Za deset godina u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida prikupljeno oko 73 miliona eura, a namjenski utrošeno tek dvadesetak.  Nevladine organizacije traže promjenu zakona, poseban račun i formiranje specijalizovanih radionica i centara   

Ambroz Nikač je grafički dizajner sa tridesetogodišnjim iskustvom, zavidnom informatičkom pismenošću i odlično govori engleski. Uzalud čekajući stalni posao, vrijeme provodi baveći se streljaštvom, igra stoni tenis i izrađuje suvenire od kože.

Pored brojnih vještina u njegovom CV-ju, kao i u još 11 hiljada drugih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), stoji podatak koji odbija poslodavce - osoba sa invaliditetom (OSI).

"Diskriminacija i predrasude prema OSI su jače od znanja, vještina i sposobnosti. I u Zavodu za zapošljavanje vjerovatno smatraju da mi posao nije potreban, pa nijesu ni zvali da mi nešto ponude. I kad bi me pozvali, mogao bih doći samo do portira, jer lift za OSI već godinama nije u funkciji", kaže Ambroz u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Predrasude nijesu jedini problem ovih osoba. Nikač i ostali na birou rada žrtve su i Vladinog nenamjenskog trošenja novca koji se posebnim zakonom prikuplja za OSI. U posljednjoj deceniji, kako su izračunali u Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu udruženja paraplegičara Crne Gore, umjesto za invalide, oko 53,8 miliona eura završilo je u budžetskim ponornicama. Na svako pitanje o sudbini tog novca iz Vladinih resora uzvraćaju - ćutanjem.

Milionske sume koje se svake godine zakonski prikupe od poslodavaca koji ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, trebalo bi da posluže i za profesionalnu rehabilitaciju OSI, za specijalizovane radionice i centre, ali i za brojne pogodnosti i beneficije preduzetnicima koji otvore takva radna mjesta. Ali, sve što se u tekućoj godini ne utroši u ove svrhe, Vlada jednostavno uzme.

Sagovornici CIN-CG, smatraju da se moraju precizirati zakonska rješenja kako bi se sačuvao namjenski prikupljen novac i promijenila praksa koju vrijeme nije potvrdilo. Kada je 2008.godine usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, na birou rada bilo je 2.536 takvih osoba, a sada ih je gotovo četiri puta više. Za 10 godina primjene zakona, koji je obavezao poslodavce na plaćanje posebnog doprinosa ukoliko ne zaposle propisani broj osoba sa invaliditetom, prikupljeno je 73,3 miliona eura. Od te sume za invalide utrošeno je svega dvadesetak miliona.

„Poseban doprinos iz člana 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, strogo je namjenski. Međutim, na kraju kalendarske godine dolazi do storniranja prikupljenih budžetskih sredstava. Nepotrošeni novac se ne prebacuje u sljedeću godinu, već se povlači i kalendarska godina počinje po novom planu potrošnje za tekuću godinu“, kažu iz Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore.

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić ocjenjuje da je problem u dijelu nadležnosti institucija koje koordiniraju procesom profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja ovih osoba, ali da je „najveća odgovornost na Vladi, odnosno Ministarstvu rada i socijalnog staranja koje bi trebalo da osigura kvalitetno zakonsko rješenje i njegovu primjenu, dok bi Ministarstvo finansija trebalo da brine za namjensko korišćenje novca”.

Zakonom je definisano je da se doprinos poslodavaca uplaćuje na poseban račun budžeta, Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI. U stvarnosti, taj poseban račun ne postoji. Milioni eura tako nestanu, jer Ministarstvo finansija koristi zakonsko opravdanje da se novac opredjeljuje u skladu s planom i da utrošak zavisi od izvršenja. Apsurd na koji podsjeća Vujačić je da i to Ministarstvo finansija prethodno uplaćuje novac u ovaj fond, jer ne ispunjava zakonsku obavezu o zapošljavanju OSI.

I poslanik u Skupštini Crne Gore i bivši predsjednik Odbora za ekonomiju, finansije i budžet Aleksandar Damjanović problem vidi u tome što Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom nije samostalan, pa se sav neutrošeni novac, na kraju godine jednostavno prelije u tekuću budžetsku rezervu. Zato je potrebno raditi na tome da se Fond izdvoji kao poseban organ. “Jedino tako bi se omogućilo da novac ide onima kojima je i namijenjen", smatra Damjanović.

On kaže da je u Skupštini bilo inicijativa da se ovo stanje promijeni, ali predlozi nijesu prošli.

"Ne radi se o maloj sumi. Međutim, Ministarstvo finansija ne dostavlja informacije iz kojih bi se vidjelo kako i gdje preusmjerava novac. U završnom računu nema evidencije o tome koliko je iz ovog izvora otišlo u tekuću rezervu", kaže Damjanović.

Ministarstvo finansija nije odgovorilo ni na pitanje CIN-CG o tome gdje je završio novac zakonski namijenjen profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI.

Zahvaljujući, između ostalog i aktivnostima UMHCG, kroz projekat "Naš je budžet naša stvar" pokrenuta je inicijativa da Državna revizorska institucija (DRI) u svoj plan  za ovu godinu uvrsti i kontrolu uplate i raspodjele posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI, koja je u nadležnost Poreske uprave i Ministarstva finansija. Prethodna revizija odnosila se samo na nadležnosti Zavoda za zapošljavanje i Ministarstva rada.

U UMHCG odgovornost vide u Ministarstvu rada i socijalnog staranja zato što nije donijelo ključni podzakonski akt, kako bi se uredilo osnivanje i rad posebnih organizacija za zapošljavanj  predviđenih zakonom - zaštitni pogoni, radionice i centri u kojima bi se angažovale OSI teško zapošljive na otvorenom tržištu rada. Nije definisalo ni uslove i kriterijume, pa ni sprovelo stipendiranje, kao mjeru aktivne politike zapošljavanja ovih osoba.

Zavod za zapošljavanje je tek u posljednje dvije godine nešto efikasniji u potrošnji ovog novca, ali opet nedovoljno i uz taktiku da projekte za finansiranje takozvanih grant šema za osposobljavanje OSI raspisuje u drugoj polovini godine. Tako se novac po konkursima za tekuću godinu isplaćuje iz budžeta za narednu.

I saradnja UMHCG sa Savezom slijepih Crne Gore, kako kaže Vujačić, doprinijela je da se iz budžeta Zavoda za zapošljavanje poveća iznos namijenjen za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.

"Ovo ne znači da smo zadovoljni. I nećemo biti dok sve institucije ne rade u potpunosti svoj dio posla, odnosno dok se Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI ne izdvoji kao posebno pravno lice i ne osigura njegova efiikasnost i namjena. Redovno se i u Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori nalazila rečenica o nenamjenskom trošenju sredstava i politici zapošljavanja OSI, a i Delegacija EU u Podgorici je zainteresovana za ovu temu", napominje Vujačić.

Značajnu sumu iz posebnog doprinosa, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje utroši na finansiranje grantova, projekata za zapošljavanje OSI. Suštinski, to ne povećava zapošljivost ovih osoba, jer se najveći broj njih nakon okončanog projekta vrati u evidenciju Zavoda.

"Grant šeme bi trebalo da se koriste za podizanje kapaciteta OSI, pripremu za zapošljavanje, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne kao isključivi i obavezni model zapošljavanja, koji nema adekvatne i dugoročne ishode u velikom procentu slučajeva", smatra Vujačić.

Vlada sa rukom na srcu i drugom u kasi

Marina Vujačić kaže da su poražavajući podaci koje je UMHCG dobio od Vlade Crne Gore, kabineta predsjednika i Generalnog sekretarijata kao i od ministarstava o broju zaposlenih OSI i iznosu posebnog doprinosa koji su uplatili u skladu sa Zakonom. Najveći broj resora nema ni jedno zaposleno lice sa invaliditetom, tek poneko ima jedno ili dvoje. Mnogi resori opredijelili su se da obračunavaju značajne iznose na ime posebnog doprinosa, umjesto da zaposle osobe sa invaliditetom.

"Izjava premijera na sjednici Vlade 28.marta 2019.godine, kojom je pozvao ministre da zapošljavaju OSI i najavio da će on prvi to učiniti, ne djeluje ohrabrujuće. Porazno je da premijer poziva svoju Vladu na poštovanje Zakona, i da se zapošljavanje sprovodi na osnovu izjava i apela a ne propisa i sistemske politike", kaže Vujačić.

Zakon nudi subvencije

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI nudi mogućnost da poslodavci ostvare značajne benefite uključujući i subvencioniranje bruto zarade ovih osoba čak do 75 odsto. Umjesto toga, poslodavci obično biraju plaćanje posebnog doprinosa.

Član 21 Zakona precizira da je poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom. Ako ima više od 50 zaposlenih, dužan je da zaposli najmanje pet odsto osoba sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Stopa posebnog doprinosa koju su poslodavci dužni da uplaćuju ako ne zaposle OSI iznosi i do 20 odsto prosječne mjesečne zarade u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, poslodavac koji zaposli osobu sa  invaliditetom ima pravo i na subvencije za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, pokriće ličnih troškova asistenata – pomagača, kao i na povoljne kredite za kupovine mašina prilagođenih ovim osobama.

Ranko VOJVODIĆ

Montenegrin court recognised the crime of deportations in the ruling on damage claims but the judges acquitted those who had taken part in the arrests and deportations of victims. The judges also protected the command chain and the country’s officials, under excuse that Montenegro was not a party to the conflict in Bosnia. The civil sector demands justice and coming to terms with the past.

 

“It’s tough to grow up without a father and not to know the whereabouts of his remains”

Alen Bajrovic recalls dramatic morning scenes in May 1992 in Herceg Novi. He was a five-year old but the memory of the event still haunts him:
“Men in uniforms arrived. They were not paramilitaries but two members of the National Police of Montenegro. My sister of seven and half years and myself were there. They told my father that he had to go with them! And that was it- the end”.

Osmo Bajrovic fled the war in Bosnia and Herzegovina hoping to find refuge for his family and himself in Montenegro. However, he was arrested, deported back and never heard of since. He was one of many dozens sent to death. The Montenegrin authorities are yet to deal with its role in the past.

The then prime minister and now president Milo Djukanovic and the then president Momir Bulatovic in their statements to CIN-CG exonerated themselves and blamed an unknown third party. On the other hand the civil sector keeps stressing that each country should finally accept responsibility for the crimes committed and stop humiliation of war victims and their families.  

Montenegrin police arrested in May 1992 at least 66 Bosnian Muslims who had fled to Montenegro from the war in Bosnia. They were sent back as hostages to the forces under Radovan Karadzic and Ratko Mladic, allegedly to have them exchanged for Serbian prisoners of war. They were deported from Herceg Novi on 25 May 1992 and sent to the concentration camp in Foca, Bosnia. Only a few survived. On 27 May another group was handed over. Subsequently it came out that they were killed.

Their bodies have never been recovered. The place(s) where they perished is unknown and the perpetrators there have never been found, let alone prosecuted. It’s been 27 years since.   

Nine police and security officials in Montenegro stood the trial for the deportations into certain death. All of them were acquitted- the then head of national secret service (SDB) Bosko Bojovic, the head of police force Milisav Markovic, Herceg Novi SDB chief Radoje Radunovic, an SDB agent Dusko Bakrac, Ulcinj SDB chief Bozidar Stojovic, Herceg Novi Police Department chief Milorad Ivanovic, a Herceg-Novi police department official Milorad Sljivancanin, Bar Police Department chief Branko Bujic and Ulcinj Police Department chief Sreten Glendza.  

On the other hand, Montenegro paid millions of euros of damages in 2008 to the families of the killed, after 4 years of litigation over unlawful action of Montenegro’s security forces. Thereby the state indirectly confessed the crime.

However, the government and its institutions have remained deaf to other similar cases like the torture of  POWs in Morinj, ethnic expulsions in Bukovica, the massacre of fleeing Kosovo civilians in Kaludjerski Laz etc.

The Court Ruled Police Action Unlawful

The investigation on the deportations was launched in February 2006 and prosecutor Lidija Vukcevic signed the indictment in January 2009. The accused were charged for war crime- illegal arrest of 79 citizens of Bosnia and Herzegovina and their extradition to the Republic of Srpska. The Podgorica High Court explained in its not-guilty verdict (all defendants) that the refugees were unlawfully arrested and handed over as hostages. Furthermore, the same was determined by the ICTY in the Krnojelac Case (former chief of the prison camp in Foca). However the High Court in Podgorica acquitted the defendants of the charges of war crime against civilians with explanation that the defendants were “not a party to the conflict in BH nor were they in the service of a party to the conflict in BH”.

“The activities of the defendants and the order (for deportation) were unlawful from the international law vantage point of view. Nonetheless, it has not been proven that the defendants, then members of the Ministry of Interior (MUP), were a part of the Federal Republic of Yugoslavia (FRY) forces, or in the service of any party to the conflict and thereby actively involved in the armed conflict which, in that case, would have obliged them to abide by the rules of international law”. This is stated in the verdict exposition by the trial chamber made of judges Milenka Zizic, Ratka Cupic and Dragica Vukovic. The verdict was upheld by the Appellate Court.

The European Union expert, Italian prosecutor and international judge Maurizio Salustro, in the report on prosecution of war crimes in Montenegro (which was published by Vijesti), points out that the aforesaid interpretation is wrong and unheard of in international humanitarian law and practice. Similar opinion was reiterated in the recent panel of the Human Rights Action (HRA) and the Center for Civic Education (CCE) in Podgorica. Professor of international law Nebojsa Vucinic pointed out at the panel that "the factual situation was in conflict with the verdict".

"This standard (of the Montenegrin court) does not exist in international law. If that were the case, then civilians could not commit a war crime, which is absurd " he concluded. 

The verdict referred to the order of the then Interior Minister late Pavle Bulatovic in the form of telegram, which was withdrawn after a few days. It was ordered to comply with the request of the Ministry of Interior (MUP) of Republic of Srpska and arrest the Muslims who had arrived from Bosnia and Herzegovina and send them back in order to have them exchanged for Serbian POWs. Furthermore, the order also contained instructions to return Bosnian nationals of Serbian ethnic background liable to conscription. So a number of them was sent back but there are no details on what became of them afterwards. 

The court also found that all the refugees were unlawfully arrested as no detention records and official notes were made. Consequently the Montenegrin police had no authority to comply with the request from the police in Bosnia. 

Eventually it was revealed that Pavle Bulatovic had issued the deportation order. However he was already long dead. He was assassinated on 7 February 2000 in a restaurant owned by Rad Football Club in Banjica, Belgrade. He died as rump Yugoslavia’s minister of defence. His murder was never solved. 

Milo Djukanovic and Momir Bulatovic in their statements to CIN-CG, do not consider themselves responsible for the war crimes of the 90s. On the contrary, they take credit for surpressing the war crimes.

While Djukanovic stressed that the the crimes “were orchestrated by the military and political circles of the then federal authorities” Bulatovic points out that none other but himself stopped the deportations as soon as he learned about them.

Momir Bulatovic further added in his interview with CIN-CG that the telegram (which authorised the deportations) was not signed by Pavle Bulatovic but by a person who is “currently high up in the police force”. He wouldn’t say anything beyond. He said that he presented a document in court which showed that the aforesaid person had signed the list (of deportees) and that the document was discovered in Rozaje and subsequently declared confidential. He wouldn’t show the document to CIN-CG saying that he kept it “in Belgrade”. The document is not mentioned in the verdict exposition though.

“The crime took place on 27 May 1992, on the very same day when it was decided that we should cease to enforce the laws of Yugoslavia. I ordered to halt the operation. It was a political abuse and the abuse of the federal regulations in the wake of the vacuum back then. That was a tragic mistake, but not on the part of the accused” concluded the former head of state.   

CIN-CG asked President Milo Djukanovic whether he felt personally responsible for the deportations (as he was the prime minister at the time), whether the case was properly investigated, justice served and what he thought of how Montenegro dealt with its troublesome past and war crimes committed by its citizens. 

The then PM Djukanovic pointed out that he had already repeatedly condemned the deportations and “every act of persecution, killing and other inhuman treatment towards persons of other faith and/or ethnicity which happened upon the dissolution of Yugoslavia”.

“Even while the war was raging in the region which, for a long time, pushed us off our natural track towards the European Union, the intention of Montenegro was clear- to totally steer away from those destructive politics which were in swing on pretence of saving the old union. I remind you that Montenegro took in refugees from all parts of the former Yugoslavia and at one point the refugees made up a fifth of Montenegro’s population which was a unique example. Nevertheless we had prudence to succeed in preserving the multi-ethnic and multi-faith harmony in Montenegro which was under threat back in those years” explained Djukanovic also referring to the war in 1999. when Montenegro accepted some 100,000 Kosovo Albanian refugees.

He emphasised that the damage had already been done and that no verdict or search for perpetrators of individual acts can undone it “although it’s our duty indeed to serve the justice...Those who initiated and encouraged such a destruction ultimately ended up in court. Our country has compensated the families of the victims upon final court decisions which altogether ruled €5,714,656,20 for damages” said Djukanovic in his reply to CIN-CG. He has no objection to the courts.

He further stated that the indictments and the subsequent verdicts spoke enough on the resolve of the state to enforce justice against all odds and to preserve its integrity and the legacy of anti-fascism and multi-ethnicity. “We carry on and the Special Prosecution Office has four cases that it works on where Montenegrin citizens are suspected perpetrators”. He says that Montenegro continues to cooperate with the International Residual Mechanism which succeeded the Hague Tribunal and the parties recently signed the Memorandum of Understanding.

The European Union in its Montenegro Progress Report, on the other hand, points out that not a single case of war crimes since 2016 has been opened while four cases remained in the preliminary investigation phase.

“Montenegro needs to further increase its efforts to fight impunity for war crimes by applying a proactive approach to effectively investigate, prosecute, try and punish war crimes in line with international standards, and also to prioritise such cases“ say the EU report.

Djukanovic in his statement to CIN-CG holds that Montenegro successfully dealt with its troublesome past primarily by distancing from the destructive politics of the time. He then said that the key to reconciliation was to acknowledge the past and reject the ideologies of nationalism.

“We have to learn from those unpleasant examples so that no one ever brings us to a situation where those acts would be possible. On the contrary, we should strive together to preserve the century old multi-ethnic harmony in Montenegro” concluded the President of Montenegro.

Professor Milan Popovic, journalist Esad Kocan and a member of parliament Koca Pavlovic pressed criminal charges against Milo Djukanovic and the then Prosecutor General Ranka Carapic in May 2012. They were suspected of the war crime of deportations and abetting the perpetrators to evade justice. They submitted a statement of Momir Bulatovic given before the High Court in Podgorica in 2010 where he confessed that the thing was “a mistake of the government”.

The Prosecution Office rejected the charges in 2014 without any explanation save two words- no basis.

The Strasbourg Court- a last resort for justice

A group of mothers, daughters and sisters of the victims lodged a motion before the European Court of Human Rights in 2013 with the 2015 addendum. They blame Montenegro for failing to provide justice and for having had no respect for human right to life and prevention of torture. They conclude that Montenegro’s courts supported the overall cover up and playing down the crime of deportation. The courts further failed to rectify the flaws in the indictment and thus acquitted all defendants by appealing to non-existent legal standard.

“It’s a historical fact that the Prime Minister of Montenegro (Djukanovic) in 2015 is the same person who occupied the post back in 1992 when the crime took place. Moreover he has remained in the top posts almost without a break ever since. This fact points that the judges and prosecutors were biased and unprofessional in their work having been elected under the auspices of the ruling party” is said in the motion which Human Right Action (HRA) director Tea Gorjanc Prelevic lodged on behalf of the families of the victims.

It is also stated that the investigation had a number of flaws as the prosecutors bypassed the top government officials who had ordered the deportation or must have had knowledge of the same.

“The complainants claim that the government violated the torture ban since it didn’t provide the information about the family members who perished. The complainants recovered the bodies of only two victims who had been deported to the prison in Foca. The bodies of the other four deported from Herceg Novi on 27 May 1992 have never been recovered. There are no reliable information on the whereabouts of their remains and how they perished in the area under the Republic of Srpska control in Bosnia and Herzegovina” says Prelevic.

In her statement to CIN-CG Prelevic said that the court in Strasbourg sent the inquiry to Montenegro after four years.

“The government gave the opinion, it disputed the Court’s jurisdiction and the contents of the motion. Bosnia also gave its opinion recently as an intervener in the proceeding. It supported and further backed up the allegations of the complainants, especially in the historical context and in regard to the Republic of Srpska authorities to which Montenegro had handed over the Bosnian refugees” says Prelevic.

The complainants seek no damage payments from the Strasbourg Court. They solely seek to address the responsibility of Montenegro.

“Even if only one of the complainants succeeds in the endeavour, the verdict will be a victory of all those who care about the justice for the 1992 deportation victims. I hope that the European Court of Human Rights will assert its jurisdiction over the case and rule that the Montenegrin courts incorrectly applied the international law and the basic logic, and that the investigation was not complete” states Prelevic.

Prelevic believes that the Strasbourg verdict could have a great impact in this present world which has to deal with floods of refugees. “Non-refoulment is one of the basic rules of the international law whereby it is forbidden to deport a person to the country where he/she could face death or torture, which was unfortunately the case with the 1992 deportation victims”.

Tamara Milas of the Centre for Civic Education (CCE) in the interview for CIN-CG points out that in nearly all judicial proceedings for war crimes, including the deportations, it has become clear that the Montenegrin judiciary is not mindful of the victim’s suffering and that the judiciary is liable to political pressure so to stultify the proceedings.

“The Montenegrin authorities try to ‘engineer an oblivion’ in the place of justice” concluded Milas. The war crime cases would have ended up in archives long time ago if it were’t for the EU accession talks and Chapter 23 which forced the Prosecution Office to adopt the War Crimes Investigation Strategy she explained.

“The Strategy envisages to fight the war crimes impunity through efficient investigation, prosecution and punishment in accordance with international standards. It’s been four years since the adoption of the Strategy and no progress has been made in the application of international humanitarian law and standards whereby they could rectify the errors of the past in regard to the proceedings and verdicts” says Milas. The reparations mean more than just paying the damages. It’s about criminal justice, the culture of remembering, apology, monuments and genuine efforts to make sure that those crimes never ever happen again.

The NGOs try for years to garner support of the authorities to build a monument to the victims of deportations in Herceg Novi and to have the authorities finally apologise for the crime and get them to provide a full list of victims and recover their remains. Not a single initiative has been endorsed.

“The justice will be served only if the guilty are convicted and the families are given the remains of their beloved ones. Thus at least we can have a grave to go to and pay respect” concludes Alen Bajrovic.

The Bajrovics fight in court for already 12 years

The Bajrovics are the only family which refused to settle with the government over damage payment in 2008 and continue to fight in court over indemnification.

“We wouldn’t settle without knowing about our father’s resting place and other details. When I look back, everything appears to be a farce, cover up and fairy tales. In essence, I can’t hope for anything as I know that there is neither will nor desire (to resolve the issue). The same people who were in power back then are still in power now. A leopard can’t change its spots” concludes junior Bajrovic.    

The Bajrovics pressed charges in March 2007 over the death of their father who had supported the family. After four years the court partly endorsed the damage claim. The High Court upheld the ruling of €20,000 for each surviving family member but it overturned the first instance verdict in regard to long-term support. The Supreme Court changed the verdict in 2013 and awarded extra €5,000 to each family member while the support claim was returned to the first instance court for retrial.  

Moreover CIN-CG recently found out that the High Court concluded in its last ruling that the support claim cannot be based on the average monthly salary but on the last pay check of Osmo Bajrovic in 1992. However, the court continued to change its mind and the last “solution” is to base the support amount on the lowest sustenance- which by law is merely €70.

Maja BORICIC

Ovaj članak je dio projekta “Tranziciona pravda i ratni zločini u Crnoj Gori – istina ili izazov?”, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz program “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove EU niti organizacija koje sprovode projekat “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Viši sud je oslobodio optužene, a Apelacioni i Vrhovni su zaključili da čak nije bilo krivičnog djela. Vlada je mnogo godina nakon zločina, da bi se iskupila, uložila milione u izgradnju novih kuća u Bukovici u koje se niko ne vraća, osim pred izbore. Veselin Veljović, aktuelni direktor Uprave policije, bio je u centru cijele priče, kao tadašnji prvi policajac Pljevalja. Njegova uloga u zločinu nije do kraja rasvijetljena, a svjedočenja su kontroverzna

Šestoro ubijenih, dva samoubistva zbog zlostavljanja, protjerivanje više stotina mještana muslimanske vjeroispovijesti i pljačkanje kuća, činjenice su o zločinima počinjenim u rejonu Bukovice u pljevaljskom kraju, u prvoj polovini devedesetih  godina prošlog vijeka, sa kojima crnogorska država i njeni zvaničnici, ni danas nijesu spremni da se suoče na način kojim bi pravda bila zadovoljena.

Mali broj onih koje je tužilaštvo označilo kao krivce sud je oslobodio, a najviše pravne instance su zaključile da nije ni bilo krivičnog djela. Zbog oprečnih svjedočenja, nijesu razjašnjene ni kontroverze o stvarnoj ulozi sadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, koji je tada komandovao pljevaljskim policajcima, uprkos njegovoj tvrdnji da je radio po zakonu.

Kao i u sličnim slučajevima, vlasti su zlodjela pokušali da prekriju – novcem. Uloženo je 4,5 miliona eura i u tom području posljednjih godina izgrađeno 110 kuća i oko 60 pomoćnih objekata, kako bi se navodno revitalizovao kraj. Tamo je sada samo šest porodica. Na pitanje Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) iz Vlade nijesu odgovorili kako su zadovoljni projektom i rezultatima.

Predstavnik Udruženja Bukovčana Jakup Durgut ocjenjuje da “Vlada ništa nije postigla”.

"Ljudi se ne vraćaju, dobar dio nije ni preuzeo ključeve. Od osam porodica koje su se vratile, dvije su ponovo napustile kraj. Nema podrške tom narodu, otkupa poljoprivrednih proizvoda, održavanja puteva. Ljudi tu ne mogu da žive", kazao je Durgut za CIN-CG.

U početku je bilo optimizma, kaže on, ali kako je vrijeme odmicalo shvatili su da su to su bačene pare." Ako su i potrošili toliko, za dosta objekata nijesu ni struju doveli, sve je urađeno prilično netransparentno i aljkavo", svjedoči Durgut.

U njegovoj knjizi „Bukovica 1992 – 1995. Etničko čišćenje, zločini i nasilja“, Bukovica je označena kao jedina teritorija u Crnoj Gori koja je devedesetih godina bila meta etničkog čišćenja. Navedeno je da su početkom 1992. godine raseljena 24 sela. Od 1992. do 1995. godine ubijeno je šest civila: Hajro (75) i Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70), Džafer Đogo (57) i Bijela Džaka (70). Oteto je i odvedeno u zatvor u Čajniče 11 ljudi, a zbog posljedica torture, kako tvrdi, samoubistvo su izvršili Himzo Stovrag (67) i Hamed Bavčić (75). Gotovo svo muško stanovništvo više puta je pretučeno, zapaljeno je najmanje osam kuća i seoska džamija, a imovina opljačkana. Ostale kuće su uništene. Raseljeno je oko 125 porodica sa 330 članova.

Samo je stradanje radnika na održavanju lokalnog puta Džafera Đoga stiglo do suda, ali kao ubistvo, a ne ratni zločin. Pravosnažno je osuđen Majoš Vrećo, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio jer Vreću na 4,5 godine zatvora, a bjelopoljski Viši sud to preinačio na 14 godina. Kaznu je izdržavao u Spužu i u fočanskom zatvoru. Dok je bio na robiji, dva puta su mu smanjivali kaznu odlukama o amnestiji – tadašnji predsjednik Republike Srpske Nikola Poplašen za deset mjeseci, a predsjednik Crne Gore Milo Đukanović za nešto više od dvije godine.

Misterija o ulozi šefa policije

“Ne znam koliko je učestvovao, ali je znao i mogao to da spriječi”, zaključuje Durgut o ulozi tadašnjeg šefa pljevaljske policije Veselina Veljovića u dešavanjima u Bukovici. Interpretacije o ulozi Veljovića su kontradiktorne, iako dolaze upravo od Bošnjaka. Prema nekim svjedočenjima pred sudom, Veljović je predvodio pretrese kuća, a Durgut u knjizi citira osobu koja je tvrdila da joj je prijetio kidanjem ušiju. S druge strane, u januaru 2006. godine, kada je dio javnosti problematizovao ulogu Veljovića, nakon što je započeo prvi mandat direktora Uprave policije, tadašnji predsjednik pljevaljskog Odbora Islamske vjerske zajednice Smail Hakija Ajanović obratio se javnosti tvrdnjom da je upravo šef pljevaljskih policajaca najviše “doprinio očuvanju mira i dostojanstva ljudi u Pljevljima”.

“Preduzimane su isključivo zakonite mjere i radnje na očuvanju stabilnog javnog reda i mira koje su, zbog specifičnosti sredine, bile usmjerene i na očuvanje međuvjerskog i multietničkog sklada”, odgovorili su iz Uprave policije, na pitanja koja je CIN-CG poslao Veljoviću o tome kako gleda na svoju ulogu u ovim događanjima, da li se osjeća odgovornim za mučenje i iseljavanje, je li lično učestvovao u tome, da li je nekoga kroz svoj operativni rad smatrao odgovornim za zločine, te da li smatra da je pravda zadovoljena. Umjesto konkretnih odgovora, iz UP su se pozivali i na pismo Ajanovića, koji je, tvrde, „demantovao kasnije pokušaje da se ime i profesionalni integritet direktora Uprave policije Veselina Veljovića potpuno neopravdano stave u negativni kontekst dešavanja u Bukovici i koji je objasnio kakvu je zapravo ulogu u očuvanju mira pljevaljska policija sa direktorom Veljovićem na čelu odigrala u tim osjetljivim vremenima“.

„Informacije i saznanja o dešavanjima u Bukovici direktor Uprave policije Veselin Veljović saopštio je u sudskom postupku u kojem su optuženi oslobođeni krivične odgovornosti“, navodi se u odgovoru.

Veljović je bio komandir pljevaljske policije od sredine oktobra 1992. do kraja 1995. godine. Svjedočeći pred sudom, u decembru 2010. godine, naveo je da je zbog blizine Bosne i Republike Srpske i ratnih dejstava na tom području bila ugrožena sigurnost kako Muslimana-Bošnjaka tako i pravoslavaca. Rekao je i da je bilo dosta paravojnih formacija, pa je i strah mještana bio opravdan, a zadatak policije je bio da smiri situaciju. On nije isključio mogućnost pojedinačnih prekoračenja službene dužnosti nekog policajca, ali je tvrdio da je policija bila „faktor stabilnosti, mira i reda i intervenisala u svim slučajevima gdje je bio pretres kuća oko nelegalnog držanja oružja ili vezano za prijavu drugih izvršenih krivičnih djela“.

„Nijedan od policajaca koji su učestvovali u tim pretresima nije tukao, zlostavljao i maltretirao lica kod čijih kuća i objekata je vršen pretres, jer mi se niko od mještana Bukovice nije žalio na rad i ponašanje optuženih policajaca... Za policiju je jasno da se S. H. objesio, ali ne iz straha ili prestrašenosti ili što je tučen od vojske i policije, već i iz njemu znanih razloga“, rekao je tada Veljović.

Svjedočenje Ramiza Šabanovića iz sela Klakorine, jedno od mnogih u knjizi "Bukovica" Fonda za humanitarno pravo, kosi se sa Veljovićevom interpretacijom. On je ispričao kako je u februaru 1993. godine grupa vojnika  i policajaca obilazila muslimanske kuće i maltretirala stanovništvo. Kaže da su u njegovu kuću upali vojnici i policajci, suprugu Hatidžu vukli za kosu i bacali na pod, a njega u drugoj sobi tukli tražeći novac. U vitrini je bilo dinara, u vrijednosti oko 3.000 njemačkih maraka, od prodaje stoke. Policajac je pregledao novac, ali ga nije uzeo.

“Tada mi je prišao jedan vojnik sa psom, mislim da se zove Aco Malinić, i natjerao na mene psa, koji  mi je skočio na grudi i potpuno mi izderao odjeću, a on ga je držao na kaišu da me još više ne povrijedi. Tu sam pretrpio veliki strah. Poslije ovoga, mene i ženu su tjerali da se krstimo i pjevamo četničke pjesme i da ja ližem nož po oštrici. Kad smo sve to izvršili, istjerali su nas iz kuće i gonili do obližnjeg potoka, prijeteći da im damo novac ili će nas klati bodljikavom žicom”, ispričao je Šabanović.

O ulozi šefa policije, poznati novinar TV Vijesti Sead Sadiković, koji je snimio brojne reportaže  i film o Bukovici, za CIN-CG, uz prepoznatljivu ironiju kaže: „Samo Božje proviđenje je početkom devedesetih u Bukovicu poslalo Veselina Veljovića. Dok je on, nakon vojske prije njega, kontrolisao taj teren, većina se Bukovičana iselila i spasila živote. Danas su u Goraždu, Sarajevu, Beču, Njujorku. Dok su se varnice ratnog požara iz Bosne prebacivale ka Bukovici, Veljović je bio svjestan da ne može da zaštiti bošnjački narod. Neću reći da ga je zato protjerao. Biću precizniji i oprezniji: Pomogao mu je da ode na sigurnije i bolje mjesto – u izbjeglištvo. Hvala sadašnjem direktoru crnogorske policije, reći će danas i bukovički Bošnjaci. Ako se i čuje da je pokojem „zavrtao“ uši prilikom racija u navodnoj potrazi za oružjem, to nije bilo zlonamjerno. Kao, kada ti učiteljica zavrće uši. Stroga, ali pravedna. Učiteljica života.”

[youtube v="YwFPY-Xlphc"]

Sudovi slijepi za ratni zločin

Za zbivanja u Bukovici Više tužilaštvo u Bijelom Polju je u decembru 2007. godine pokrenulo  istragu protiv pet vojnika bivše Vojske Jugoslavije: braće Radmila i Radiše Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Đorđija Gogića, Milorada Brkovića i dvojice tadašnjih crnogorskih policajaca Slaviše Svrkote i Radomana Šubarića, a nakon tri godine ih i optužilo za ratni zločin protiv čovječnosti. Svi su pravosnažno oslobođeni.

Tužilaštvo ih je teretilo da su, kršeći pravila Međunarodnog prava, prilikom pretresa kuća radi pronalaska i oduzimanja oružja, nehumano postupali prema građanima muslimanske nacionalnosti, primjenjivali torturu i nasilje.

“Provjeravali su da li učestvuju u borbenim okršajima na strani zelenih beretki i da li zelenim beretkama dopremaju hranu i ostale namirnice i kriju pripadnike zelenih beretki u svojim kućama, pa su kod istih nehumanim ponašanjem prouzrokovali teške patnje i ozbiljno im ugrožavali zdravlje i vrijeđali tjelesni integritet, primjenjivali mjere zastrašivanja, stvarali psihozu za prinudno iseljavanje iz sela tog područja, usled kojeg ponašanja je došlo do iseljavanja muslimanskog stanovništva“, piše u optužnici. Policajci su tuženi i da se zbog njihovog maltretiranja Himzo Stovrag objesio.

Vijeće sudija Višeg suda u Bijelom Polju, na čelu sa Šefkijom Đečevićem, oslobodilo ih je zbog nedostatka dokaza. Zaključeno je da se pripadnici muslimanske nacionalnosti nisu iseljavali zbog nehumanog postupanja okrivljenih, nego dobrovoljno, te da su, zbog rata u okruženju, to činili i Srbi i Crnogorci. U obrazloženju presude piše i da pojedini oštećeni nisu podržali navode optužnice, dok su neki govorili dugačije nego u istrazi. Utvrđeno je i da su vojska i policija radile “u skladu sa pravilima službe”, da je pretresanje kuća bilo opravdano, jer su postojale dojave o tome da se u kućama pojedinih osoba krije oružje, koje je i pronađeno, pa su neki za to pravosnažno osuđeni.

Viši sud je zaključio da nije dokazano da je postojao sistematski ili rasprostranjen napad na civilno stanovništvo, što je preduslov za postojanje zločina protiv čovječnosti. Apelacioni sud je dvije godine kasnije preinačio presudu, oslobađajući optužene, ali uz obrazloženje da nije bilo ni krivičnog djela.

“Krivično djelo onako kako je predstavljeno optužnicom nije krivično djelo, jer mu nedostaje jedan bitan element - međunarodni propis protivno kog su optuženi preduzimali djelatnosti za koje se terete”, piše u obrazloženju odluke sudija Radmile Mijušković, Milića Međedovića i SvetlaneVujanović. „Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, na koji se tužilac pozvao u optužnici, nije takav propis, jer su djela navedena u optužnici izvršena 1992. i 1993. godine, dakle, prije no što je Rimski statut stupio na snagu (2002. godine)“, piše u obrazloženju. I Vrhovni sud je potvrdio takvo mišljenje u januaru 2013. godine.

Sadiković: Našim parama prekrojili istoriju

Sadiković kaže da je istraživanje o Bukovici jedno od najtužnijih koje je radio. „U početku zbog tragičnih ispovijesti žrtava, potom zbog farsičnog sudskog procesa. Konačno, zbog tragikomičnog epiloga: “Žrtva dolazi i glasa za dželata, redovno na svim izborima. Kupljena je vikendicom Bogu iza nogu, u koju nikada niko neće doći. Jedino – na glasanje!“, naveo je Sadiković.

[youtube v="0uz2APaLzBk"]

Našim parama, kaže on, kupljeno je prekrajanje istorije. U Sadikovićevom filmu „Praznina“ može se vidjeti da ljudi čije su porodice mučene i zlostavljane sada dolaze u Pljevlja da glasaju za DPS.

„Država je planirano dala 4,5 miliona eura. Plus sudski proces, što dolazi do pet – šest miliona eura, koje smo svi dali zarad pranja biografije onih „koji su stvorili novu Crnu Goru“. Ovaj slučaj, za vrijeme ovih vlasti, neće nikada biti istražen do kraja“, ocijenio je Sadiković.

On kaže da ga je iznenadilo prilikom boravaka u Bukovici da i jedni i drugi sada stvari posmatraju kao da se ništa nije desilo.

“To je ključna greška! Ponoviće se, strahujem. Istorija je učiteljica života. Pobjednici su ovdje silovali učiteljicu. Njena stigma ne dozvoljava joj slobodu da uči pokoljenja da se ne ponove zločini. Kao ironiju vidim pravnu tvrdnju da „ratni zločini ne zastarijevaju“, zaključio je poznati novinar.

Advokat Velija Murić u razgovoru za CIN-CG ocijenio je da Bukovica predstavlja “endemski slučaj ratnog zločina koji se dogodio na prostoru na kome zvanično nije proglašeno ratno stanje”.

“Preduzimane su brojne radnje koje su de facto podsticale iseljavanje autohtonog naroda. Sva zlodjela nijesu direktno preduzimali pripadnici policije i vojske, već su Bošnjake prepustili samovolji lokalnih komšija Srba, Crnogoraca, od kojih su neki u sudskim postupcima oglašavani krivim za krivična djela protiv života i tijela, a ne i za zločine nad civilnim stanovništvom, vjerskim objektima i imovinom. Raseljavanje građana druge nacionalnosti i konfesije, pljačkanje imovine i ubijanje nedužnih ljudi je ništa drugo do genocidna namjera ili etničko čišćenje”, kazao je Murić.

Činjenica je, ističe on, da je kroz ruke policije toga vremena prošao veliki broj Bošnjaka.

“Zamjeram što Crna Gora, umjesto da istraži i identifikuje personalno ljude koji su doprinijeli ili nijesu spriječili da se u Bukovici dogodi zločin, ono što se desilo mnoge od njih unapređuje na visoke pozicije u policiji, što u krajnjem obeshrabruje moguće povratnike. Bez suočavanja sa prošlošću i osude zločina, investiranje u objekte i revitalizaciju života Bošnjaka je apsurdno”, zaključio je Murić.

Direktorka Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević ističe da je stanovište Apelacionog suda u slučaju “Bukovica” sporno, te da je greška što je sud propustio da izmijeni pravnu kvalifikaciju državnog tužioca i okrivljene osudi za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Isto je, podsjeća ona, zaključio i pravni ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro, u izvještaju koji je procurio u javnost zahvaljujući Vijestima, u decembru 2014. godine.

Analizirajući slučajeve “Bukovica” i “Deportacije”, Salustro je zaključio da je potpuno pogrešan stav Apelacionog suda - da okrivljeni nijesu bili strane u oružanom sukobu pa ne mogu počiniti ratni zločin. Ekspert je tada uvidio i da nijedan slučaj ratnih zločina nije otvoren inicijativom crnogorskih tužilaca, koji reaguju samo na krivične prijave, kad ih podnesu pojedinci ili institucije.

SDT izviđa osam slučajeva

I pored insistiranja CIN-CG, iz Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), na pitanja o tome kako realizuju obaveze iz sopstvene Strategije istraživanja ratnih zločina i ima li pomaka u starim i novim slučajevama, kratko su odgovorili da je u toku izviđaj u tim predmetima.

Osim slučajeva “Bukovica”, “Deportacije” i “Kaluđerski laz” koji su završeni oslobađajućim presudama, a “Morinj” simboličnim kaznama, vođeni, po pravilu, protiv nižih pripadnika Vojske i policije, pa su pod pritiskom javnosti i stranih eksperata sada opet otvoreni, pokrenut je izviđaj u još četiri predmeta.

Prema izvještaju Komiteta protiv torture, istražuje se ubistvo na Kosovu, slučaj iz 1991. godine za vrijeme oružanih sukoba na području Hrvatske, sumnja se da je jedan zločin izvršen na teritoriji Bosne, a četvrti predmet formiran je povodom dešavanja na dubrovačkom ratištu 1991. i 1992. godine.

Čeka se da Vlade prihvate REKOM

Osnivačica srpskog Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić ocjenjuje da su porodice žrtava i dalje u ponižavajućoj situaciji.

“Veliki problem u Crnoj Gori je što nema osuđenih za ratne zločine i vrlo je malo suđenja, a taj trend se javlja i u drugim državama regiona”, navela je Kandić za CIN-CG.

Problem je, ističe, što EU više ne uslovljava države da se suoče sa prošlošću.

“Ako nema uslovljavanja da države pokažu odgovornost, bar da popišu sve te žrtve, kako će biti vladavine prava. Korupcija i organizovani kriminal jesu važni, ali i zločini iz prošlosti”, ocijenila je ona.

Dobra promjena u politici Evropske komisije je dodaje što je u aprilu otvoreno podržala Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima (REKOM). Vlade Bosne i Hrvatske za sada ne žele da podrže ovu inicijativu. REKOM su 2008. osnovale organizacije civilnog društva, sa ciljem regionalnog pomirenja, a prema njihovim podacima u ratnim dešavanjima ubijeno je i nestalo 130.000 osoba.

“Problem je što su uglavnom svugdje u regionu na vlasti oni isti ljudi koji su bili tu i kada je bio rat, pa je tamo gdje je bilo i najviše žrtava, najveća distanca u odnosu na stvaranje regionalne evidencije o žrtvama”, navela je Kandić.

Maja BORIČIĆ

Izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini kojim se propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko, trebalo bi da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena

,,Kakva crna neđelja, nijesmo u Titovo vrijeme, nego radimo kod kapitalista’’, komentariše jedna od radnica u trgovini pitanje novinara Monitora o tome da li očekuje da će se poštovati Vladina uredba o neradnoj nedjelji.

Poslanici u Skupštini Crne Gore jednoglasno su 20. juna usvojili izmjene i dopune Zakona o unutrašnjoj trgovini kojima se, između ostalog, propisuje neradna nedjelja za trgovine na malo i veliko. Propisane su i kazne za poslodavce koji prekrše zakon  -  od 1.000 do 10.000 eura, a postoji i mogućnost zatvaranja objekta. Zakon koji bi trebalo da počne da se primjenjuje od sredine oktobra, tiče se više od 37.000 zaposlenih u sektoru trgovine, od kojih je oko 25.000 žena.

Brigu o radnicima podržala je i Privredna komora Crne Gore, odnosno poslodavci kroz Odbor za trgovinu, čiji članovi su, između ostalih, predstavnici najvećih trgovinskih lanaca u Crnoj Gori, istakli su iz Ministarstva ekonomije.

Bezuspješno, za sada, bunili su se veliki trgovački centri, prije svega Delta siti. Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) najavila je da će uputiti  Ustavnom sudu inicijativu za ispitivanje ovog zakona. Oni su naveli da se crnogorska privreda sastoji od 95 odsto malih i srednjih preduzeća, pa su pitali: ,,Da li sebi možemo priuštiti luksuz da se odričemo ogromnog prometa koji se, između ostalog, dešava i nedjeljom, a na koji utiču brojni turisti na primorju i na sjeveru”. Realnost izrabljivanja radnika odavno smo prihvatili.

Na pitanje UPCG, o tome da li su podnijeli najavljenu inicijativu, te koje su glavne zamjerke. Do zaključenja ovog broja odgovore nijesmo dobili.

Iz Unije slobodnih sindikata (USSCG) za Monitor kažu da nema pravnog osnova za podnošenje inicijative. Ističu da ,,više od toga vrijeđa stav naših socijalnih partnera, UPCG, koji istrajavaju u namjeri da tu inicijativu po svaku cijenu podnesu Ustavnom sudu’’.

Oni naglašavaju da je javnosti poznato nepoštovanje fundamentalnih prava zaposlenih u oblasti trgovine - po pitanju prava na slobodan sedmični i godišnji odmor, kao i prava na slobodan dan u vrijeme praznika. ,,To pravo zaposlenima je već dato Zakonom o radu, tako da se ovdje radi o duplom normiranju jednog, te istog prava. Naravno, razumljivo je da i po pitanju tog prava postoje izuzeci, a to se odnosi na zaposlene koji rade u kompanijama u kojima proces rada zahtijeva neprekidan rad (misli se na rad u tri smjene i na posebne tehnološke procese i preduzeća u djelatnostima od posebnog javnog interesa kao što su željeznica, elektrodistribucija, komunalna preduzeća...)’’, kažu u USSCG. Kažu, međutim, da im nije jasno zbog čega su od korišćenja prava na neradnu nedjelju izuzeti zaposleni u cvjećarama, apotekama, pekarama, štampi, skladištima za trgovinu na veliko: ,,Iskreno vjerujemo da će se ovo pitanje prilikom implementacije Zakona dodatno nivelisati’’.

,,Ima dosta poslodavaca koji ne daju nijedan slobodan dan, ne isplaćuju rad za vrijeme praznika, radnici ostaju duže od predviđenih i ugovorom potpisanih sati’’, nabraja za Monitor Liljana Raičević iz Sigurne ženske kuće.

Specifičnosti ovdašnjeg poslovanja najizraženije su u trgovini, a dosadašnja istraživanja pokazala su da je diskriminacija žena najveća baš u ovom sektoru.

U Crnoj Gori žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima. One bi trebalo, uz neplaćen učinak kod kuće, da rade duže devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, pokazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, podatak o razlici u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori za 13,9 odsto navodi  se u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

U USSCG smatraju da je novi zakon važan iskorak u stvaranju preduslova za uspostavljanje instituta dostojanstvenog rada zaposlenih u Crnoj Gori i približavanja porodici razvijenih evropskih zemalja čemu stremimo: ,,Posebno je važno što smo otpočeli od djelatnosti trgovine u kojoj imamo blizu 40.000 zaposlenih koji u više od 90 odsto slučajeva nijesu sindikalno organizovani, niti smiju da to postanu, tako da su njihovi uslovi rada među najnehumanijim u Crnoj Gori. Naravno i ovom prilikom želimo da ukažemo koliko je za porodicu, kao osnovnu ćeliju svakog naprednog društva, važno da imaju nedjelju kao jedan sedmični dan za porodično okupljanje’’.

Kada će biti taj neradni dan, većini žena sa kojima smo razgovarale je nevažno, kaže Raičević. ,,Nije im važna ni nedjelja, jer u većini slučajeva partner isto radi nedjeljom. Tako da priča o okupljanju porodice nedjeljom, više ne pije vodu. Izgubilo se to odavno’’.

Ona objašnjava da sagovornice ove NVO svjedoče kako je rad kod privatnika težak i da zahtjeva poslušnost. ,,Žene koje tamo rade nijesu sindikalno povezane i nemaju se kome obratiti za pomoć. I kada se nama obrate, najčešće zbog mobinga, ne preduzimaju ništa, plašeći se da ne izgube posao, jer nijesu jedinstvene. Tako da je priča o nedjelji suvišna. Povećajte im platu, dajte im slodoban dan, još ako mogu same da ga izaberu, vjerujem da bi bile zadovoljne’’, kaže Raičević.

Ona zaključuje da su glavne zamjerke žena koje rade u trgovinama, kod privatnika loši uslovi: ,,Žale se da stoje ponekad više od 10 sati. Ni stolice nemaju’’.

Uvođenje neradne nedelje jeste za pohvalu kao povratak na prava koja su radnici nekad imali. Međutim, tu ne bi trebalo stati. Pored neradnih dana, treba početi sa rješavanjem i drugih problema. Najnovije istraživanje koje je sproveo Centar za ženska prava govori da 35 odsto ispitanica nije bilo plaćeno, ili nijesu primale državne beneficije tokom porodiljskog odsustva; 42 odsto žena se nakon trudnoće nije vratilo na isto radno mjesto, 34 odsto je prijavilo neki oblik seksualnog maltretiranja na poslu...

Predrag NIKOLIĆ

While Montenegro’s judiciary appeals to functional immunity of prosecutors and judges when criticised for lousy work, the experts believe it’s about time to pay attention to the cases which have dearly cost the state treasury. However they admit that personal responsibility followed by resignation is still something unthinkable.

No one in Montenegro’s judiciary is held responsible for botched investigations and failed indictments in the Kalic and the Saric cases. The members of those families are fully acquitted of drug money laundering but no prosecutor offered resignation. Moreover, some prosecutors were even promoted upon the fiasco of their indictments - the Centre for Investigative Journalism of Montenegro (CIN-CG) reveals.

Prosecutor Hasan Lukac, whose indictment against the Kalic Family proved to be a dismal failure, was subsequently promoted and joined the Council of Prosecutors which controls the work of other prosecutors. Former Special Prosecutor Djurdjina Nina Ivanovic, who dismally failed in the Saric Case is now reinstated as Deputy Prosecutor General.

There is no political will to cope with the consequences of those and similar cases, Moreover those who are supposed to oversee the work of judiciary don’t feel any urge to do their job. On the other hand, the judiciary is always ready to claim its functional immunity as defined by the constitution and the laws. Furthermore the judiciary resorts to statistics to show that all is well.

Prosecutor General Ivica Stankovic boasts about 90% of confirmed indictments and the same number of convictions. He snubs any concern about the damages that the state treasury will have to pay because of “just a few” acquittals.

Prime Minister Dusko Markovic claims that his government is not responsible for the work of judges and prosecutors. The huge expenses that the tax payers will have to cover for are a consequence of “independent judiciary” and in his words “those acquittals are a sign of good quality of the system and not the anomaly thereof”.

“This government is one of the players in the overall judiciary reform and is certainly interested to keep the expenses down, including those of court proceedings, and I believe that we will take care of that in the future” said Markovic in the Parliament at the end of April while answering the question of MP Aleksandar Damjanovic. He didn’t explain how he intends to do it.

Justice minister Zoran Pazin has ignored the issue for months. As usual, his ministry wouldn’t bother to answer the questions sent by CIN-CG. We asked whether anyone would stand scrutiny and whether the minister himself felt responsible for those developments.

Former minister of justice and now a lawyer, Dragan Soc believes that impunity for sloppy work, ignorance and laziness in the government and among the prosecutors speaks for itself about the state of the society which is unable to deal with such issues.

“Simply, we are too opportunistic to say to someone- you are lousy in what you are doing so leave and find another job. When it comes to private sector we are utterly merciless but when it comes to government employees we are super merciful. When Montenegrins become fully aware that their country belongs to them and that the public servants are meant to truly serve the country and the people then the things will start to change. Until then we will rather put up with anything that comes our way” said Soc in the interview with CIN-CG.

“We remind you that the indictments, in the cases you refer to in your inquiry, were confirmed by the court. Thereby it was deemed that there was a reasonable doubt that the defendants had committed the offences that they were accused of. At the same time we remind you that the head of Prosecution Office and the state prosecutors are granted functional immunity by the Constitution of Montenegro. That means that the state prosecutors cannot be held accountable for their opinions or decisions while they occupy their office unless they commit a crime” – is what the office of Ivica Stankovic replied to CIN-CG.   

The failure to prove beyond the reasonable doubt will cost the tax payers millions of euros but that is no big deal to the Council of Prosecutors which also appeals to the Constitution and the functional immunity granted to the prosecutors.

The Supreme Court also points out to the functional immunity saying that no judge can be responsible for his/her opinion or voting on guilty or not unless the judge has committed a criminal offence.

“Confirmation of indictment is not the same as conviction because the main trial would be meaningless in that case” replied to CIN-CG the office of Vesna Medenica, the president of Supreme Court.

CIN-CG received no reply from the Judicial Council which is supposed to oversee the work of judges. The questions were identical to those sent to the Council of Prosecutors on whether there should be responsibility for the lousy work in the judiciary, was anyone disciplined and how come there is neither personal responsibility nor resignations.

How to Get Rid of Danglers and Incompetent 

Our interlocutors agree that holding bad judges and prosecutors personally responsible would be the right solution. However, personal responsibility is not something which is practised here.

“A government employee can properly behave only when his/her earnings are down because of lousy work and laziness. It’s not difficult at all to enforce personal responsibility. It suffices to analyse the cases which the government has lost and the amount of damages that have to be paid. If the responsible would be charged even a fraction of those damages many of them would be begging for bread” stressed Soc.

Sergej Sekulovic, as a jurist and an analyst, believes that there’s certain discrepancy between the system of evaluation on one hand and accountability and promotion on the other. That’s something that we yet have to deal with.

“Anyway, personal responsibility and subsequent resignation is something that doesn’t exist here. It’s pretty complicated to charge the prosecutors for the damage. In that case the incompetence would have to be paired with dishonesty or perhaps to overlap with criminal responsibility” said Sekulovic.

We asked the judiciary if any system of personal responsibility could be established for the damages that the tax payers have to cover for. We further asked if new criteria for re-election of judges and prosecutors could be introduced in the cases of those who mess up. There was no reply to our questions.

Our interlocutors believe that general re-election could be a double-edged sword.

“It would be hard to distinguish between political expediency and real desire to improve the system. It could work in the context of a stable political system with well meaning and honest ruling elite bent on dealing with dysfunctional judiciary” assessed Sekulovic.

On the other hand, Dragan Soc points out that there is no need for the total re-election and that “danglers and incompetent should leave”.

“As I said before, we should rid ourselves of opportunism and false solidarity at work. We ought to establish clear criteria for assessment of everyone’s work along with rewards and disciplines, depending on success” said the former justice minister.

Growing number of complaints but to no avail 

The judicial officials and the prime minister stress that only the Judicial Council and the Council of Prosecutors are entitled to control and assess the work of judges and prosecutors. The Council of Prosecutors launched only one disciplinary action in three years (2015-2017). The culprit was a district prosecutor who failed to report his assets and income. Consequently his salary was reduced by 20% for the span of three months. Last year three other prosecutors were disciplined alike for the same reason.

The Council of Prosecutors is not much bothered about the growing number of complaints against the prosecutors. Nearly all the complaints are rebuffed. In 2015 only four complaints were lodged over the unlawful work of prosecutors. No wonder, the complaints were rejected. In 2016 there were 39 complaints of which only 4 were accepted by the Council. Then in 2017 the number of complaints rose to 94 and combined with those that were not dealt with before, there were altogether 109 cases reviewed and only 7 complaints accepted. Last year, 97 complaints for unlawful work of prosecutors arrived. Nonetheless the Council found time to review only 53 and three only were accepted.

The Council of Prosecutors told CIN-CG that among the accepted complaints most of them had to do with late response of the prosecutors thus the Council asked them to promptly take action and to inform the Council of the same.

“The late responses of the state prosecutors did not cause the statute of limitations to set in. They neither impeded the due proceeding nor caused other inconveniences. Thus, even though the complaints were justified there was no ground for the Council of Prosecutors to call upon Article 110 of the Law on State Prosecutor so to consider a proposition for disciplinary action” says the Council in its reply.

The Council of Prosecutors states that in the last four years there was not a single breach of the code of ethics. However one prosecutor is currently on trial for usury.

The Judicial Council initiated four disciplinary actions in the last four years while in 2015 there were three reprimands for lousy work and in one case, back in 2017, the salary was reduced by 20% in the span of three months. There were 67 complaints for the breach of the code of ethics in the last four year. Only five complaints were accepted.

NO RESPONSIBILITY FOR WRONG PROPERTY APPRAISAL

The Special Prosecution Office didn’t reply to our question on whether the property appraisal of the Kalic Family would be investigated as a criminal offence.

The government temporarily seized the property of the Kalics in the summer of  2011. The Property Administration ordered the property appraisal which was carried out by Podgorica-based “Geotech”. The appraisal put the value at €28,667,161. However, several experts told CIN-CG that the property valuation was bloated. Back in 2011 the investment boom was over in Montenegro and the Kalic property value stood bellow €8,000,000.

CIN-CG finds out that the bloated property value is the main pillar of the Kalic damage claim. The overall sum could reach €10,000,000 after the litigations are over. The court experts will use that appraisal to ascertain the damage which will be paid by the government after five years of the state administered property.

DAMAGE CLAIMS SUCK UP MILLIONS

The government earned merely €16,500 in the last three year from the sales of permanently seized property upon final court verdicts. On the other hand, just in the Kalic Case and the Saric Case the government had to return the temporarily administered property valued at over €40,000,000 and to face huge damage claims. The Kalics lodged eight damage claims before the Rozaje District Court. They want €8,000,000 as a compensation of damage. There are two more claims lodged this year for more than €1.000,000 in damages. The first instance court in Rozaje approved €3,000,000 in altogether 5 cases. The Bijelo Polje High Court is yet to deliberate on the appeals. There are two more litigations in the Podgorica District Court over damages to the Kalic’s apartment of 192m² and their Hummer vehicle which the National Police “donated” to the Special Anti-terrorist Unit. There is another litigation before the Kotor District Court over the family’s apartment in Saint Stephen while another litigation is in progress in Ulcinj over damage to the family's land and buildings there.

It’s likely that the damage claims of the Kalic Family are just the beginning of the state budget’s woes. The same pattern will be followed by the Saric Family after the indictments related to money laundering and narcotics were finally rejected by the courts.

Maja BORICIC

Watch full documentary "Silk Road or Silken Rope".   [youtube v="RmcVYcRtP3I"]

Posljedice Miloševićeve državne politike na Kosovu, čiji su protagonisti pravosnažno osuđeni u Hagu, crnogorsko pravosuđe zatrpalo je problematičnim dokazima i svjedočenjima, na teret osobe sa ozbiljnim zdravstvenim problemima, koja se, navodno, otrgla komandi 

U procesu protiv Nikšićanina Vlada Zmajevića, koji je prvostepeno osuđen  na 14 godina robije za četvorostruko ubistvo u selu Žegra na Kosovu, crnogorsko pravosuđe ignorisalo je činjenice prethodno utvrđene u Haškom tribunalu. Potrebom da se neko osudi za ratne zločine, zaradi štrik u poglavljima 23 i 24 i bar minimalno ispuni zahtjev međunarodne zajednice, ujedno su posredno amnestirani politika Slobodana Miloševića na Kosovu, kao i nalogodavci terora i progona u komandnom lancu, koje je Tribunal pravosnažno osudio na duge vremenske kazne.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) se u ovom slučaju ogriješilo i o osnovne postulate utvrđene u sopstvenoj Strategiji za istraživanje ratnih zločina, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), potkprijepljeno mišljenjem stručnjaka. U Strategiji tužilaštva se posebno naglašava da se „borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem u skladu sa međunarodnim standardima“.

Pozivajući se na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama i praksu Evropskog suda za ljudska prava, advokat Goran Rodić, sa značajnim iskustvom u ovakvim slučajevima i u Hagu i u Crnoj Gori, u razgovoru za CIN-CG, vidi ponašanje pravosuđa kao potencijalni osnov za ukidanje presude. Sa ishodom se ne mire ni preživjeli mještani sela Žegra, svjedoci ratnih strahota, koji su podnijeli krivične prijave navodeći imena drugih osoba koji su počinili ovaj zločin i insistiraju na zadovoljenju pravde za ubijene komšije.

Bivšem dobrovoljcu Trećeg bataljona 175. pješadijske brigade Vojske Jugoslavije (VJ) Vladu Zmajeviću prvostepena presuda izrečena je petog juna ove godine. Specijalno tužilaštvo ga je, u slučaju ustupljenom od Srbije, uz obrazloženje da je crnogorski državljanin, teretilo za „ubistva civilnog stanovništva albanske nacionalnosti“ Imera Kadriua, Milazima Idrizia, i bračnog para Ćazima i Ćamile Haziri i „pljačkanje njihove imovine“.

Zmajević je već ranije bio na vukovarskom ratištu, bavio se raznim poslovima i stekao kriminalni dosije, uz dugu istoriju ozbiljnih bolesti. Nakon kosovskih „podviga“ i navodnog bjekstva sa neuropsihijatrijskog odjeljenja u Nišu, on je, prema tvrdnji članova njegove porodice, radio na terenu u izbornim kampanjama u korist vlasti u Nikšiću. Na pitanje o ovome, nikšićki DPS je prvo najavio odgovor, a onda novinara CIN-CG uputio na partijsku centralu, koja nije reagovala do objavljivanja ovog teksta.

Prvobitno je Zmajeviću na dušu stavljeno ubistvo sedam civila koje je uradio „uračunljiv i svjestan svoga djela“ uprkos obimnoj liječničkoj dokumentaciji koja je osporavala tu konstataciju SDT-a. Svjedoci koje je tužilaštvo predložilo saglasili su se samo da je Zmajević bio ozbiljno bolestan. Kada je optužnica podignuta, SDT je broj Zmajevićevih „žrtava“ smanjio na četiri. Advokatica odbrane Ljiljana Koldžić, kaže za CIN-CG da je to urađeno usljed blamaže od podataka koje su im „kolege iz Srbije ustupile u vidu dokumenta Vojno-bezbedonosne agencije (VBA) i praznog fajla bez ijednog dokaza“.

I za te četiri osobe, dokazi koje su srbijanski organi ponudili su sumnjivi i djeluju kao zataškavanje onoga što se stvarno desilo u Žegri i na Kosovu. Balistički nalaz koji je, navodno, pokazivao da su ubistva počinjena oružjem koje je zadužio Zmajević se „zagubio“ i nikad nije objavljen.

Specijalni državni tužilac je kao glavne dokaze predložio svjedočenje osmorice bivših vojnika iz Srbije i jednog rezervnog oficira koji su bili u jedinici sa optuženim, od kojih dvojicu kao očevice, prvobitno Zmajevićevo priznanje pred vojnim sudom u Prištini trećeg aprila 1999. godine (navodno je priznao „samo tri ubistva“), kao i službenu bilješku VBA, koja više liči na politički pamflet iz doba komunizma o borbi protiv narodnih neprijatelja, odrađena tako da maksimalno zaštiti generale koji će kasnije, u moru drugih zlodjela, završiti u Hagu i zbog zločina u Žegri.

Rezervni poručnik Danijel Čolić tvrdi da je vidio kada je Zmajević ispalio tri metka u čobanina Imera Kadriua samo „iz razloga što je bio Šiptar“. Niko drugi od prisutnih to nije vidio, ni potvrdio na sudu, čak ni vozač kamiona koji je bio pored poručnika, pa ni vojnici kojima je, navodno, Zmajević sa udaljenosti od 500 metara naredio da sklone leš. Armend Kadriu, sin pokojnog Imera, u izjavi koju je pred crnogorskom tužiteljkom dao na Kosovu 16. januara 2017. godine , tvrdi da mu je otac imao „četiri rane od vatrenog oružja i dva uboda za koja sam pretpostavio da su nanijeta nožem“. Čolić je na video snimku, koji je prethodni advokat obrane, pokojni Slavomir Božović pokazao novinaru CIN-CG-a, tokom saslušanja u Beogradu bio uznemiren, vrpoljio se, kao da je bio vezan i da pokušava da se izmigolji. Nije mogao „ničega da se seti“ ali je ostao „pri ranijim izjavama“. Rekao je da „nije nadležnima prijavio ubistvo Kadriua, nego samo da mu fale dva vojnika“ koji su se najvjerovatnije zagubili u pljačkanju albanskih kuća, te da nije imao nikakvu kontrolu nad vojskom.

Ključni svjedok srbijanskog i crnogorskog tužilaštva Damir Nović, po vlastitom priznanju sa dugom istorijom psihičkih bolesti zbog kojih „dnevno pije šaku tableta“, navodno je bio prisutan kada je Zmajević ubio Milazima Idrizija i Ćazima Hazirija u dvorištu Hazirija, a onda u kući i Ćamilu: „...opkoračio je nogama i uzeo je onaj vojnički nož tupi sa onim reckavim i udarao je tu po čelu tim nožem... i on je njoj druže sudija pucao u glavu, nije sačekao“. U prethodnoj izjavi, Nović je tvrdio i da je Nikšićanin zadao nesrećnoj ženi 20 udaraca nožem. Na ovo se nadovezuje Zmajevićevo „priznanje“ pred vojnim istražnim sudijom iz 1999. o tome da je, nakon što je automatskom puškom ubio dva muškarca u dvorištu „izvadio nož iz pojasa i dva puta je udario po glavi...i onda u nju opalio jedan metak“. To ponavlja i SDT u optužnici, navodeći da je Zmajević nožem udario Ćamilu „dva puta u predjelu glave, a zatim iz automatske puške ispalio dva hica u predjelu stomaka i grudi...od kojih je kod iste nastupila smrt“.

Problem sa ovim navodima je zapisnik o uviđaju sa fotoelaboratom MUP-a Gnjilane od 31. marta 1999. godine koji je potpisalo pet ovlašćenih osoba. U njemu pokojna Ćamila nema tragova uboda noža na čelu, kako su to opisali tužiteljka Lidija Vukčević i svjedoci Nović i Zmajević. Nema ni ranu u predjelu grudi koju je tužiteljka dodala u optužnici, niti od metka na glavi, po tvrdnji ključnog svjedoka. Ima samo ranu od metka u gornjem dijelu desnog kuka i tragove krvi u predjelu desnog uha za koje nije objašnjeno kako su nastali. Da je Zmajević vojničkim nožem udario ženu u čelo makar i jednom, kako tvrdi optužba, slika sa uviđaja unesrećene žene bi bila drugačija. U zapisniku se opisuje i položaj ubijenih Milazima i Ćazima i rastojanje između njih samih, kao i od mjesta odakle se pucalo, što je suprotno iskazu svjedoka Novića. Ostali svjedoci ne znaju ništa ili su nešto čuli od Novića. Vojni sud u Leskovcu vodio je postupak za pomenuta ubistva protiv svih bivših vojnika koji su kasnije predloženi kao „svedoci“. Onda ih je tiho odbacio, dok je jedini Zmajević ostao osumnjičen, kao državljanin Crne Gore.

Šta se, zapravo, dogodilo u Žegri krajem marta 1999- godine?

Specijalno državno tužilaštvo tvrdi da se zločin desio „za vrijeme oružanog sukoba između pripadnika naoružane vojne organizacije tzv. Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i pripadnika Vojske Jugoslavije“, te da se Zmajević otrgao komandi i ubio civile koji nijesu učestvovali u neprijateljstvima.

Haški tribunal (ICTY) daje potpuno drugačiji opis događaja u pravosnažnoj presudi od 23. januara 2014. godine protiv Miloševićevog povjerenika za Kosovo Nikole Šainovića i generala Nebojše Pavkovića, Vladimira Lazarevića i Sretena Lukića za zločine počinjene nad kosovskim Albancima 1999. godine, uključujući i one u Žegri. Šainović je osuđen na 18, Pavković kao komandant Treće armije VJ na 22, Lukić kao načelnik štaba MUP-a na Kosovu na 20, a Lazarević kao načelnik štaba Prištinskog korpusa na 14 godina robije. Žalbeno vijeće je potvrdilo nalaz Pretresnog vijeća da su u Žegri „Vojska Jugoslavije i MUP, zajedno s drugim neregularnim snagama, kosovske Albance iz tog sela istjerali bilo direktno, bilo prijetnjama, premlaćivanjima i ubijanjem, stvorivši atmosferu straha“ pri čemu su optuženi u ovom slučaju počinili „deportaciju kao zločin protiv čovječnosti; druga nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti“. Haški sud je ustanovio da u to vrijeme nije bilo OVK na tom području, što se koristilo kao povod za teror nad većinskim albanskim stanovništvom.

I u ratnim dnevnicima OVK može se utvrditi da nisu bili u okolini, niti imali sukob sa VJ i MUP-om. Jedini pripadnik OVK iz sela i bivši oficir JNA Agim Ramadani se borio u to doba na Košarama, gdje je i poginuo 11. aprila 1999. godine. Svjedok Tribunala Ćamil Šabani iz Žegre je u Hagu izjavio „da su pripadnici paravojnih snaga uz pomoć lokalnih Srba, otišli u neke od kuća u ovom selu tražeći istaknute mještane u namjeri da ih ubiju“, što je bio standardni obrazac i uvod u masovna protjerivanja po etničkom šablonu. Tribunal u Hagu je utvrdio da se radilo o organizovanom zločinu kojemu je, prema mnogim svjedocima, prethodilo sistematsko reketiranje stanovništva od lokalnih policijskih i partijskih dužnosnika Miloševićevog SPS-a, jer su Žegrani imali brojnu i dobrostojeću dijasporu u Švajcarskoj.

Tokom suđenja u Hagu, generali Pavković i Lazarević su, svaki sebi, pripisali zaslugu da su uhapsili Zmajevića i šestoricu drugih, osudili ih i poslali na duge zatvorske kazne (Zmajevića na 20 godina), čemu je prethodio štelovani izvještaj VBA („Službena beleška VBA VP 1037 Niš br. K-470 od 23.04.2005.“) koji je i crnogorska tužiteljka uvrstila u dokaze. Hag je njihove navode odbacio kao neistinite.

Nezavisno od Haga, stanovnici Žegre su 14. februara 2006. godine predali krivičnu prijavu Osnovnom tužilaštvu u Gnjilanu, gdje su poimenice naveli, od tadašnjeg predsjednika mjesne zajednice Žegra Momčila Mihajlovića, zamjenika lokalnog komandanta policije Milana Milenkovića, funkcionera Srpske radikalne stranke Pera Stojanovića do višeg inspektora Resora državne bezbednosti iz Gnjilana Siniše Pavića, tvrdeći da su oni radili na „ažuriranju i kompletiranju dokumentacije, odnosno spiskova za likvidaciju osoba od autoriteta, nosilaca političkih funkcija, intelektualaca, zapošljenih u obrazovnom sektoru, osoba sa dubokim patriotskim i nacionalnim opredjeljenjem...“. Oni navode i imena ljudi za koje tvrde da su direktno ubijali viđenije mještane, uključujući i one za koje se Zmajević tereti, da bi se stanovništvo lakše otjeralo u Makedoniju. U prijavi se kao egzekutori pominju rezervni policajac u lokalnoj policijskoj stanici Stanko Petković, brat pomenutog funkcionera Šešeljeve SRS Rade Stojanović i pripadnik Resora državne bezbednosti Gnjilane Jovan Stojanović - svi iz Žegre.

Crnogorski sud i tužilaštvo su odbili da pozovu potpisnike krivične prijave. Odbijeni su i ostali prijedlozi advokatice odbrane o tome da se pozovu i mještani koji su svjedočili u Hagu, kao i da se u spise uvrste i pravosnažne presude Tribunala.

„Sve je odbijeno bez obrazloženja, jednostavno se ne usvaja. Meni je čak sudija rekao da mi neće više dozvoliti da pominjem presude Haškog tribunala. Kao to nije predmet. Pa, to je upravo u sklopu ovog predmeta, jer su lica osuđena upravo za dešavanja u selu Žegra“, kaže advokatica Koldžić u razgovoru za CIN-CG.

Kao svjedoke, SDT i sud su jedino pozvali porodice oštećenih, iako su oni u to vrijeme bili većinom u Švajcarskoj i nemaju neposrednih saznanja. Interesantna je i izjava Muhadina Hazirija, sina pokojnog Ćazima i Ćamile data 16. januara 2017. godine na Kosovu pred crnogorskom tužiteljkom. On je rekao da mu je rođak Fitim (koga je Zmajević, navodno, jurio, pa upao u kuću Hazirijevih i tamo ubio njegove roditelje i strica) ispričao da su on - Fitim, bračni par Haziri i stric Milazim prije ubistva sprovedeni u policijsku stanicu i saslušavani. Pušteni su, kaže, tek nakon što je Ćazim Haziri dao hiljadu njemačkih maraka isljednicima. Kasnije su se iste osobe iz policijske stanice pojavile pred kućom Hazirija (dvojica) i jedan od njih je ubio njegove roditelje i strica. Ovo se slaže sa tvrdnjama Žegrana u krivičnoj prijavi o tome da su lokalni srpski moćnici ciljali viđenije ljude, reketirali ih, stavili na spiskove za likvidaciju i onda poslali policajce, koji su znali gdje će ih naći, da ih ubiju. Isto je izjavio i Ćamil Šabani iz Žegre u Haškom tribunalu.

Hazirijevi su bili ugledna porodica, takođe i Milazim Idrizi, profesor čije ime sada nosi škola u Žegri. Tokom tih dešavanja je ubijen i Tahir Tahiri koji je bio predsjednik ogranka Rugovinog Demokratskog saveza Kosova (LDK) i ugledni bračni par Ukšini. Zmajević je bio optužen i za njih troje na početku istrage.

Teško je vjerovati da je Zmajević, koji je ranije živio u Zrenjaninu i nikada prije nije bio u Žegri, kao običan dobrovoljac znao ko su najviđeniji i najbogatiji ljudi u selu i gdje žive. Još manje je vjerovatno da bi mu lokalni šefovi policije, tajne službe i SPS-a dopustili da ih reketira, prije nego što to oni učine. Haški sud je ustanovio pravosnažnom presudom da je postojao državni plan terora i protjerivanja stanovništva, tako da slobodni strijelci poput Zmajevića ne bi imali šansu za solo djelovanje, osim na marginama, da pokupe vrijednosti koje bi ostale nakon policijskog i DB-ovskog „čišćenja terena“.

U najboljem slučaju Zmajeviću se moglo suditi za pljačku i uništavanje imovine, kao i ostalim „svjedocima“ koji su izjavili kako nisu ništa krali, već samo sakupljali dragocjenosti koje su protjerani Albanci bacali po putevima.

Srbijanski državni organi su se potrudili da zločin deportacija, ubistava i pljačke svedu na eksces bolesnog Nikšićanina, dok su im crnogorske kolege pomogle da tako ostane, iako Crna Gora deklarativno prihvata evroatlantske vrijednosti, vladavinu prava i pravo na pravično suđenje.

Rodić: Presude samo za „sitne ribe“

Podgorički advokat Goran Rodić, u razgovoru za CIN-CG izražava čuđenje zbog pristupa crnogorskog pravosuđa u slučaju Zmajević.

„Ako odbrana predloži dokaze koji bi potvrdili njene navode, pozivajući da su isti izvedeni u Hagu i u tom pravcu predlaže uvid u pravosnažnu presudu, spise i svjedoke Tribunala koji se tiču samog predmeta i opisanih događaja, onda se radi o opravdanim prijedlozima. Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama upućuje da se optuženom mora omogućiti da predloži dokaze i svjedoke koji idu i njemu u korist. Praksa Evropskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda CG i redovnih sudova ukazuju na to pravo optuženog i da su po tom osnovu bile ukidane sudske presude gdje su optuženima u cjelosti ili djelimično uskraćena prava tokom postupka“, kaže Rodić u razgovoru za CIN-CG.

Praksa da domaće pravosuđe procesuira i osudi samo „sitnu ribu“ za ratne zločine, dok se nalogodavci izvuku je „opšti utisak u javnosti“, kaže advokat Goran Rodić, premda problem u takvim suđenjima predstavljaju i neke „objektivne okolnosti kao što je veliki vremenski protok od događaja, problem njihove rekonstrukcije, biološko nestajanje svjedoka, tako da je teško odraditi kvalitetnu istragu“.

Jovo MARTINOVIĆ

Na Globalnoj konferenciji za slobodu medija koja se održava u Londonu pod pokroviteljstvom vlada Velike Britanije i Kanade, Milka Tadić Mijović, predsjednica CIN CG, imala je izlaganje o situaciji u Crnoj Gori.

"Apsurdno je da sloboda medija u Crnoj Gori pada od kada je Crna Gora otvorila pregovore sa EU. Prije otvaranja pregovora, Crna Gora je bila na 54. Mjestu Indeksa slobode Reportera bez granica a danas je na 104. mjestu, među najniže rangiranim zemljama u Evropi. Razlozi za to su brojni, a između ostalog: napadi na novinare i nekažnjivost, finansijski pritisci, nepostojanje slobodnog medijskog tržišta, urušavanje javnog servisa, i kontinuirana medijska kampanja na novinare i medije koji nijesu pod kontrolom medijskih struktura”, rekla je Tadic Mijović

“U toj kampanji prednjači predsjednik Crne Gore Milo Đukanović koji predstavnike medija koje ne kontroliše naziva “medijskom mafijom”, “fašistima”, ”najvećom nesrećom Crne Gore”, itd. Ovakvim izjavama Đukanović samo podstiče kontinuiranu kampanju koju prorežimski mediji sprovode protiv neistomišljenika vlasti”, pojasnila je ona.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO-a, tokom diskusije je ukazala na neke od ključnih problema u oblasti slobode medija u Crnoj Gori.

“Mi smo svjedočili partijskom zauzimanju javnog servisa RTCG, a koje je između ostalog uključilo i nezakonite smjene nepodobnih članova Savjeta RTCG. Posebno je zabrinjavajuće da su nezakonite smjene rukovodstva RTCG izvedene pod obrazloženjem da je sklapanjem ugovora sa CGO-a, a radi realizacije projekta projekta koji je finansirala EU, nanešena šteta RTCG-u. Sud je potvrdio da te štete nije bilo, ali mi danas imamo partijski bilten umjesto javnog servisa“, naglasila je Uljarević.

Ona se osvrnula i na “diskreciono finansiranje medija, ali i Medijskog samoregulatornog savjeta čime se poništava njegova funkcija i uvodi koregulacija”, kako je rekla.  Zaključila je da su izazovi u ovoj oblasti kontinuirani a u tom kontekstu apostrofirala namjere Vlade da ograniči pristup informacijama nevladinim organizacijama, medijima i građanima.

Tokom diskusije se uključio i crnogorski ministar kulture, Aleksandar Bogdanović, koji je ponovio poznate stavove vlasti da je Crna Gora posvećena medijskim slobodama i da radi na izmjeni zakonodavnog okvira.

Presudama o odšteti porodicama stradalih pravosuđe je priznalo zločin, ali je pod izgovorom da Crna Gora nije bila u ratu oslobodilo učesnike u hapšenju i deportaciji žrtava i zaštitilo komandni lanac, ukljućujući i državni vrh. Civilni sektor istrajava na suočavanju i pravdi

"Teško je odrastati bez oca, ne znati ni gdje mu je grob...”.

Alen Bajrović pokušava da reprodukuje slike drame majskog jutra 1992. godine u Herceg Novom, urezane u pamćenje petogodišnjaka:
"Došli su uniformisani ljudi. Nikakva to paravojna jedinica nije bila, već dvojica policajaca države Crne Gore. Ja i sestra od sedam i po godina smo bili u kući. Rekli su ocu: 'Morate poći sa nama!'.I to je to – kraj".

Bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, Osmo Bajrović je za sebe i porodicu, potražio utočište u Crnoj Gori. Uhapšen je, deportovan i tada mu se gubi trag.

To je samo jedna od desetina sudbina koje govore o zločinu sa čijim posljedicama se crnogorske institucije i društvo nijesu valjano suočili.

Dok tadašnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović i Momir Bulatović, u izjavama za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), prave sopstveni otklon od onoga što su počinili crnogorski građani, iz civilnog sektora naglašavaju neophodnost da sve države regiona preuzmu odgovornost za zločine, te da se prestane sa daljim ponižavanjem žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kao i njihovih porodica.

Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportovana iz Herceg Novog 25. maja je upućena u koncentracioni logor u Foči i nekoliko je uspjelo da preživi. Drugoj grupi izručenoj nakon dva dana gubi se trag, a kasnije je utvrđeno da su ubijeni.

Ni nakon 27 godina nijesu pronađena tijela svih žrtava, ne zna se gdje su stradali, a nije utvrđena ni krivična odgovornost za zločin.
Krivični proces je vođen samo protiv devetorice policajaca i svi su oslobođeni. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB) i Službe javne bezbjednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbjednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sretenu Glendži.

Crna Gora je, na drugoj strani, porodicama žrtava poslije četvorogodišnjeg suđenja 2008. godine, isplatila višemilionsku odštetu, zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije, čime je praktično priznala da je zločin počinjen.

Na sličan način, država i njene institucije nijesu smogle snage da se suoče i sa drugim slučajevima poput mučenja zatvorenika u Morinju, iseljavanja iz Bukovice, ubijanja civila u Kaluđerskom lazu...

Utvrđeno da je bilo nezakonito

Istraga o deportaciji je pokrenuta u februaru 2006. a optužnicu je podigla tužiteljka Lidija Vukčević u januaru 2009. godine. Optuženima se stavljao na teret ratni zločin, da su protivpravno lišili slobode 79 državljana Bosne i predali ih Republici Srpskoj. Da su bosanske izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci, utvrđeno je i pravosnažnom oslobađajućom presudom Višeg suda u Podgorici, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Presudom podgoričkog Višeg suda devetorica optuženih, međutim, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uz obrazloženje da nijesu imali status "pripadnika strane u sukobu u BiH", ni onih "koji su bili u službi strane u sukobu u BiH".

"Djelatnost optuženih, kao i sama naredba sa stanovišta međunarodnog prava bila je nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava", piše u presudi sudija Milenke Žižić, Ratka Ćupića i Dragice Vuković, koju je potvrdio i Apelacioni sud.

Ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, u izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji je objavljen u "Vijestima", ističe da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Slično se moglo čuti i na nedavnom panelu Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za građansko obrazovanje (CGO) u Podgorici, gdje je profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić istakao da je "utvrđeno faktičko stanje u suprotnosti sa izrečenom presudom”.

"Ovaj standard ne postoji u međunarodnom pravu. Kada bi to bilo tako, onda civili ne bi mogli počiniti ratni zločin, što je apsurdno”, zaključio je on.

U presudi je konstatovano da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića u formi telegrama, koji je nakon nekoliko dana povučen. Ona je glasila da se postupi po zahtjevima MUP-a Republike Srpske i lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike. Traženo je i da se lica srpske nacionalnosti takođe vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze, pa je deportovan i jedan broj njih, ali nema podataka da su stradali.

Presudom je utvrđeno i da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode, jer ni za jednu osobu ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka, te da crnogorski MUP nije imao ovlašćenja da servisira zahtjeve bosanske policije.

U trenutku kada je objavljeno da je naredbu izdao Pavle Bulatović, on je već bio mrtav. Ubijen je u atentatu 7. februara 2000. godine u Beogradu, u restoranu Fudbalskog kluba Rad na Banjici. Tada je bio ministar odbrane SRJ, a ubistvo nije rasvijetljeno.

Milo Đukanović i Momir Bulatović, prema izjavama za CIN-CG, ne smatraju sebe odgovornim za zločine iz devedesetih, već zaslužnim za njihovo suzbijanje.

Dok Đukanović potencira da su ti zločini,,orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”, Bulatović ističe da je upravo on zaustavio deportacije, kada je za njih saznao.

Momir Bulatović je u razgovoru za CIN-CG dodao i da tu depešu nije potpisao Pavle Bulatović, već čovjek "iz sadašnjeg vrha policije”, ne želeći da kaže o kome je riječ.

Rekao je da je sudu dao na uvid dokument iz koga se vidi da je spisak potpisao taj drugi čovjek, te da je dokaz nađen u Rožajama i bio proglašen tajnim. On novinarki CIN-CG nije pokazao dokument koji se ne pominje ni u obrazloženju presude, navodeći da mu je "u Beogradu".

"Taj zločin se desio 27. maja, istog dana kada je donešena odluka da mi ne primjenjujemo jugoslovenske zakone. Naredio sam da se ta akcija mora zaustaviti. Bio je to politički obračun, federalni propisi su zloupotrijebljeni, iskorišćen je trenutak bezvlašća. To je bila tragična greška, ali ne onih kojima je pripisano”, ocijenio je tadašnji predsjednik države.

Na pitanje CIN-CG o tome da li osjeća sopstvenu odgovornost za deportacije, smatra li da je slučaj adekvatno istražen i procesuiran i da li je pravda zadovoljena, te šta misli o tome kako se Crna Gora suočila sa prošlošću i ratnim zločinima svojih građana, Milo Đukanović, koji je tada bio premijer, istakao je da je više puta osudio, kako deportacije, tako i "svaki čin koji se dogodio pri raspadu bivše Jugoslavije, usmjeren na progon, ubistva i druge vidove nečovječnog postupanja prema građanima druge vjere ili nacije“.

"Već u tom vremenu ratnog vrtloga, koji je zahvatio naš region i dugotrajno nas skrenuo s puta ka našoj prirodnoj sredini, Evropskoj uniji, jasna je bila namjera Crne Gore za potpuni otklon od destruktivne politike, u šta se izrodila početno proklamovana ideja očuvanja tadašnje zajednice. Podsjećam i da je Crna Gora tih godina primila sve izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije, koji su u jednom trenutku činili gotovo petinu ukupnog stanovništva, što je jedinstven primjer u svijetu. Takvom promišljenom politikom, uspjeli smo da sačuvamo ugroženi multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori u tim godinama", ocijenio je Đukanović, očigledno imajući na umu i rat 1999. godine, kada je u Crnoj Gori bilo oko 100 hiljada albanskih izbjeglica.

Šteta koja je načinjena, istakao je on za CIN-CG, nikako ne može biti popravljena osudom, niti traženjem krivca za pojedinačne akte "iako je to svakako naša dužnost da bi se zadovoljila pravda”.

"Oni koji su inicirali i podsticali takvu destruktivnu politiku su u konačnom i odgovarali. Mi smo kao država, u skladu s pravosnažnim presudama obeštetili porodice žrtava. Podsjećam, da su svi predmeti naknade štete žrtvama ratnih zločina pred crnogorskim sudovima pravosnažno riješeni, te da je ukupno dosuđeno 5.714.656,20 eura na ime naknade štete“, naveo je Đukanović odgovarajući na pitanje CIN-CG.

Sadašnji predsjednik države nema zamjerki ni na pravosuđe.

"Podignute optužnice i donijete presude dovoljno govore koliko je država riješena da bespogovornim izvršenjem pravde ne dozvoli da ugrozi sopstveni integritet i svoje antifašističke i multietničke temelje. Na tome ne stajemo, jer Specijalno državno tužilaštvo u radu ima ččetiri predmeta za koje se sumnja da su počinioci državljani Crne Gore i tim povodom se ostvaruje i intenzivna saradnja s Rezidualnim mehanizmom koji predstavlja nasljednika Haškog tribunala, sa kojima je nedavno i potpisan memorandum o saradnji“, saopštio je Đukanović za CIN-CG.

Evropska unija u izvještaju o napretku Crne Gore, međutim, naglašava da nijedan novi slučaj nije otvoren od 2016. godine, te da su pomenuta četiri predmeta ostala u preliminarnoj fazi istrage.

"Crna Gora mora dodatno povećati svoje napore u borbi protiv nekažnjavanja ratnih zločina primjenom proaktivnog pristupa za djelotvornu istragu, krivično gonjenje, suđenje i kažnjavanje ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardima, kao i za određivanje prioriteta takvih slučajeva", piše u izvještaju EU.

U izjavi za CIN-CG, Đukanović je ocijenio i da se Crna Gora na najbolji način suočila sa prošlošću, kroz otklon od tadašnje destruktivne politike, te da je ključ za pomirenje spoznaja prošlosti i odbacivanje nacionalističkih ideologija.

"Ono što treba da naučimo iz ovih nemilih primjera jeste da nas niko, nikad više ne dovede u situaciju da ovakvi akti budu mogući, već da zajedničkim djelovanjem nastavimo čuvati vjekovni multietnički sklad kakav odlikuje Crnu Goru“, zaključio je predsjednik Crne Gore.

Profesor Milan Popović, novinar Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović, u maju 2012. godine podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i tadašnje Vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, sumnjičeći ih zbog ratnog zločina deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Kao jedan od dokaza predali su i svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici 2010. godine, kada je priznao da je u pitanju bila ,,državna greška”.

Tužilaštvo je prijavu 2014. godine odbacilo u dvije riječi i bez obrazloženja - nema osnova.

Strazbur posljednja nada za pravdu

Grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava podnijela je predstavku Evropskom sudu za ljudska prava 2013. i dopunila je 2015. godine, zbog toga što Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili sve optužene.

"Istorijska je činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore (Đukanović) 2015. godine ista osoba koja je na tom položaju gotovo neprekidno od vremena izvršenja zločina 1992. i ova činjenica upućuje na pristrasno i neprofesionalno postupanje tužilaca i sudija, koji su birani pod patronatom vladajuće političke stranke", naglašava se u predstavci, koju je u ime porodica žrtava podnijela direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević.

U njoj se ističe i da je tužilaštvo napravilo niz propusta u istrazi iz koje su izostavljeni najviši državni funkioneri koji su akciju naredili, ili morali znati za nju.

“Podnositeljke tvrde da im je država prekršila i zabranu zlostavljanja, jer nije obezbijedila informacije o sudbini njihovih članova porodica. Od šestorice stradalih članova porodice podnositeljki predstavke, pronađena su tijela dvojice koji su bili izručeni u fočanski logor, dok tijela četvorice, koji su deportovani iz Herceg-Novog 27. maja 1992. nisu pronađena, niti se pouzdano zna gde su i kako stradali na području koje je kontrolisala Srpska Republika u BiH”, kaže Prelević.

U izjavi za CIN-CG, ona kaže da je sud u Strazburu predmet poslao državi Crnoj Gori poslije četiri godine.

“Država se izjasnila, osporili su nadležnost suda i suštinu predstavke. Nedavno se izjasnila i Bosna i Hercegovina, kao treća strana, umješač u postupku. Ona je podržala i dodatno potkrijepila stavove aplikantkinja, posebno u odnosu na istorijski kontekst i organe vlasti Srpske Republike kojima je Crna Gora izručila izbjeglice iz BiH”, kaže Prelević.

Podnositeljke predstavke, ističe ona, u Strazburu ne traže naknadu štete, već isključivo utvrđivanje odgovornosti države.
"Ako i jedna od podnositeljki predstavke uspije u tom poduhvatu, presuda će biti pobjeda svih kojima je stalo do pravde za žrtve deportacije. Nadam se da će Evropski sud u ovom predmetu prihvatiti nadležnost i zaključiti da su u slučaju deportacija crnogorski sudovi sasvim pogrešno primijenili međunarodno pravo i elementarnu logiku, kao i da istraga nije bila sveobuhvatna", navela je Prelević.
Presuda suda u Strazburu, smatra ona, bila bi veoma značajna u današnjem svijetu preplavljenom izbjeglicama: „ Prema jednom od osnovnih pravila međunarodnog prava non-refoulment, niko ne smije da bude deportovan u državu u kojoj bi mogli da stradaju ili budu izloženi torturi, kao što je nažalost bio slučaj sa žrtvama deportacije.“

Tamara Milaš iz CGO istuče za CIN-CG da gotovo svi sudski postupci za slučajeve ratnih zločina, uključujući i deportaciju, pokazuju kako pravosuđe nema razumijevanja za stradanja žrtava ili je okovano političkim pritiscima da se postupci obesmisle.

,,Umjesto pravde, crnogorske vlasti i nadležne institucije pokušavaju da nam imputiraju,,projektovani zaborav”, ocijenila je Milaš.
Ovi slučajevi, kaže ona, bili bi odavno i formalno arhivirani da nije mjerila za poglavlje 23, koja su dovela do toga da tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina.

"Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sameđunarodnim standardima. Četiri godine od donošenja tog dokumenta, međutim, nema pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalifikacijama i presuđivanjima“, ukazala je Milaš.

Ona podsjeća da reparacije na koje se pravosudne institucije pozivaju, kao na pozitivnu praksu, ne podrazumijevaju samo materijalna obeštećenja, već i krivičnu pravdu, kulturu sjećanja kroz memorijale, postavljanje spomen obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenje, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivnostima kako bi se prevenirao takav zločin u budućnosti.

Nevladine organizacije godinama podnose i inicijative za izgradnju spomenika žrtvama deportacije u Herceg Novom i traže izvinjenja nadležnih za počinjeni zločin, kao i tačan popis žrtava i pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka. Nijedna od inicijativa nije prihvaćena.
"Pravda bi bila zadovoljena jedino ako krivci odgovaraju, a porodica pronađe posmrtne ostatke, makar na grob ocu da odemo", zaključuje Alen Bajrović.

Bajrovići 12 godina na sudu

Bajrovići su jedina porodica koja 2008. godine nije prihvatila poravnanje sa državom i nastavila je da vodi bitku za odštetu.
"Nijesmo željeli da prihvatimo da ne znamo gdje nam je otac, da nemamo informaciju o njemu. Sve mi danas izgleda kao farsa, prikrivanje stvarnosti i stvaranje lažne slike. U suštini ništa ne očekujem, jer znam da nema volje, ni želje. Isti su i tad i sad, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", zaključuje mlađi Bajrović.

Tužbu zbog smrti bliskog lica i nemogućnosti njihovog oca da ih izdržava, Bajrovići su podnijeli u martu 2007. godine. Četiri godine kasnije zahtjev je djelimično usvojen. Viši sud je zatim potvrdio presudu za odštetu zbog smrti od po 20 hiljada eura, ali je ukinut dio o izdržavanju. Vrhovni sud je 2013. godine to preinačio i dosudio da im se isplati još 5.000 eura zbog smrti bliskog lica, a postupak o izdržavanju je vraćen na početak.

Portparolka Osnovnog suda Anja Krkeljić Milić za CIN-CG pojašnjava da je taj sud iste godine donio presudu da im se isplati i novac zbog gubitka redovnog izdržavanja, ali je Viši sud to opet ukinuo.

Prema saznanjima CIN-CG, Viši sud je, posljednjom odlukom, zaključio da se izdržavanje ne može računati u odnosu na prosječnu platu, već prema posljednjoj zaradi Osma Bajrovića iz 1992. godine.
U nastavku,,sitničarenja” došlo se do toga da će se odšteta za izdržavanje najvjerovatnije računati u visini najnižeg materijalnog obezbjeđenja - oko 70 eura.

Maja BORIČIĆ

Ovaj članak je dio projekta “Tranziciona pravda i ratni zločini u Crnoj Gori – istina ili izazov?”, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz program “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.

Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove EU niti organizacija koje sprovode projekat “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“.