Da li će kredit za autoput Crnu Goru učiniti zavisnom od Kine i čime je sve naša vlada garantovala Kinezima za zaduženje koje će sigurno preći milijardu eura? Da li će izgradnja autoputa Bar-Boljare ugroziti crnogorske javne finansije i otežati ne samo život građana već i strateška opredjeljenja zemlje?

Pogledajte dokumentarni film Autoput: put svile ili svilen gajtan, koji je radio Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG)

As funds granted by the World Bank remain unused the government is unmoved by some 7.5 million tonnes of hazardous waste that loom over the country. On the other hand the authorities' response to environmental incidents is merely symbolic whereas ordinary people have to bear the brunt of enormous environmental damage. The Brussels administration is not delighted with the Montenegrin government’s request to postpone tackling ecological problems caused by the aluminum smelter (KAP) for year 2030.

 

”There’s no future here in the next thousand or so years. The pollution is unbelievable. We can’t drink water here, we can’t grow plants, the underground water courses have been poisoned for 45 years” says Drago Terzic, a resident of Srpska, a village in close proximity to the aluminum plant and its red mud pools. The place is also plagued by piles of garbage and abandoned houses only 9km away from the centre of Montenegro's capital Podgorica. The Aluminum facility was once the prime giant of socialist industry. Its heyday passed long time ago but the consequences remain and are highly visible. 

The Bauxite tailings are easily accessible. There is neither security around the place nor warning signs. Two red mud ponds which store around 7.5 million tonnes of hazardous waste are situated next to the smelter. One pond has non-permeable bottom while the other has no leaking barrier thus heavy metals and carcinogens penetrate and poison the underground and the surface waters alike.

Drago Terzic and his first neighbour Boro Lazovic complain that whenever a stronger wind descends it lifts the dust from the ponds and carries it around. They shut themselves in their homes and wait for the wind to cease. They point out that a part of the Moraca River is totally contaminated and without fish.

Dijana Milev Cavor of Green Home NGO warns of the red mud dangers to the environment. Green Home conducted a research on Lake Skadar and its pollution in 2012. The main source of contamination is KAP. The research further states that KAP has generated some 325 thousand tonnes of solid waste which is labeled as hazardous due to high concentration of fluorides, nickel, chromium, copper, cadmium, zinc, arsenic, mercury, cyanide... which have penetrated the soil and underground water courses.

The bauxite residue in its dry form can become airborne by wind and spread over large areas. It can pose a threat to arable land and to human health.

Moreover the Centre for Eco-toxicological Research (CETI) has warned for years about soil and underground water pollution around KAP. The Montenegrin Investigative Reporting Centre's (CIN-CG) findings prove once more that the authorities’ response has been inadequate. 

The World Bank granted a loan of €50 million five years ago to solve the problem of KAP’s bauxite tailings and solid waste. However, the project is stuck from the very beginning.

Montenegro’s request to postpone implementation of the EU ecological standards for 11 years is something unheard of so far- Gallop

 

The deadline for issuing Integrated Pollution Prevention and Control (IPPC) permit to KAP smelter expired on 1 Jan 2018. IPCC permits are one of the conditions for Montenegro-EU accession talks as thereby industrial facilities prove that they adhere to the best techniques of pollution prevention and control.

The Montenegrin authorities are totally unprepared for the said criteria hence they keep trying to obtain concessions from the Brussels administration and push the deadline all the way up to 2030. In the meantime the IPCC implementation has been formally halted under excuse of unresolved property disputes between KAP’s bankruptcy administration and the new Niksic-based owner Uniprom LLC.      

The Brussels administration replied our inquiry via Delegation of the EU to Montenegro saying that Montenegro could not change rules and policies of the EU. The European Commission said that Montenegro’s request to postpone the implementation of the IPCC Directive would require “a detailed elaboration before the EU reaches decision (by consensus of all member states)”. Until then Montenegro is expected to comply with and implement the current regulation including the aforesaid directive. “The European Union does acknowledge that Montenegro plans to adopt certain implementation plans in 2019 which are related to the said directive. That is a prerequisite to continue business in the interim periods” says Brussels.

The Ministry of Sustainable Development and Tourism (MORT) told CIN-CG that it requested an interim period in regard to implementation of the IPPC Directive on industrial emissions. MORT cites the examples of other candidate states which lodged similar requests during their accession talks. 

An EU expert and an environmentalist of England-based Bankwatch Pippa Gallop says in the interview with CIN-CG that it is entirely unacceptable to postpone the directive implementation till 2030. The standards are relatively high hence no guarantee that Montenegro’s request will be granted.

“I know that Croatia requested to postpone the directive implementation for a couple of years but the Montenegrin request is something unheard of and I see no grounds for such a motion” says Gallop.

Speaking of the World Bank loan she says it’s surprising how little has been done to resolve the issue of the red mud ponds. The plans are frequently changed and the WB evades talking about it.

"On the other hand, the conditions to unlock the loan have not been met while the bank is in no hurry. However, for human and environmental reasons the present situation is unacceptable and we’ll keep pressing them about it” said Gallop

Pollution is "being investigated" 

 

Montenegrin prosecutors in the meantime say they investigate last September and October incidents when the bauxite dust took off from the red mud ponds and contaminated the surrounding area. That was not the first time though. The Podgorica Prosecution Office confirmed to CIN-CG that Environmental Inspectorate and nearby residents lodged complaints “which are being investigated”.

Berane-based company Wag–Kolektor has been the owner of the red mud ponds since Feb 2016. Inspectors asked the company to install a system for sprinkling along the edge of the ponds since the area was not completely covered by irrigation system. The inspectors warned that the present provisions were insufficient to prevent emissions of red dust. 

Sinisa Jevric, one of the founders of Wag–Kolektor, in the interview with CIN-CG states that all requests of the inspectorate will be fulfilled by the middle of the year.

On the other hand, the fines for non-compliance are rather jokes. Last October the aforesaid company was fined €300 while the owner nearly got away- he has to pay no more than €30. 

The inspectors also investigate whether caustic soda leaked from the aluminum smelter into the Moraca River. However, it has been established that a certain amount of lye ended up in the smelter's sewage system. No good news arrive from there.

 

Any stronger earthquake could cause red mud to spill

 

Ana Misurovic, a former CETI executive and a toxicological expert, wrote in 2004 that people living around the aluminum smelter were risking their health by exposure to intoxicants in air, water and food... 

The collapse of a dam on much larger bauxite tailings in northern Hungary 9 years ago caused the death of 9 persons while hundreds were injured and a large surrounding area was contaminated. 

Misurovic in her interview with CIN-CG reckons that in case of a strong earthquake the red mud could spill out of the basins. She believes that no one has examined the potential threat so far.

Soil and underground waters around KAP were examined by CETI before. CIN-CG obtained CETI’s reports for 2016 and 2017 which stated that no improvement had been made. Physical and chemical analysis made in 2016 confirmed the presence of nitrates, zinc, cyanide, orthophosphate and ammonium above the red line levels in the underground water courses within the smelter's boundary. 

CETI also analised the soil around KAP in those years and each report warn about increasing levels of chromium, nickel, fluorine, polycyclic aromatic hydrocarbons...

Environmental Protection Agency came up with similar findings in 2017 and blamed the aluminum smelter for the pollution.

Fishy transactions with red mud basins

 

OZON NGO director Aleksandar Perovic finds the authorities’ silence on pollution unacceptable and “possibly fatal to the population around KAP smelter”. Perovic criticises the whole thing about the loan granted by the World Bank as nothing has changed in reality. He lists the red mud basins as another example of botched privatisation.  

“It made no sense to separate the bauxite tailings, a notorious black spot, from KAP smelter and hand it over to someone else”. The first company which took over the red mud basins had plans to extract the material which could be used in road constructions. “Unfortunately, the investor could not obtain the permits and left. Then the place ended up, under murky circumstances, in the hands of a company which was without any experience in the aforesaid business” says Perovic. 

He further claims that it’s a public secret that the only aim of the privatisation is to resell the bauxite tailings to the government so that it becomes a part of KAP again.  Thus everyone with fingers in the pie will his handy commission. Perovic is adamant that “the company (Wag-Kolektor) is not capable, both financially and in terms of expertise, to operate the red mud basins”. 

However, Wag-Kolektor told CIN-CG that they had plans to restart the red mud procession together with its German partner by the middle of this year. Jevric denied that he had intention to sell the ponds to anyone. Nonetheless he did confirm that he was summoned by a local prosecutor to give a statement about the red dust emission at the end of last year.

 

MORT- standards must be adhered to regardless of permits

 

In the 2017 review the government states that KAP’s technology is outdated and incapable of implementing the EU standards in less then 10 years.

“ The issue of KAP is a very complex one. It’s not only a question of environmental and security risks but it comes together with the current bankruptcy protocol, ownership over bauxite tailings so to meet all the criteria set forth by the World Bank...” is stated by MORT.

 

Polluters to be held accountable

 

Uniprom hasn’t replied CIN-CG questions on the company’s vision in regard to environmental issues caused by the smelter’s operations and whether and when the company will apply for intergrated permit.

The government recently drafted a bill on industrial emissions which will introduce a new rule- “the polluters shall pay”. The fines will range from €5,000 to €40,000 for legal entities if they operate without permits or if they fail to submit anual reports on the quality of soil, air, water, sea etc.

Maja BORIČIĆ

The World Health Organisation data show that 6 % of deaths in Podgorica, 12 % in Niksic and 22 % in Pljevlja are caused by air pollution. The authorities and polluters keep delaying actions which would help reverse the situation

 

At the end of January the alarm bells rang in Skopje due to dramatic air pollution which was 10 times more that allowed. The government prolonged school break, introduced free public transport and doubled parking fees so to discourage the use of vehicles. Furthermore the government recommended older people as well as those with chronic diseases not to go to work for a while.

However, the Montenegrin government did not bother itself with similar measures even though the air pollution in Podgorica was 18 days above the red line in the end of December. The alert in Pljevlja lasted 29 days in the same month. Furthermore, the Centre for Eco-Toxicological Research recorded in the end of November the greatest ever pollution in Plevlja- 23 times more than it is allowed.

The Government and the biggest polluters keep tossing responsibility to each other and always come up with new bureaucratic and other excuses so to evade strategic projects which would cut the air pollution. On the other hand the population’s health keeps deteriorating. Pljevlja is a city notorious for population exodus. CIN-CG & Monitor investigation points out to Podgorica and Niksic as seriously affected by air pollution.

The World Health Organization (WHO ) reports that 6 % of all deaths in Podgorica, 12 % in Niksic and 22 % in Pljevlja can be attributed to air pollution. The studies on these three towns point out to more than 250 premature deaths, 140 hospital admissions per year and a number of other health related issues due to exposure to particles which exceeds the WHO prescribed values- it is reported by the Institute of Public Health of Montenegro. 

This institution states that the annual rate of premature mortality associated with exposure to particular pollutants in Montenegro is up to 60 times higher than the fatal road accidents. 

In response to questions submitted by CIN-CG & Monitor, the Institute, cited details from The impact of air pollution on health in Montenegro, which was published in 2016 and compiled by WHO expert Dr. Michal Krzyzanowski, a visiting professor at Kings College in London.

High values ​​of carcinogens benzo (a) pyrene in the PM 10 particles (diameter of less than 10 micrometers) exceed the boundaries of up to 15 times. This polycyclic aromatic hydrocarbon contained in coal tar is listed in the first group of carcinogens by the International Agency for Research on Cancer. It causes tumour of the ovary, lymph nodes, breasts, liver, digestive tract, lung, and leukemia.

 

Outdoors activities at your own risk

Record air pollution for years has ranked Pljevlja among the ten most polluted cities in Europe – according to WHO. The Institute of Public Health does not recommend outdoors activities there, especially when it comes to children and youth.

The Environmental Protection Agency in its response to CIN- CG & Monitor says that the air in Montenegro is primarily affected by solid fuels used for heating  and nearly 200,000 registered motor vehicles with an average age of over 14 years. When it comes to heavy industry the main polluters are Plevlja Thermoelectric Plant, Pljevlja Coal Mine and Niksic Steel Plant (Toscelik).

"The air pollution problem exists in Tetovo, Prilep, Skopje, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Uzice ...Thus when it comes to PM 10 and PM 2.5 particles Pljevlja have the same level as those cities. But, if we talk about heavy presence of other chemical elements - nitrogen, sulfur dioxide, thorium, uranium, and others then Pljevlja has outpaced all other cities by far" said Milorad Mitrovic, the executive of Breznica NGO.

He pointed out to the local health centre data released at the end of April last year. In just four months 35 women in Plevlja, aged between 35 and 50, were treated for breast cancer.

A few years ago the media published a sad story about 11 people in Pljevlja who were all family related. They all died of lungs cancer within a year. Dr Vesa Jecmenica (died in 2015) claimed in 2012 that a genetic mutation was in full swing  in Pljevlja. Thus in addition to malignant diseases growth there was also a growth of congenital anomalies.

The Pljevlja Epidemiological Office reported 395 visits due to malignancy issues in 2017. The National Register of Malignant Neoplasms reported 175 newly registered cases of cancer in Pljevlja in 2013. There’s still no data for 2014.

Heating Plant, finally? 

The latest government report boasts that “the government and its institutions are striving to improve the air quality in Montenegro, with special emphasis on Pljevlja“. The Environmental Protection Agency further elaborates the government efforts saying that they refer to construction of small power plants and heating system in Pljevlja. The authorities will also work to improve the air quality monitoring on the national level ... 

The national power company (EPCG) announced the investment of €60 million in environmental protection, while the Pljevlja Coal Mine claims that it spends more than €10 million annually. The Agency states that a heating plant in Pljevlja would permanently solve the problems in the town center, provided that most homes are integrated in the heating network. This project would cost at least €20 million and has been talked about for years.

The mayor of Pljevlja, Mirko Djacic halted the heating plant tender in February last year, because the bids were declared invalid. Prior to the local elections in the spring of 2018, the municipal leaders and government officials were promising that pollution reduction would become tangible in the very same year. After they won the elections, the construction of the heating plant did not even begin.  The contractor, Tim Company in Pljevlja, has not yet received the construction permit from the Ministry of Sustainable Development and Tourism (MORT).

“We expect MORT to issue the permit this week “ said Mervan Avdovic, the vice-chairman of Pljevlja’s City Council . He would not talk about deadlines for the project completion but he said that the construction would be swift.

Vaso Knezevic, a landscape architecture engineer and environmental activist in Pljevlja, explains that each polluter should be ordered certain things in order to help the environment. "The coal mine should reclaim the Jagnjilo Pit so to reduce the negative effects of the mining machinery. The dust from the open pit lands on the whole area... Then the thermoelectric power plant should install desulphurisation and slag removal filters…. The heating plant is perceived as the best solution and is spoken about for some 30 years, but we haven’t come to that in real terms yet" said Knezevic.

Mitrovic reminds that the authorities often stress the unfavorable climate and geographical position, because the town is surrounded by hills thus being deprived of air circulation.

“That is true, but the town is built in depression. Furthermore,  over 120 million tonnes of material from the mine have been piled up on the hill. That disrupted the wind rose. There is no more north wind that used to clean the town’s air. The landfill of Culina Guka on the edge of the town prevents the air flow, while Velika Plijes and Mala Plijes landfills close the air flow on the town’s south. The coal mine changes the landscape and our living conditions. The abandoned open pit mines in Sumana and Borovici are filled with water and the surrounding landscape looks like Mars” says Mitrovic.

Running away as far as possible

 

The Coalition 27, which brings together the most important NGOs dealing with ecology, states that there are no strategies for air quality improvement in four municipalities, although the air pollution is on the rise. Implementation of the Pljevlja Strategy is still not satisfactory. There are no visible results yet and the level of pollution has remained the same as in the previous years.

Monstat- Statistical Office of Montenegro, records a negative migration balance for Pljevlja in the last decade. Pljevlja is number one in Montenegro when it comes to population exodus - the number of deaths exceeds the number of births by 144.

In the first week of February the Pljevlja City Council’s ruling majority rejected the proposal of the entire opposition to endorse emergency measures against pollution. The opposition asked the Council to press charges in court against the government for its deliberate obstruction of environmental protection plans. The opposition also wanted the EPCG power company and the Pljevlja Coal Mines to define the measures whereby they will tackle the overall pollution in accordance with the EU standards and recommendations.

Nonetheless the majority supported the “ongoing government efforts”.

Pollution and harmful effects

According to the Institute of Public Health, the so called rough PM10 particles increase the respiratory illnesses and mortality rates. They aggravate asthma, bronchitis and other similar diseases.

The EU regulations as well as Montenegrin tolerate an average PM10 daily value of 50 micrograms per cubic meter (μg/m3) which must not be exceeded more than 35 days a year. Official statistics show that from 2011 to 2018 the excessive presence of those particles in Podgorica lasted from 64 to 89 days a year, in Niksic from 104 to 147, and in Pljevlja from 144 to 217 days.

The average annual concentration of PM 10 particles should not exceed the ceiling of 40 μg/ m3. However Podgorica is near the line each year at 37.38, and in 2015 it was 41.91 μg/m3.

The data for Niksic show 43 to 62, while in Pljevlja those values go up to a staggering 99.81 μg/m3 recorded in 2015.

An increase in the average annual value of the "fine" PM 2.5 particles (diameter less than 2.5 micrometres) was recorded in Niksic and Pljevlja. The red line value is 25 μg/m3. In Niksic it is often at the border value, while in Pljevlja the recording exceeds 40 micrograms every year which qualifies the city among the most polluted in Europe.

 

EPCG: Plans and predictions and more lip service

The Montenegrin Electricity Utility (EPCG) replied to CIN CG & Monitor that the company was doing its best. They state that in 2013/14., they implemented a project that stabilized the Maljevac Landfill boundary wall. Moreover the expropriation of the nearby land is in progress so to afford a buffer zone. The Maljevac reclaim project is worth €20 million and another €40 million have been assigned for fixing Block 1 of the Pljevlja Thermoelectric Plant.

The EPCG says it’s is keen to reduce the content of oxides, sulfur and nitrogen in flue gases, then to construct a wastewater treatment plant, a new system of dry transport of ash, slag and chemical gypsum, as well as to remove asbestos from the cooling tower.

The Coal Mine AD Pljevlja told CIN CG & Monitor that it regularly conducts controls of waste oils and lubricants. Moreover they spend €150,000 each summer for sprinkling dirt roads to keep the dust down.

In early 2018 the sewage sludge purifier was put in action for the Cehotina River water treatment near the open pit mine there. The investment amounted to €280,000.

“We regularly conduct checks. The total cost of testing the air and water in the last five years reached €104,000 “said the Coal Mine press service.

Predrag NIKOLIĆ

Dok novac odobren od Svjetske banke čeka, vlasti ne rješavaju problem 7,5 miliona tona opasnih materija, simbolično reaguju na ekološke incidente zbog kojih  građani ispaštaju, a posljedice po životnu sredinu su nemjerljive. Brisel ne gleda blagonaklono na zahtjev crnogorskih vlasti da se rješavanje ekoloških problema KAP-a odloži za 11 godina

,,Ovdje jednostavno nema sreće sljedećih hiljadu i po godina. Toliko je zagađeno. Ne smijemo da pijemo vodu, ne možemo da sadimo, podzemni tokovi vode su zatrovani već 45 godina.”

Mještanin Srpske Drago Terzić, ovako slika život pored bazena crvenog mulja i u okolini Kombinata aluminijuma. Gomilom smeća i napuštenim kućama počinje deveti kilometar od centra Podgorice, putem do zetskih naselja u blizini nekadašnjeg giganta crnogorske industrije, koji je u socijalističko doba knjižio i do jedan odsto svjetske proizvodnje lakog metala, ne mareći za teške posljedice po okolinu. Takve proizvodnje odavno nema, ali se ekološka šteta nastavlja.

Bazenima crvenog mulja, neriješenim crnim ekološkim tačkama, može se prići bez problema, jer nema nikakvog obezbjeđenja tog prostora, kao ni stražara koji bi upozorio na opasnost. Na dvije lokacije neposredno uz KAP odloženo je oko sedam i po miliona tona opasne materije. Jedan bazen ima nepropusno dno, dok je drugi bez zaštite, te se zemljište i podzemne vode stalno zagađuju teškim metalima i kancerogenim česticama.

Terzić, stari ekološki aktivista, i njegov prvi komšija Boro Lazović kažu da, kad dune jači vjetar, sa bazena počinje da se diže prašina i nastaje haos. Zatvore se u kuće i čekaju da prođe. Uvjeravaju i da je dio Morače koji se nalazi u blizini KAP-a potpuno zatrovan, da uopšte nema ribe.

,,Taj ko kaže da je ova voda iz Morače i Skadarskog jezera dobra, radi protiv svoje familije i truje sopstveni narod znajući da je voda otrovna. To je pokušaj ubistva sa predumišljajem“, ističe Terzić.

Dijana Milev Čavor iz Green Home objašnjava da crveni mulj, kao nusproizvod prerade boksita i glavni materijal za elektrohemijsku proizvodnju aluminijuma, može da izazove ekološku katastrofu.

Prema istraživanju ,,Zagađenje Skadarskog jezera” koje je još 2012. godine uradio Green home najozbiljniji izvor zagađenja Skadarskog jezera su otpadne vode, koje nastaju u toku tehničko-tehnoloških procesa u Kombinatu aluminijuma Podgorica. Ove vode sadrže toksične i opasne materije.

U studiji piše da je, tokom više decenija rada KAP-a, stvoreno i oko 325 hiljada kubika čvrstog otpada, koji je deponovan na odlagalište i klasifikovan kao opasan, zbog sadržaja fluorida, nikla, hroma, bakra, kadmijuma, cinka, arsena, žive, cijanida...

„Nađene su značajne koncentracije opasnih i štetnih materija koje su prodrle u zemljište i podzemne vode“- piše u Studiji.

Prašina crvenog mulja, ako je suva, pojašnjava Milev Čavor, može vjetrom da se raznosi na veće udaljenosti, na obradivo zemljište i da ugrožava zdravlje stanovništva.

„Jedna od mjera za sprečavanje migracije ove prašine je redovno polivanje vodom bazena sa muljem. Ali to omogućava stvaranje procjednih tečnosti i njihovu penetraciju u zemljište i podzemne vode“, kaže ona.

I drugi, uključujući i Centar za ekotoksikološka ispitivanja (CETI) godinama upozoravaju na opasnost zagađenja podzemnih voda i zemljišta oko KAP-a, vlasti ne preduzimaju adekvatne mjere, pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

Uprkos zajmu od 50 miliona eura, koji je još prije pet godina odobrila Svjetska banka (CB), da se, između ostalog, riješi problem ovih bazena i deponije čvrstog otpada u okviru KAP-a, taj projekat je i dalje na samom početku.

Galop: Ovo još nijesam čula

I rok za izdavanje integrisane dozvole (IPPC) KAP-u istekao je 1. januara 2018. godine. Ove dozvole su uslov u pregovorima za ulazak Crne Gore u Evropsku uniju. IPPC je jedna od ključnih direktiva EU u oblasti zaštite životne sredine i njome je predviđeno da operateri industrijskih postrojenja moraju pokazati da sistemski primjenjuju najbolje dostupne tehnike radi sprečavanja i nadzora zagađenja.

Potpuno nespremni za to, umjesto konkretnih poteza, vlasti od Brisela pokušavaju da izmole novi rok – čak do 2030. godine. Postupak dobijanja, odnosno izdavanja integrisane dozvole u međuvremenu je i formalno prekinut, uz obrazloženje da postoje neriješeni imovinsko pravni odnosi između KAP-a u stečaju i sadašnjeg vlasnika nikšićkog Uniproma.

Crna Gora ne može uvoditi amandmane na pravila ili politiku Evropske unije (EU), remetiti njihovo funkcionisanje ili dovesti do neprikladnog narušavanja konkurencije, poručili su ovim povodom za CIN- CG iz Brisela, u odgovorima proslijeđenim posredstvom Delegacije Evropske komisije u Crnoj Gori.

Na pitanje šta misle o zahtjevu Crne Gore za odlaganje primjene Direktive, iz Evropske komisije su procijenili ,,da će biti potrebne dodatne detaljne informacije prije nego što EU zauzme stav o tome”.

,,EU podsjeća na svoj opšti pregovarački stav da su prelazne mjere izuzetne, vremenski i obimom ograničene, i praćene planom koji ima jasno definisane faze. Stoga, prelazni periodi nisu razmatrani u ovoj fazi, ali će biti dio pristupnog sporazuma, ako se slože sve države članice, uključujući i njihovo trajanje, a sve na bazi pouzdanih planova za usklađivanje", piše u odgovoru Evropske komisije za CIN-CG.

Do tada, kažu, očekuju da Crna Gora nastavi sa usklađivanjem i primjenom akata, uključujući i tu Direktivu.

“Evropska unija uzima u obzir da Crna Gora planira da u 2019.g. usvoji posebne planove primjene iz Direktive i podvlači da je to preduslov za dalji posao na prelaznim periodima”, dodaje se u odgovoru Brisela.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma (MORT) za CIN-CG kažu da su, nakon što je otvoreno poglavlje 27, tražili prelazni period za primjenu IPPC direktive o industrijskim emisijama, te da su slične zahtjeve imale i ostale zemlje regiona u procesu pristupanja EU.

Ekspertkinja EU i ekološka aktivistkinja engleskog Bankwatch-a Pipa Galop je za CIN-CG ocijenila da je potpuno neprihvatljivo odugovlačenje do 2030. godine, da su standardi relativno strogi, te da je pitanje koliko će se to dozvoljavati Crnoj Gori.

“Znam da je Hrvatska tražila odlaganje Direktive na par godina, ali ovo je najduži period za koji sam čula, ne vidim razlog za to", navela je Galop.

Što se tiče zajma Svjetske banke, ona ocjenjuje kako je nevjerovatno koliko se malo radi na rješavanju problema bazena crvenog mulja, koliko se mijenjaju planovi, te koliko SB izbjegava da govori o tome.

"S druge strane vjerovatno još nijesu ispunjeni uslovi da se taj kredit oslobodi i koristi, a banka nije u žurbi, jer njima je svejedno kad će to biti, ali sa ljudskog i ekološkog aspekta to je apsolutno neprihvatljivo i mi ćemo ih pritiskati da se bave time", izjavila je Galop.

Trovanje ,,u izviđaju”

Crnogorsko tužilaštvo je, u međuvremenu, počelo da ispituje čija je krivica što se, prošle godine u septembru i oktobru, po ko zna koji put, podigla prašina sa bazena crvenog mulja i dodatno zagadila okolna naselja. Potvrđujući za CIN-CG, da su reagovali na prijavu Ekološke inspekcije i mještana Zete, rekli su da je formiran predmet u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici i da se ,,postupak nalazi u fazi izviđaja”.

Beranska firma Wag – Kolektor je od februara 2016. godine vlasnik bazena crvenog mulja. Tada ih je  prodao DOO Politropus Alternative Tivat, koji je bazene ranije kupio od KAP-a. Inspekcija je tražila od beranskog preduzeća da se na kompletnom obodu bazena instaliraju funkcionalne prskalice za orošavanje bazena, jer sav prostor nije pokriven sistemom navodnjavanja.

„Da se izvrši bušenje i aktiviranje trećeg bunara za navodnjavanje plaža bazena, radi obezbjeđivanja dovoljne vlažnosti površine plaža u cilju sprečavanja emisije crvene prašine, jer količine vode iz dva postojeća bunara nijesu dovoljne“, navedeno je iz inspekcije.

Siniša Jevrić, jedan od osnivača firme Wag – Kolektor u razgovoru za CIN-CG tvrdi da će do polovine godine realizovati sve zahtjeve inspekcije, odnosno da planira da osposobi i treći bunar do maja ili juna.

Simbolične kazne nijesu dovoljan motiv za investiranje u zaštitu životne sredine. Inspekcija je do sada zbog neizvršavanja naloga, pored kazne od 7.500 eura, pred podgoričkim Sudom za prekršaje pokrenula postupak protiv beranske firme, u martu prošle godine. Sud je u oktobru izrekao kaznu preduzeću od 300 eura. Vlasnik je kažnjen ,,čitavih” 30 eura.

Inspekcija sada ispituje i da li se prije nekoliko dana živa soda izlila u Moraču iz KAP-a, a nedavno je utvrdila da se izvjesna količina lužine ulila u kanal otpadnih voda tog preduzeća. Sa ove neuralgične tačke po životnu sredinu, jednostavno nema dobrih vijesti.

Jači zemljotres mogao bi izazvati izlivanje mulja

Da život u naseljima oko KAP-a nema perspektivu, konstatovala je još 2004. godine vještak toksikološke struke i tadašnja direktorica CETI-a Ana Mišurović, ocjenjujući kvalitet zemljišta u naseljima u blizini bazena crvenog mulja. U njenom nalazu piše da supstance kojima su neprestano izloženi stanovnici naselja u okolini KAP-a mogu prouzrokovati veoma teška oboljenja, zavisno od ukupnog dnevnog unosa pojedinih toksikanata preko vazduha, vode, namirnica...

Kada je prije devet godina na sjeveru Mađarske popustila brana jednog, znatno većeg i aktivnog bazena sa crvenim muljem poginulo je devet osoba, povrijeđeno više stotina, a ogromno područje je zatrovano.

Mišurović je za CIN-CG ocijenila da i danas postoji mogućnost da se crveni mulj iz kruga KAP-a izlije iz bazena u slučaju jakog zemljotresa, ili ukoliko bi popustila konstrukcija.

“Unutra se nalazi alkalna sredina, zavisi u kojoj mjeri se ocijedila i da li se ocijedila. Mislim da ispitivanja o tome koliko bi to bilo opasno, niko ne obavlja,”, navela je ona.

Kvalitet zemljišta i podzemnih voda oko KAP-a CETI je ispitivao i kasnije. Izvještaji iz 2016. i 2017. godine, koje je dobio CIN-CG, govore da napretka nema.

„Prema rezultatima fizičko-hemijske analize, uzorak podzemne vode uzorkovan na lokaciji KAP-a u stečaju ne odgovara nijednoj od klasa Uredbe o klasifikaciji i kategorizaciji površinskih i podzemnih voda zbog povećane mutnoće, sadržaja suspendovanih materija, nitrita, cinka, cijanida, ortofosfata i amonijum jona“, piše u jednom od izvještaja CETI iz 2016.godine.

Samo u jednom dokumentu s kraja decembra 2017. godine, stoji da se podzemne vode mogu koristiti za piće nakon određene obrade. U ostalim mjesecima, ove podzemne vode ne odgovaraju nijednoj od klasa zbog povećane mutnoće i prisustva teških metala.

Tokom 2016. i 2017. CETI je više puta analizirao zemljišta oko KAP-a i u svakom izvještaju je utvrđeno da ne odgovara uslovima Pravilnika o dozvoljenim količinama opasnih i štetnih materija u zemljištu zbog povećanog sadržaja hroma, nikla, fluora, policikličnih aromatičnih ugljovodonika…

I u informaciji o stanju životne sredine za 2017. godinu koji je uradila Agencija za zaštitu životne sredine se, između ostalog, u ispitivanjima zemljišta u selu Srpska, koji se nalazi uz KAP, navodi da je povećan sadržaj pronađenih štetnih materija povezanih sa radom Kombinata.

Sumnje u česte transakcije sa bazenima

Direktor nevladine organizacije OZON Aleksandar Perović, ocjenjuje da je neprihvatljivo ćutanje institucija o problemu zagađenja ,,koji bi mogao biti poguban za stanovništvo koje živi u okolini KAP-a”.

„Okolnosti se vremenom samo komplikuju, u kontekstu promjena vlasništva, nejasne podjele nadležnosti u okviru samog KAP-a, odvajanja bazena crvenog mulja od industrijskog kompleksa, koji je takođe bio dio neuspješne privatizacije. Taoci su građani i to područje“, ocijenio je Perović, za CIN-CG.

Naglašavajući da su elaborati i studije kojim je trebalo da započne rješavanje ekološkog problema novcem Svjetske banke ostali samo mrtvo slovo na papiru, Perović ističe da su bazeni sa crvenim muljem još jedan primjer kako ne bi trebalo izvoditi privatizaciju.

„Nije bilo logično da se jedna istorijska crna tačka, kakvi su bazeni, odvoji od matičnog industrijskog kompleksa KAP-a i da se da u vlasništvo nekom drugom“, ocijenio je on.

Firma koja je prvobitno privatizovala bazene, prema njegovim riječima, imala je plan da taj materijal prerađuje u građevinske podloge, kako bi ga izvozila i upotrebljavala za izgradnju saobraćajnica i slično.

„Nažalost stvoren je ambijent da investitor nije mogao da pribavi potrebne saglasnosti i on je odustao. Pod sumnjivim okolnostima došlo je do transakcije da takav objekat završi u vlasništvu firme iz Berana koja se nikad nije bavila ovim poslovima, kao i nijedna druga u Crnoj Gori”, rekao je on.

Perović tvrdi da je javna tajna, da je jedini interes i motiv te privatizacije bio da se mulj opet preproda državi i da se u tom procesu svi ugrade, pa da opet bude dio KAP-a ili državna svojina.

„Ta firma nije sposobna ni finansijski, ni ekspertski da sanira bazene i upravlja njima“, kategoričan je Perović.

Iz WEG Kolektora su za CIN CG, međutim, rekli kako planiraju da do polovine ove godine opet pokrenu preradu crvenog mulja u konzorcijumu sa njemačkim partnerom.

Jevrić je, za CIN-CG, negirao da namjerava da ikome proda bazene, ali i potvrdio da ga je tužilaštvo zvalo da da izjavu oko podizanja crvene prašine krajem prošle godine.

,,To vam je isto kao kad se podigne prašina sa asfalta... Ovo što ja radim ide u prilog svima”, rekao je on, što je potpuno u skladu sa zaprijećenom kaznom od 30 eura.

MORT: Obaveze važe i bez dozvole

U Vladinoj informaciji iz 2017. godine piše da je tehnologija KAP-a zastarjela, te da neće biti u stanju da za period koji je kraći od deset godina u svojim proizvodnim procesima primijeni evropske standarde.

U MORT-u kažu da rade na specifičnom planu implementacije Direktive, koji je poslat na prevod, nakon čega će biti proslijeđen EK. Neposjedovanje integrisane dozvole, kako ističu, ni u jednom trenutku ne oslobađa operatera postrojenja od zahtjeva utvrđenih drugim propisima koji se odnose na zaštitu životne sredine.

,,Rješavanje pitanja remedijacije na dvije lokacije vezane za KAP je veoma kompleksno, ne samo zbog ekoloških i pitanja bezbjednosti i zaštite od rizika, već i zbog tekućeg stečajnog postupka koji se vodi nad KAP-om, vlasništva nad bazenima crvenog mulja, a sve u cilju zadovoljenja kriterijuma i procedura Svjetske banke...", piše u odgovoru MORT-a.

Jednom će zagađivać morati da plaća

Ekološka inspekcija je, u martu prošle godine, tražila pokretanje prekršajnog postupka protiv KAP-a u stečaju i stečajnog upravnika Veselina Perišića zbog nepribavljanja dozvole.

Sudovi su ih, međutim, pravosnažno oslobodili krivice, kako saznaje CIN CG, jer za to ne bi trebalo da odgovara stečajni upravnik, već sadašnji vlasnik KAP-a- nikšićka firma Uniprom Veselina Pejovića.

Iz Uniproma nijesu odgovorili na pitanja CIN CG-a šta rade i planiraju da urade da zaštite životnu sredinu od procesa koji se obavljaju u KAP-u i da li će i kada tražiti pribavljanje integrisane dozvole.

U Zakonu o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine piše da se dozvola izdaje na određeno vrijeme, a najduže na deset godina. Propisane su i novčane kazne za rad bez dozvole Agencije i to od 5.000 do 15.000 eura za pravno i 500 do 1.000 eura za odgovorno lice.

Predviđena je i mogućnost izricanja zabrane obnavljanja djelatnosti od mjesec do godinu dana.

Vlada je nedavno utvrdila i novi predlog zakona o industrijskim emisijama, kojim se uvodi načelo „zagađivač plaća”. Predviđene su nešto veće novčane kazne od 5.000 do 40.000 eura za pravno lice, ako, između ostalog, počne s radom postrojenje bez dozvole, ako jednom godišnje ne bude dostavljalo rezultate mjerenja, ako organu uprave ne dostavlja podatke o rezultatima monitoringa emisija zemljišta, vazduha, vode, mora i ostalih segmenata životne sredine.

Maja BORIČIĆ

BANNED IN MONTENEGRO BUT BELOVED IN ALBANIA, TRADITIONAL "DALJANI”, OR FISH WEIRS, ARE BEING BLAMED FOR A DRAMATIC FALL IN FISH STOCKS IN LAKE SKADAR.

Dzelal Hodzic fondly remembers the biggest catch of his life.

“You could feel it by the noise,” said the veteran Montenegrin fisherman. “It was night, and they just said ‘lift!’ It took us from morning until the following night to get it out. We didn’t know what to do with that much fish.”

It was October 1971, and Hodzic – now head of the environmental group Green Step – and his colleagues had just landed 23 tonnes of fish in a single net, trapping them with a weir as the fish headed back to the Adriatic Sea from spawning in the fresh waters of river Bojana. They sent the catch north to be sold in Croatia’s medieval town of Dubrovnik, when Croatia and Montenegro were both part of socialist Yugoslavia.

Such stories have long since become legend in the communities that live off this lake, which straddles the border of Montenegro and Albania.

Dams, construction, pollution and over-fishing have cut the lake’s fish populations dramatically.

The sturgeon has been gone for decades, while the endangered European eel, the leaping mullet, thinlip mullet and twait shad are all at risk.

The use of fish weirs is banned in Montenegro, but the traps are permitted by Albania, where they are known as ‘daljani’ and have a history stretching back for centuries.

But while authorities in Albania say the daljani are used in line with the law and cannot be blamed for falling stocks, fishermen in Montenegro say they are devastating the lake.

“The Albanians have cut off the lake; a fly can’t get past,” said Marko Masanovic, a member of the Professional Fishermen’s Association of Ulcinj, a coastal town in southern Montenegro near the Albanian border.

“We have nothing this year: prawns, leerfish… nothing,” he told the Centre for Investigative Reporting of Montenegro and Balkan Investigative Reporting Network, CIN-CG/BIRN.

“Before, you could fish with rods. Now, even a net doesn’t help.”

Centuries of tradition

Daljani are barricades made of metal or wooden canes placed at the mouth of a channel between a lake and the sea, channeling the fish as they try to return to the sea from the lake into a trap, from where they are lifted out in a net known in Albanian as a ‘kalimera’.

The traps have been used for centuries in Albania, their V-shaped nets catching whole shoals of migrating fish.

In the late eighties and early nineties, they were run by the state, but fell increasingly under the control of local Albanian families during a period of intense turmoil in the country towards the close of the 20th century.

They are now in the hands of concessionaires, who operate the weirs under state supervision.

Albanian authorities insist there are strict rules on when and how much the daljani can be used. But a number of industry insiders told BIRN there was considerable room for abuse.

In August 2018, when under the law passage through the channel must be free, CIN-CG/BIRN reporters observed a daljani with its net hoisted above the water, as would be expected during the fishing ban season. But a few days later, CIN-CG/BIRN reporters observed that the net was below water, suggesting it was in use.

Two unidentified men on a boat threatened CIN-CG/BIRN reporters trying to shoot pictures, saying the site was private property and filming was not allowed.

Albania’s Deputy Minister of Agriculture, Roland Kristo, said the daljani were used in line with the law. “And the law is very clear,” he told CIN-CG/BIRN.

Under the law, the daljani on the River Bojana, which flows from Lake Skadar to the Adriatic Sea, are open between March 15 and August 31, and closed for the rest of the year.

The concession is granted for a period of two years and is monitored by Albania’s Organisation for Management and Maintenance of Skadar Lake.

“The daljana are not a novelty, this is a tradition,” said the head of the organisation, Arijan Cinari.

“They are open for half a year, and then closed. In these six months when they are closed, there are days when they should be open,” he told CIN-CG/BIRN. “We control these days. We do not do it ‘by chance’ or to favour someone. We just want to support the reproduction of fish in Skadar Lake.”

“I don’t think there any such ‘heroes’ who would risk their licence for a day or two, or even a week of poaching.”

Ichthyologist Danilo Mrdak of the University of Montenegro, however, said such rules would do little to help fish stocks. The daljani are designed to catch the fish precisely when it is trying to migrate, he said.

“There is no other reason why thinlip mullet, or the leaping mullet, is not entering and is not present in the amounts the fishermen are used to in Lake Skadar,” he said.

“There is no other reason for the lack of twait shad. Since democracy arrived in Albania, our fishermen have been having constant problems, because we have a constant decline in catches,” Mrdak told CIN-CG/BIRN.

“Only in those years when the water level went above the grids did something manage to get through…. But we are at God’s mercy.

No precise data on decline

Precise catch statistics over the past 40 years are not available.

With the demise of the socially-owned company Industriaimport, which managed fishing on the lake, and the closure of the ‘Ribarstvo’ factory in Rijeka Crnojevica, the only reliable register of fish catches from Lake Skadar were lost.

Records from 1947 to 1976, considered relatively reliable, show a considerable decline every year.

According to one report, if mullet was caught at a rate of 250 tonnes 30 years ago, today the yearly catch is roughly 5-6 tonnes, with the decline attributed to a range of factors.

http://www.greenhome.co.me/fajlovi/greenhome/attach_fajlovi/eng/main-pages/2011/11/pdf/Fish_fauna_of_Moraca_River_and_Skadar_Lake.pdf

“I remember when I started out, I caught ten times more than I catch now,” said Nikola Vujanovic, a fisherman from Rijeka Crnojevica, a village on the shores of Lake Skadar.

The daljani “stop everything that moves from either side of the river,” he said.

Only the joint efforts of the Montenegrin and Albanian governments can address the issue.

“It is true that this problem has been around for a long time and that we are trying to solve it,” said Slavica Pavlovic, head of the Fishing Directorate at the Montenegrin Ministry of Agriculture.

In July 2018, the two countries agreed to enhance the work of a joint Water Management Commission on Lake Skadar and the Bojana, the Drim and the Moraca rivers.

Podgorica also plans to commission a study of the effects of the dams on the River Bojana on fish populations as part of a conservation project being implemented by the German development agency GIZ.

“It is evident that there is a decline in the leaping mullet and twait shad populations,” Pavlovic told CIN-CG/BIRN. “We need to obtain precise data in order to prepare a plan of lake management.”

“Though freshwater fishing remains a national level issue, if the issue is a cross-border one, it still has to be regulated by certain agreements and clear rules so that no country suffers due to the negative decisions of the other.”

‘We do not allow it to migrate and leave’

Included in 2010 on a ‘red list’ of threatened species compiled by the International Union for Conservation of Nature, the eel is of particular concern. Fishing data show it is at a historic low and the European Union has recommended constant monitoring.

Mrdak, the Montenegrin ichthyologist, said it was vital to have a joint effort to protect the eel.

“When it comes in February, March and April as spawn, it can enter Bojana and our system is filled, but the problem is that the ell is not allowed to go back to the sea” he said. “We prevent 40 percent of ells to return and spawn.”

“There is more of ell along Europe’s coastline while the Atlantic coast abounds with it. This little bit that we are preventing is just a ‘drop in the ocean’,” Mrdak told CIN-CG/BIRN. “But it is not right to reap the benefits of the good conduct on the Atlantic coast, and for us not to bother.”

But in Albania, Kristo, the deputy agriculture minister, said falling eel populations was hardly unique to Lake Skadar.

“The eel is endangered worldwide; the reason is hard to find,” he said.

Kristo argued that it was in no one’s interest to illegally catch eels given that the Montenegrin and Albanian markets are small and the catch cannot be exported to the EU since the bloc bans the purchase of eels outside its borders.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=LEGISSUM:02020101_1

“The fact is that the drop in eel numbers is not only the case here,” he said. Montenegro, on the other hand, allows trawling for eel, which Albania has banned, Kristo added.

Albanian ecologist Dajana Beko said that eels were endangered by pollution, poaching and climate change. Asked about the daljani, she replied:

“Dam management, legal or not, greatly affects the number and type of fish. If it is managed well it affects the fish, if not, it endangers fish and life in Lake Skadar.”

A MONEY-SPINNER FOR CENTURIES

Journalist and publicist Mustafa Canka says the daljani on the River Bojana have long been coveted as a lucrative source of revenue.

“If you are aware that this is an area where you can continuously fish, that there is constant migration of fish, then you know the value of this,” he said.

“You can see in the cadastral register of Skadar dating back to 1416 that there is a record of daljani. The hunting spots are recorded in the cadastral register of Skadar County. It is written in there precisely who this belongs to. You can lease it and there was an annual fee for it, and how much the state earns.”

“There was talk that it was profitable for the Venetians, and when the Ottomans took Skadar, there was talk that they were a source of considerable profit. All this went into the state treasury, under the sultan. The entire area was always interesting and a great resource to exploit”.

Canka said that under the Principality of Montenegro (1852-1910), there was an agreement with Skadar County about lifting the barricades for three days a year, when eel and thinlip mullet were migrating, in order to give Ulcinj’s fishermen a chance for a decent catch.

Irena RASOVIC

U Crnoj Gori je zakonom zabranjeno svako pregrađivanje, ali albanska strana ne želi da ukloni metalne konstrukcije isprepletane mrežom na rijeci kod Skadra i ovaj “tradicionalni” lov takozvanim daljanima daje koncesionarima. Nestala je jesetra, a ugrožen je i opstanak jegulje, cipole, kuble…

„Osjetilo se po zvuku. Noć je bila i samo su rekli: “Diži!” Trebalo nam je od jutra do sjutra uveče da se izvadi. Nijesmo znali šta da radimo sa tolikom ribom. Slali smo do Dubrovnika da se prodaje…”

Jedan od najiskusnijih crnogorskih ribara Dželal Hodžić, sa sjetom priča o noći između 20. i 21. oktobra 1971. godine, kada je samo jedna kalimera na Bojani ulovila 23 tone ribe.

„To je bilo moguće. Riba je migrirala da bi išla na mriještenje”, kaže Hodžić koji je i izvršni direktor nevladine organizacije Zeleni korak.

O snazi jata koje migrira, ali i o nekadašnjem bogatstvu ribljeg fonda u Skadarskom jezeru, crnogorski ribari danas mogu samo da se prisjećaju. Metalne konstrukcije isprepletane običnim ribarskim mrežama, postavljene širinom cijelog korita rijeke Bojane u Skadru sprečavaju migraciju ribe u oba smjera i vraćaju u surovu realnost.

Mreže su postavljenje u obliku latiničnog slova “V” što jata tjera pravo u zamku, odakle ih ribari love improvizovanim kalimerama. Da su te pregrade, ili daljani, kako ih u Albaniji zovu, jedan od glavnih razloga što je u jezeru iz godine u godinu manje migratornih vrsta, već duže ukazuju crnogorski ribari i ekolozi.

U krajnjem, napominju, to može dovesti do ekološke katastrofe i nestajanja pojedinih vrsta, kao što je slučaj sa jadranskom jesetrom, koje od osamdesetih godina prošlog vijeka nema u Skadarskom jezeru.

Crnogorski ribari smanjenje ulova skakavice, cipola i sličnih vrsta, koje uzvodno rijekom Bojanom migriraju iz mora u Skadarsko jezero radi mriještenja, smatraju dramatičnim. Pregrađivanje, takođe, loše utiče na ionako ugroženu jegulju po kojoj je Skadarsko jezero poznato, a koja u svom reproduktivnom periodu prelazi nevjerovatan put do Sargaškog mora.

Iako zajednička, ribarska politika Evrope ostavlja državama da pojedinačno regulišu slatkovodno ribarstvo. Nesmetana migracija riba, ili zabrana pregrađivanja, podrazumijevano je pravilo svakog evropskog dokumenta i dobra praksa na koju se oslanjaju kreatori politika.

Daljane, kao tradicionalni alat za ribolov, u Albaniji koriste vjekovima. Kroz različite periode uvijek je bio veliki interes posjedovati ovo lovište. Prije više od pola vijeka koristilo se i za industrijski izlov.

Svjedočanstva i studije pokazuju da su do kasnih 80-tih i sredine 90-tih albanske vlasti kontrolisale rad tih „vrata” na Bojani, da bi poslije dramatičnih društvenih i političkih događaja i promjena u Albaniji uslijedio period potpuno zatvorenog prolaza koji su, bez institucionalnog nadzora, koristile lokalne albanske porodice.

Danas su daljani u rukama koncesionara, a pod prismotrom nadležnih službi i inspekcija. Pravila su utvrđena zakonom, ali, prema svjedočenju pojedinaca, mogućnosti zloupotrebe i dalje su velike. Stanovnici Skadra o tome nerado govore, naviknuti na to da je mreža, gotovo uvijek - razapeta.

Daljane smo obišli u avgustu, kada, prema zakonu prolaz mora biti otvoren. Uklonjeni djelovi metalne konstrukcije to su i potvrđivali, ali ne i razapeta kalimera koja je visila u vazduhu. Nekoliko dana kasnije, mrežu nijesmo zatekli, a naše pokušaje da zabilježimo kamerom taj dio rijeke spriječila su dva mladića koji su prišli čamcem i zaprijetili da ne smijemo da snimamo privatni posjed.

[youtube v="bK0zF7ZoZ-o"]

Sve po zakonu, a ribe je sve manje 

U albanskoj Vladi tvrde da se posljednjih godina ovim ribarskim alatom upravlja isključivo po zakonu. „A zakon je vrlo jasan”, ističe Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi.

„Dva su osnovna principa koja moramo da poštujemo. Prvi je vrijeme kada bi daljani trebalo da budu otvoreni, da nemaju nikakvu vrstu mreža i da riba može slobodno da se kreće. Drugi, dimenzija otvora u mrežama i mreže koje se stavljaju na daljane”, objašnjava on u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore i Balkansku istraživačku mrežu (CIN-CG/BIRN).

Prema Zakonu o ribarstvu Albanije, daljani na Bojani moraju biti otvoreni od 15. marta do 31. avgusta, da bi u drugoj polovini godine bili zatvoreni. Koncesija se dobija na dvije godine, a aktuelni koncesionar se, tvrde, pridržava pravila, o čemu brine Organizacija za menadžment  i čuvanje Skadarskog jezera.

„Daljani nijesu od danas, to je tradicija. Od 2016. u nadležnosti su naše organizacije. Oni su pola godine otvoreni, a onda zatvoreni. I u tih šest mjeseci kada su zatvoreni ima dana kada bi trebalo da bude otvoreno. Ove dane mi kontrolišemo. Mi to ne radimo, „na sreću”, ili kako bi favorizovali nekoga. Samo želimo da pružimo podršku umnožavanju ribe na Skadarskom jezeru”, objašnjava čelni čovjek te organizacije Arijan Cinari.

Ulog je, vjeruje on, preveliki da bi se neko usudio da krši propise. „Mislim da nema takvih junaka koji bi rizikovali licencu zbog dana, dva, ili sedmicu krivolova”, kaže Cinari.

Da takva pravila ne doprinose mnogo obnavljanju ribljeg fonda objašnjava ihtiolog Danilo Mrdak. On opisuje suštinu samog alata, a to je da ribu zaustavi i ulovi upravo u vrijeme migracije.

„Ja ne poznajem njihove pravilnike i ne znam koje to doba kad su rešetke zatvorene, ali pretpostavljam da je to polovina godine kad se dešava migracija. Jer, nije niko lud da te uređaje drži zatvorene kad riba ne migrira”, kaže Mrdak. On i crnogorski ribari nemaju dilemu: daljani su glavni razlog zbog kojeg skakavica ne ulazi u Skadarsko jezero i zbog čega cipole i kuble skoro da nema.

„Albanci su zatvorili jezero, ne može đa'olji zalak proć. Još iz vremena Envera Hodže se to zatvara i lovi i ne dozvoljavaju ovamo ribi... Nemamo ništa ove godine; gambora, lice…  ničega. Nekad štapovima, sada mrežama. Jedino malo kuble”, kaže za CIN-CG/BIRN Marko Mašanović, član Udruženja profesionalnih ribara Ulcinja.

Precizna statistika ulova za posljednjih 40 godina ne postoji. Kada je propala društvena kompanija „Industriaimport” koja je upravljala ribarstvom na jezeru i zatvaranjem fabrike „Ribarstvo” u Rijeci Crnojevića, nestao je jedini pouzdani registar ulova na Skadarskom jezeru. Relativno pouzdani podaci za ulov u periodu 1947 – 1976. ukazuju da je u tom periodu iz godine u godinu dramatično opadao ulov vrsta koje migriraju iz mora u jezero.

„U poslednjih 50 godina nije varirala samo ukupna količina ulova, varirirao je i udio pojedinih vrsta u ukupnom ulovu. Ovo se naročito odnosi na dvije od četiri najvažnije vrste (kubla i skobalj), kao i na zastupljenost nekih vrsta koje za ribarstvo nijesu interesantne (jegulja, ljolja, skakavica, klijen, pastrmka i jesetra)”, navodi se u studiji Procjena uticaja na životnu sredinu brana na Morači na riblju faunu rijeke Morače i Skadarskog jezera (Danilo Mrdak, 2009). Njen autor ni nakon decenije nema dilemu.

„Ne postoji drugi razlog zašto skakavica, odnosno cipol ne ulazi i nema je više u količinama na koje su navikli ribolovci, u Skadarskom jezeru. Ne postoji drugi razlog zašto nema kuble. Otkad je u Albaniju stigla demokratija, naši ribolovci su u konstantnom problemu, jer imamo stalno smanjenje ulova... Jedino u godinama kada je nivo vode iznad rešetaka uspije nešto da prođe... Ali zavisimo od boga“, kaže Mrdak.

S obzirom na to da je Skadarsko jezero zajednička teritorija dvije države, ono mora biti i zajednička briga i interes. Pravila između dvije zemlje se moraju uskladiti. Crnogorski zakon o slatkovodnom ribarstvu ,usvojen u martu prošle godine, prepoznaje alate i opremu za ribolov. On, za razliku od albanskog, članom 19 zabranjuje bilo kakvo pregrađivanje vode stalnim ili privremenim postrojenjima koja onemogućavaju slobodan prolaz ribe i drugim vodenih organizama.

„Istina da taj problem postoji odavno i da se pokušava riješiti. Mi smo zasebno pokrenuli inicijativu na zajedničkoj sjednici dvije vlade 3. jula prošle godine i predložili da mu se pristupi sistematično, a ne “ad hok”. Treba napraviti sporazum o upravljanju resursima u jezeru i Bojani”, kaže Slavica Pavlović iz crnogorskog Ministarstva poljoprivrede.

Crna Gora će tražiti da se kroz treću fazu projekta Očuvanje i održivo korišćenje Ohridskog, Prespanskog i Skadarskog jezera, koje sprovodi njemačka organizacija GIZ napravi naučna procjena o tome da li i na koji način brane na Bojani utiču na smanjenje populacije.

„Evidentno je da postoji smanjenje cipole i kuble i treba doći do preciznih podataka kako bismo pripremili plan za upravljanje jezerom. Sve što onemogućava nesmetano kretanje ribe je zabranjeno. Slatkovodno ribarstvo načelno je pitanje nacionalnog nivoa, ali ako se ono manifestuje i van granica, mora se rješavati određenim sporazumima i moraju postojati jasna pravila - jedna zemlja ne može da trpi zbog negativnih odluka druge”, kategorična je Pavlović.

Jegulja na crvenoj listi

Posebno je važno zaštititi jegulju, koja je od 2010. godine na IUCN, The International Union for Conservation of Nature, crvenoj listi ugroženih vrsta.

Jasne su i preporuke Evropske unije i Generalne komisije za ribarstvo u Mediteranu za stalnim monitoringom jegulje. Nalazi se na Anex-u III Barcelonske konvencije, a postoji posebna EU direktiva o jegulji (EC No. 1100/2007). Ribarski podaci ukazuju da je na istorijskom minimumu.

https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=LEGISSUM:02020101_1

„Moramo da imamo zajednički pristup. Da napravimo zajednički plan upravljanja jeguljom kao resursom. Kad ona u februaru, martu, aprilu dođe kao mlađ, može da uđe u Bojanu i naš sistem se puni, ali problem je što joj ne dozvoljavamo da ode”, kaže ihtiolog Danilo Mrdak.

„Nje ima u čitavoj Evropi. Mnogo je više na atlantskoj obali, tako da je ovo malo što sprečavamo “kap u moru”. Ali nije u redu da mi ubiramo benefite dobrog broja na atlantskoj obali, a da nas bude baš briga, ne znamo je li nam mlađ jegulje iz Španije, Albanije, Grčke. Mi uzimamo dobar ulov sa raznih strana, ali ne puštamo 40 odsto da se vrati i pokuša da se izmrijesti.”

Da je jegulje u jezeru iz godine u godinu sve manje potvrđuje Nikola Vujanović koji već deset godina zabacuje vrše, tradicionalne mrežaste zamke za jegulje.

„Sve više novih alata i znanja potrebno je da bi se nešto uhvatilo. Sjećam se kada sam počinjao, lovio sam deset puta više nego sad,” kaže Nikola govoreći o periodu od prije petnaestak godina.

Kao razlog opadanja količine jegulje u jezeru, između ostalog, navodi i pregrade na Bojani: „One zaustavljaju sve što krene na jednu ili drugu stranu rijeke. Tako, sva jegulja koja na jesen krene na mriješćenje ka moru biva uhvaćena u njihove mreže. To se mora odraziti na opšte stanje”, objašnjava on.

U albanskoj Vladi odbacuju takve tvrdnje: „Jegulja je ugrožena u cijelom svijetu, razloge je teško naći”, kaže Roland Kristo, zamjenik ministra poljoprivrede u albanskoj Vladi. „Činjenica je da jegulja nema manje samo kod nas. Manje je i u Sredozemnom moru. A što se tiče izvoza, ni Albanija ni Crna Gora ne mogu da je izvoze u zemlje Evrope, jer je zabranjeno da zemlje EU kupuju jegulju iz zemalja izvan Unije, a crnogorsko i albansko su mala tržišta “, objašnjava Kristo i dodaje da nikome nije u interesu da radi protivzakonito.

Što se tiče odnosa dvije strane Skadarskog jezera, Crnoj Gori se zamjera zbog zagađenja, krivolova, nepoštovanja brojnih utvrđenih pravila. Koce, tradicionalni način lova jegulja u Crnoj Gori, u Albaniji je zabranjen.

„Utvrdili smo da se pod vodu stavljaju dva ili tri reda mreža, a širina od deset metara koliko smo inicijalno dozvolili, stigla je do sto metara i tada smo rekli “stop”. U to se, međutim, tokom snimanja u Skadru, nijesmo uvjerili. Arijan Cinari nam je ljetos objasnio da njihova Organizacija uklanja nelegalne alatke iz jezera i da će posao biti završen za nekoliko dana. Ni mjesec kasnije to se nije desilo.

Ekološkinja Dijana Beko objašnjava da su jegulje ugrožene zagađenjem, krivolovom i klimatskim promjenama. Na pitanje o uticaju dajlana, diplomatski odgovara:

„Upravljanje branom, po propisima ili ne, značajno utiče na broj i vrste ribe. Ako se dobro upravlja utiče na ribu, ako ne, to se odražava na ribu i život u Skadarskom jezeru”.

Problem pominju, ali ga ne rješavaju

Postoje brojna pitanja koja dvije strane moraju da usklade i riješe zbog održivog upravljanja ribarstvom. Problem rešetaka na rijeci Bojani više puta je pominjan na sastancima, seminarima i radionicama na kojima su se sastajale albanska, makedonska i crnogorska strana u okviru projekta GIZ-a.

Održivo upravljanje ribarstvom Prespanskog, Ohridskog i Skadarskog jezera je moguće, ali nikada nije inicirano. Rezultat tih razgovora je ukazao da bi ovaj problem trebalo rješavati na višem nivou između država. To je međudržavni problem koji se ne može riješiti razgovorima između ribara, ribarskih društava ili ihtiologa.

Da su „krivolov i upotreba nedozvoljenih sredstava za izlov ribe u rijeci Bojani, naročito korišćenje zamki za ribe, negativno uticali na migratorne vrste riba u jezeru”, konstatovano je i u Planu upravljanja Skadarskim jezerom u Albaniji. U studiji koju su pod pokroviteljstvom EU pripremile albanske, crnogorske i međunarodne organizacije navedeno je i da upravljanje ribljim fondom u jezeru dodatno pogoršava nedostatak efikasnog prekograničnog planiranja.

Iz Nacionalnih parkova Crne Gore napominju da bi u narednom periodu trebalo sprovesti ciljano istraživanje koje će dati precizne podatke o brojnosti migratornih riba u Skadarskom jezeru, a nakon toga oformiti međudržavnu komisiju sastavljenu od ihtiologa, predstavnika ribarskih udruženja, Nacionalnog parka, koja bi obišla lokacije gdje postoje rešetke na Bojani i koja bi dala mišljenje o stanju na terenu, obimu problema i nakon toga na nivou ministarstava poljoprivrede, a možda i na nivou visokih državnih predstavnika dvije zemlje razgovarati o rješavanju problema.

U crnogorskom ministarstvu će upravo to i da zahtijevaju.

„Zahtjev sa naše strane će biti da nauka odgovori, da li i na koji način rešetke utiču na smanjenje populacije ”, kaže Slavica Pavlović.

Punila se kasa duždu i sultanu

Vrijednost jezera i sliva Bojane izuzetna je u ekonomskom smislu. Kroz istoriju je pokušano regulisanje korišćenja daljana. Zapisano je da je 1908. godine opština Skadar od toga zarađivala 36 hiljada francuskih franaka, što je bio veliki novac.

Novinar i publicista Mustafa Canka priča kako je kroz istoriju taj prostor uvijek bio interesantan: „Ako vi znate da se na tom prostoru može stalno loviti, da je stalna migracija ribe, onda znate i vrijednost toga. U katastru Skadra iz 1416. godine upisani su daljani. Lovišta se nalaze u katastru opštine Skadar. Imate tačno tamo zabilježeno kome pripadaju. Ona su mogla biti uzeta u zakup, godišnja naknada se određivala, kao i ukupna zarada države. Govorilo se da Mlečanima donosi profit, a kada su Osmanlije zauzele Skadar pričalo se da one donose značajan prihod. To je išlo u državnu kasu, kod sultana. Cijeli prostor je uvijek bio interesantan i valorizovao se, kako bismo danas rekli.”

On napominje da je za vrijeme Knjaževine Crne Gore postojao ugovor sa Skadarskim sandžakatom o tome da se tri dana u godini, kada migriraju jegulja i skakavica podignu pregrade da bi i Ulcinjani mogli da love.

Irena RAŠOVIĆ
autorka je novinarka RTCG

Viceguverner Centralne banke Crne Gore (CBCG) Nikola Fabris zaposlen je istovremeno u dvije države - Srbiji i Crnoj Gori. On u Crnoj Gori obavlja funkciju viceguvernera za finansijsku stabilnost, dok je u Beogradu redovni profesor na državnom Ekonomskom fakultetu.

Fabris zarađuje mjesečno na ova dva radna mjesta preko 5.500 eura, a CBCG mu pokriva i visoke troškove putovanja iz Beograda, u kojem je stalno nastanjen.

Samo za osam mjeseci 2017. za to je iz budžeta CBCG plaćeno preko 7.000, dok su ukupni troškovi za avionske karte viceguvernera u tom periodu iznosili preko 14.000 eura.

Svojevremeno je više profesora Univerziteta Crne Gore dobilo otkaze jer se ispostavilo da imaju angažmane i na ustanovama u regionu, bez odobrenja univerzitetskih vlasti. Neki su čak imali dvije radne knjižice u dvije države. Dio sudskih procesa po tužbama protiv takvih odluka UCG je u toku, a nesporno je da u Crnoj Gori postoji pravna praznina u vezi sa ovim pitanjem.

Međutim, ako u našoj državi i postoji pravna praznina, u Srbiji je ovo pitanje uređeno: Zakon o radu izričito navodi da zaposleni može imati dodatni radni angažman u zemlji ili inostranstvu, ali „najviše do jedne trećine punog radnog vremena”.

Da li to znači da viceguverner provodi tek trećinu radnog vremena u kancelariji u Podgorici, a da za to prima preko 4.000 mjesečno? Na to pitanje CIN-CG nije dobio odgovore vrhovne finansijske institucije.

CBCG je Fabrisa angažovala još 2004. i to na poziciji glavnog ekonomiste. Tu funkciju je obavljao do 2013, kada je postao viceguverner za finansijsku stabilnost i platni promet. Na istu funkciju, Skupština Crne Gore ga je na predlog guvernera Radoja Žugića ponovo izabrala 2017.

Iz CBCG tvrde za CIN-CG da njima ne smeta što je Fabris u srpskoj prijestonici zaposlen za stalno.

“Bogato radno iskustvo, a posebno impresivna profesionalna biografija dr Nikole Fabrisa, koja je bila sadržana u zvaničnom predlogu za njegovo imenovanje za viceguvernera CBCG, preporučila ga je za obavljanje ove značajne funkcije”, navode za CIN-CG iz CBCG.

Tvrde i da status redovnog profesora na Ekonomskom fakultetu u Beogradu nije, prema Zakonu o CBCG, smetnja da on istovremeno obavlja i funkciju viceguvernera.

Ipak, iz CBCG odbijaju da odgovore na jednostavno pitanje: da li Fabris ima dvije radne knjižice u dvije države i da li ima dvojno državljanstvo.

Iz Centralne banke ističu da je “Fabris predložen i imenovan za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet u maju 2013. godine, ispunjavajući sve zakonom propisane uslove. Po isteku mandata, dr Nikola Fabris je u martu 2017. godine ponovo izabran za viceguvernera za finansijsku stabilnost i platni promet...

Imenovanjem za viceguvernera dr Nikola Fabris zaključio je sa CBCG ugovor o radu na određeno vrijeme, za vrijeme trajanja mandata”, odgovorili su CIN-CG iz Centralne banke.

Napomenuli su da su “svi troškovi u vezi sa radnim angažmanom dr Nikole Fabrisa u CBCG utvrđeni i odobreni u skladu sa odlukama Savjeta CBCG i unutrašnjim opštim aktima CBCG”.

Oni, pak, nijesu odgovorili ni na pitanje koliko je ukupno CBCG izdvojila novca za sve viceguvernerove avionske karte tokom 2017. i 2018.

Prema posljednjem dostupnom izvještaju o imovini i prihodima, a koji se odnosi na 2017, Fabrisova osnovna plata u CBCG iznosila je između 4.000 i 4.445 eura.

Prema tom imovinskom kartonu, viceguverner je po osnovu drugih naknada u CBCG zaradio nešto preko 1.000 eura godišnje.

Njegova osnovna plata na Ekonomskom fakutetu u Beogradu kretala se od 800 do 1.400 eura. Po osnovu objavljenih radova i mentorstava, te za predavanja na master i doktorskim studijama, inkasirao je više od 2.500 eura godišnje.

Njegova supruga Jelena zarađuje nešto preko 1.000 eura mjesečno. U imovinskom izvještaju za 2017. ne stoji gdje je zaposlena. Posljednji podatak o njenom radnom angažmanu je iz 2014, kada je viceguverner prijavio da njegova supruga zaposlena u Fondu za razvoj Republike Srbije.

Vlasnici su tri stana i preko 20.000 ušteđevine.

Iako je Nikola Fabris tokom deceniju i po dobro plaćen u CBCG, svojevremeno mu je Ministarstvo prosvjete, na čelu s ministrom prosvjete Slavoljubom Stijepovićem, odobrilo “namjensku jednokratnu pomoć” u iznosu od 500 eura.

Fabris je tada demantovao da se radi o materijalnoj pomoći, već je “Ministarstvo prosvjete sa 500 eura pomoglo izdavanje knjige ‘Umijeće upravljanja novcem’”.

Gostujući profesor na više fakulteta

U viceguvernerovoj biografiji, koja se može naći na sajtu Centralne banke, navodi se da je kao gostujući predavač bio angažovan i na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, Vojnoj akademiji Vojske Jugoslavije, Fakultetu za menadžment “Braća Karić”, Fakultetu za menadžment u Doboju...

CIN-CG je ranije objavio i da je Fabris bio mentor kolegama iz Centralne banke, pa čak i guverneru Radoju Žugiću, tokom izrade doktorske disertacije na Beogradskoj bankarskoj akademiji, čiji je jedan od osnivača odbjegli bankar Duško Knežević. Statut Univerziteta u Beogradu u članu 138 navodi da redovni profesor na toj ustanovi ima ugovor na neodređeno radno vrijeme. U članu 149 precizira da zaposleni na Univerzitetu može, uz posebno odobrenje, biti angažovan kod drugog poslodavca u zemlji i inostranstvu, ali precizira da je riječ o ustanovama visokog obrazovanja.

Žugićeva jedna avionska karta do SAD, koliko viceguvernerove dvije

Prema dokumentaciji koju posjeduje CIN-CG, u istom periodu 2017. (januar-avgust), guverner Žugić je na avionske karte potrošio nešto preko 12.000 eura, od čega preko 7.000 samo na povratnu avionsku kartu do Vašingtona.

Sigurno je da guverner leti prvom klasom, ali je cifra od 7.000 eura za kartu isuviše visoka, čak i putovanje do SAD.

Javnosti nije poznato da li je Žugić tada putovao sam ili se radi o kumulativnoj cifri za karte za dvije osobe, pogotovo ako se ima u vidu da je njegov viceguverner Fabris u istom periodu bio dva puta u posjeti SAD, te da su ga dvije povratne avionske karte koštale koliko guvernera jedna.

Tina POPOVIĆ

Izbjegavanjem reformi, rezova u javnom sektoru i smanjenja potrošnje, uz zaduživanje pod nepovoljnim uslovima crnogorske vlasti su za 12 godina uvećale javni dug sa 700 miliona na 3,2 milijade eura. Četvrtina duga ili više od 811 miliona su kamate   

Od sticanja nezavisnosti, zaključno sa ovom godinom Crna Gora će samo za kamate po osnovu kredita iz državnog budžeta isplatiti oko 811,7 miliona eura. Koliko građani skupo plaćaju kreditne aranžmane crnogorske Vlade, najbolje govori činjenica da će na kamate za ovaj period otići više nego za kredit za prvu dionicu auto-puta, koji, prema ugovoru, iznosi 809 miliona eura.

Analiza Centra za istraživako novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) pokazuje da su izdvajanja za kamate mogla biti znatno niža, da je Vlada Crne Gore vodila racionalniju ekonomsku politiku i bila spremna na strukturne reforme. Kamate sada iznose četvrtinu ukupnog javnog duga od 3,2 milijarde eura. O ekonomskoj politici vlasti najbolje svjedoči podatak da je krajem 2006. ukupni dug Crne Gore bio 700 miliona eura, znatno manje, nego što je od tada plaćeno samo za kamate.

Do znatno jeftinijeg novca za krpljenje budžeta Crna Gora je mogla doći sklapanjem aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), ali su sve Vlade  od sticanja nezavisnosti to izbjegavale, jer bi morale da ispune više uslova međunarodnih finasijskih instituicija, sprovedu bolne reforme i skrešu javnu potrošnju. Ali, i da pristanu da MMF ima kontrolu nad javnim finansijama.

Umjesto aranžmana sa MMF-om, pozajmice su uglavnom tražene na međunarodnom tržištu emitovanjem euroobveznica (vid kreditnog zaduženja) i uzimanjem kredita od komercijalnih banaka, a za neke od njih su založene i državne zlatne rezerve. Sve to, po visokim kamatnim stopama, koje su dostigle iznos na godišnjem nivou od gotovo 100 miliona eura. Aktuelna Vlada je konačno priznala da su kamate ogromni trošak u budžetu, zbog čega se traži model za refinansiranje duga po nižim stopama.

Samo da se izbjegne kontrola MMF-a

Najveći dio kredita, sa ovako visokim kamatama, u posljednjih 12 godina uziman je za tekuću potrošnju, odnosno pokrivanje deficita budžeta za plate, penzije, socijalna davanja, garancije i slično. U sadašnjem iznosu javnog duga svega 500 miliona ili 15 odsto se odnosi na dostiglo zaduženje za autoput. Taj kredit je bio “kap” zbog koje je pređena granica zaduženja od 60 odsto BDP-a, što je jedan od kriterija Evropske unije (EU). U izvještajima EU, kao i onim Svjetske banke (SB) i MMF se više puta upozoravalo da će ovaj projekat ozbiljno ugroziti javne finansije, ali na to se gotovo niko nije obazirao.

Vladina zaduženja na tržištu eurobveznica i kod komercijalnih banaka dostizala su kamate i od 7,8 odsto, dok je postojala mogućnost zaduženja kod MMF-a po upola nižim stopama, ali uz zahtjeve da se smanji javna potrošnja i administracija.

Iz MMF-a nijesu željeli da govore na pitanje CIN-CG, o tome da li je Crna Gora zakasnila sa mjerema fiskalne konsolidacije koje su krenule u posljednje dvije godine, odnosno, da li bi javni dug države bio manji da je mjere koje se sada sprovode u saradnji sa tom organizacijom i SB počela  još 2010. godine, kada se krenulo sa emitovanjem prvih euroobveznica.

Iako iz SB nijesu precizirali da li se kasni sa mjerama fiskalne konsolidacije, objašnjavaju da su rezultati koji su ostvareni tokom 2017. i 2018. godine poslali pozitivan signal finansijskim tržištima za povećanje kreditnog rejtinga Crne Gore, te da je u narednom periodu bitno da se ograniče javni rashodi i smanji neefikasna potrošnja.

"Budžetski deficit Vlade je smanjen sa 5,6 odsto BDP-a u 2017. na procijenjenih 2.9 odsto u 2018. godini, To je olakšalo pristup tržištima kapitala za redovno finansiranje obaveza, koje su stigle na naplatu u 2018. i stižu u periodu 2019. do 2021. godine. Od ključnog je značaja da Vlada nastavi s implementacijom programa fiskalne konsolidacije, da bi ograničila rastući javni dug i stvorila fiskalni prostor za rješavanje razvojnih izazova i ublažavanje rizika. Rebalans budžeta u 2018. je odgodio ostvarivanje početnih ciljeva Vladine fiskalne strategije. Ti ciljevi su posebno značajni, imajući u vidu velik spoljni disbalans Crne Gore“, izjavili su za CIN-CG iz Kancelarije SB za Crnu Goru.  Međutim oni istovremeno upozoravaju da su se do sada mjere fiskalne konsolidacije usmjeravale više na prihodovnu stranu budžeta, povećanjem stope PDV-a i akciza. „U narednom periodu je od kritičnog značaja da Vlada nastavi put vjerodostojne fiskalne konsolidacije ograničavanjem rasta javnih rashoda i smanjenjem neefikasne potrošnje u pravcu približavanja uravnoteženom budžetu u 2020,"  ističu iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Drugi rebalans državnog budžeta u 2018. godini međutim pokazuje da za svega šest mjeseci skoro ništa od onoga što je bilo planirano u “godini štednje i stabilizacije” nije ostvareno. Naprotiv, došlo je do drastičnog pada prihoda od akciza. Tekući izdaci nijesu zadržani na prethodnom nivou već su povećani - broj zaposlenih u javnoj upravi nije smanjen već značajno uvećan. Deficit je porastao sa planiranih 114 miliona na 142, a potreba za zaduživanjima sa 295 miliona na čak dva i po puta više - 739 miliona eura!

Državni revizori uzalud upozoravali

U ukupnom javnom dugu 1,21 milijarde se odnosi na eurobveznice. One su emitovane prvi put 2010. godine, dok je premijer bio Milo Đukanović, a ministar finansija Igor Lukšić.  U septembru te godine prodata je kompletna emisija od 200 miliona eura, po visokoj kamatnoj stopi od 7,875 odsto. U aprilu 2011. je bila druga emisija euroobveznica, vrijednih 180 miliona eura . Tada je Lukšić bio premijer, a Milorad Katnić ministar finansija.  Fiksna kamata za ovo zaduženje iznosila je 7,25 odsto. U maju 2014, treći put su emitovane u vrijednosti 280 miliona eura, a prodate su uz kamatu od 5,375 odsto. U martu 2015. realizovana je emisija euroobveznica od 500 miliona eura, sa kamatnom stopom od 3,875 odsto. U ovom periodu Vladu je opet preuzeo Đukanović.

Nakon emitovanja prve dvije emisije euboveznica dolazi do naglog povećanja rashoda za kamate i izvršna vlast 2013. godine dobija signal Državne revizorske institucije (DRI) da se mora racionalizovati potrošnja.

"Opterećenje budžeta po osnovu kamata u 2012. godini (56,8 miliona) u odnosu na 2008. godinu (22,5 miliona) je uvećano za oko 2,5 puta, dok je u istom periodu gotovinski deficit budžeta uvećan za 11 puta). Naglo uvećanje deficita u posljednjih nekoliko godina imaće uticaj na dalji rast budžetskih izdvajanja po osnovu kamata, što će zahtijevati dalju racionalnizaciju budžetske potrošnje, ili dodatno zaduživanje kojim će se obezbijediti likvidnost za uredno servisiranje tekućih izdataka" upozorenje je DRI.

Racionalizacije potrošnje nije bilo, već se nastavilo sa zaduživanjem. Na godišnjem nivou država je prve dvije emisije eurobveznica plaćala kamate u iznosu od  28 miliona eura. Koliko je taj trošak veliki pokazuje podatak da je u istom periodu BiH koja je u periodu od 2009. do 2012. godine povukla od MMF -a 400 miliona, uz kamatu od svega 1,15 odsto, što je na godišnjem nivou iznosilo samo oko tri miliona. Crna Gora je za dvije emisije eurobveznica u petogodišnjem periodu platila oko 135 miliona kamata, a BiH 15 miliona eura. Razlika u rashodima za kamate najbolje pokazuje koliko košta odlaganje ekonomskih reformi i izbjegavanje kontrole koju su zahtijevale međunarodne finansijske institucije.

Kamate dostigle dva odsto BDP

Iako je država kasnije uspjela da snizi kamate na euroobveznice, na oko 3,37 odsto, to nije smanjilo izdatke za tu stavku u budžetu. Naprotiv, oni su se i dalje uvećavali. Na to je upozorila i Centralna banka Crne Gore (CBCG) u izvještaju o stabilnosti finansijskog sistema za 2017. godinu.

" Značajan dio javnog duga je kreiran u periodu relativno dostupnog i jeftinog novca na medunarodnim finansijskim tržištima. To je u velikoj mjeri bilo posljedica politike istorijski najnižih kamatnih stopa vodećih svjetskih centralnih banaka. U takvom okruženju država je uspjela, i dalje uspijeva, da se zaduži po niskim kamatnim stopama u odnosu na istorijske standarde. Ali, i u tim okolnostima izdaci za kamate su značajni i procijenjeni su na 98,7 miliona eura (2,3 odsto BDP-a) u 2017. godini, a projektovani su na 85,5 miliona eura (1,9 odsto BDP-a) u 2018. godini" kazali su u CBCG.

Poseban izazov za finansiranje troškova kamata i za refinansiranje duga predstavljaće period ,,normalizacije“ kamatnih stopa na medunarodnom finansijskom tržištu, što će u jednom trenutku (iako ne u kratkom roku) nužno uslijediti. Zato je bitno, kazali su u CBCG, da sve usvojene mjere fiskalne konsolidacije budu sprovedene i da se do tada nivo javnog duga svede na održiv nivo u skladu sa projekcijama Ministarstva finansija.

Iz SB su za CIN-CG kazali da su prošlogodišnje euroobveznice izdate po konkurentnim kamatnim stopama i značajno su olakšale pokrivanje potreba za finansiranjem od 2019. go 2021. godine.

"Vlada je u periodu april-maj 2018. uzela 750 miliona eura za refinasiranje obaveza koje stižu na naplatu u periodu 2019. do 2021. godine. U aprilu 2018. Vlada je izdala euro-obveznice u iznosu od 500 miliona po niskoj kamatnoj stopi od 3,375 procenata i rok otplate od sedam godina. Novim euro-obveznicama je do sada refinansirano oko 360 miliona eura obveznica koje dospijevaju tokom 2019. i 2021. Uz to, 80 miliona eura garancije zasnovane na uobičajenoj garanciji, dobijenoj od SB je iskorišteno za udruženi zajam od 250 miliona eura uz četiri godine grejs perioda, 12 godina otplate i nisku kamatnu stopu, koja odgovora šestomjesečnom Euriboru plus marža od 2,95 procenta" objasnili su iz Kancelarije SB za naše istraživanje.

Vlada trenutno pregovara sa SB o drugoj PBG garanciji, od 80 miliona eura za potrebe finansiranja ovogodišnejg budžeta kome će nedostajati oko 555 miliona eura od čega će se oko 370 miliona finansirati novim kreditima.

U ministarstvu finansija su kazali za CIN-CG da su mjere fiskalne konsolidacije “urađene u trenutku kad su se stvorili preduslovi na njihovu implementaciju”.

“ Preduzimanje mjera u trenutku kada je ekonomija, još uvijek bila nestabilna, moglo je da prouzrokuje smanjenje ekonomskog rasta, pad privrednih aktivnosti, što je moglo da dovede i smanjenje prihoda, a što bi opet sa druge strane moglo da dovede do potrebe za još većim zaduživanjem, bilo je jedno od opredjeljenja zašto su realizovane euroobveznice.Takođe, zbog potrebe za iznosima koji su u tim godinama bili neophodni za zaduživanje budžeta, mjere fiskalne konsolidacije ne bi dale željene rezultate zbog čega su i obveznice realizovane u tim godinama” kazali su iz Ministarsva finansija za CIN-CG.

Objašnjenje više djeluje kao alibi za izbjegavanje reformi i pokušaj da se ne okruni biračko tijelo vlasti koje je uglavnom smješteno u javnom sektoru, gdje bi međunarodne finansijske institucije prvo tražile rezove. Umjesto toga, nastavljen je obrnut proces, kao rezultat neprincipijelnih koalicija sa manjinskim partnerima koje dodatno zapošljavaju svoje simpatizere. Kobajagi začuđen nad fenomenom, na nedavnom Savjetu DPS-a i predsjednik partije Milo Đukanović je primijetio da sa sjevera odlazi sve više ljudi, a istovremeno raste i broj zapooslenih u tamošnjim upravama i da se to mora mijenjati. To, ipak, nije djelovalo kao iskrena najava akcije, već više poruka onima koje eventualno pokolebaju tekuće afere Koverat, Atlas i ostale, da im radno mjesto nije bezuslovno garantovano.

Ministasrtvo finansija: Aranžman sa MMF-om bi ugrozio građane

Da je država ušla u aranžman sa MMF-om umjesto emitovanja euroobveznica, prema tvrdnji Ministarstva finansija, takva politika bi još više ugrozila životni standard građana.

“Kao što je poznato ti aranžmani zahtjevaju najčešće smanjenje zarada, penzija, značajnije povećanje poreza. Takva politika bi još više ugrozila životni standard građana, vjerovatno usporila ekonomiju, a što bi imalo i uticaja na smanjenje efekata mjera ostvarene saradnje, odnosno moguće dovelo i do ostvarenja manjih prihoda nego što je to očekivano” tvde za CIN-CG u resoru kojim rukovodi ministar Darko Radunović.

I bez aranžmana sa MMF -om građanima su poslednjih godina smanjivane zarade, zamrzavane penzije, povećane su akcize na gorivo, na snazi je krizni porez na zarade, PDV je povećavan dva puta. Samo troškovi javne uprave nijesu padali.

Kako su istakli iz Ministarstva, realizacija takvog programa iziskivala bi i sprovođenje određenih mjera koje su dogovorene sa MMF-om, tako da bi isplate išle u tranšama, nakon što MMF da saglasnost.

“Što bi u krajnjem opet zahtjevalo određenu vrstu zaduženja, kako bi se obezbijedila sredstva, jer bi država bila u obavezi da blagovremeno reguliše sve svoje obaveze. U tom dijelu, ne postoji mogućnost da se za obezbjeđivanje sredstva čeka ispunjenje uslova i da se rizikuje kada bi ona bila isplaćena, već bi država morala da obezbijedi finansiranje bez obzira na aranžman sa MMF-om. Ukoliko bi došlo do kašnjenja u realizaciji programa, jer postoji i realan rizik da može doći do odlaganja njihovog ispunjenja, takva situacija može dovesti zemlju u težak položaj, jer ne posjeduje potrebna sredstva za izmirenje svih svojih obaveza.

Imajući u vidu sve mjere koje bi iziskivalo da se preduzmu, kao i rizici koje nosi realizacija zadatih planova, kako bi sredstva bila isplaćena, procjena je bila da je bolje nastaviti samo uz tehničku podršku MMF-a, bez direktne finansijske saradnje” objasnili su iz Ministarstva finansija.

Iz tog vladinog resora kažu da uz primjenu mjera fiskalne konsolidacije može se očekivati da će doći do smanjenja deficita i javnog duga u narednom periodu, što će i pokazati dobar kurs u sporovođenju fiskalne i ekonomske politike.

Uspjeli da izgube i na zlatu

Državne zlatne rezerve od 2009. godine su založene kod londonske Credit Suisse koje je tadašnja Vlada Mila Đukanovića uzimala. Te godine država je uzela dva kredita i to jedna od 70 miliona u eurima (kamata, čak devet odsto) i drugi od 35 miliona u dolarima ( kamata 6,2 odsto plus šestomjesečni euribor) koji je naredne godine konvertovan u eure.

Za ugovor zaključen u dolarima, kao kolateral je uspostavljena zaloga nad zlatnim rezervama, kojima raspolaže Crna Gora, i koje iznose 38.477 unci. Cijena založenog zlata u godini zaključenja ugovora iznosila je oko 37 miliona dolara.

Zanimljivo je da tri godine od zaključenja zajma cijena založenog zlata porasla na 63 miliona dolara ili 50 miliona eura. Ekonomski analitičar Zarija Pejović tada je u parlamentu kao poslanik isticao da je neprihvativo da zajam plasiran Vladi suverene države, obezbijedjen preko 100 odsto ukupne izloženosti visoko likvidnim kolateralom, ima veću kamatnu stopu od one po kojoj dobijaju zajmove najkredibilnije Vlade ( kao što je Vlada Njemačke čije obveznice imaju stopu od oko dva odsto.).

“ Pored nerealno visoke kamatne stope, postoji i izgubljena dobit po dva osnova. Deponovano zlato donosi prihod od 1,5 do tri odsto godišnje. Odnosno, izgubljena je kapitalna dobit, ako se uzme ekspanzivni rast cijene zlata od 2009. godine. Ne znam ni za jedan primjer, da je tokom aktuelne krize, koja potresa javne finansije evropskih država bilo koja od njih zalagala državno zlato. Ono je temelj ekonomskog, time i političkog suvereniteta.” isticao je Pejović.

Dva kredita kod te banke su otplaćena 2014. godine kroz novi kreditni aranžman od 150 miliona eura. Od te sume su otplaćena prethodna dva kredita, a ostatak je potrošen za potrebe budžeta u toj godini. Dio od novog kredita od 30 mliona je pokriven zlatom i dolazio je na naplatu 2017. godine, da bi te godine Vlada ponvo uzela 80 miliona eura

Marija MIRJAČIĆ

Razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je - 13,9 odsto. Taj se podatak navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021

,,Kako sam napredovala u firmi, na koju bih god poziciju došla, primala sam manju platu nego kolega, muškarac koji je prethodno na toj poziciji bio”, objašnjava sagovornica, menadžerka koja nije željela da joj se otkrije identitet. ,,Tako je i danas. Bez obzira na sve propise o zabrani diskriminacije”.

Žene u Crnoj Gori bi trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci, ukazuju istraživanja. Iako zvanična statistika ne postoji, prema nekim studijama, razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je 13,9 odsto. Taj se podatak, recimo, navodi u Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.

Žene zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima, kaže za CIN-CG Ivana Mihajlović, iz Unije slobodnih sindikata CG. Ona navodi glavne uzroke za rodni jaz u zaradama: neposrednu i posrednu diskriminaciju, niže vrednovanje ženskog rada, segregaciju na tržištu rada, tradiciju i stereotipe, povećanu potrebu žena za ravnotežom između posla i privatnog života…

Iz Saveza sindikata Crne Gore za CIN-CG podsjećaju da postoji pravna regulativa po pitanju jednakosti zarada za žene i muškarce – počev od Ustava Crne Gore, preko Zakona o radu, pa do Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena i Istanbulske konvencije, te da su ,,nejednake zarade za isti rad posljedica diskriminacije žena, a ne nedostatka propisa''.

Oni ističu da je veliki problem i to što nema zvanične statistike o ovom pitanju. ,,Razlozi su - netransparentnost podataka o sistemu zarada i nepristupačnost informacija o dodacima, bonusima i nagradama, službenim putovanjima, radu u odborima koje su od ključnog značaja za utvrđivanje diskriminacije u ovoj oblasti'', objašnjavaju u odgovorima poslatim CIN-CG.

No, žene ne samo da primaju manje zarade od muškaraca, nego im je otežan pristup onim poslovima i pozicijama na kojima su zarade veće.  Dostupni podaci, iako ne govore o razlikama u zaradama, jasno međutim ukazuju i na diskriminaciju žena kada je u pitanju zapošljavanje na pozicijama odlučivanja.

Prema podacima Zavoda za statistiku CG (Monstat) u publikaciji Žene i muškarci u Crnoj Gori, žene čine većinu u obrazovanju i to čak 76,6%, ali i pored toga one su u apslutnoj manjini na položajima odlučivanja, osim kada je riječ o predškolskom obrazovanju. Slična situcija je i sa drugim djelatnostima i sektorima, posebno kada su u pitanju rukovodeće pozicije. Pa tako, među starješinama samostalnih organa uprave i visokog rukovodnog kadra koje postavlja Vlada, imamo situaciju da na najvišim pozicijama (generalni direktori) muškarci učestvuju sa 56,0%, da među starješinama organa muškarci učestvuju sa 71,4%, dok tek na pozicijama zamjenika starješina imamo učešće žena od 57,1%. Ista i slična poređenja mogu se naći i za druge pozicije u javnom sektoru.

,,Kad god bi mi ponudili više rukovodeće mjesto u firmi, ispostavilo se da je da je taj poslovni trenutak krizan, da se zarade moraju smanjivati i praviti druge uštede. Pa i zarada na toj poziciji. U prevodu, dobiješ funkciju, ali ne i platu kao prethodnik”, objašnjava naša sagovornica.

U Uniji sindikata ukazuju da ne postoje precizni podaci kada je u pitanju rodna statistika na upravljačkim pozicijama, ali da istraživanja pokazuju da su žene najprisutnije na srednjem nivou menadžmenta.

,,Tu ih je 50,1 odsto dok ih je na najvišem nivou menadžmenta tek oko 36,6 odsto'', objašnjava Mihajlović.

Na zapošljavanje na odgovornijim pozicijama ne utiče ni činenica da su žene obrazovanije od muškaraca. Statistika govori da je žena posljednjih godina više na studijama 55,2, kao i na postdiplomskim studijama – specijalističkim 57,9 odsto, magistarskim 56,1. Zvanje doktora nauka 2016. steklo je 19 žena i 9 muškaraca, a 2017. 8 žena i 10 muškaraca.

,,Doprinos rastu broja visokoobrazovanog stanovništva posljednjih godina dolazi upravo od strane žena. Iako to govori u prilog ambicioznosti, stručnosti, talentu i evidentom potencijalu žena koji je značajan i za ukupan društveni i ekonomski razvoj, ono što zabrinjava je činjenica da im bolje obrazovanje još uvijek nije obezbijedilo i bolje plaćena radna mjesta'', kaže za CIN-CG  Zvezdana Oluić iz Unije poslodavaca Crne Gore.

,,Prema dostupnim statističkim podacima žene su u Crnoj Gori zaposlene uglavnom na poslovima sa manjim primanjima. Osim toga, jasno je da imamo prisutan efekat 'staklenog plafona' kako usljed postojanja neravnopravnosti zbog diskriminacije prema polu, tako i zbog činjenice da same žene često pod pritiskom brojnih obaveza vezanih za njihovu rodnu ulogu, biraju da ne preuzimaju odgovornije pozicije. Pa tako i pored činjenice da su obrazovanije od muškaraca, uglavnom rade u sektoru obrazovanja, trgovine i socijalne zaštite'', navodi Mihajlović.

Žene čine većinu zaposlenih u obrazovanju 74,2 odsto, zdravstvu i socijalnoj zaštiti 70,8 odsto, stručnim, naučnim i tehničkim djelatnostima 61,3 odsto, trgovini 56,5 odsto, ostalim uslužnim djelatnostima 55,8 odsto i finansijskim djelatnostima i djelatnostima osiguranja 50,1 odsto. Od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine), obrazovanju (10,5 odsto), zdravstvu (devet odsto), uslugama smještaja i ishrane...

,,Žene su uglavnom zastupljenje u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka, ili rade na poslovima koji zahtjevaju manji stepen stručne spreme, odnosno na poslovima koji su manje plaćeni'', kažu iz SSCG. Iz ove organizacije ističu da je najdrastičniji primjer obrazovanje u kojem i pored toga što čine većinu, zapravo su u apsolutnoj manjini što se tiče položaja odlučivanja. S druge strane, najbolje pozicionirane su žene u sudu i tužilaštvu gdje čine oko 60 odsto zaposlenih.

Iz Unije poslodavaca kažu da podaci pokazuju da žene još uvijek bilježe veoma nisko učešće i u biznisu (oko 25%).

,,Podaci iz najnovijeg istraživanja UPCG ukazuju na nesklad između broja visokoobrazovanih žena i njihove nedovoljne zastupljenosti na pozicijama rukovođenja i upravljanja, što govori o tome da se značajan broj kompanija u našoj zemlji još uvijek svjesno odriče znanja, vještina i potencijala tog posebno kvalifikovanog kadra'', kaže Olujić.

Ona objašnjava da osim što se, na taj način, kompanije svjesno odriču i dobrih poslovnih rezultata, kao i brojnih drugih benefita koji mogu nastati angažmanom takvog kadra, treba istaći i da se negativni efekti odbacivanja stručne tj. visoko kvalifikovane radne snage iz korporativne ljestvice kompanija posredno odražavaju i na državu (kroz niži BDP), ali i ukupno crnogorsko društvo (kroz nižu produktivnost i životni standard).

A brojni primjeri poslovne prakse u svijetu, navode iz Unije poslodavaca, pokazuju da kompanije sa većim učešćem žena u odborima direktora imaju za 41% veći povrat kapitala i poslovne rezultate bolje za 56% u odnosu na one kompanije u čijim odborima uopšte nema žena.

Iz Unije poslodavaca kažu da njihova istraživanja pokazuju da su tri najznačajnije barijere za žensko liderstvo u menadžmentu preduzeća u Crnoj Gori to što žene imaju veću odgovornost prema porodici nego muškarci, nemaju dovoljno menadžerskog ili ukupnog radnog iskustva, kao i dodijeljene uloge od strane društva.

SVIJET: Žene zarađuju duplo manje od muškaraca

Prema podacima Eurostata, u 2016. primanja žena su u zemljama EU bila prosječno niža za 16,2% u odnosu na primanja muškaraca za obavljanje istog posla. Najveća razlika je uočena u Estoniji, gdje su muškarci primali čak 25,3% više u odnosu na žene, dok je najmanja razlika zabilježena u Rumuniji, gdje su primanja žena bila 5,2% ispod primanja njihovih kolega.

Globalna statistika je još poraznija. Žene zarađuju upola koliko muškarci, prema Svjetskom ekonomskom forumu (WEF), po kojemu je jaz u platama u 2018. bio 51 odsto.

Žena nema na vrhu, utvrdio je izvještaj, a samo trećina menadžera su žene. Prošle godine na čelu država bilo je samo 17 žena, a 18 odsto ministarskih pozicija u svijetu drže žene, te 24 odsto parlamentarnih mandata u svijetu.

Nijedna zemlja nije zatvorila jaz u platama, prema WEF-u, koji je istraživanje radio koristeći podatke Međunarodne organizacije rada, UN-ovog programa za razvoj i Svjetske zdravstvene organizacije. Island je desetu godinu zaredom na vrhu po svim pokazateljima rodne ravnopravnosti uključujući ekonomske, društvene i zdravstvene. Nordijske zemlje Norveška, Švedska i Finska među vodećim su zemljama, a slijedi Nikaragva na petom mjestu. Na dnu su Jemen, Pakistan, Irak i Sirija.

ŽENE I NEZAPOSLENOST: Uzalud obrazovanje  

Txt: Prema posljednjem popisu iz 2011. žene čine 50,60 odsto stanovinišva, procentualno ih je zapošljeno znatno manje. Prema  podacima MONSTAT-a iz Ankete o radnoj snazi za III kvartal 2018. godine ukupan broj zaposlenih u Crnoj Gori iznosio je 247.200, od čega je 108.300 žena (43,8%) i 138.900 muškaraca (56,2%).

U odgovorima koje je Zavod za zapošljavanje CG dostavio CIN-CG piše da se u njihovoj evidenciji sredinom februara nalazilo 38.605 nezaposlenih lica, od čega su 22.302 žene (57,77%) i 16.303 muškarca (42,23%). Na dan 31.12.2018. godine ukupan broj nezaposlenih je bio 41.378, od čega je 23.944 žene (57,87%) i 17.434 muškarca (42,13%). U Zavodu tvrde da se tokom prošle godine zaposlilo 15.360 lica, od čega je zaposleno 8.867 žena (57,73%) i 6.493 muškarca (42,27%).

Predrag NIKOLIĆ

Nature’s delicate balance disrupted by development spree, Montenegro risks losing an iconic island of 515 hectares and kilometres of sandy beaches. The shrinking of Ada Bojana threatens its unique ecosystem.

Shyqyri Kahari was once sailing the world for living – until his marriage in 1979 brought him back to his hometown of Ulcinj in Montenegro and a job on a triangular-shaped island called Ada Bojana.

Located at the border between Montenegro and Albania, Ada Bojana is flanked by the two-pronged river Bojana, while the Adriatic seafront side is blessed with a 2.9 km sandy beach. The place is popular with kite surfers, nudists, Belgrade's nouveau riche and a growing number of foreign tourists due to favourable winds and good vibes it radiates. Nonetheless the island is shrinking. 

“When I started working, my little house, from which I rented out beach furniture, was 85 metres from the sea,” Kahari, a 76 year old pensioner, recalled. “But today, it’s gone. It would be under water. The beach is 85 metres shorter”. And it’s not only Kahari’s old house.

“The Ada's popular Disko Restaurant used to be about 100 metres away from the sea while today it is literally in the sea,” said veteran tourist guide and Ulcinj publicist Ismet Karamanaga. “We should be alarmed by all of this” he said. “I don’t know whether future generations will live to see the beach on Ada.”

Satellite data confirmation

Schoolchildren in Montenegro are taught that their country is of 13,812 square km in size, bigger than Lebanon or Cyprus, but slightly smaller than the Bahamas. Nevertheless, this land of soaring mountains, bays and beaches is getting smaller by the day.

Some 200,000 m2 of Montenegro’s beaches have already been lost to coastal erosion. Furthermore, building of river dams and reservoirs in the hinterland and stopping and diverting of fords and rivulets that used to feed the coastline with sand and gravel has made things worse. Commercial developments have taken place of the former marshlands thus depriving the sandy shoreline of its natural buttress.

The Balkan Investigative Reporting Network (BIRN) and the Centre for Investigative Reporting of Montenegro (CIN-CG) find out that the authorities’ efforts to halt the erosion have been sporadic and inadequate by far.

Ada Bojana’s retreat is visible to the naked eye.

“Satellite images confirm that Ada’s beach has significantly lost ground to the sea over the last 30 years. while the beach on the  eastern part of the island is virtually gone” said Dzelal Hodzic, the executive of Green Step, an environmentalist NGO.

“The impact of strong southern waves, sea currents, reduced inflow of sediments, sand erosion and callous authorities – all these contribute to ongoing retreat of one of the most beautiful beaches on our coastline,” Hodzic told BIRN/CIN-CG.

Fatmir Gjeka, director of Ulcinj Tourism Office, said: “This should ring alarm bells both in Montenegro and in this city as our greatest resource- the sandy beaches are under imminent threat. We must focus on the causes and fight the erosion”

Unique ecosystem

 

Besides, a very unique ecosystem of Ada Bojana is also under threat as well as the wider area around the mouth of the Bojana River. The island and the nearby Long Beach (12 km of sandy shoreline) that stretches up to the town of Ulcinj are home to some 500 plant species, of which 23 are protected by law.

Some 250 different bird species are present in the area. Most of them are formally protected and 57 species feature in the European Union’s Birds Directive which defines standards of protection and their habitats in Europe. Over 100 different fish species populate the sea and the delta. It is one of the last Mediterranean places with psammophyte- a vegetation unique to dry, sandy habitats.

The Albanian side of the river is included in the 1971 Ramsar List, an international convention on protection of wetlands. The river itself is the third largest tributary on the European part of the Mediterranean.

The genesis of Ada Bojana goes back to mid 19th century when Merito, a Dalmatian ship under Captain Naporeli, sank between two small islands thereby blocking the river’s free flow into the sea and piling up the sediments and sand carried by the river. Around 1882 the island in progress was already visible.

However, the reversal started by construction of several dams and hydro power plants on the main tributary of the Bojana, the river Drim in Albania during the 1960s, 1970s and the early 2010s. Experts estimate that the outflow of deposits into the sea has decreased by about 30%. Moreover the commercial sand extraction had no limit. The Bojana’s flow is also disrupted by waste dumps on its edges and construction of some 600 holiday homes on the Montenegrin bank of the river.

“The dams and reservoirs have altered the Drim river course completely” said Belgrade-based professor Sava Petkovic to daily Vijesti last October. “Thus the depositing of sediments has been disrupted as well”.

Furthermore, back in 2009, the renowned German biologist Martin Schneider-Jacoby (died in 2012) told Vijesti: “It is realistic to expect that Ada will disappear in 50 to 60 years if no action is taken under current circumstances. Optimists say it may happen in 100 years. However, the end is just around the corner”. 

Urge for systematic, coordinated response

 

Nonetheless the authorities have had no response for years except to sit and watch despite the threat to tourism industry which is pivotal to Montenegro’s economy. The government’s Coastal Zone Management Agency of Montenegro warned in July 2018 that the shrinking and vanishing of beaches may have inconceivable consequences for the country’s tourism. However the agency admitted that the efforts against the beach erosion could be labeled as “doing nothing”.

It was stated in National Strategy of Integrated Coastal Zone Management in 2015 that it was impossible to ascertain how quickly the beaches were eroding “due to lack of systematic monitoring”.

Predrag Jelusic, the director of Coastal Zone Management Agency, confirmed that in some parts of Ada Bojana the beach line had receded by 80 metres.“The beach at Ada Bojana is losing ground to the sea at considerable pace” Jelusic told the members of Parliament last December.

Environmentalist groups say that indolence amounts to grave irresponsibility.

Jelena Marojevic, a programme coordinator with Green Home- an environmentalist NGO, said the root of the problem was the water (mis)management in the Drim basin. Civil sectors in both Montenegro and Albania “tried on several occasions to alert the authorities as well as as general public and experts” Marojevic told BIRN/CIN-CG.

Petkovic, in his interview with daily Vijesti, called for a full scale cleaning of the Bojana riverbed “as only that can somewhat halt the beach erosion in Ulcinj”.

Island-turned-peninsula

 

Decades of neglect came to fruition in August 2017. The Bojana could no longer flow into the sea and the island temporarily became a peninsula. The government finally started dredging the riverbed and freeing the passage to the sea. About 5,000 m3 of deposits extracted from the closed river mouth was used to “nourish beaches” in Ada and the Long Beach.

Milutin Simovic, Montenegro’s Minister of Agriculture and Rural Development, said that both Montenegro and Albania would conduct proper water management and increase flood protection.

Hodzic, an Ulcinj-based environmentalist, says that both countries should strive to coordinate their efforts which are essential for ecosystem’s survival there.

 “Spain has succeeded to reclaim its natural beaches in more than 400 locations. Hopefully Montenegro can do the same with the support of the EU.”

Dr Stephan Doempke, a German expert, proposed in 2008 to create a regional park of the River Bojana Delta, “a unique protected region with complex zoning and administration on the local level”. Describing the delta as the most important wetlands in the eastern Mediterranean, Doempke warned that, “if this area is not protected, it will seriously taint Montenegro’s reputation as a tourism-oriented country and ecological state.”

Albania fares no better 

One third of Albania’s seacoast of 427 km is threatened by erosion, according to its Ministry of Tourism and Environmental Protection.

The country’s tourism minister Blendi Klosi said last November that the sea was swallowing an average 20 metres of beach every year. However, near the border with Montenegro the sea has washed off some 400 metres of shoreline  over last 15 years.

“The sea is chipping off the shore,” Sherif Lushaj, an environmental expert at Tirana’s Polis University, told Albanian Top Channel TV. “This is nature taking revenge against human destruction of nature”.

Klosi said the European Commission, the EU’s executive arm, expected Albania, Montenegro and Croatia to come up with a joint project to protect the coastline.

Fears of flood every year

About 400,000 people live on both sides of the border. The fear of the Bojana spilling over is real. Sometimes the floods occur twice a year, inflicting huge damage to properties and farmlands south of Skadar in northern Albania, and a part of the municipality of Ulcinj in Montenegro.

“Apart from the problem of beach erosion, we saw the clogging of the estuary last year when the Bojana could not flow into the sea. Moreover the frequent floods in the area hint to inadequate response and efforts” said Marojevic. “It seems that the authorities rather focus on how to deal with the consequences then with the causes. Such reasoning and approach will cost us a lot at the end of the day”.

The 2020 Strategic Development Plan of the Ulcinj Municipality envisages regulation of the riverbed and construction of levees to protect from flooding.

 

Mustafa CANKA