mjesta šefa vladajuće Demokartske partije socijalista (DPS), a vraćao se na državne funkcije kada je izgledalo da Zapad počinje da više računa na njegove moguće alternative.

Nedavno je objavljen podatak da više od 52 odsto stanovništva i ne zna za drugu vlast osim Đukanovićeve. Od 1991. godine zemlju od svega 640.000 ljudi, napustilo je oko 140.000 uglavnom mladih tražeći bolji život i društvo jednakih šansi.

Višestranački izbori organizovani u prethodne tri decenije nijesu bili ni slobodni ni demokratski, o čemu govore stalne primjedbe opozicije, pa i međunarodnih posmatrača koji konstatuju institucionalnu prednost vladajuće stranke i njenih kandidata, jer režim čvrsto drži i zloupotrebljava poluge svih grana vlasti, ne dozvoljavajući i po cijenu kršenja ustava da dodje do pukotina u ovom monolitu.

Vlast je unutar establišmenta razvila posebni oblik korupcije i klijentelizma, obilate finansijske nagrade za lojalnost, kroz dodjelu stanova svojim kadrovima, bespovratnih kredita, privilegovanih poslova koji donose milione. Najviše, naravno, ide porodici samog Đukanovića, kojeg je britanski Independent uvrstio među dvadeset najbogatijih političara svijeta, iako je na vlast došao kao siromah.

Korupcija se spušta naniže do posljednjeg najsiromašnijeg birača kojeg pred izbore Đukanovićevi aktivisti potkupljuju paketima životnih namirnica ili novčanim prilozima iz državnih fondova socijalne pomoći. Afere „Koverta“ o podmićivanju birača i „Snimak“ o glasanju za vladajuću partiju da bi se dobilo radno mjesto, u tako kontrolisanom sistemu nijesu dobile epilog pred sudom i do sada niko nije ozbiljno odgovarao.

Iako je pod pritiskom Zapada bio primoran da formira i neke kontrolne institucije, poput Agencije za sprečavanje korupcije, nametnutim kadrovskim rješenjima Đukanović je nastavio i njih da kontroliše. Na čelo ove agencije tako je doveo penzionisanog policajca, u rodbinskim vezama sa aktuelnim premijerom.

Teško da je bilo šta od ovoga nepoznato Zapadu. Stejt department u integrisanoj strategiji za odnose sa državom konstatuje da su endemska korupcija i organizovani kriminal glavna prepreka Crnoj Gori ka integraciji u Evropsku uniju (Dan 12. 10. 2019). Evropska unija u izvještajima o napretku govori o Crnoj Gori kao o zarobljenoj državi. Dok je Foreign affairs još 2012. Crnu Goru svrstao u mafija države, skupa sa Venecuelom, Bugarskom, Gvinejom Bisao i Ukrainom Viktora Yanukovića.

Ipak, i pored svega toga, Zapad podržava Đukanovića što frustrira demokratske snage u zemlji. U tom paradoksu crnogorski građani djeluju kao zarobljenici dvije međunarodne političke doktrine – jedne Kisindžerove o „našim lošim momcima“ i druge o stabilokratiji. Jer, spolja gledano, na Balkanu gdje je još daleko srpsko kosovski sporazum, gdje postoji latentna opasnost od raspada Bosne i Hercegovine i gdje je do nedavno bio usijan konflikt Sjeverne Makedonije i Grčke, Crna Gora, koja ne proizvodi regionalne probleme, izgleda čak kao svijetla tačka.

Đukanović za sada vješto igra. U nekoliko navrata, kada je njegova karijera bila na ivici, dobio je podršku iz SAD i iz Evrope. Ratno saučesništvo sa Slobodanom Miloševićem oprošteno mu je kada je krajem prošlog vijeka napravio zaokret i postao politički protivnik srpskog predsjednika, koji mu je bio politički otac. Ulaskom Crne Gore u NATO 2017, uz gromoglasno upozoravanje na rusku opasnost, zaboravljeno je na Zapadu da je upravo Đukanović doveo u Crnu Goru ruske oligarhe i prodao im najvažnije industrijske resurse i dobar dio morske obale. Sada, u poslu sa Kinom gradi dionicu auto puta i zadužuje zemlju za milijardu dolara, uz opasnost od dužničkog ropstva, jer dugovi prema Pekingu čine trećinu ogromnog spoljnog duga. U isto vrijeme, kao da nema ništa sa tim poslom, Đukanović priča da bi Zapad morao da sagleda opasnost što uticaj Brisela i Vašingtona slabi u regionu, gdje ulaze drugi igrači – aludirajući upravo na svoje partnere Kineze i donedavnu „braću“ Ruse.

Iako opozicija u Crnoj Gori ima mana, slaba je i razjedinjena, ona je ipak u većini, kao i crnogorsko društvo, okrenuta Zapadu i želi ulazak u Evropsku uniju. Izuzetak je ekstremni dio, oko 15 odsto, pokreta koji predstavlja konglomerat euroskeptika i ultradesnih proruskih i prosrpskih opozicionara koji su u svađi  sa ostatkom opozicije. Ovakva raspodjela odgovara upravo Đukanoviću čiji moćni aparat u maloj Crnoj Gori direktno zna čak i po imenu svojih 40 odsto birača, što mu je do sada bilo dovoljno da uz neku od manjih klijentelističkih stranaka zadrži kontrolu u parlamentu.

Poslije sedam godina Crna Gora još nije otvorila poglavlje 8 u pregovorima sa EU, o konkurenciji, a teško i da može pri očitoj korupciji, monopolima i izigravanju sistema javnih nabavki. S druge strane,  napredak je slab u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i ljudskih sloboda, tako da i ranije projektovana 2025. godina kao datum ulaska u EU ne izgleda realno. Ova poglavlja su prva otvorena sa idejom za budu posljednja zatvorena, zbog ranijeg iskustva sa Bugarskom i Rumunijom. Ali, to nije moguće dok postoji ovaj brak iz računa između Đukanovića i Zapada.

Naprosto, vladavina prava i ljudske slobode ne idu zajedno sa Đukanovićem i njegovim režimom. Očigledno je, s obzirom na zarobljenu državu, da građani Crne Gore nemaju političke snage i instrumenata da demokratski sami sprovedu te promjene. Bez podrške Zapada, teško će Crna Gora prvi put u svojoj istoriji smijeniti vlast na izborima. Hoće li se Zapad odreći najdugovječnijeg balkanskog vođe, ključno je pitanje.

Blog je prilog za konferenciju  "Novi akteri i strategije za istrazivanja i borbu protiv korupcije na Zapadnom Balkanu", koja se održava 7. i 8. novembra na Kolumbia univerzitetu u Njujorku.

In the first of a series of posts by investigative journalists and civil society activists working on exposing corruption in the Balkans, Milka Tadić Mijović (President, Centre for Investigative Journalism of Montenegro) discusses impunity in Montenegro and the complicity of the West.

U četiri veće eksplozije troje je ljudi poginulo, a 15 povrijeđeno za posljednjih pet godina. Inspekcija zaštite na radu je uočavala propuste i novčano kažnjavala poslovodstvo. Tužilaštvo je u svim predmetima smatralo da ti propusti nijesu bili uzrok nesreća

Mašinski inženjer Marinko Medojević, bivši šef sindikata fabrike oružja Tara u Mojkovcu, četiri godine pokušava da dokaže da je bio žrtva progona i nezakonito otpušten, jer je upozoravao na nepravilnosti u radu, opasne po sigurnost i zdravlje radnika.

Tri puta je dobijao otkaz. Sud ga je dva puta vraćao na posao. Treći put, proglašen je za tehnološki višak. Vrhovni sud je i to poništio. Prvostepeni sud u Bijelom Polju, onda, mijenja odluku i presuđuje u korist uprave. Presuda je na provjeri u Višem sudu.

Medojević kaže kako je spreman da ide do Strazbura, dokazujući da je platio visoku cijenu zato što je pokušavao da promijeni stvari.

U razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), on tvrdi da je, dok je bio šef pogona mehaničko tehničke obrade od 2002. do 2015. godine, kasnila nabavka opreme, da je unošeno više eksploziva nego što je dozvoljeno, a zaštita radnika na opasnim mjestima nije bila na potrebnom nivou. Ljudi su imali samo internu obuku, radili su prekovremeno, a on se zgražavao i zbog načina na koji se postupalo sa opasnim materijama.

Iz uprave mojkovačke fabrike su za CIN-CG odlučno demantovali i ove i navode drugih bivših radnika.

U fabrici Tara su se u posljednjih pet godina dogodile četiri veće eksplozije u kojima je troje ljudi poginulo, a 15 povrijeđeno. Inspekcija zaštite na radu je tim povodom uočavala propuste i novčano kažnjavala poslovodstvo. Tužilaštvo je smatralo da ti propusti nijesu bili uzrok nesreća. Radnici fabrike, koji su ostali živi u eksplozijama su, osim u jednom slučaju, sami preuzimali krivicu. Dva puta su poginuli radnici označeni kao krivci, a tužilaštvo je obustavljalo postupak.

Fabrika u Mojkovcu proizvodi pištolje, puške, raketne motore, avio-katapulte...

U Tari kažu da “godinama unazad poštuju sva pravila zaštite na radu i obezbjeđuju radnicima bezbjedan rad”. Oni, ipak, nijesu dozvolili da novinarka CIN-CG posjeti fabriku, uz obrazloženje da “imaju takav stav vezano za novinarske ekipe”.

Izvor CIN CG-a, stručnjak za oblast zaštite od požara, tvrdi da problem sa zaštitom na radu u toj fabrici postoji odavno - da oprema nije zaduživana na vrijeme, da se sa opasnim materijama radilo u kancelariji, unosilo više eksploziva nego što je bilo dozvoljeno...

Još jedan od bivših radnika fabrike, inženjer Dragoslav Negoicić za nesreće u fabrici krivi neadekvatnu tehnologiju, nekvalitetne sirovine i loše uslove i nebezbjednost na radu. U jedinoj nesreći koja je dobila sudski epilog on je oglašen krivim da je izazvao jednu od eksplozija 2014. godine u kojoj je i sam povrijeđen, zajedno sa još pet radnika. Osuđen je uslovno na pola godine zatvora.

Negoicić tvrdi da su uzrok nesreće bili igličasti kristali koji se formiraju usljed neadekvatne tehnologije i nekvalitetnih sirovina. Tužilaštvo je, međutim, zaključilo da je nesreću izazvalo to što je on prebacio eksploziv iz pogona u neuslovnu laboratoriju. Na sudu, Negoicić je tvrdio da je, uz blagoslov šefova, proces filtracije u to vrijeme rađen u laboratoriji, jer je u pogonu bilo određenih kvarova, te da je sreća što su bili u toj prostoriji, jer u pogonu ne bi ostali živi.

Inspekcija zaštite na radu je, prema uvidu CIN-CG-a u dokument te službe, nakon eksplozije utvrdila da fabrika nije obezbijedila ljekarsko uvjerenje o osposobljenosti Negoicića za bezbjedan rad, da mu nije obezbijedila zdravstveni pregled, zbog čega su fabriku kaznili 530 eura. Utvrđeno i da povrijeđeni radnici nijesu koristili svu zaštitnu opremu, iako su je zadužili.

U razgovoru za CIN-CG Negoicić kaže da je tada fabrika švercovala sirovine i bez dozvole proizvodila inicijalni eksploziv, čijim rukovanjem se i desilo više eksplozija. On je to prijavio, ali na pitanje CIN-CG-a, iz Osnovnog tužilaštva u Bijelom Polju su odgovorili da nije bilo osnova za pokretanje krivičnog postupka. Isto tužilaštvo odbacilo je zbog zastare i prijavu Negoicića za falsifikovanje isprava u fabrici. Iz Tare su rekli da su i ti navodi neistiniti i zlonamjerni, te da ih plasiraju radnici „od kojih su neki od njih pravosnažno osuđeni zbog grubog kršenja pravila o zaštiti i bezbjednosti na radu”.

Iz Specijalnog tužilaštva, gdje je završila jedna od prijava Negoicića nijesmo dobili odgovor o njenoj sudbini. U njoj, Negoicić je tužiteljku optužio za falsifikovanje dokaza u istrazi eksplozije zbog koje je osuđen.

Sadašnji predsjednik Sindikata Goran Krgović na više poziva i poruka o tome zbog čega ga novinarka zove, nije odgovarao. Radnici fabrike sa kojima je novinarka CIN-CG razgovarala, pod uslovom da ostanu anonimni, tvrde da se situacija sada znatno poboljšala, da se koristi savremenija tehnologija i poštuju principi zaštite na radu i bezbjednosti.

Plate su u trenutku razgovora kasnile nekoliko mjeseci, ali ni to im nije bio problem. U međuvremenu, dok je trajala prepiska novinarke sa menadžmentom fabrike, njima su isplaćene dvije plate, a duguju im se još dvije. Uprava za kašnjenje krivi stečaj u Atlas banci.

Bivši radnici ove fabrike za CIN-CG kažu da se zaposleni boje da progovore, u strahu da će izgubiti posao. Iz Vlade, koja je vlasnik 12,5 odsto akcija u fabrici, za CIN-CG ocjenjuju da je TARA kompanija koja radi zakonito, bez subvencija, te da ostvaruje dobit.

“Samo u prošloj godini, TARA je imala prihod od 6,23 miliona eura, a od preuzimanja fabrike investirano je oko 12 miliona eura, od čega preko 300.000 eura u zaštitu na radu”, navode iz Vlade, ističući da je prosječna plata zaposlenih 595 eura.

Služba za odnose s javnošću Vlade Crne Gore, kategorično je demantovala i tvrdnje pojedinih sagovornika CIN-CG da iza TARE stoji visoki funkioner iz Vlade, čak i sami premijer Duško Marković, pa zbog toga, navodno, radi što hoće . Ona je nazvala to neistinitim i zlonamjernim navodima, ističući da fabrika ni po jednom osnovu nije izuzeta od odgovornosti za propuste, o čemu, svjedoče inspekcijske kontrole i postupanja tužilaštva: “ Tvrdnje bivših zaposlenih nećemo komentarisati, već ih pozivamo da svoja saznanja procesuiraju nadležnim organima”.

Da je sve kako treba, ljudi ne bi stradali

Negoicić tvrdi da je oprema zaštite na radu bila sumnjivog porijekla i kvaliteta. “Kupovali su je od Kineza, da bi prošli jeftinije”

Bivši šef pogona pirotehnike u mojkovačkoj fabrici oružja kaže i da nije tačno da su radnici bili nemarni, tvrdeći da je na njih vršen strahovit pritisak.

“Radilo se danonoćno, prekovremeno, nesreće su se često događale vikendom, kada nije trebalo, ali poslovodstvu je bio samo jedan cilj u glavi -  da se što više proizvodi u kratkim rokovima - i tu je moralo dolaziti do nesreća”, zaključio je on.

U jednom od izvještaja, u koji je CIN-CG imao uvid, Negoicić je upozorio menadžment fabrike, neposredno prije incidenta zbog kog je osuđen, da zaposleni u pogonu već duže rade bez zaštitnih maski, rukavica i naočara.

“Moram da napomenem da kad se i nabave one su lošeg kvaliteta i vrlo brzo se cijepaju i postaju neupotrebljive”, piše u tom izvještaju.

U drugom izvještaju, šef pogona takođe opominje da novi radnici, uključujući i njega, nemaju obezbijeđene pirotehničke cipele, bez kojih ne bi smjeli da uđu u pogon.

U izvještaju iz aprila 2014. godine se navodi da od zaštitne opreme još nisu dobijene maske,  tako da radnici rade bez njih, ali ni gumene rukavice pa zaposleni koriste pocijepane.

„Kada smo zadužili nova radna odijela, radnica Jušković Beba primijetila je da na etiketi piše 50 odsto pamuk 50 odsto polyester. Kad je to reklamirala poslata je na prinudni odmor i zaprijećeno joj da će ona platiti naknadno vještačenje, a da su odijela ispravna samo je greška na etiketi. Kasnije su ta odijela povučena i upotrijebljena kao krpe, a Jušković Bebi se niko nije ni izvinio“, navodi Negoicić u jednoj od primjedbi na vještačenje u sudskom postupku vođenom protiv njega.

On kaže i da je bilo previše radnika u malim prostorijama, te da su se u pogone nekontrolisano unošene zabranjene stvari.

“Na svemu se gledalo da se uštedi, švercovane su eksplozivne materije preko granice, to je kriminal što se radilo”, tvrdi Negoicić.

I njemu su zabranili ulazak u fabriku, a radnicima navodno zaprijetili da će onaj koji razgovara sa njim dobiti otkaz. Iz menadžmenta fabrike i ove tvrdnje bivših radnika negiraju, tvrdeći da se nad njima ustvari već deceniju vrši neosnovani progon.

U februaru 2014. godine povrijeđena je tadašnja šefica pirotehničkog sektora Gordana Bošković. Ona je preuzela odgovornost za eksploziju, koja nije nikada vještačena.

Negoicić tvrdi kako je u fabrici tada utvrđeno da sirovina sa kojom je radila nije bila dobrog kvaliteta, ali da je menadžment fabrike navodno naredio da se rezultati ispitivanja unište. Iz menadžmenta fabrike i ovo negiraju.

Radnica Slobodanka Ćorić poginula je u julu 2015. godine, dok je sedam njenih kolega tada lakše povrijeđeno. Riječ je o nesreći u rukovanju istom vrstom eksploziva, kao i u slučaju Negoicića.

Tužilaštvo je ocijenilo da je pokojna Ćorić izazvala eksploziju, jer nije pravilno odvajala smješu i da je nosila brushalter od sintetike. Negoicić tvrdi da je i ovdje, ustvari, problem bila neadekvatna tehnologija i sirovine.

Od posljedica eksplozije u januaru 2018. godine, poginuli su radnici Radovan Čobeljić i Maksim Vujičić. Do eksplozije je došlo upravo u pogonu kojim je ranije šefovao Negoicić.

Tužilaštvo je i u ovom slučaju ocijenilo da je poginuli Čobeljić kriv za tragediju i obustavilo postupak.

Negoicić na ovo kaže: „Da na tom radnom mjestu nije bilo bar 50 kilograma eksplozivnih materija ne bi posledice bile takve. Znam da je na ovom mestu bilo i po više od 200 kilograma- o tome se u fabrici uopšte nije vodilo računa.“

Opremi istekao rok, prekovremeno radili

U izvještaju parlamentarnog Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje, koji je zasijedao u julu 2015. godine, neposredno nakon nesreće u kojoj je Ćorić poginula, piše da je Inspekcija novčano sankcionisala poslodavce fabrike zbog isteka opreme od gotovo tri mjeseca koju je koristila ona i povrijeđeni kolega Veselin Smolović.

Radnici u ovoj fabrici moraju da nose pamučnu garderobu koja ne stvara elektricitet i koja se obnavlja na 24 mjeseca.

Inspekcija za zaštitu na radu je zbog toga kaznila fabriku sa 530 eura, a još toliko jer akt o procjeni rizika nije bio propisno izmijenjen.

Zbog toga što su stručni nalazi o pregledu ispitivanja u elektro i gromobranskim instalacijama bili stariji od zakonom predviđenih 24 mjeseca, odnosno rok im je istekao gotovo tri mjeseca prije eksplozije, izrečena je još jedna kazna od 530 eura.

Inspektorka rada izrekla je i novčanu kaznu od 2.200 eura zbog prekovremenog rada.

„Inspekcija nije bila obaviještena o uvođenju prekovremenog rada ni jedan put iako se tu radilo o prekovremenom radu koji je trajao duže od 10 časova nedeljno“, piše u izvještaju Odbora.

Na sjednici Odbora se moglo čuti i da radnici koji rade na najrizičnijim mjestima u fabrici primaju plate od 250 eura.

Tužilaštvo je ocijenilo da ovi propusti u sistemu zaštite na radu nijesu uticali na tragediju, već da je pokojna sama kriva.

Inspekcija sada ne vidi problem

Zakonom o zaštiti i zdravlju na radu za nepoštovanje propisa su predviđene novčane kazne od 500 do 15.000 eura za pravno lice, za odgovorno 30 do 1000 eura, dok preduzetnik može biti kažnjen od 250 do 10.000 eura.

U Upravi za inspekcijske poslove sada tvrde da fabrika poštuje propisane mjere zaštite na radu i da se redovni nadzor obavlja jednom godišnje, da posjeduje akt o procjeni rizika i dokaze o nabavci i zaduženjima opreme, kao i o osposobljenosti za bezbjedan rad, a redovno se mjeri statički elektricitet. Poslodavac je, ističu, upozorio na opasna mjesta ili na štetnosti po zdravlje koje se javljaju u tehnološkom procesu, kao i na mjere zaštite koje se moraju primijeniti i usmjerio na bezbjedne zone za kretanje.

I u fabrici tvrde da su ispunjene sve mjere i uslovi zaštite na radu i pozivaju se na inspekcijske nadzore i kontrole.

„Odnedavno je uvedeno i mjerenje statičkog elektriciteta u samim radnim prostorijama“, navode iz fabrike.

Švajcarska firma BT International, u vlasništvu kontroverznog biznismena Hajnriha Tometa je udio u bivšoj fabrici “4. novembar” kupila 2007. godine. To je bilo bivše preduzeće Saveznog ministarstva odbrane koje je 2003. preuzela crnogorska Vlada i izvela ga iz stečaja. Od vojnog dijela fabrike formirana je “Tara Aerospace and Defence Products”, a od civilnog dijela “Tara Precision Works”. Kompanije su spojene 2015. godine.

Vlasnik fabrike Tomet je godinama u svjetskim medijima i organizacijama povezivan sa sumnjivim i nelegalnim radnjama na tržištu proizvodnje i prodaje oružja.

Iz fabrike za CIN-CG kažu da je Tomet u Švajcarskoj od medija dobio odštetu zbog povrede časti i ugleda, te da ni van te zemlje nijesu pokretani bilo kakvi postupci protiv njega.

“Gospodin Thomet nikada nije procesuiran za bilo koje djelo u Švajcarskoj ili inostranstvu, niti postoje bilo kakve indicije u tom smislu”, odgovoreno je za CIN-CG  iz fabrike.

Milion vraćaju na rate

U izvještaju Poreske uprave, iz juna ove godine, fabrika Tara se nalazi među 100 najvećih dužnika za poreze i doprinose na lična primanja.

“Tara aerospece and defence products” nalazi na 15. mjestu sa dugom od 541.760 eura, a četiri mjesta iza “Tara precisions works”, sa kojom se spojila 2015. godine, duguje 428.688 eura. Dug je ušao u sistem reprograma Poreske uprave i plaćanja na rate.

Prema podacima Centralne depozitarne agencije, švajcarskoj firmi pripada oko 34 odsto vlasništva u fabrici, povezana kompanija iz Austrije “Kandussi Beteiligungs-und Handels-GmbH” ima više od 25 odsto, a još jedna Tometova firma BTI Montenegro 15 procenata.

Otkud dozvola?

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), u dokumentu u koji je CIN-CG imao uvid kaže da fabrika nije ni tražila tu dozvolu od njih. Na pitanje novinarke o tome, rekli su da proizvodnja i promet vojne opreme nijesu u njihovoj nadležnosti i uputili na Ministarstvo odbrane (MO). Iz MO su, međutim, odgovorili da namjenska proizvodnja nije u njihovoj nadležnosti. Iz Ministarstva ekonomije su takođe uputili na MO.

U Zakonu o proizvodnji naoružanja i vojne opreme predviđeno je da dozvolu izdaje organ nadležan za poslove odbrane. Odgovor iz MO, na insistiranje CIN-CG-a da objasne ovu vrtešku, nije stigao do objavljivanja teksta, a ćutanjem su uzvratili i iz Mojkovca.

Maja BORIČIĆ

I na tržištu rada žene su diskriminisane posebno zbog pola, materinstva i trudnoće, sistem ne štiti žene koje ostanu trudne, a zapošljene su na određeno vrijeme, ženama su manje dostupni dobro plaćeni poslovi i dalje je prisutna razlika u zaradama žena i muškaraca i to za 13,9 odsto u korist muškaraca.

To su, između ostalog, zaključci sa konferencije „Žene u Crnoj Gori i tržište rada- pristup, uslovi i zaštita“.

Neke od preporuka koje je istakla urednica „Monitora“ Milena Perović Korać su da je neophodno insistirati na izmjenama zakona kako bi institucije zaštitile žene koje planiraju materinstvo, te da mediji imaju važnu ulogu u procesu osvješćivanja javnosti o značaju ravopravnosti žena u svim oblastima.

Na okruglom stolu se moglo čuti da ni novim Zakonom o radu nije predviđena zaštita od otkaza trudnica zapošljenih na određeno vrijeme, te da se novim Zakonom o fondu PIO ukida pravo roditeljima djece sa posebnim potrebama da odu u penziju nakon 20 godina radnog staža.

„Crnoj Gori će trebati još mnogo vremena da žene budu ravnopravne...Dok se deklarativno zalaže za evropske vrijednosti, vladajuća elita drži monopole u svim oblastima, pa i u domenu ženskih ljudskih prava“, ocijenila je predsjednica Centra za istraživačko novinarstvo CIN CG Milka Tadić Mijović.

Predstavnica Udruženja roditelja Kristina Mihajlović izrazila je zabrinutost što trudnice ni novim zakonom neće biti zaštićene.

„To je najslabija karika, ne možemo pričati o zaštiti žena ili rodnoj ravnopravnosti bez toga“, zaključila je ona.

Advokatica Jovana Pavlović je istakla da bi sudovi  morali u većoj mjeri da shvate diskriminaciju i mobing, te da prepoznaju prava žena koje dobiju otkaz zbog trudnoće. 

Dodala je da praksa govori suprotno od zakonskih normi- da u gotovo svakom postupku trudne žene treba da dokažu da su diskriminisane, umjesto da teret dokazivanja bude na poslodavcu.

„Drugi problem je i dokazivanje mobinga, gdje u praksi teret dokazivanja opet nije na poslodavcu, već na ženama“, navela je ona, ističući da je do sada samo u šest postupaka dokazan mobing, od čega je u četiri slučaja žrtva bila žena, a u dva muškarac.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević je istakla da je značajno baviti se i time zbog čega se ženama koje su žrtve porodičnog nasilja nude samo poslovi čistačice i slični poslovi koji su malo plaćeni.

Novinarka Duška Pejović je istakla da i dio medija širi predrasude i stereotipe o ženskim pravima, te da je neophodno temama pristupati analitički i koristeći rodno senzitivan jezik.

Projekat Istraživanje i medijska kampanja: Ženska prava/radna prava je realizovao CIN CG u partnerstvu sa nedjeljnikom Monitor, uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije.

Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) organizuje okrugli sto Žene u Crnoj Gori i tržište rada - pristup, uslovi i zaštita u okviru projekta Istraživanje i medijska kampanja: Ženska prava/radna prava. Projekat se realizuje u partnerstvu sa nedjeljnikom Monitor, uz podršku Ambasade Kraljevine Holandije.

Okrugli sto je prilika da se još jednom pokrene diskusija o položaju žena na tržištu rada u Crnoj Gori.

Rasprava će se voditi kroz dva panela. Na prvom panelu fokus će biti na uslovima rada i zaštiti na radu, kao i neophodnom usaglašavanju sa zakonodavstvom i praksom zemalja EU, dok će drugi panel biti posvećen primjerima iz prakse, izazovima i preprekama koje još stoje pred ženama u Crnoj Gori pri pristupu tržištu rada i ravnopravnoj poziciji.

Nakon panela, uslijediće diskusija. Na kraju skupa formulisaće se zaključci i preporuke. Događaj će biti otvoren za medije.

Okrugli sto će biti organizovan u četvrtak 17.10.2019. u hotelu Hilton, sa početkom u 10:45h.

Watch full documentary "Silk Road or Silken Rope".