Ukoliko se nešto ne preduzme, Crna Gora će ostati bez čuvenog ostrva koje se prostire na 515 hektara i bez kilometara najljepših pjeskovitih plaža, što bi dovelo do katastrofalnih ekoloških posljedica za rijetke vrste biljaka, riba i ptica, ali i nanijelo ogromnu štetu turizmu.

Ulcinjanin Šućurija Kahari je do 1979. godine plovio svjetskim morima. Nakon ženidbe, vratio se u rodni grad i zaposlio u turističkom naselju na ostrvu trouglastog oblika – Adi. Dvije strane zapljuskuje rijeka Bojana, a južni dio ostrva, dužine 2,9 kilometara je predivna pjeskovita plaža na obali Jadranskog mora.

„Kućica gdje sam izdavao mobilijar za plažu, bila je udaljena 85 metara od mora. Danas je nema, jer bi bila u vodi. I plaža se smanjila za 85 metara“, kaže 76-ogodišnji Ulcinjanin.

Njegovu priču potvrđuje i dugogodišnji turistički vodič i publicista Ismet Karamanaga. „Popularni restoran ‘Disko’ bio je stotinak metara od mora, a danas je bukvalno u vodi. Ne znam da li će naredne generacije doživjeti da vide plažu na Adi”, kaže Karamanaga, koji je osamdesetih godina prošlog vijeka radio na ostrvu.

Crnogorski đaci uče da je površina njihove zemlje 13.812 kvadratnih kilometara. Ali, teritorija se svakodnevno smanjuje. Erozija nagriza najljepši dio, plaže na Jadranu. Tome doprinose i aktivnosti ljudi.

Pored alarmantne situacije na Adi, zbog intenzivne gradnje posljednjih godina Crnoj Gori već sada nedostaje oko 200.000 kvadrata plaža. Posebno su ugrožena mjesta gdje su investitori u zaleđu zatvorili ili preusmjerili potoke koji su „prihranjivali“ plaže pijeskom i šljunkom.

Mjere i koraci koji se preduzimaju da se taj proces zaustavi su još sporadični i nedovoljni, pokazuje istraživanje Balkanske istraživačke mreže (BIRN) i Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG)

Proces sužavanja, već se može vidjeti golim okom, jer je zahvatio i istočni dio Velike plaže, koja vodi od Ade prema Ulcinju. „Za sve nas u Crnoj Gori, a posebno za Ulcinj, čiji su najveći resurs upravo pjeskovite plaže, ovo bi trebalo da bude alarm“, kaže direktor lokalne Turističke organizacije Fatmir Đeka.

Nestajanje Ade proizvodi i druge ozbiljne posljedice. Šira okolina ušća Bojane jedinstveni je ekosistem. Na Velikoj plaži i Adi raste oko 500 vrsta biljaka, od kojih su 23 zakonom zaštićene. Procjenjuje se da ima oko 250 vrsta ptica. Većina je zaštićena nacionalnom regulativom, a 57 se nalazi na Ptičijoj direktivi - dokumentu EU iz 1979. godine koji definiše standarde zaštite i očuvanja divljih ptica i staništa. To je glavno sredstvo EU za zaštitu prirode u zemljama koje su kandidati za prijem.

Na ovom području registrovano je 107 vrsta ribe. Delta Bojane predstavlja jednu od posljednjih zona u Mediteranu sa očuvanom vegetacijom psamofita, biljaka koje rastu na suvim pjeskovitim područjima, uz ostala staništa u zaleđu,  koja imaju međunarodni značaj.

Veći dio Bojane predstavlja međudržavni vodotok. Područje Skadarskog jezera i rijeke Bojane je na albanskoj strani uvršteno na Ramsarsku listu, međunarodnu konvenciju iz 1971. godine o zaštiti močvara. Po količini vode koju unosi u more, Bojana je na trećem mjestu na evropskom dijelu Mediterana.

Ravnotežu su prvo poremetile brane u Albaniji

Stara je istina, da se u načinu na koji je nešto stvoreno krije mogućnost za njegovo uništenje. Prema istorijskim podacima, 1858. godine na ušću Bojane u more potonuo je brod „Merito“, vlasništvo Antuna Alegretija iz Trogira, kojim je upravljao kapetan Naporeli. Brodska olupina je zajedno sa dva obližnja otoka zadržavala rječne nanose i formirala ostrvo koje je počelo da se nazire 1882. godine.

Dokumenta iz Arhiva u Skadru pokazuju da je tokom zime 1858/59. godine Drim promijenio tok i od tada se jedan krak uliva u Bojanu. On ima dominantan uticaj na hidrološke karakteristike Bojane. Formiraju ga Crni i Bijeli Drim čija su izvorišta u Makedoniji i na Kosovu, a spajaju se u Albaniji. Jedinstveni hidrološki sliv površine oko 20.000 kvadratnih kilometara zahvata i velika jezera na Balkanu (Skadarsko, Ohridsko i Prespansko) i teritoriju pet država: Crne Gore, Albanije, Kosova, Makedonije i Grčke.

Nanos koji je stizao u zonu ušća Bojane se, pod dejstvom morskih struja, taložio duž morske obale stvarajući prekrasnu plažu. Sitni tamni pijesak punio je plićake, kao što je Mala plaža, ispred ulcinjskog Starog grada.

Dok je postojala ravnoteža između nanosa koje je Bojana donosila i prirodne erozivne moći talasa, obale i plaže su bile stabilne. Ona je poremećena gradnjom tri brane i tri velike hidrocentrale na Drimu u Albaniji (Vau i Dejes, Fierza i Komani) 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka. Početkom ove decenije izgrađene su još dvije (Ašta 1 i Ašta 2). Prof. dr Dimiter Dora sa Univerziteta „Luigj Gurakuqi” u Skadru utvrdio je u jednom naučnom radu da je nakon toga nanos u more smanjen i do 30 odsto.

U Nacrtu temeljne studije za osnivanje Regionalng plana delte Bojane, koji su 2008. godine izradili njemački eksperti, konstatuje se da se „od sredine osamdesetih godina 20. vijeka vodeni režim značajno promijenio zbog hidroelektričnih rezervoara, obilnog uzimanja vode radi navodnjavanja na albanskoj strani i plavljenja Bojane i sedimentne naslage su se smanjile, a uz to i more polako erodira istočni dio obale“.

„Satelitski snimci potvrđuju da je za tridesetak godina plaža na Adi smanjena za oko 80 metara, dok na istočnom dijelu ostrva, praktično ne postoji”, kaže ulcinjski ekolog, izvršni direktor nevladine organizacije „Zeleni korak” Dželal Hodžić.

Ovakvom stanju doprinjelo je i to što su firme, koje su pobjeđivale na tenderu Uprave za vode, umjesto na račvanju, pijesak ogromnim bagerima vadile na ušću gdje je jednostavnije. Prema riječima Hodžića, neselektivno je vađen i iz korita Drima kod Skadra.

Korito Bojane sada može da primi 2,5 puta manje vode nego prije tri decenije. Postalo je i deponija otpada, pa nije plovno cijelim tokom. Na desnom kraku, sa crnogorske strane, napravljeno je oko 600 kućica za odmor.

Na ove posljedice upozorio je prije više od deset godina prof. dr Sava Petković iz Beograda. „Stvaranjem velikih akumulacija u potpunosti je izmijenjen prirodan režim rijeke Drim. Samim tim, značajno je promijenjen i režim nanosa, jer se zadržava u tim akumulacijama”, kazao je on i istakao da na to, osim prirodnih, značajno utiču i antropogeni faktori. 

To se najbolje vidi u Albaniji, na starijem ušću rijeke Drim, kod Lješa, gdje je linija obale u kopno u posljednjih 150 godina ušla oko 400, a u zoni ušća lijevog rukavca Bojane more je odnijelo čak 500 metara obale.

Čuveni njemački biolog dr Martin Šnajder-Jakobi (1956-2012) izjavio je „Vijestima“ 2009. godine da je „realno očekivati  da će ako se ništa ne preduzme povodom ovoga, za 50 do 60 godina Ada potpuno nestati“. „Optimisti će reći da je to moguće za sto godina, a to je sjutra”, rekao je jedan od najboljih poznavalaca delte Bojane.

Strategija: Ne činiti ništa

U Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom navodi se da bi „smanjivanje ili nestanak pojedinih plaža u Crnoj Gori kao posljedica intenzivnih erozivnih procesa mogao imati nesagledive negativne efekte na razvoj turizma“.

„Dosadašnja praksa u borbi protiv erozije plaža je skoro u potpunosti odgovarala strategiji ‘ne činiti ništa‘”, ističe se u dokumentima te državne kompanije koja je od 2004. godine počela monitoring obalnih procesa na plažama na području Budve (Mogren, Pržno, Petrovac), dvije godine kasnije i u Sutomoru, a od 2007. godine i na Svetom Stefanu.

„Problem erozije obale Ade Bojane primijećen je prije nekoliko godina. U konsultacijama sa domaćim, pa i međunarodnim ekspertima, konstatovano je da je proces erozije obale Ade, po prirodi potpuno različit od erozije tzv. džepnih plaža kakve su Mogren, Pržno, Petrovac i Sutomore”, kazali su iz tog javnog preduzeću za BIRN/CIN-CG.

Direktor Morskog dobra Predrag Jelušić potvrdio je u parlamentu na sjednici Odbora za turizam krajem decembra prošle godine da se „dešava značajan gubitak plažnih površina na prostoru Ade Bojane. Čak negdje i do 80 metara”.

“Upravo sada, kada imamo priču oko turističke valorizacije ovoga prostora, značajan nedostatak kupališnog prostora –četiri  puta veći nego prije 20 godina – može i te kako da tangira cijelu aktivnost ”, rekao je Jelušić najavljujući projekte za zaustavljanje ovog procesa.

U Nacionalnoj strategiji integralnog upravljanja obalnim područjem Crne Gore iz 2015. godine se konstatuje da ,,ocjene o intenzitetu dejstva erozije na plaže nije moguće dati zbog nedostatka sistematskog praćenja obalnih procesa”. Nevladine organizacije smatraju da nije bilo razumijevanja i adekvatne reakcije nadležnih, te da je odavno trebalo utvrditi realno stanje. ,,Država bi trebalo da pristupi sistematskoj zaštiti, jer valjda niko razuman ne misli da je moguć turizam bez plaža i ljepote koja nestaje pred našim očima", kaže Hodžić.

Koordinatorka nevladine organizacije „Green home” Jelene Marojević, kaže da su, u saradnji sa kolegama iz Albanije, pokušavali da skrenu pažnju na probleme integralnog upravljanja slivovima Drima i Skadarskog jezera. „Široj javnosti i naučnoj zajednici ukazivali smo na to organizujući zadnjih pet godina kampove i edukativne ‘Dane Drimskog sliva’ ”, kazala je ona za BIRN/CIN-CG.

Problem su konstatovale i akademije nauka Albanije i Crne gore, koje su 2005. godine pokrenule zajednički projekat i ocijenili da je nepovoljni hidrološki režim Skadarskog jezera i rijeke Bojane postao glavna prepreka za racionalno korišćenje potencijala cijelog regiona.

Prema riječima profesora Petkovića, uspostavljanje protočnosti desnog rukavca Bojane samo je jedan od uslova. „Neophodno je preduzeti obimne radove na uspostavljanju protočnosti na cjelokupnoj dužini rijeke, odnosno čišćenje korita od Skadarskog jezera do ušća, jer se samo povećanjem dotoka rječnog nanosa može djelimično zaustaviti proces erozije plaža na ulcinjskoj rivijeri“, kazao je on „Vijestima“.

Alarm - kada se Ada pretvorila u poluostrvo

Da je ovo područje decenijama zapostavljano govori i to što je 2017. godine došlo do zatvaranja desnog ušća Bojane, a Ada nakon 135 godina postala poluostrvo. Ovim krakom oticalo je samo oko tri odsto vode, pa je sredinom prošle godine počelo ispumpavanje viška materijala i produbljivanje dna na mjestu gdje se rijeka račva. Sada tu protiče oko 10 odsto ukupne količine vode, a po ugovoru Crne Gore i Albanije, trebalo bi duplo više.

„Dnevno se izvadi po 1.500 kubika vrijednog materjala. Vidjećemo da li on ima građevinsku vrijednost, ali sigurno ima za prihranjivanje plaža. Od evidentnog problema koji je nastao kroz duži niz godina, čini mi se da ulazimo u novu aktivnu poziciju, u kojoj država počinje da djeluje promišljeno, projektno, u saradnji sa lokalnom samoupravom“, kazao je početkom jula u Ulcinju crnogorski potpredsednik vlade i ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja Milutin Simović.

Nedjelju ranije, u Skadru su funkcioneri dvije vlade potpisali Sporazum o međusobnim odnosima u oblasti prekograničnog upravljanja vodnim resursima.

„U pitanju su aktivnosti koji se tiču kvaliteta voda, zaštite od poplava, uređivanja i održavanja vodotoka, intenzivnije razmjene informacija i pronalaženja fondova za finansiranje tih aktivnosti“, rekao je Simović.

„Nadajmo se da će ovo biti prekretnica u odnosu prema jedinstvenim ljepotama delte Bojane. Bez razumijevanja kompletne problematike i saradnje Crne Gore i Albanije ne može se obezbijediti integralan pristup upravljanja vodama u slivu te rijeke, zaštititi ovaj jedinstveni ekosistem i omogućiti bolju valorizaciju“, dodaje ekolog Hodžić.

On kaže da je potrebno iskoristiti mogućnosti korišćenja fondova EU i drugih donatora, jer je riječ o ulaganjima desetina miliona evra. „Ako je Španija uspjela da na više od 400 lokacija revitalizuje prirodne plaže, valjda i Crna Gora može da obnovi svoje uz podršku EU”, ističe Hodžić.

Od parka samo studija

„Mješavina prirodnih područja i obradivih površina, različiti zahtjevi za zaštitu i održivo korištenje prirodnih resursa, specifičan etnolingvistički karakter regiona, strategije i neophodnosti za ekonomski razvoj, pozivaju na osnivanje jedinstvene zaštićene regije sa kompleksnim zoniranjem i administracijom na lokalnom nivou, što je po crnogorskom zakonu regionalni park“, rekao je njemački ekspert dr Stephan Doempke predstavljajući prije 11 godina plan za osnivanje „Regionalnog parka delta Bojane“.

Prema njegovim riječima, delta Bojane je najvažnija prirodna močvara na istočnom Mediteranu koja se odlikuje raznolikim kompleksom jedinstvenih i ugroženih prirodnih i kulturnih pejzaža, staništa i vrsta.

„Ne zaštiti li se taj prostor, ozbiljno bi se ugrozio ustavni status Crne Gore i njena međunarodna reputacija turističke zemlje i ekološke države”, rekao je Doempke.

Izradu studije finansirala je Svjetska banka, ali je ona ostala mrtvo slovo na papiru.

Karamanaga u intervjuu za BIRN/CIN-CG kaže da treba brzo djelovati, sa obje strane Bojane i da „ne smije sve ostati na sastancima i potpisanim sporazumima“.

„Zbog zaštite i unaprijeđenja cijele delte Bojane, treba ići, konkretnim i sigurnim koracima, ka formiranju jednog evroregiona.“, zaključuje on.

Obje države su i prije sedam godina prihvatile Protokol o integralnom upravljanju obalnim prostorom Sredozemlja. Dokumentom se traži da „zemlje potpisnice učine značajne napore u cilju sprječavanja ili ublažavanja efekata erozije obala“. Crna Gora i Albanija su se obavezale da će preduzeti mjere da se održi ili revitalizuje prirodni kapacitet obala, kao i da će se u obzir uzeti i uticaj podizanja nivoa mora usljed klimatskih promjena.

Da nema pomaka u tom dijelu, vidjelo se sredinom marta prošle godine kada su orkanski jugo i veliki plimni talas praktično potopili Veliku plažu i Adu.

Zbog toga je i oticanje Bojane bilo otežano, što je dovelo do rasta vodostaja.

Nije bolje ni u Albaniji

Od 427 km albanske obale, trećina je ugrožena erozijom, saopšteno je iz Ministarstva turizma i zaštite životne sredine Albanije.

Ministar Blendi Klosi je rekao da se bilježi trend prema kome more svake godine u prosjeku odnese po 20 metara plaža, dok je u neposrednoj blizini granice sa Crnom Gorom, kod Medove (Shëngjin), za 15 godina nestalo čak 400 metara obale.

„More struže obalu. To je osveta čovjeku koji uništava prirodu“, izjavio je za albansku TV „Top Channel“ ekspert za okolinu sa Univerziteta „Polis“ u Tirani Šerif Lušaj .

Klosi je izjavio da se vladine institucije Albanije, Crne Gore i Hrvatske dogovaraju da Evropskoj komisiji predstave zajednički projekat, jer je jadranska obala evropsko bogatstvo.

Strah od poplava

Oko 400.000 ljudi, s obje strane granice, svake godine strahuje od poplava u delti Bojane. One se ponekad dešavaju i dva puta u toku godine što nanosi ogromnu štetu imovini i plodnom području. Za potpunu dekontaminaciju je potreban duži period i značajna sredstva.

Hiljade hektara plodne zemlje bude pod vodom južno od Skadra, dakle i veliki, plodni dio Ulcinja. Poplave su i oko Skadarskog jezera, zato što tada moćni Drim otežava isticanje Bojane iz jezera, pa u njemu naraste nivo vode i plavi okolna područja.

„Pored problema erozije plaža, slučaj zatvaranja ušća Bojane u more, kao i česte poplave na ovom području pokazatelj su da se slivom upravlja na neadekvatan i neplanski način, uz potpuno odsustvo integralnog pristupa, baznih studija i podataka. Prednost se daje saniranja štete, a ne dobrom planiranju, a to košta mnogo više”, kaže Marojević.

U Strateškom planu razvoja Ulcinja do 2020. godine predviđa se uređenje korita rijeke i izgradnje nasipa, kako bi se spriječile poplave i degradacija delte Bojane.

Mustafa CANKA
slobodni novinar iz Ulcinja

Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu zagađenju vazduha. Vlasti i zagađivači stalno odlažu mjere koje bi trebalo da promijene stanje

Zbog dramatično zagađenog vazduha, 10 puta više od dozvoljenog, produžen je školski raspust, uveden besplatan gradski prevoz, udvostručene cijene parkinga, kako bi se manje koristili automobili, a preporučeno je da na posao ne idu stariji i ljudi s hroničnim bolestima.

Zabrinuta za zdravlje stanovništva, krajem januara Vlada u Skoplju preuzela je pomenute mjere.

Crnogorska Vlada nije posegla za ovakvim mjerama, niti za bilo kojim, iako je u Podgorici tokom decembra vazduh bio zagađen 18, a u Pljevljima čak 29 dana. Krajem novembra instrumenti Ekotoksikološkog zavoda izmjerili su u Pljevljima rekord – 23 puta veće zagađenje od dozvoljenog.

Vlada i najveći zagadjivači, uz prebacivanje odgovornosti jednih na druge i nalaženje novih proceduralnih i drugih razloga, nikako da počnu sa strateškim projektima smanjenja zagađenosti vazduha, dok se zdravlje stanovništva dramatično pogoršava. Pljevlja su zato rekorder i po iseljavanju. Zagađenost vazduha ozbiljan je problem i u Podgorici i Nikšiću – pokazalo je istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN-CG) i Monitora.

Proračuni Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) pokazuju da šest odsto svih smrti u Podgorici, 12 odsto u Nikšiću i 22 odsto u Pljevljima mogu da se pripišu posljedicama zagađenja vazduha iznad vrijednosti koje propisuje  ova institucija. „Podaci iz studije za ova tri grada ukazuju na to da je više od 250 prijevremenih smrtnih slučajeva, 140 hospitalizacija godišnje, kao i niz drugih zdravstvenih posljedica povezano sa izlaganjem česticama čiji nivo koncentracija prelazi vrijednosti date u Vodiču SZO za kvalitet vazduha'', kazali su iz Instituta za javno zdravlje Crne Gore.

U ovoj ustanovi navode da je godišnja stopa prijevremene smrtnosti povezana sa izlaganjem zagađujućim česticama u Crnoj Gori i do 60 puta veća od tragičnih posljedica saobraćajnih nezgoda. Veća je i do 20 puta od smrtnosti usljed bolesti digestivnog sistema.

U odgovorima na pitanja CIN-CG/ Monitor, Institut se poziva na podatke iz studije Uticaj zagađenja vazduha na zdravlje u Crnoj Gori, koja je objavljena 2016. godine, a sačinio ju je ekspert SZO dr Michal Krzyzanowski, gostujući profesor Kings koledža u Londonu.

Vrijednosti visoko kancerogene materije benzo(a)pirena u PM 10 česticama (prečnika manjeg od 10 mikrometara) prelaze dozvoljene granice do 15 puta. Ovaj policiklični aromatični ugljovodonik koji se nalazi u katranu Međunarodna agencija za istraživanje raka uvrstila je u prvu grupu kancerogenih materija. Izaziva tumore ovarijuma, limfnih čvorova, dojke, jetre, probavnog trakta, pluća i leukemiju.

Izlazak na sopstveni rizik

Rekordna zagađenja vazduha Pljevlja, već godinama, stavljaju, na listu SZO, u deset najzagađenijih gradova u Evropi. Pljevljaci  tokom jeseni i zime šetaju na sopstveni rizik. Preporuke Instituta za javno zdravlje su da se ne izlazi na otvoreno, naročito djeci i mladima ,,pratikovati aktivnosti u zatvorenim prostorima u kućnim uslovima'', a u školama i vrtićima fizičko vaspitanje u zatvorenom prostoru.

Iz Agencije za zaštitu životne sredine za CIN- CG/Monitor kažu da vazduh u Crnoj Gori dominantno zagađuju ,,produkti sagorijevanja čvrstih goriva za grijanje prostorija, uz emisije iz saobraćaja, jer ima gotovo 200.000 registrovanih motornih vozila čija je prosječna starost preko 14 godina, kao i emisije iz industrije i pratećih grana, u prvom redu TE Pljevlja, Rudnika uglja Pljevlja i Željezare Toščelik iz Nikšića''. Ističu i da meteorološki uslovi, u velikoj mjeri utiču na kvalitet vazduha“.

„Problem sa vazduhom imaju i Tetovo, Prilep, Skoplje, Zenica, Tuzla, Sarajevo, Užice... Možemo ih staviti u istu ravan kada je riječ o PM 10 i PM 2,5 česticama. Ali, ako pričamo o drugim hemijskim elementima, o azotu, sumpor–dioksidu, torijumu, uranu, i ostalome u tim nalazima, onda se Pljevlja ne mogu porediti ni sa jednim gradom'', kaže Milorad Mitrović, izvršni direktor NVO Breznica.

Pozivajući se na podatke lokalnih zdravstvenih ustanova,on je krajem aprila prošle godine upozorio da je za četiri mjeseca 35 žena iz Pljevalja starosti između 35 i 50 godina operisalo karcinom dojke. ,,Samo u aprilu 11 žena je operisano“.

Mediji su prije nekoliko godina objavili priču o 11 članova šire porodice iz Pljevalja koji su za godinu dana umrli od kancera, uglavnom pluća. Doktorka pedijatrije Vesa Ječmenica, koja je preminula 2015. godine, tvrdila je još 2012. godine da u Pljevljima dolazi do mutacije genskog materijala, pa je kroz generacije, osim rasta malignih oboljenja, povećan i broj urođenih anomalija,

U 2017. godini,  prema Izvještaju epidemiološke službe u Pljevljima je registrovano 395 prvih posjeta ljekaru zbog maligniteta. U Institutu nemaju preciznu statistiku. Objasnili su da Nacionalni registar malignih neoplazmi raspolaže podacima o broju novoregistrovanih slučajeva kao i o broju umrlih od raka. Prema tim podacima, u Pljevljima je tokom 2013. godine novoregistrovanih slučajeva obolijevanja od raka bilo ukupno 175 - među muškarcima 93 i 82 kod žena. ,,Zbog metodoloških zahtjeva podaci za 2014. godinu su u fazi obrade’’, kazali su iz Instituta.

,,Prema evidenciji Centra za razvoj zdravstvenog sistema Instituta u 2017. godini u Opštoj bolnici Pljevlja je bilo 197 bolničkih otpusta zbog tumorskih oboljenja, a godinu ranije 162.  U 2009. godini je bilo 154 bolničkih otpusta sa dijagnozom iz ove grupe bolesti. Broj otpusta nužno ne mora da se poklapa sa brojem liječenih, jer se isti pacijent može bolnički liječiti više puta tokom godine zbog iste dijagnoze/stanja’’, odgovorili su iz Instituta. Objašnjavaju i da bi registrovane slučajeve po gradovima trebalo posmatrati uz niz ograničenja, jer adrese pacijenata u bazi Fonda zdravstva često nijesu ažurirane, pa postoji određenih broj pacijenata koji onkološku terapiju  prima u nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi ili van Crne Gore.

Toplana, konačno?

I najnovijim refrenom iz vlasti, naglašava se da ,,Vlada i nadležne institucije ulažu napore u unaprijeđenje stanja kvaliteta vazduha u cijeloj Crnoj Gori sa posebnim osvrtom na Pljevlja.“

„Prije svega, misli se na izgradnju mini toplane i toplifikacije Pljevalja, kao i na unaprjeđenje državne mreže za praćenje kvaliteta vazduha, koju nadograđujemo u okviru projekta Jačanje kapaciteta za upravljanje kvalitetom vazduha u Crnoj Gori, koji se finansira kroz predpristupnu podršku Evropske unije (IPA)'', kažu za CIN-CG/Monitor iz Agencije za zaštitu prirode i životne sredine.

Iz EPCG najavljuju da će u poboljšanje zaštite životne sredine uložiti 60 miliona eura, dok iz Rudnika uglja tvrde da godišnje troše više od 10 miliona eura.

U Agenciji navode da se toplifikacija Pljevalja smatra trajnim rješenjem problema u urbanom gradskom jezgru, pod uslovom da većina postojećijh individualnih ložišta bude uključena u toplovodnu mrežu. O ovom projektu koji bi koštao najmanje 20 miliona eura, govori se godinama. Predsjednik Opštine Mirko Đačić obustavio je u februaru prošle godine tender za gradnju toplane, jer nije bilo ispravnih ponuda. Uoči proljećnih lokalnih izbora 2018. opštinski čelnici i Vladini funkcioneri govorili su da će benefite kratkoročnih i dugoročnih mjera smanjenja zagađenja Pljevljaci osjetiti već tokom izborne godine. Nakon što su osvojili vlast, izgradnja toplane nije počela, iako je Direkcija javnih radova u julu potpisala ugovor s izvođačem radova, pljevaljskom firmom Tim company, ali još nije dobila dozvolu za gradnju od Ministarstva održivog razvoja i turizma.

,,Očekujemo da nam MORT tokom ove nedjelje izda dozvodu’’, kazao nam je Mervan Avdović, potpredsjednik Opštine Pljevlja. Ne precizirajući rokove, on ocjenjuje, da će nakon toga radovi teći brzo.

Čak iako tokom ove godine bude otvorena nova toplana, problem neće biti potpuno riješen. ,,Napori Opštine i države da se smanji zagađenje vazduha u Pljevljima postoje u određenoj mjeri, ali druga je priča što nijesu pogodili metu'', kaže Vaso Knežević, inženjer pejzažne arhitekture i ekološki aktivista iz Pljevalja.

On smatra da Pljevljima nedostaje strategija energetske efikasnosti: ,,To je isto kao da osobi sa slabim plućima i lošim imunitetom dajete da puši, konzumira alkohol i nezdravu hranu. Svi oni koji zagađuju vazduh moraju da budu svjesni da je pljevaljska kotlina ta osoba, i da bi trebalo da što manje vrše pritisak na ovu sredinu''.

Knežević objašnjava da bi za svakog od zagađivača trebalo da postoje mjere za smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu. „ Za Rudnik, to je rekultivacija jalovišta Jagnjilo i smanjenje negativnih uticaja rada rudarskih mašina zbog čega prašina iz kopa prekriva pljevaljsku kotlinu. U Termoelektrani je to ugradnja filtera za odsumporavanje i sanacija šljakišta Maljevac. Sagorijevanje uglja u individualnim ložištima može da se riješi postepenom zamjenom energenata do totalne zabrane korišćenja uglja. Toplifikacija je kao rješenje prepoznata prije 30 godina, ali do danas nije realizovana'', ističe Knežević.

Mitrović podsjeća da nadležni često ističu i nepovoljnu klimatsku i geografsku poziciju, jer je grad okružen brdima i nema provjetravanja. „To je tačno, ali ko je zatvorio grad u kotlinu. Ljudi iz Rudnika su više od 120 miliona tona materijala iznijeli iznad grada i poremetili ružu vjetrova. Nema više sjevernog vjetra koji je čistio grad'', objašnjava Mitrović.

On navodi da deponija Čulina guka, ide obodom grada i i sprečava strujanje vazduha. Mala i velika Pliješ, takođe sa južne strane zatvaraju grad. „Rudnik uglja mijenja reljef i naše uslove života. Ostali su napušteni kopovi u Šumanama i Borovici, stvaraju vještačka jezera, ostavljaju iza sebe pustoš koja izgleda kao površina Marsa. A oni o tome pričaju kao o nekom brzom napretku'', navodi Mitrović.

Ko može, bježi što dalje

Ugalj je jeftin, kaže on, kada u cijenu ne ulazi saniranje uništene životne sredine. ,,Ali je preskup, kada to preračunate u prijevremene smrti, izgubljene radne sate i novac za liječenje stanovnika Pljevalja“.

U izvještaju o poglavlju EU o životnoj sredini, Koalicija 27, koja okuplja najznačajnije NVO koje se bave ekologijom, se navodi: „Planovi lokalnog kvaliteta vazduha za opštine Bar, Cetinje, Berane i Bijelo Polje nijesu pripremljeni, iako je trend povećanja zagađenja evidentan. Implementacija Lokalnog plana za Pljevlja nije na zadovoljavajućem nivou, zbog činjenice da konkretni rezultati nijesu evidentni i nivo zagađenja je ostao isti kao i prethodnih godina. Zdravlje građana nije postavljeno kao prioritet...''

Pljevljaci odavno ne vjeruju obećanjima pa se sele, bježeći i od zdravstvenih rizika. Monstat, posljednju deceniju, bilježi negativan migracioni saldo iz ovog grada. I po negativnom prirodnom priraštaju Pljevlja su na prvom mjestu u Crnoj Gori - broj preminulih je za 144 veći od rođenih.

Prve sedmice februara, na sjednici Skupštine opštine Pljevlja većina, koju čine odbornici DPS, Socijaldemokrata i Bošnjačke stranke, odbila je predlog cjelokupne opozicije o hitnim mjerama za rješavanje problema zagađenosti vazduha. Bilo je predloženo da Opština tuži Vladu zbog izostanka saglasnosti na odluku o utvrđivanju naknade za zaštitu i unapređenje životne sredine, te da se traži od nje, EPCG i Rudnika uglja da do 30. marta potpišu memorandum kojim će se precizno definisati dinamika uspostavljanja kvaliteta vazduha, vode i zemljišta u skladu sa standardima EU.

Većina je usvojila je svoje zaključke, kojima se daje podrška započetim aktivnostima Vlade. Opozicija je naglasila da bi bilo tačnije da su ih nazvali – Zaključci o ohrabrivanju zagađivača da nastave sa trovanjem.

Truju i grube i fine čestice

Prema podacima Instituta za javno zdravlje takozvane grube PM10 čestice povećavaju učestalost respiratornih bolesti i dovode do povećanja stope smrtnosti. One izazivaju ili osnažuju astmu, bronhitis i druga oboljenja pluća.

Važeća regulativa u EU, kao i crnogorska, propisuje srednju dnevnu vrijednost za PM10 od 50 mikrograma po metru kubnom (µg/m³) koja ne smije biti prekoračena više od 35 dana godišnje. Zvanična statistika pokazuje da su od 2011. do 2018. godine prekoračenja srednjih vrijednosti ovih čestica u Pogorici bila od 64 do 89 dana godišnje, u Nikšiću od 104 do 147, a u Pljevljima od 144 do 217 dana.

Srednja godišnja vrijednost koncentracije PM 10 čestica ne bi smjela da pređe graničnu vrijednost od 40 µg/m³.  U Podgorici je ona svake godine na granici 37,38, a 2015. je iznosila 41,91 µg/m³. U Nikšiću je od 43 do 62, dok u Pljevljima te vrijednosti idu i do 99,81 µg/m³, kako je zabilježeno 2015. godine.

Povećanje srednje godišnje vrijednosti „finih“ PM 2,5 čestica (prečnika manjeg od 2,5 mikrometra), zabilježeno je u Nikšiću i Pljevljima. Propisana granična vrijednost je 25 mikrograma po metru kubnom. U Nikšiću je često na granici, dok u Pljevljima svake godine prelazi 40 mikrograma, što ga svrstava u najzagađenije gradove Evrope.

EPCG: Planiraju, predviđaju...

Iz Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) za CIN CG/Monitor kažu da se trude da, u skladu sa mogućnostima,  u kontinuitetu realizuju  projekte koji su usmjereni na ,,povećanje sinergije između energetskih objekata i životne sredine''.

Navode da su u 2013/14. godini realizovali projekat stabilizacije brane deponije Maljevac, a u postupku je eksproprijacija zaštitne zone. Projekat rekultivacije na Maljevcu vrijedan je gotovo 20 miliona eura. Za ekološku sanaciju prvog bloka TE Pljevlja predvidjeli su oko 40 miliona eura. „Idejnim projektom planirano je i niz postrojenja koja će smanjiti sadržaj oksida sumpora i azota u dimnim gasovima, zatim  izgradnja postrojenja za tretman otpadnih voda, postrojenje sa novim sistemom suvog transporta pepela, šljake i hemijskog gipsa, kao i uklanjanje azbestnog materijala sa rashladnog tornja'', odgovorili su iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG.

U Rudniku uglja AD Pljevlja tvrde za CIN CG/Monitor da redovno kontrolišu otpadna ulja i maziva, a u ljetnjem periodu, zbog prašine za polivanje puteva vodom potroše 150.000 eura. Početkom 2018. godine proradio je taložnik za prečišćavanje voda iz kopa Potrlica na Ćehotini, a vrijednost radova je viša od 280.000 eura.

,,Redovno vršimo ispitivanja. Ukupni trošak ispitivanja kvaliteta vazduha i vode u posljednjih pet godina je iznosio oko 104.000 eura'', kažu iz Rudnika uglja.

Najviše novca, 10 miliona eura godišnje, odlazi na obnovu, iako, kažu, ,,teško je razdvojiti rekultivaciju od procesa proizvodnje jer idu ruku pod ruku''.

Predrag NIKOLIĆ

“The entire privatisation sale of the national Electricity Utility of Montenegro (EPCG) to the Italian A2A company, along with minority stocks of the privatisation investment funds to the Italian A2A, was directly steered by then Prime Minister Milo Djukanovic and his cabinet confidant Branimir Gvozdenovic” says Dusko Knezevic in his interview with CIN-CG & Vijesti. Knezevic’s Atlas Mont Fund had 3.8 million EPCG shares in its portfolio. Montenegro lost over €100 million in the sale of EPCG, whereas a London-based offshore company River Financial Trading Limited (whose owners remained anonymous) stashed a whopping commission.

CIN-CG & Vijesti obtained documents which show that the tender for the EPCG controlling stake of shares was a mere simulation as A2A was already privileged over other bidders in the midst of the tender process, since it was allowed to acquire 15% of EPCG shares owned by four privatisation investment funds before the deadline for submission of bids for the state owned stake.

Dusanka Jeknic as an intermediary?

“All activities on behalf of the London-based intermediary company River which charged € 7 million for brokering the sale of EPCG shares of privatisation investment funds were steered by Dusanka Jeknic. She directly talked to me about the commission that Atlas Fund was to pay to River Ltd. Her cousin Damir Dado Asovic who lived in Milan, was the authorised representative of River Ltd.“ stated Knezevic

Other minority shareholders had already claimed for a long time that top ruling party (DPS) officials were behind the whole transaction that helped the bank of the Djukanovic's family come out of big trouble. The Italian media claimed that the EPCG handover was directly agreed between Djukanovic and then Prime Minister Silvio Berlusconi during his official visit to Montenegro which took place several months before the EPCG privatisation.

This is how it all happened: River Ltd. was imposed upon investment funds as a broker to sell their shares to the pre-selected buyer, the Italian A2A. That happened in the midst of the tender for sale of the state owned shares. River Ltd. committed itself by contract to find a buyer who will pay at least €7.1 per share in return for a commission of €0.35 per share, an unusually high commission of 5% for this type of transaction. Thereby, River Ltd. netted €6.8 million.

Atlas Mont Fund sold its stock of shares for €27.5 million, Eurofond for €44.4 million, Trend for €27.7 milion, Moneta took €23 million, while HLT Fund got  €114 thousand.

Eurofond was facilitator for other funds

According to available documents, Atlas Mont signed the contract with River Ltd. via Eurofond which was under control of Vesko Barovic, a close friend of Milo Djukanovic. Barovic is also a close friend with Dusanka Jeknic, a long-time business associate of Milo Djukanovic. She was his most trustworthy person in Italy and Milan where she lived for years. Her name and the name of Djukanovic pop-up in conversations recorded by Italian prosecutors at the time when they were investigating cigarette smuggling. Barovic’s and Asovic’s names also turned up in these transcripts.

CIN-CG & Vijesti contacted Dusanka Jeknic and asked her to confirm and explain her role in the EPCG privatisation. She replied “I am not the right interlocutor for this topic, thus I cannot help you”. President Djukanovic, in turn, did not reply to our questions about his involvement. Asovic was out of reach.

According to the documents of the Securities and Exchange Commission of Montenegro (SEC), the commission was paid directly to the account of River Ltd. However, the 2009 income report submitted by River Ltd. to the British authorities has no reference to a commission amounting millions of euros. Their balance sheet shows only £24.587.

The pre-agreement already declared the winner

The murky River Financial Trading Limited is registered in Great Britain. It has changed addresses and names several times. The contract between River and the privatisation investment funds was allegedly agreed in order to find a buyer for their EPCG shares for at least €7.1 per share. Nevertheless, the subsequent paragraph states that if A2A walks out River will subsequently find another buyer. That points out beyond doubt that the agreement was rather fictive, as the buyer was already preselected and the price already agreed upon. Two months on, at the end of July 2009, A2A paid the government  €8.4 per share, which was €1.3 above what the investment funds had been paid. That raises suspicion that the “winner” also payed River Ltd. a nice fee.

The fact that Greek consortium of the state owned energy company Public Power and private company of Victor Restis offered a much higher bid of €11.1 per share didn’t matter at the end of the day. A2A already purchased the shares of privatisation investment funds and thereby secured its seat in the EPCG management at the time when the management was deciding on the best bidder for the state controlled stake. That triggered a formal complaint from Russia’s Inter Rao which was also interested to purchase EPCG shares from the government.

Removal of trace through a jungle of companies in the Caribbean

It will be up to independent investigators one day to determine who brought in River Financial Trading Limited. However, there are many murky things about the said transaction. To start from River itself it suffices to say that the company is nothing more than a “mailbox” in London and its address is W1W 7BL. Such companies usually serve to conduct hidden and fishy transactions. The most illustrious world media have already reported about its representatives which further reinforces suspicion about the said company.

When it comes to the contract between our investment funds and River, the intermediary was represented by two persons, directors Edward Petre-Mears and Sarah Louise Petre-Mears. London-based Guardian and Washington-based International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ) published a series of articles about off-shore companies. They also reported that the aforesaid persons were running over two thousand off-shore firms. These actually serve to hide the real owners and their money transactions while they themselves only sign the papers arriving by mail. Although River Ltd. is registered in London, the seat of its representatives is the Caribbean island of Nevis. Most companies that they represent are registered in Great Britain. They were also in the focus of other global media in 2012 as the representatives of one of the largest network of fictive companies in the world. Guardian wrote the same  year that then 38 years old Sarah Louise Petre-Mears from Bradford was running one of the “biggest business empires“ in the world made of more than 1,200 companies stretching from London over the Caribbean all the way to New Zealand. Guardian wrote that the woman’s real businesses were shrouded in mystery.

Her business partner Edward Petre-Mears is of the same calibre, being a director of 1,026 companies. The firms in their business empire usually last as long as it takes to conduct a single or just a few transactions in order to conceal the real owners, property, money origin and to enable tax evasion.

The main role of this company in the EPCG deal was likely to conceal the real recipient of almost €7 million commission paid by the investment funds, as SEC documents show.  The privatisation investment funds representatives agreed to speak to CIN-CG & Vijesti but they said that they could not remember the names of River representatives. On the other hand, they say that they do remember that they were communicating in English.

Sotra cannot remember who put him in touch with River Ltd.

“I don’t remember the manager’s name of the company that we were negotiating with over the sale of EPCG shares. I do know that we spoke English and that the contract signer was an Englishman from London” says Eurofond’s director Bojsa Sotra.

“All privatisation investment funds were in debts up to their neck, most of their money was owed to the Prva Bank. The only asset that we could instantly turn into cash were the shares of EPCG. We were looking for a buyer for months and then Rived Ltd. turned up with its offer”. He claims that “some brokerage firm” put them in touch with River. “I think it was Monte Adria Broker” says he.

Monte Adria Broker was run by Damjan Hosta, a partner of Veselin Barovic. Hosta also had connections with the Prva Bank’s owner Aco Djukanovic (prime minister's brother).

“If the funds had not sold the shares before the end of the tender process (for the government owned stocks) the Milan-based company probably would not have taken part in the EPCG privatisation“ claims Sotra.

Asked whether River Ltd. was just a cover for powerful Montenegrin officials who actually took the money in the form of commission, Sotra replied that “everything is possible“ but the funds only cared to get a good price for their shares.

The contract signed by Atlas Mont on 15 April 2009, contains a statement that the deal with River is made via Eurofond. The purchase agreement was signed on 18 May 2009. It is stated that Atlas Mont shall pay €1.35 million to River Limited for its brokering services.

Radusinovic- Two foreign visitors turned up on behalf of River Ltd.

Director of former MIG Fund Dragan Radusinovic said in the interview for CIN-CG & Vijesti that the investment funds had agreed to seek the buyer together so that they could sell their stocks. He wouldn't answer who put them in touch with River Ltd. He only said that the firm’s representatives were foreigners who expounded their offer to seek a buyer. He stated that the stock market price of EPCG shares was lower than the price offered by River Ltd. Thus he believes that the funds suffered no damage because of the transaction.

In early 2009 the stock market price of a single EPCG share was around €2 even though the nominal price stood at €7.9. MIG Fund joined the River Ltd. package deal somewhat later, i.e., after the bids were opened. A2A offered €8.4 per state owned share.

Bojanic: Now it’s all clear that the deal was illegal

"A mysterious international intermediary, a high fee, the timing and manner of transaction and the price for which four privatisation investment funds sold their EPCG shares to A2A that are documented in the contract lead to conclusion that these were unlawful acts against the interest of shareholders of privatisation investment funds. A2A was given an unfair advantage over the other bidders” said Mladen Bojanic, an economic expert and the executive of E-novativa in his interview with CIN-CG & Vijesti.

The EPCG deal- salvation for Prva Bank

The EPCG deal saved not only the privatisation investment funds but also the bank of the Djukanovic brothers which was in dire straits due to many risky loans it had granted to the regime’s friends that they could not pay back. At the end of 2008 the government helped the bank with €44 million injection in the form of a favourable loan which was approved just prior to the EPCG privatisation process. Most money paid to the privatisation investment funds came via Prva Bank as well as subsequent transactions of the government and minority shareholders. The EPCG kept its money at Prva Bank. A2A also put its €96 million for EPCG capital increase on Prva Bank account for years thus enabling the Djukanovic’s brothers bank to maintain liquidity for years. Besides, Prva Bank was the exclusive escrow agent for A2A for which the Italians were paying commission to the bank.

The then executive of Prva Bank Predrag Drecun said upon finalising the EPCG handover that the deal turned the bank into the most liquid in Montenegro while the year before the bank was on its knees. Once the transaction was finalised, there was enough money in the bank to pay back the rescue loan granted to it by the government.

There were other indicators that pointed out to the government’s bias in favour of A2A. On 2 Feb 2009 the government published the tender for the EPCG stocks which was to be closed by 30 April. However, the tender process was extended in early April while the terms and conditions of the tender were also changed. Now we can see in the revealed contracts between the privatisation investment funds and A2A that the Funds were negotiating the sale of shares with River in April while the contracts were signed in May. That raises suspicion that the government, by extending the deadline, wanted the A2A to acquire the shares of privatisation investment funds before the tender conclusion.

Apart from A2A, the bids arrived from Russia’s Inter Rao (its bid was declared invalid) Norway’s NTE (which was rejected) and Greek consortium which made the highest bid.

Minority shareholders objected to the selection of A2A and instigated legal proceedings as they felt that they were at loss since the Greeks offered a significantly higher price per share. The government retorted that the Italian bid was better while the Greeks were flawed because they lacked one notary signature and did not declare how many employees they would keep under new circumstances.

Greeks give up on lawsuit and obtain Saint Stephan Island Resort in return

The Greeks announced a lawsuit, but the company of Greek tycoon Restis suddenly decided not to wage battle in courts. Instead, to the surprise of many,  Djukanovic agreed with Restis to hand him over the island of St. Stephan which was under Aman Resorts management. Mladen Bojanic claims that “all those developments lead us to believe that everything had been organised and coordinated from one place so to install A2A in command of EPCG and to discourage other bidders. I don’t believe that those masterminds cared about national interests. They only cared about their own private interests”

There is an obvious pattern of how the most important Montenegro’s assets and enterprises were sold to pre-determined partners. Millions in commissions were paid through elusive, far-away offshore companies, including in the case of the Telecom privatisation.

Had the offer from Greeks been accepted the state would have earned a lot more- €170 million

The experts believe that it would have made sense to sell jointly the stocks of the government, the funds and minority owners. However, in the cases of Telecom and EPCG, the sales were conducted separately. Thus, it can be asserted that minority shareholders in these instances suffered a loss.

The privatisation investment funds sold their stocks for €138 million in total. Nonetheless, if the price of €8.4 which was paid to the government and small shareholders was also paid to the funds they would have received €163 million.

Even though €138 milion arrived at the accounts of privatisation investment funds, the money was swiftly spent by their managers whereas ordinary citizens that invested their vouchers in the funds had not benefited from the sale.

Had A2A not been favoured and had the Greek bid been accepted (€11.1), the state, the funds and other shareholders would have received €608 million in total. That is €170 million above what A2A paid.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, tvrdi za CIN-CG i „Vijesti“ Duško Knežević, čiji je privatizacioni fond Atlas Mont posjedovao 3,8 miliona akcija Elektroprivrede. Đukanovic je tada bio predsjednik Vlade i DPS-a.

Crna Gora je izgubila preko stotinu miliona eura prilikom prodaje akcija Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) italijanskoj kompaniji A2A, a of-šor firma iz Londona River Financial Trading Limited, čiji su stvarni vlasnici skriveni, se dobro ugradila prilikom tog posla.

Dokumenta do kojih su došli CIN-CG i „Vijesti“, svjedoče da je tender za prodaju državnog paketa akcija EPCG 2009. godine bio samo simulacija, jer je još u jeku tenderske procedure A2A bila privilegovana u odnosu na ostale ponuđače. I to tako što joj je omogućeno da se prije isteka roka za podnošenje prijava na tender za prodaju državnog paketa akcija domogne 15 odsto akcija EPCG, koje su bile u posjedu četiri privatizaciona fonda.

Dušanka Jeknić bila posrednik?

„Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona eura kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovarala sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“, izjavio je Knežević. Da je vrh DPS-a iza cijelog posla, koji je pomogao Prvoj banci porodice Đukanović da izađe iz duboke krize, tvdili su ranije i manjinski akcionari, ali i mediji u Italiji, koji su isticali da je posao prodaje EPCG direktno dogovoren između Đukanovića i tadašnjeg italijanskog premijera Silvija Berluskonija, tokom njegove posjete Crnoj Gori, nekoliko mjeseci prije privatizacije EPCG.

Evo kako je sve išlo: preko fantomske firme River, nametnuto je fondovima da direktno prodaju svoje akcije unapred određenom kupcu tj. italijanskoj A2A. I to u sred tenderskog postupka za prodaju državnog paketa akcija. Ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po cijeni od najmanje 7,1 euro po akciji, a za to dobiti proviziju od 0,35 eura po akciji, što je neuobičajeno visoka naknada od čak 5% za ovakvu vrstu posredovanja. To je Riveru donijelo 6,8 miliona eura.

Atlas mont fond je prodao svoje akcije za 27,5 miliona eura, Euro fond za 44,4 miliona, Trend za 27,7 miliona, Moneta za 23 miliona a HLT fond za 114 hiljada eura. Trend je tom poslu pristupio nešto kasnije i dobio 15,8 miliona.

Fondovi ugovoru pristupili preko Eurofonda

Kako piše u ugovoru koji je sa Riverom potpisao Atlas Mont, u koji smo imali uvid, fondovi su ovom poslu pristupili preko Eurofonda, kojim je tada upravljao bliski Đukanovicev prijatelj Veselin Barović. Barović je blizak prijatelj i Dušanke Jeknić, dugogodisnje saradnice Mila Đukanovića, koja je bila njegova veza od povjerenja sa Italijom i Milanom, u kojem je živjela godinama. U transkriptima razgovora koje je snimilo italijansko tužilaštvo tokom istrage duvanskih poslova, pored Jeknićke i Đukanovića, pominju se i Barović i Asović.

Na pitanje da li je imala i kakvu ulogu u privatizaciji EPCG Dušanka Jeknić je za CIN-CG i „Vijesti“, odgovorila: “Na temu koja je premet vašeg interesovanja nijesam pravi sagovornik, te vam s tim u vezi ne mogu pomoći”.

Predsjednik Đukanović nije odgovorio na pitanja u vezi svoje umješanosti. Do Asovića nijesmo mogli doći. Provizija je, prema dokumentima Komisije za hartije od vrijednosti (KHOV), isplaćena direktno na račun Rivera. Međutim, prema finansijskim dokumentima Rivera predatim britanskim poreskim vlastima za 2009. godinu, nigdje se ne prikazuje milionska provizija. Ukupni bilans firme te godine iznosio je svega 24.587 funti.

U predugovoru već pisalo ko je kupac

Fantomska firma River Financial Trading Limited, registrovana je u Velikoj Britaniji i više puta je mijenjala adrese i nazive. Prema ugovoru sa fondovima, posao sa Riverom se sklapa navodno zbog pronalaženja kupca akcija EPCG i to po cijeni od najmanje 7,1 euro po akciji. A u kasnijem paragrafu ugovora se ističe da će River, ako A2A odustane, naći drugog kupca akcija, što nedvosmisleno ukazuje na sumnju da je ugovor fiktivan, da je kupac već pronađen i da je sa njim već bila dogovorena cijena za otkup akcija. Samo dva mjeseca kasnije, krajem jula 2009, za državni paket akcija A2A je ponudila 8,4 era po akciji, što je čak 1,3 eura više od onoga što su dobili fondovi. To neminovno izaziva sumnju da je River dobila proviziju ne samo od fondova već i od kupca akcija.

To što je grčki konzorcijum, kojeg su činili grčka državna energetska kompanije Public Power i privatna biznismena Viktora Restisa, nudio znatno više, čak 11,1 euro po akciji, nije u konačnom imalo efekta. Zbog toga što je ranije kupila akcije fondova, A2A je imala čak i predstavnika u menadžmentu EPCG u periodu odlučivanja po tenderu za državni paket akcija. To je i bio razlog zbog kojeg se žalila ruska firma Inter Rao, koja je takođe bila zainteresovana za kupovinu akcija EPCG od države.

Skrivanje tragova preko mreže firmi sa Kariba

Ko je firmu River Financial Trading Limited uveo u posao utvrdiće neki nezavisni istražitelji, ali je mnogo toga u čitavoj transakciji mutno. Pođimo od same River, koja je u stvari firma „poštansko sanduče“, registrovana na adresi u Londonu W1W 7BL. Takve firme obično služe da bi se preko njih vršile skrivene i sumnjive transakcije, a da je River jedna od tih kazuje više natpisa objavljenih o njenim zastupnicima, i to u najuglednijim svijetskim medijima.

Firmu River u ugovoru sa našim privatizacionim fondovima formalno su zastupala dva lica: direktori Edvart Petre-Mears i Sarah Louise Petre-Mears. Londonski Gardijan i vašingtonski Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) u serijalu o tajnama of-šora objavili su da ove dvije osobe upravljaju sa preko dvije hiljade of-šor firmi. Gardijan i ICIJ zaključuju da se iza Edvarda i Sarah ustvari kriju pravi vlasnici i tokovi novca, a da oni samo potpisuju papire.

Iako je firma River registrovana u Londonu, sjedište njenih zastupnika je na karipskom ostrvu Nevis a najveći broj firmi koje zastupaju registrovan je u Velikoj Britaniji. Njih dvoje su 2012. godine bili u centru interesovanja ne samo Gardijana i ICIJ već i drugih svjetskih medija, kao predstavnici jedne od najvećih mreža fiktivnih of-šor firmi na svijetu. Te godine Gardijan je pisao da je tada 38-godišnja Sarah Louise Petre-Mears iz Bratforda na čelu „najvećeg poslovnog carstva“ na planeti jer vodi preko hiljadi i dvijesta firmi od Londona preko Karipsklih ostrva do Novog Zelanda. Gardijan navodi da su stvarni poslovi koje vodi ova žena misterija a da ona samo potpisuje dokumenta koja dobija preko pošte.

Isto je i sa njenim poslovnim partnerom Edvart Petre-Mears koji je direktor u 1.026 firmi. Firme iz njihove imperije, kako je navodio Gardijan, obično služe samo za jednu ili više transakcija da bi se sakrili stvarni korisnici, imovina, porijeklo novca i izbjeglo plaćanje poreza.

Glavna uloga ove firme u poslu sa EPCG mogla bi biti skrivanje tragova kome je zaista otišla provizija od preko šest miliona eura, koju su fondovi platili Riveru, kako se vidi i iz dokumenata naše KHOV. Dok Duško Knežević tvrdi da je čitav posao ugovorio Đukanović i Gvozdenović, a da je ispred Rivera sa fondovima oko ugovora i provizije pregovarala Dušanka Jeknić sa Damirom Asovićem, predstavnici fondova koji su pristali da razgovaraju za CIN-CG i “Vijesti”, tvrde da su u ime Rivera pregovore vodili ljudi čijih se imena ne sjećaju, ali da su razgovarali na engleskom.

Šotra se ne sjeća ko ih je spojio sa Riverom

„Ne sjećam se imena direktora firme sa kojom smo pregovarali oko prodaje akcija EPCG. Znam da su pregovori vođeni na engleskom jeziku i da je potpisnik Englez iz Londona“, kaže direktor Eurofonda Bojša Šotra.

„Svi fondovi su tada bili prezaduženi, najviše prema Prvoj banci. Jedinu imovinu koju smo mogli brzo da unovčimo za veće sume, bile su akcije EPCG. Mi smo mjesecima tražili kupce, a onda se pojavio River sa svojom ponudom“. Šotra je kazao da ih je sa Riverom povezala neka brokerska kuća: “Čini mi se Monte Adria broker”.

Monte adria broker vodio je Damjan Hosta, partner Veselina Barovića, a povezan i sa vlasnikom Prve banke Acom Đukanovićem.

“Da fondovi nijesu prodali akcije prije okončanja tendera za državni paket, kompanija iz Milana vjerovatno ne bi ni učestvovala u privatizaciji EPCG”, tvrdi Šotra.

Na pitanje da li je možda River bila paravan, iza koje su stajali neki moćni crnogorski krugovi koji su stvarno uzeli proviziju, Šotra je rekao „da je sve moguće“, ali da je njima bilo važno samo da prodaju akcije po dobroj cijeni.

U ugovoru koji je Atlas mont potpisao 15.04.2009, stoji da oni poslu sa Riverom pristupaju preko Eurofonda. Ugovor o prodaji akcija potpisan je 18.05.2009, a prema njemu Atlas mont za posredovanje Riveru treba da plati 1,35 miliona eura.

Bojanić: Sada je jasno da je posao bio nezakonit

„Tajanstveni inostrani posrednik, visina provizije, vrijeme i način prodaje, kao i cijena po kojoj su četiri fonda prodala akcije EPCG kompaniji A2A, sve su to bile stavke koje su još tada izazivale sumnju u ispravnost i zakonitost tog posla. Danas, nakon što su se pojavili materijalni dokazi u vidu ugovora sa Riverom, koji u dobroj mjeri rasvjetljavaju čitav slučaj, siguran sam da je ovaj posao urađen u suprotnosti sa zakonskim propisima, logikom i dobrom praksom djelovanja u korist akcionara fondova. Takođe, nemam dilemu i da je ovaj posao direktno uticao na prodaju akcija EPCG u vlasništvu države, jer je A2A dobila veliku prednost u odnosu na ostale zainteresovane za učešće na javnom tenderu“, kaže za CIN-CG i “Vijesti” ekonomista Mladen Bojanić, izvršni direktor E-novativa.

Posao koji je spasio Prvu banku

Transakcija akcijama EPCG nije bila spas samo za fondove, već i za Prvu banku porodice Đukanović, koja je zbog rizičnih poslovnih poteza, izdavanja kredita bez pokrića i drugih plasmana bila upala u krizu, pa je krajem 2008, upravo pred privatizaciju EPCG, država pomogla sa 44 miliona eura. Najveći dio novca koji su dobili fondovi išao je preko Prve banke, ali i kasnije transakcije, države i manjinskih akcionara. Na računu EPCG u Prvoj banci A2A je uplatila i 96 miliona za dokapitalizaciju. Taj novac je godinama čuvan na računu i omogućavao je likvidnost banci porodice Đukanović. Prva banka bila je eskluzivni eskrou agent kompanije A2A i za to imala proviziju.

Tadašnji direktor Prve banke Predrag Drecun je nakon završetka privatizacije EPCG kazao da je zahvaljujući ovom poslu ta banka, koja je samo godinu ranije bila na koljenima, postala najlikvidnija u Crnoj Gori. Nakon što se u nju slio novac od EPCG, Prva je vratila i posljednju ratu kredita koji joj je za opstanak pozajmila Vlada.

Da je A2A, koja je sada u postupku potpunog izlaska iz EPCG, bila favorizovana 2009. godine ukazivalo je još činjenica. Evo nekih tehničkih detalja. Vlada 2. februara raspisuje tender za prodaju dijela akcija EPCG koji je trebao da bude završen 30. aprila, a zatim početkom aprila produžava taj rok mijenjajući i uslove tendera. Sada iz ugovora fondova sa A2A vidimo da su se oni u aprilu dogovarali sa Riverom o prodaji akcija, a da su ugovor potpisali u maju. To ukazuje na sumnju da je Vlada produžavanjem željela da A2A preuzme akcije fondova prije isteka roka za predaju ponuda.

Osim A2A, ponude su predali i ruska kompanija Inter Rao, čija je prijava proglašena nevažećom, norveški NTE koji je odbijen i grčki konzorcijum koji su ponudio najviše novca.

Manjinski akcionari su javno negodovali nakon što je prihvaćena ponuda A2A i pokrenuli sporove pred sudom jer su smatrali da su oštećeni pošto su Grci nudili znatno veću cijenu po akciji. Vlada se pravdala da su Italijani dali potpuniju ponudu, a Grcima su zamjerali zbog nedostatka jednog potpisa notara i što nijesu precizirali koliko radnika zadržavaju.

Grci odustali pa dobili Sveti Stefan

Grci su najavljivali tužbu, međutim kompanija tajkuna Restisa odustala je od sudskog epiloga preko noći. Umjesto na sudu, Đukanović se sa Restisom sporazumio oko Svetog Stefana. Kad se očekivalo da Grci podnesu žalbu, osvanula je vijest da je Restis preuzeo upravljanje nad Svetim Stefanom od Amana. Sva ova dešavanja, kaže Bojanić, navode na zaključak da se radi o organizovanim, koordinisanim i sa jednog mjesta vođenim aktivnostima sa ciljem da se pomogne kompaniji A2A da dobije upravljanje nad EPCG, tako što će se ostali potencijalni investitori obeshrabriti prilikom razmatranja učešća na tenderu. „Ne vjerujem da je to rađeno u tzv. državnom interesu, naprotiv, vjerujem da su se organizatori, nalogodavci i izvršioci ovih aktivnosti prvenstveno rukovodili vrlo ličnim interesima“, kazao je Bojanić.

Očito je da se radi o uvježbanoj grupi koja najznačajnija crnogorska preduzeća prodavala unaprijed određenim partnerima. Milionska provizija za te poslove obično je išla preko fantomskih firmi. I u slučaju Telekoma, novac za fiktivne ugovore išao je preko of-šor kompanija.

Da je prihvaćena ponuda Grka 170 miliona više za sve

Prema riječima stručnjaka, bilo bi normalno da je skupa prodavan paket i države, fondova i malih akcionara. Međutim kod Telekoma i EPCG išlo se odvojenim ponudama, pa se može reći da su oštećeni građani koji su imali vaučere u fondovima i mali akcionari.

Fondovi su svoje pakete prodali za ukupno 138 miliona eura, a da je cijena bila 8,4 eura po akciji, koliko su kasnije prodali Vlada i mali akcionari, mogli su dobiti 163 miliona.

Da nije bilo privilegovanja A2A i da je prihvaćena ponuda grčkog konzorcijuma koji su bili spremni da plate za akciju 11,1 eura, država, fondovi i mali akcionari moglu su zajedno dobiti 608 miliona eura ili oko 170 miliona više nego što su dobili od A2A.

Iako su fondovi dobili 138 miliona eura, njihove uprave su taj novac brzo potrošile. Građani, koji su uložili vaučere u fondove, od toga nijesu imali koristi.

Radusinović: Dolazila su dva stranca iz Rivera

Direktor nekadašnjeg fonda MIG, sada društva za upravljanje nekretninana, Dragan Radusinović kazao je za CIN-CG i „Vijesti” da je na tadašnjem Udruženju investicionih fondova dogovoreno da zajednički traže kupca za svoje akcije u EPCG.

Nije odgovorio na pitanje ko ih je i kako povezao sa kompanijom River, već samo da su predstavnici te firme stranci koji su na nekom od narednih sastanaka Udruženja prezentovali svoju ponudu za pronalaženja potencijalnog kupca.

On je kazao da je u trenutku potpisivanja ugovora sa Riverom cijena akcija EPCG na berzi je bila niža od ponuđene ugovorom, tako da smatram da fondovi nijesu oštećeni ovim poslom.

Početkom te 2009. godine cijena akcije EPCG iznosila je do dva eura na berzi iako je nominalna bila 7,9 eura. MIG se tek naknadno priključio prodaji akcija preko Rivera, i to nakon što su otvorene ponude A2A za državni paket po 8,4 eura za akciju.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Not only did Dusko Knezevic pay for enormous bills in luxurious hotels and cover Milo Djukanovic’s credit card debts, but he also carried out the most confidential bank transactions for Djukanovic and his family. Knezevic put down a deposit of one and a half million euros as cash collateral for a loan which Djukanovic took out in London in 2007. Through that loan the current Montenegrin president later legalised his first million. Both Djukanovic and the representatives of Montenegrin institutions hid the fact that the guarantee for that loan was obtained from Knezevic.

After he briefly left state office and decided to be involved in business, Djukanovic, on 11 July 2007 in the name of his company, Capital Invest, was granted a loan of one and a half million euros from the London branch of the Greek-based Piraeus Bank. His loan was enabled by Dusko Knezevic’s Cyprus-based company, Comsel Limited, which put down a cash deposit of one and a half million euros for that loan.

On that day, two contracts were signed in London. The first contract, regarding the guarantee of one and a half million euros for the loan to Capital Invest LTD Podgorica, was signed between Piraeus Bank SA, London branch, as the granter of the loan, and the company Comsel Limited from Cyprus, as the issuer of the guarantee.

From this contract of guarantee, which CIN-CG and “Vijesti” have had access to, it can be noticed that Milo Djukanovic, as the recipient of the loan, obtained the means for Capital Invest by the courtesy of Dusko Knezevic’s money. In the contract it is clearly detailed that the bank asked for an additional guarantee for the loan, and in the form of cash collateral. That was provided by the guarantor – Knezevic’s company Comsel Limited – which enabled this loan by depositing one and a half million euros with Piraeus Bank.

In the contract of guarantee signed by Dusko Knezevic and representatives of Piraeus Bank, it specifies that, in case Milo Djukanovic were not to pay back the loan, the bank has the right to recoup the funds exclusively through the cash collateral deposited by Knezevic’s company.

Djukanovic hid who had helped him

On the same day a second contract was also signed regarding a loan of €1.5 million between Piraeus Bank SA London as the creditor, Capital Invest DOO Podgorica as the beneficiary of the loan and Milo Djukanovic as the guarantor – the company’s owner. The usual provisions are detailed in the contract: conditions for repaying the loan, interest and others. It also states that Djukanovic should withdraw the loan until 31 December 2007. The contract was signed by Djukanovic, on behalf of Capital Invest, and in his name.

The story about this loan has appeared several times in public, but the details showing who Djukanovic’s guarantor actually was were hidden. The president himself kept this secret well and he even went as far as to deny that there was any deposit put down on his part. Instead he claimed that he was granted the loan because of his ethics, intergrity and reputation.

Later on' he didn't not want to reveal who his “friend” was who had deposited one and a half million euros for him, although in the media it was speculated that it was the same Dusko Knezevic, who had business ties to Piraeus Bank.

In answer to the question of where the property, with which he had guaranteed the loan, came from, he said: “During my state business I have made numerous acquaintances and it was no problem to obtain a loan with a foreign, respectable bank”. And it was no problem, since he had someone to put down millions in cash for him. Knezevic himself earlier said that he was not behind this arrangement.

He purchased shares in Prva Banka which began a dizzying rise

Djukanovic used this loan to buy, through recapitalisation, part of the shares in Prva Banka, whose biggest shareholder was his brother Aco. To remind you, the younger Djukanovic bought a small, Niksic-based local bank which was later renamed “Prva Banka Crne Gore (First Bank of Montenegro) established in 1901”. Courtesy of its privileged position in the market and large state deposits, the bank grew tenfold in a short time, to become today one of the most significant banks in the country.

On 3 August 2007, Milo Djukanovic obtained shares in Prva Banka at the privileged price of €127 each, via recapitalisation. On the same day on the stock market, Prva Banka’s shares were being traded for €188 each. Capital Invest spent the entire loan obtaining 11,657 shares, for which €1,489,997 was spent.

As soon as Milo Djukanovic joined his younger brother’s bank, the shares started a dizzying rise. In only 20 days the value of one share rose almost twofold, to €334. The bank was on the A-list of Montenegrin stocks and, according to the rules, its shares were not permitted to have a daily rise of more than 10 percent. The shares in Djukanovic’s brother’s bank exceeded this limit almost every day, and often only one share was traded each day, which points to the conclusion that room for a greater increase was being created by the trading of symbolic amounts.

Mitrovic concealed the wording of the contract

After Djukanovic attracted public attention to this million-euro transaction, since his monthly salary as a state official had been less than €1,000 for years, it was announced by the Administration for the Prevention of Money Laundering that Capital Invest had borrowed “from a bank in London” to fund the purchase of shares. The Administration, headed by Predrag Mitrovic, then announced that it could be seen from Djukanovic’s loan agreement signed on 11 July that the repayment of the loan was guaranteed by the shares bought in Prva Banka. Now it is clear that the Administration for the Prevention of Money Laundering wanted to hide the fact that Dusko Knezevic, or his Cyprus-based company Comsel Limited, had guaranteed for this loan.

Djukanovic’s loan was later marked top-secret by Mitrovic to prevent MANS getting hold of details about this arrangement, because this organisation had been seeking information about it for months under the Law on Free Access to Information. Even then it was clear that the shares in Prva Banka could not have been the collateral for the loan because they were only written into the Pledge Register three months later. Now it is clear from the documentation and contracts which we have had access to that Djukanovic first took out the loan courtesy of his friend Knezevic, and only then bought the shares in his brother’s bank. After public interest was raised regarding where Djukanovic got the money from, the collateral was registered in October 2007.

Mitrovic, the keeper of the secrets about the loan, is in the news lately. Dusko Knezevic claims that, after Mitrovic was shot in the leg, he had to “iron out” relations between the former director of the Administration for Prevention of Money Laundering and Djukanovic. Last week, Knezevic called on Djukanovic to explain to the public why Predrag Mitrovic had been shot in the leg.

Shares worth €7 million in 3 months

Djukanovic really hit it lucky with this loan. The shares in Prva Banka which he bought for one and a half million euros had a dizzying rise and after they were written into the Pledge Register in October 2007 they were already worth €6.9 million on the stock market.

A year after he took out the loan, Djukanovic paid off the debt with Piraeus Bank by selling a minor part of the shares in Prva Banka, 2,540 of them precisely, at the fantastic price of €610 each, for €1.55 million in total, the exact amount he needed to pay off the entire loan. “Vijesti” source earlier reported that an individual linked with Prva Banka had bought the shares from Djukanovic. “My first company Capital Invest had overseas debts, and those obligations had to be serviced. I sold on the stock market part of the shares which the company had and got rid of its debt,” Djukanovic then clarified.

What is interesting is that, a few days after Djukanovic sold part of the shares in Prva Banka for one and a half million euros, their rise on the stock market stopped. And when the bank was in crisis in 2009 and the Central Bank of Montenegro (CBCG) had to take measures, the shares significantly dropped. Even some friends of the Djukanovic family sold their shares in Prva Banka in order to save their money.

Growth of roughly €1 million even after Prva Banka was bailed out

Up until 2013, Djukanovic retained ownership of the bank, which the government in the meantime had to save because of risky business practices in 2010 with an injection of €44 million. In April 2013 the current Montenegrin president formally came out of ownership of Prva Banka. At that time he sold 10,466 shares at the price of €102 each. He thereby earned his first legal million, because with the previous sale he had paid off the loan. In this case too, when the president sold the shares, they were at a good price. Only four days earlier one share in Prva Banka had been worth €76, but after three days’ rise it reached the price at which the current president received a million euros in return for his package of shares.

After this transaction, Djukanovic’s company deposited one million euros in Prva Banka. Since then he has received about €50,000 in interest, which was the only income of this company. According to the report of Prva Banka’s auditors, on 31 December 2017 Capital Invest had deposits of €1.15 million in that bank.

In May of last year, when Djukanovic again returned to state function after a short break, he transferred Capital Invest to his son Blazo.

Goran KAPOR and Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Zeljko Mihailovic and Dusan Ban are Milo Djukanovic’s mysterious friends who had formally provided a cash collateral of a million and a half so that he could get a loan from London branch office of Piraeus Bank. They issued a statement wherein they admitted their "help" and sent it to several media outlets. The statement was prompted by earlier CIN-CG & Vijesti questions sent to them to confirm or deny their role.

Moreover, Capital Invest LLC, a company of Milo Djukanovic, added that Dusko Knezevic was the loan guarantor only in its "technical sense". Dusko Knezevic, president of Atlas Group is wanted by Montenegro’s Special Prosecution Office for setting up a criminal organisation, as they say.

Knezevic confirmed to CIN-CG & Vijesti that the money of Mihailovic and Ban was used as cash collateral for the loan granted to Djukanovic. They signed an agency contract for investment No 4062/07 on 12 June 2007 whereby Mihailovic and Ban took upon themselves to transfer €1.5 million to Cyprus-based Comsel Limited represented by its director Dusko Knezevic.

Later on, as we have already reported, Comsel Limited turned up as a formal guarantor for the loan of €1.5 million granted by Piraeus Bank’s branch office in London, whereby Djukanovic made his business clean and became one of the owners of Prva Bank.

Timeline of the loan approval

Here’s how the things were done for Djukanovic.

First in early June 2007 a contract for investment is signed between Comsel Limited on the one side and Zeljko Mihailovic and Dusan Ban on the other side. Thereby Comsel Limited became the Agent who was to represent Mihailovic and Ban as “Principal Investors“ in the Montenegrin stock market. Nonetheless, the money was not used as purported but to secure a loan for Djukanovic in London.

The "friends" transferred money to the Cyprus account of Comsel Limited at Laiki Bank on 21 June 2007. A fortnight later, on 4 July, Comsel Ltd. moved the money to its account in London (branch office of Piraeus Bank). On 11 July 2007 Comsel Ltd. signed the guarantee agreement with Piraeus Bank and the cash collateral provided to Capital Invest represented by Milo Djukanovic. On the same date Djukanovic signed the loan agreement with Piraeus Bank on behalf of Capital Invest. The loan amount was €1.5 million – just as much as the cash collateral.

The strange logic of Djukanovic's money borrowing

CIN-CG &Vijesti tried to obtain comments from the president on why he was hiding that Ban and Mihailovic had provided cash collateral for him. However, Djukanovic maintained his silence, just like in other cases before.

The judiciary in Montenegro doesn’t dare to investigate why Djukanovic used Dusko Knezevic and his companies for “technical-administrative support“ as the president’s people tried to explain away the whole thing.

How come that Ban and Mihailovic wouldn't turn up to directly guarantee for their “true friend“ before Piraeus Bank in London?

Why go all the way from Montenegro to Cyprus and on to London and back??? They could have given money straight to Capital Invest (of President Djukanovic) so that he could purchase shares of Prva Bank later on. No doubt, it would have been a way cheaper! Djukanovic would not have payed interest to the bank in London. He also would not have used agent services of his “acquaintance“ Knezevic, as he called him, and everything would have stayed between the “true friends“, as Djukanovic, Mihailovic and Ban call each other.

This whole scheme obviously points to an attempt to conceal the origin of money which was used as cash collateral. The contract that Comsel Ltd. signed with Ban and Mihailovic was obviously a sham as the money ended up as cash collateral in England instead of being invested in Montenegro as purported in the contract.

In any normal country this would beg the obvious questions- why Djukanovic hid that transaction and the roles of Zeljko Mihailovic, Dusan Ban and Dusko Knezevic?

When the current president was asked in parliament some years ago about his loan he retorted that the loan was granted on the basis of his reputation and honour and he stated that there had been “no cash collateral on my part“. How to explain all this???

Friends from the 90s -cigarette transit business and Subotic liks  

Dusan Ban and Zeljko Mihailovic have been entrusted the most sensitive (and lucrative) businesses since the 90s. Back then they were running the Montenegro branch office of Subotic’s MIA company. Stanko Subotic Cane is a controversial businessman from Serbia and a close friend of Djukanovic. According to already published documents, the branch office was founded in Montenegro in 1994 under No FI-2464/1. One year later the company was granted permission by the Djukanovic led government to open customs warehouse and duty free shop in the Port of Bar.

Many testimonies of those years assert that the primary business of MIA was the so called “transit of cigarettes“ which brought in the loads of money. A part of the money went to Montenegro’s budget to counter its deficits while a substantial part ended up with the key players in that line of work thereby making them filthy rich. The later is also corroborated by many testimonies.

Nacional, a Croatian weekly whose owner Ivo Pukanic was later killed, published an insider witness account some fifteen years ago. The insider was Srecko Kestner, a Montenegrin businessman who claimed that Djukanovic’s best men, Dusko Ban and Zeljko Mihailovic as MIA executives were collecting cigarette transit tax  “in bags of cash- literally speaking“. Kestner said that 35% of MIA’s profit went to him, 15% went to “Djukanovic’s best men“ while the remaining 50% went to Stanko Cane Subotic. Kestner also claimed that Djukanovic himself was receiving a commission of $10 per smuggled cigarette box. He further says that it was impossible to count all the money that thus arrived, He added than any rough estimate would have a margin error of some 50 million. All the company's documents had been destroyed according to Kestner.

Djukanović and Subotic denied the allegations. Recently the age long trial in Italy over cigarette smuggling was finally completed. Many defendants have been acquitted either due to statute of limitations or for lack of evidence. Stanko Subotic was acquitted earlier while Djukanovic’s file was archived years ago after he appealed to diplomatic immunity.

Dusko Knezevic spoke out from London after he parted ways with Montenegro’s president. He said that the controversial million and a half arrived to his company’s account from Djukanovic’s camaraderies from the days of shady cigarette businesses. The recently released documents show that Knezevic's task was to wrap up the financial schemes so that they appear to comply with international banking standards. Knezevic is a rare insider who had the knowledge to do it. Moreover, he had companies abroad which could manage those confidential transactions.

He announced that he would continue to release confidential documents in the coming weeks. He already released details about Djukanovic’s lavish private spending in the Emirates that he had to pay for, the president’s sizable private credit card debt that he had to cover for etc. Knezevic heralds the release of documents related to the Telecom Affair (investigated by the US Securities and Exchange Commission), A2A (Russo-Italian energy company that had business with the ruling Djukanovic family) and other businesses where the key partner was none other than the current President of Montenegro.

The government-owned Maritime Transport - a gift for “true friends“

After the cigarette business  Zeljko Mihailovic, Dusan Ban and his brother Dejan Ban continued to flourish in other business endeavours. They laid hold of the very profitable government-owned company Maritime Transport. It literary happened overnight. The Djukanovic led government extracted the company from the assets of the Retirement and Disability Insurance Fund (RDI) in August 2004. The RDI Fund’s executive then was none other than the current Central Bank governor Radoje Zugic, known for his role in many affairs. He offered the company’s control stock of shares in the stock market without prior notice in the middle of summer holidays. The Ban brothers and Zeljko Mihailovic were already waiting. Their Prohouse LLC swiftly purchased the control stock for merely €1.2 million. The payment was made in old foreign currency savings bonds which had been purchased at high discount rate. At the time, the Maritime Transport had an annual turnover of €2.5 million, its profit stood at half a million euros while there was a way more money on its demand deposit. Thus the very profitable company was basically sold for peanuts.

The company has enjoyed the state imposed monopoly since its beginning. It exclusively operates the ferry route across the Bay of Kotor. The ongoing state monopoly ensures a sizable profit to the new owners and millions end up in their pockets. The declared profit in 2017 amounted to €2 million.

The Maritime Transport is owned by Dejan Ban (33.4%), Prohouse LLC of his brother Dusan (44.2%) and Prohouse Montenegro LLC of Zeljko Mihailovic (22.2%). Nonetheless, Prohouse and Prohouse Montenegro have another lucrative business with the government of Montenegro. They lease office space in Podgorica to the government at an exorbitant price which brings them tens of thousands of euros each year.

If everything was clean why Djukanovic hid his friends

Why Ban and Mihailovic were hidden behind Knezevic and his Cyprus-based company? In 2007 they were already legitimate and profitable thanks to the Maritime Transport LLC. The hiding behind Knezevic begs many questions.

Was the money really theirs? Or was it in fact the money of Djukanovic himself hence the whole operation to conceal Djukanovic’s funds?

Dusko Knezevic revealed that the Montenegrin president was taking a cut for himself in many privatisation deals of the state-owned enterprises. Does Djukanovic also have a share in the Maritime Transport since Ban and Mihailovic took it over under very favourable terms at the time when Djukanovic was Montenegro’s prime minister???

Djukanovic used the loan granted by Piraeus Bank to buy shares of Prva Bank though his Capital Invest LLC. On 3 Aug 2007 he obtained the bank’s shares at the privileged price of €127 each via recapitalisation. The stock exchange price on the very same day was considerably higher- €188. One year on Djukanovic pays back his loan by selling a smaller part of his shares at the whopping price of €610 each (2,540 shares) thus collecting €1.55 million. That was the exact amount needed to pay everything back including the interest!

Dusan Ban opens his soul but claims that the money is legitimate and that Knezevic still owes him

Dusan Ban replied the questions sent by CIN-CG & Vijesti and further distributed his replies to other media. He admitted that, together with his friend and business partner Zeljko Mihailovic, they signed an investment contract with Comsel Limited (of Dusko Knezevic) upon which they transferred €1.5 million to his account. “That money was used as collateral for the said loan with our consent. However, after 20 days, the collateral was not required anymore“ claimed Ban.

The truth is that the contract with Knezevic was signed on 12 June 2007 whereas Djukanovic signed the loan agreement on 11 July 2007. Furthermore, he purchased the shares in August 2007 and the shares were written into the Pledge Register in October 2007.

Dusan Ban further elaborates that after eleven and a half years since the transaction they still haven’t received all their money back. Allegedly he talked to Knezevic on when and how he would return the outstanding amount but it was all in vain. “The truth is that Dusko Knezevic received the money from the accounts in our names, from a reputable bank in a European country with the top banking reputation. Our businesses are not restricted to Montenegro only but a way beyond its borders and we are fully legitimate abroad“ continues Ban in his response.

Being asked how come they didn’t provide that loan to their friend directly he says that “the answer to the question is very simple. At the time when our friend reached out to us the loan agreement with Piraeus Bank was already arranged. Since we were not the bank’s clients at the time it made more sense to send the money to Knezevic who had the account with the said bank“ said Ban.

However the truth is that they signed the contract with Knezevic on 12 June while the loan was agreed upon one month later. Or perhaps the whole network of transactions wherefrom Djukanovic profited immensely had been arranged a long time ago?!

Goran KAPOR – Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Konzorcijum na čelu sa EPCG ponudio je da će zaposliti devet puta više od drugoplasiranog i od uobičajenih standarda i platiti šest i po puta skuplje zakup zemljišta. Stručnjaci smatraju da je to dovoljan razlog da se tender poništi i ponovi

Ozbiljne sumnje u regularnost tenderskog postupka, favorizovanje državne kompanije, koje je unaprijed “otjeralo” osam od 11 prijavljenih investitora, a vanstandardnom ponudom ugušilo i devetog, te medijski rat koji je razotkrio interese poslovno političkih-klanova vrha režima, nijesu zaustavili Vladu u naumu da jednu od najvećih investicija u regionu praktično dodijeli – sebi.

Ministarka ekonomije Dragica Sekulić tri dana prije Nove godine potpisala je ugovor, prema kojem će na Briskoj gori kod Ulcinja najveću solarnu elektranu tog tipa u Evropi, graditi konzorcijum Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), finske kompanije Fortum i indijske Sterling and Wilson.

Na posao sa panelima koje će obasjavati sunce, od samog početka pala je sjenka, zbog čega stručnjaci, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) smatraju da je tenderski postupak trebalo obustaviti, poništiti i ponoviti, ali i da ima posla za tužioca.

Konzorcijum koji predvodi državna kompanija dobio je posao, obavezujući se da će investiranjem 178 miliona eura otvoriti 226 novih radnih mjesta, što je devet puta više od drugoplasiranog i od standarda za ovu vrstu elektrana. Državi su ponudili i zakupninu od 33 centa po metru kvadratnom tokom narednih 30 godina, ili šest i po puta skuplje od konkurencije i od osnovne cijene. Bodovano je i učešće domaćih kompanija u ukupnoj investiciji - 20 miliona eura.

Nakon što je osam od 11 zainteresovanih investitora, koji su otkupili tendersku dokumentaciju, prethodno odustalo od učešća, što je još jedan razlog za sumnju, Vlada je, ne prihvatajući valjanost garancije diskvalifikovala i konzorciujum Montesolar, koji su sačinjavale domaće firme Bemaks i Sunderland, francuska Samgreenpower i američki Solon. Pored pobjedničkog, tako je u trci ostao samo konzorcijum IREDL, kojeg čine InternationalRenewable Energy Development sa Malte i kineska firma Zhuai Singyes Green Builidnig Techonology. Oni su ponudili investiciju od 166 miliona eura. Za zakup zemljišta bili su spremni da plate propisanih pet centi po kvadratu, uz otvaranje svega 25 radnih mjesta i učešće crnogorskih kompanija od 21 milion eura.

Razlika je bila toliko velika, da je prvorangiranom tenderska komisija dala maksimalnih stotinu, dok je IREDL imao 38,39 bodova.

,,Na kraju se 'ispostavilo' da je ponuda konzorcijuma okupljenog oko EPCG bila znatno 'povoljnija' od jedinog preostalog konkurenta. Takav ishod je trebalo da navede Vladinu komisiju da proglasi tender neuspješnim, ispravi nedostatke koji su doveli do odustajanja velikog broja investitora i do ogromne nesrazmjere između dvije ponude i da zatim ponovo raspiše tender'', kaže za CIN-CG ekonomski analitičar Dejan Mijović, bivši član Odbora direktora EPCG. On objašnjava da je to standardni postupak koji se primjenjuje kada se ne dobiju uporedive i konkurentne ponude. Posao sa EPCG i finskim partnerom zaključen je bez objašnjenja o tome šta je preporučilo da se od tog pravila odstupi.

Duže od mjesec dana, uz više urgencija, trebalo je da na pitanje o tome kako su projektovali ovoliki broj radnika EPCG saopšti jednu rečenicu: ,,Plan je da, tokom trajanja čitavog perioda zakupa zemljišta bude uposleno 226 radnika''. Njihov partner je bio malo određeniji: ,,Broj zaposlenih u solarnom projektu se uvijek određuje od slučaja do slučaja. Ovaj projekat je složeniji od tipičnog i biće potrebno više radnika'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg, menadžer Fortuma za odnose sa investitorima i finansijske komunikacije.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) od raspisivanja javnog poziva za izgradnju solarne elektrane na Briskoj Gori, u maju prošle godine, upozorava na netransparentnost. ,,Vlada maše brojkom od 226 zaposlenih, ali to ničim ne potkrepljuje. Zaposlenošću je mahala i prilikom promovisanja projekata malih hidroelektrana, a na kraju se pokazalo da od toga nema ništa'', kaže za CIN-CG Ines Mrdović iz MANS-a.

Ona smatra da je sve to neodgovoran pristup u kreiranju energetsko investicione politike koja bi morala da bude u javnom interesu, a ne u korist privilegovanih investitora.

Mijović, koji je jedan od malih akcionara Elektroprivrede, ističe i da je uprava EPCG dala obavezujuću ponudu na tender, bez prethodne saglasnosti Skupštine akcionara.

Statutom EPCG predviđeno je da Skupština akcionara ,,donosi odluke o raspolaganju imovinom (kupovini, prodaji, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost veća od 10 odsto osnovnog kapitala Društva (imovina velike vrijednosti)''.

Udio EPCG u konzorcijumu je 49 odsto, koliko ima i Fortum, dok Sterling and Wilson ima dva odsto.

Kako se u Statutu navodi da je osnovni kapital EPCG 855 miliona, svaki posao vrijedniji od 85,5 miliona morao je da se nađe na Skupštini. Udio EPCG u ovom poslu, vrijednom 178 miliona, iznosi 87,2 miliona.

,,Čak i da je ulog EPCG niži, da 10 odsto iznosi manje od 85,5 miliona,  opet su morali da idu na Skupštinu, jer je procjena vrijednosti projekta od 178 miliona eura zasnovana na preliminarnom projektu i uvijek postoji rizik da će vrijednost biti veća nakon izrade glavnog projekta'', kaže Mijović.

Iz EPCG su na ove primjedbe samo kazali da su do sada ,,svi organi upravljanja, u ovom slučaju, donijeli potrebne odluke u skladu sa zakonom i korporativnim aktima kompanije“.

„Odbor direktora EPCG po Statutu može delegirati Skupštini akcionara na odlučivanje i pitanja iz svoje nadležnosti, kao što je ovo, a koja su od posebnog značaja za Društvo, kao što su konačne odluke za izgradnju solarne elektrane i osnivanje SPV-a (novo preduzeće)'', rekli su iz EPCG.

Pitanja Ministarstvu ekonomije o ovom projektu ostala su bez odgovora, kao i molba da dostave ugovor koji je ministarka potpisala. Vlada je ranije saopštavala da postoje „preliminarna pozitivna mišljenja o izvodljivosti projekta“. Ministarka Sekulić je više puta istakla da EPCG neće biti favorizovana: ,,Čini mi se da bi favorizovanje domaće kompanije značilo direktno potpisivanje ugovora o zakupu državnog zemljišta''.

Za ovako veliki i složeni projekat, ocjenjuje Dejan Mijović, Vlada je morala da raspiše koncesioni tender u skladu sa Zakonom o koncesijama, koji nalaže temeljniju tehničku pripremu, izradu koncesionog akta i javnu raspravu o svim aspektima, uključujući ekonomske i finansijske.

,,Ovo posebno, jer je Vlada dozvolila mogućnost da na tenderu učestvuje državna firma, tj. da se projekat finansira novcem crnogorskih građana”.

Ako je Vlada htjela da EPCG učestvuje u gradnji solarne energije, smatra on, bilo je bolje da joj partner bude onaj ko bi pobijedio na tenderu. A ne da ga preko EPCG prvo izabere, pa da se onda ide na tender i time se potpuno destimulišu ostali učesnici.

,,Država u liku EPCG uvijek može da ponudi samoj sebi mnogo veći iznos naknade za sopstvenu zemlju od bilo kog konkurenta, kao što može da zaposli veći broj radnika od bilo kog investitora koji mora da vodi računa i o finansijskoj isplativosti investicije. U Vladi su veoma dobro znali koji je pristup bolji i u javnom interesu, pa bi trebalo da objasne zašto su izabrali gore rješenje'', ističe Mijović, naglašavajući da bi tužilaštvo trebalo da ispita u čijem je interesu odrađen čitav posao.

Mijović objašnjava i da je država imala i dva jaka argumenta, da preko svojih predstavnika u Odboru direktora ne odobri učešće EPCG na tenderu. Dobila bi novog velikog proizvođača koji bi razbio monopol EPCG na tržištu kojim nameće visoke cijene električne energije i privukla bi dodatni investicioni kapital u Crnu Goru. Istovremeno, omogućila bi da EPCG uloži sopstvena sredstva u druge prioritetne projekte, za koje strani investitori imaju manji interes. On strahuje da zbog učešća u ovom skupom projektu EPCG neće imati novca za rekonstrukciju prve i gradnju druge faze TE Pljevlja, te za modernizaciju Rudnika uglja.

,,Vlada se hvalila kako je uspjela da dogovori da od ukupne investicije, 20 miliona realizuju domaće kompanije. Očito da joj je to bilo jako bitno, što otvara pitanje kojim domaćim privatnim kompanijama se otvara posao u ovoj sferi. Posebno što kompanije bliske vlastima, pa i firma sina aktuelnog predsjednika države, imaju određenog iskustva u poslovima sa solarnom energijom'', ističe Mrdović.

Javni poziv za izgradnju solarne elektrane na Briskoj gori, Ministarstvo ekonomije objavilo je krajem maja prošle godine. Primorski i centralni dio Crne Gore ima potencijal korišćenja solarne energije uporediv sa Grčkom i Španijom u kojima je ona postala konkurentna proizvodnji na bazi fosilnih goriva. Prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je u prosjeku više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4, a ljeti i do 11,5 časova.

Za razliku od dosadašnjih projekata kod obnovljivih izvora energije, vjetroelektrana i mini hidroelektrana, investitor snosi kompletan rizik, uz obećanje da za potrošače neće biti opasnosti od povećanja cijene zbog solarne energije.

Vlada izdaje zemljište u državnoj svojini ukupne površine 6.621.121 kvadrata. Iz MANS-a tvrde da je samo 2,9 miliona kvadrata planom određeno za izgradnju solarne elektrane, dok će se veći dio regulisati zavisno od potrebe. ,,Ovo otvara pitanje,da li će budući koncesionar biti obavezan da zakup plaća samo za dio koji je planski regulisan i na kojem će nešto biti sagrađeno, ili ne'', navodi Mrdović. Iz Vlade ni ovo nijesu objasnili.

Planirano je da se u prvoj fazi radova, koja će trajati 18 mjeseci od potpisivanja ugovora s izabranom kompanijom, izgradi 50 megavati elektrane. Izgradnja preostalog dijela do planirane instalisane snage veće od 200 megavati, trajaće tri godine.

Kao još jedan sporan detalj, u MANS-u ističu to što će druga faza zavisiti od izgradnje elektro mreže ka samoj lokaciji: ,,Razvoj crnogorske elektro mreže se opet stavlja u službu investitora, a ne stvarnih potreba građana'', tvrdi Mrdović.

Dosadašnja praksa je bila da investitor sam gradi infrastrukturu, rekli su nam nezvanično u EPCG, ali najavljena zvanična potvrda o tome nije stigla do trenutka objavljivanja teksta. Riječ praksa brine, jer otvara pitanje kako je to riješeno ugovorom koji je nedostupan javnosti.

Država je trenutno vlasnik 70,1 odsto EPCG, a trebalo bi da otkupi još 28 odsto akcija italijanske A2A u EPCG.  Nezvanične informacije, da je Fortum zainteresovan da kupi paket akcija koji su posjedovali Italijani, iz finske kompanije nijesu potvrdili, ali ni demantovali.

,,Kada je riječ o optimizaciji portfolia imovine, Fortum kontinuirano procjenjuje različite opcije na tržištu, ali ne komentarišemo tržišne glasine'', rekao je Holmberg na pitanje CIN-CG.

Finska, Indija,Monetnegro

Kao i EPCG, Fortum je u većinskom državnom vlasništvu (52,3 odsto), zapošljava više od 8.000 radnika i posluje u 10 država - u nordijskim i baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji, a u junu 2013. godine ušao je i na tržište u Indiji.

,,Fortum trenutno upravlja sa četiri solarna parka ukupne snage 185 megavata (MW) u Indiji i tri solarna parka ukupne snage 35 megawata (MW) u Rusiji. Pored toga, dobio je pravo da izgradi dodatnih 250 MW u Indiji i 110 MW u Rusiji'', kazao je za CIN-CG Mans Holmberg.

Treća članica prvorangiranog konzorcijuma Sterling and Wilson International Solar FZCO, za koju je Bemaks tvrdio da nije upisana u registar Ministarstva ekonomije Emirata, dostavila je potvrdu o osnivanju izdatu od Slobodne zone Aerodroma Dubai, što je Tenderska komisija prihvatila kao validan dokaz. Nije bilo moguće uspostaviti kontakt mejlom sa centralom u Mumbaju, podružnicom u Dubaiju i osobom zaduženom za odnose sa medijima.

Iz Fortuma, međutim,  tvrde da je to jedan od najvećih izvođača solarnih projekata u svijetu. ,,Imamo dugi poslovni odnos s njima, tako da su prirodni partner i u ovom projektu. Imaju veliko iskustvo u tehničkom planiranju i izgradnji solarnih projekata'', kazao je Holmberg.

Razmjena vatre između Bemaksa i Vlade

Iz Montesolara, zapravo Bemaksa, neuobičajeno oštro su reagovali i plaćenim oglasima u režimu bliskim medijima najavili krivične prijave protiv ministarke ekonomije i članova komisije nakon objave o pobjedniku na tenderu i informacije da su oni diskvalifikovani. Optužili su ih da su odbili dodatne dokaze o roku važenja bankarske garancije Montesolara, iako su ostalim ponuđačima prihvaćeni naknano dostavljeni podaci. Naveli su i da je komisija odbila njihov zahtjev da otvaranje ponuda bude javno.

,,Ne možemo, a da se ne zapitamo čemu onda tender. Posebno međunarodni. Ako se taj posao želio dati domaćoj državnoj kompaniji, onda se to moglo uraditi bez predstave o demokratičnosti procedure, takođe bez trošenja energije, novca i ugleda drugih ponuđača, poput našeg konzorcijuma'', saopštio je tada Bemaks, koji nije odgovorio na ponudu CIN-CG da dodatno pojasni svoje sumnje i sudbinu najavljenih krivičnih prijava.

,,Uvjereni da iza takvog zahtjeva stoji namjera da se Vlada onemogući u vođenju ekonomske politike i zaštiti nacionalnog interesa, odlučni smo da spriječimo da sila privatnog kapitala posluži kao instrument opstrukcije države i njenih institucija”, odgovoreno je oštro iz Vlade.

Ova razmjena vatre prvi je veliki sukob političko-poslovne vrhuške koji je javnost imala mogućnost da javno prati. Premijer Duško Marković je stao iza ministarke, iako je na suprotnoj strani bio Bemaks, miljenik tendera koji dobija veliki broj poslova iz kapitalnog budžeta i glavni je podizvođač na autoputu. Tokom 2017. godine ostvario je prihod od 86 miliona i profit od 20,9 miliona eura. Vlasnik i direktor Bemaksa je Veselin Kovačević, ali se firma neformalno dovodi u vezu s bivšim vlasnicima čuvenog lokala Grand Rankom Ubovićem i Aleksandrom Mijajlovićem, a preko njih sa savjetnikom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – Milanom Roćenom, koji to demantuje.

Tužilaštvo još istražuje

I konzorcijum IREDL ima udjela u domaćim poslovima. International Renewable Energy Development Ltd sa Malte je većinski vlasnik kompanije, koja je 2015. godine bila nosilac projekta izgradnje vjetroelektrana na Možuri. U posao je ušla nakon što je konzorcijum španske Ferse Energias Renovables i Čelebić iz Podgorice izašao iz njega. Zbog sumnji u moguću korupciju državnih funkcionera u ovom poslu Specijalno tužilaštvo je u julu prošle godine iz Osnovnog suda u Podgorici preuzelo spise o ovom slučaju i pokrenulo izviđaj o čijem ishodu javnost još nije obaviještena. Ugovor sa Ferosm i Čelebićem je 2010. potpisao tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović.

Prema ugovoru koji je potpisan 2010. vlasnici vjetroelektrana dobiće od potrošača struje subvencije od 115 miliona eura za 12 godina rada. Ugovorom je definisano da izgradnja vjetroelektrane bude završena novembra 2017. Iz Ministarstva ekonomije su najavili da će ona biti puštena u rad početkom ovog mjeseca.

Predrag NIKOLIĆ

Milo Djukanovic had an open account in Atlas Bank where he was piling up thousands of euros of credit card debts without restraint. Consequently Dusko Knezevic covered the debts from his companies’ assets. Thus his long-term generosity to the ever ruling Democratic Party of Socialist’s (DPS) also extended to the party’s boss and the country’s president Milo Djukanovic. This is corroborated by the documents that the CIN-CG and Vijesti have obtained while investigating the Atlas Affair.

The documents show that Knezevic used his Atlas Bank, which is now under Special Prosecution Office’s (SPO) investigation, to cover the spending on Djukanovic’s VIP revolving credit card (the card’s number: 505000000000432691). Djukanovic used his VIP credit card for his personal needs but he wasn't bothered with the accumulated debt. Thus his outstanding balance was graded as ’risky loan’ which was subsequently covered by the bank. One outstanding balance of the current president amounted to €16,741.24 and it was written-off in Feb 2017 along with other noncollectable loans altogether worth €14 million. Knezevic’s bank extended this courtesy to some other prominent figures as well.

KNEZEVIC REVEALS THE CARD DETAILS WHILE ATLAS BANK ADMINISTRATOR STAYS SILENT

“I can confirm that the card belonged to Milo Djukanovic. His outstanding debts were covered by the Atlas Bank on my orders“ replied Knezevic to our question if he had paid Djukanovic’s personal expenses.

On the other hand, CIN-CG & Vijesti repeatedly tried to hear from the temporary administrator of Atlas Bank, Tanja Teric on whether the bank covered the debts of the state dignitaries and who was the holder of the aforesaid card (no 505000000000432691). The temporary administrator appealed to non-disclosure policy of the bank as set forth by the Banking Law. Djukanovic himself didn't reply to our inquiries that we had sent to the Office of President and to the Democratic Party of Socialists’ HQ.

However, upon publication of this text Milo Djukanovic did publicly admit that he had a revolving credit card (with a limit of €30,000) issued by the aforementioned bank until 2015 but he was not aware of any outstanding balance blaming the wide conspiracy to tarnish his reputation. He also threatened to sue Atlas Bank. Nonetheless after a few days the Atlas Group announced that Djukanovic paid the debt upon revelation of the same.

TWO COMPANIES OF THE ATLAS GROUP COVERED THE DEBTS

According to documents that CIN-CG & Vijesti had obtained in their financial investigation, the debts of Milo Djukanovic and other persons and companies with ties to Dusko Knezevic were covered through the contract on founding capital transfer from Rekreaturs Budva LLC to the Atlas Bank on 22 Feb 2017. Thereby the aforesaid €14.056 million of risky loans and outstanding payments have been covered including the one of Djukanovic. Thus the bank took over the assets of other companies of Knezevic (Podgorica-based Atlas Invest and Cyprus-based VB Holding) to resolve the noncollectable loans. We already reported, citing the Atlas Bank audit reports, that the risky loans (which were past due over 90 days) had a whopping share of 30% of all loans.

VIP CARD HOLDERS WERE SPENDING MONEY WITHOUT RESTRAINT

The Central Bank of Montenegro (CBofMN) audit report 2015 confirms the practice of Atlas Bank of granting risky loans without guarantees and collaterals to influential persons and companies. The CBofM was tolerating such behaviour.

Thus the report which was drafted by the staff of then vice-governor Velibor Milosevic (now in detention over his role in the Atlas Affair) warns of “VIP card holders' list“ which was not endorsed by the board of directors of the bank. Furthermore the report says that the credit limits were set by the major shareholder and president of the Atlas Group Dusko Knezevic who held no position at the bank and had no authority to make such decisions. The VIP list customers were never blocked over outstanding balance and their credit limits were increased in spite of everything. At the end of the day the overall credit card debt amounted to €2.2 million that the bank was due to Visa International and Master Card.

LONGTIME GENEROSITY

Knezevic publicly confessed that he had lavishly donated Djukanovic and his party after his clash with Djukanovic and the state prosecutors who accuse him of money laundering via Atlas Bank. Knezevic’s donations to the ruling Democratic Party of Socialists (DPS) do not appear in its financial reports. After long silence Djukanovic did confess that Knezevic donated the party. However it is still unknown how much money went from Knezevic to the president of Montenegro for his personal needs.

However, a daily newspaper Dan recently reported that Knezevic footed the bill of €38,000 for Djukanovic’s (and his companion’s) vacation of  seven days back in 2011. They stayed in a royal suite at Dubai’s One & Only The Palm resort.

It appears that the revolving card debt and the lavish spending in Dubai are just a drop in the ocean. Dusko Knezevic announces further revelations (backed up by solid evidence) of corruption, racketeering and nepotism among the top Montenegrin officials. Montenegro aspires to join the European Union and is paying lip service to reforms and the standards of western democracies. Nonetheless those countries and societies highly value the rule of law and full accountability of state officials. Thus it’s beyond doubt that in those countries people like Djukanovic would instantly step down to face various corruption related charges in court.

Goran KAPOR / Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Željko Mihailović i Dušan Ban su misteriozni prijatelji Mila Đukanovića koji su mu formalno pozajmili keš kolateral od milion i po, da bi došao do kredita u Pireus banci.

To su potvrdili i oni u saopštenju koje su, nakon što su im CIN-CG i “Vijesti” juče poslali pitanja, distribuirali i preko drugih medija.

Taj je kredit, kako tvrde iz Đukanovićeve firme, samo “tehnički” garantovao Duško Knežević, vlasnik Atlas grupe kojega potražuje crnogorsko tužilaštvo zbog optužbi za navodno stvaranje kriminalne organizacije.

I Knežević je za CIN-CG i “Vijesti”, potvrdio da je novac Mihailovića i Bana korišten kao kolateral za Đukanovićev kredit. I to tako što je potpisan ugovor o investiranju, broj 4062/07 od 12. juna 2007. godine, po kojem se Mihailović i Ban obavezuju da firmi Comsel limited sa Kipra, čiji je direktor Duško Knežević, prenesu milion i po eura.

Kasnije će, kao što smo pisali, upravo Comsel limited biti formalni garant za kredit od milion i po kod Pireus banke u Londonu, kojim je Đukanović pokrio svoj legalni biznis i ušao u vlasništvo Prve banke.

Prvo Željko i Dušan daju novac, pa se dogovara kredit

Evo i hronologije kako je tehnički odrađen ovaj posao. Prvo je početkom juna 2007. potpisan ugovor o investicijama između Comsel limited, sa jedne strane i Željka Mihailovića i Dušana Bana, sa druge. Po tom ugovoru Comsel limitd kao „agent“ ili zastupnik se obavezuje da će Mihailovića i Bana, kao „principal investors“ to jest glavne investitore, zastupati u berzanskim poslovima u Crnoj Gori. Ali, novac se ne koristi za to, već za Đukanovićev kredit.

Novac su ova dva prijatelja Comsel limitedu uplatili 21. 06. 2007, na kiparski račun te firme u Laiki banci. Dvije sedmice kasnije - 4. jula, Comsel novac sa Kipra prenosi na svoj račun u londonskoj podružnici Pireus banke. Nakon toga, 11. jula 2007. godine, Comsel potpisuje sa Pireus bankom ugovor o obezbjeđenju kredita i keš kolateralu Capital investu, kojeg predstavlja Milo Đukanović. Istog dana Đukanović u ime Capital Investa potpisuje ugovor o kreditu sa Pireus bankom u iznosu od milion i po eura, koliko je i iznosio keš kolateral.

Ako je sve čisto, zašto je Đukanović krio prijatelje

CIN-CG i „Vijesti“ pokušli su da dobiju odgovor od predsjednika države zašto je skrivao da su mu Ban i Mihailović obezbijedili keš kolateral, ali do zaključenja broja Đukanović se, kao ni u ranijim slučajevima, nije oglašavao.

Pitanje je zašto pravosuđe u Crnoj Gori ne ispituje zbog čega je Đukanović koristio Duška Kneževića i njegove kompanije kao, kako su potvrdili iz predsjednikovog okruženja, “tehničko-administrativnu” logistiku? Zašto Ban i Mihailović nisu dirktno garantovali svom “pravom” prijatelju kod Pireus banke?

Zašto su morali da idu čak preko Londona, zašto ovdje direktno nisu dali novac predsjednikovoj tadašnjoj firmi Capital invest, koja je kreditom iz Pireus banke kupovala kasnije akcije Prve banke? Zar tako ne bi bilo i mnogo jeftinije: Đukanović ne bi morao da plaća kamate banci iz Londona, niti da koristi posredničke usluge “poznanika” Kneževića. Sve bi ostalo u krugu prijatelja.

Čitava ova konstrukcija mogla bi da ukaže na pokušaj skrivanja porijekla novca korištenog za keš kolateral. Na to ukazuje i sam ugovor koji je Comsel potpisao sa Banom i Mihailovićem koji je očito bio samo forma jer je novac završio kao keš kolateral za Đukanovićev kredit, a ne za podršku Kneževićevog Comsela Mihajloviću i Banu za investiranje u Crnoj Gori.

U normalnoj državi ključno pitanje bi bilo: zašto je Đukanović krio ovu transakciju i uloge koje su u njoj imali Željko Mihailović, Dušan Ban i Duško Knežević? Zašto je aktuelni predsjednik prije više godina u Skupštini Crne Gore, na pitanje poslanika, tvrdio da je kredit dobio zahvaljujući svom imenu i ugledu, a da nije bilo nikakvog „mog keš kolaterala“.

Prijatelji još iz 90-ih preko Subotića i cigareta

Dušan Ban i Željko Mihailović su još od 90-ih vodili poslove od najvećeg povjerenja.Oni su tada bili na čelu crnogorske podružnice firme Mia iz Uba, čiji je vlasnik bio Đukanovićev prijatelj Stanko Subotić Cane. Prema ranije objavljenim dokumentima, ta je firma osnovana u Crnoj Gori 1994. godine, pod brojem FI-2464/1. Naredne godine, firma Mia od Vlade Crne Gore, na čijem je čelu bio Milo Đukanović, dobija pravo da otvori carinsko skladište i fri-šop u Luci Bar.

Prema svjedočenjima više različitih aktera iz tih godina, primarni posao firme Mia bio je takozvani tranzit cigareta, preko kojeg se u Crnu Goru ulio ogroman novac, od kojeg je jedan dio išao u crnogorski budžet za pokrivanje deficita, a od drugog dijela su se, prema brojnim svjedočenjima, obogatili ključni akteri u toj priču.

Nedjeljnik “Nacional”, čiji je vlasnik Ivo Pukanić kasnije ubijen, prije gotovo dvije decenije objavio je svjedočenje jednog od insajdera šverca cigareta, crnogorskog biznismena Srećka Kestnera. Kestner je tvrdio da su Đukanovićevi kumovi Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su rukovodili firmom Mia, ubirali taksu i “to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto “Đukanovićevi kumovi”, a 50 odsto išlo je Canetu. Tvrdio je i da je 10 dolara po paketu išlo za Đukanovića lično. Koliki se novca tih godina prihodovalo ilustruje i Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti - “pogriješiću za pedesetak miliona”. Tvrdio je i da je sva dokumentacija uništena.

Đukanović i Subotić su negirali te tvrdnje, a nedavno je u Italiji konačno završen i maratonski sudski proces zbog šverca cigareta, u kojem su što radi zastare, što radi nedostatka dokaza, oslobođeni brojni akteri. Stanko Subotić je još ranije oslobođen po istoj optužnici, a Đukanovićev slučaj je arhiviran prije više godina, kad se pozvao na imunitet.

Duško Knežević je iz Londona posvjedočio, pošto je otvorio sukob sa crnogorskim predsjednikom, da su spornih milion i po, na račun njegove firme, uplatili Đukanovićevi pravi prijatelji iz duvanskih poslova. Kneževićeva dokumenta koja su procurjela od otvaranja sukoba, ukazuju da je upravo on imao zadatak da finansijske transakcije od najvećeg povjerenja upakuje na način prihvatljiv međunarodnim bankarskim standardima. Knežević je jedan od rijetkih insajdera koji je poznavao te tehnike i koji je imao firme u inostranstvu preko kojih su išle još neke povjerljive transakcije.

Najavio je da će u narednim sedmicama, nakon priča o plaćanju Đukanovićevih emiratskih računa, kreditnih kartica, ugovora o krediti, izaći još povjerljivih dokumenta, u vezi sa Telekomom, A2A i drugim poslovima, u kojima je navodno glavni igrač bio aktuelni crnogorski prdsjednik.

Čašćavanje “Pomorskim saobraćajem”

Nakon duvanskih poslova Željku Mihailoviću, Dušku Banu, ali i Duškovom bratu Dejanu procvjetali su i drugi biznisi. Oni su preko svoje firme “Prohouse” bukvalno preko noći došli do profitabilne državne kompanije “Pomorskog saobraćaja” koju je Vlada Mila Đukanovića prodala preko Fonda PIO u aranžmanu 2004. godine. Fond PIO, čiji je direktor tada bio sadašnji guverner CBCG Radoje Žugić, u avgustu mjesecu usred ljetnje žege i odmora, stavila je cijeli većinski paket akcija ove firme, bez prethodne najave, na berzu.

Istog dana ga kupuje “Prohouse” braće Ban i Željka Mihailovića za svega 1,2 miliona eura, i to obveznicama stare devizne štednje, koje su ranije kupili znatno jeftinije. “Pomorski saobraćaj” je tada imao godišnji promet od dva i po miliona eura i čist profit od pola miliona, ali i jako mnogo novca na računu pa je kompanija praktično prodata u bescijenje. Ta firma, od osnivanja dok je bila u društvenom vlasništvu, pa do danas, ima monopol: upravlja trajektima na liniji Kamenari–Lepetani u Bokokotorskom zalivu. Tim monopolom joj je faktički obezbijeđen pozamašan profit, a novim vlasnicima od kad su je preuzeli, desetine miliona profita. Tako su 2017. ostvarili čist profit od dva miliona eura.

U „Pomorskom saobraćaju“ Dejan Ban ima 33,4 odsto vlasništva, kompanija “Prohouse” njegovog brata Dušana ima 44,4 odsto, a 22,2 odsto pripada “ProhouseMonengro”, čiji je vlasnik Željko Mihailović. Firma „Prohaus” i „Prohaus Montenegro” ne profituju samo u poslu sa trajektima u zalivu. Od 2017. godine imaju dobar ugovor sa Vladom Crne Gore, od koje godišnje dobijaju desetine hiljada eura na ime zakupa poslovnog prostora u Momišićima, kod mosta Milenijum.

Zašto novac nije mogao direktno do Đukanovića

Zašto su Ban i Mihailović, kada su obezbijedili novac za keš kolateral firmi Mila Đukanovića, imali potrebu da se kriju iza Duška Kneževića i njegove kiparske kompanije kad su oni već 2007. ubirali profit od regularnog posla sa “Pomorskim saobraćajem” i nijesu imali problema da dokažu porijeklo novca. Upravo to skrivanje iza Kneževića, otvara prostor za mnoge spekulacije. Da li je taj novac zaista njihov, ili možda Đukanovićev, pa je cijela operacija izvedena da bi se baš to sakrilo.

Duško Knežević je izjavio i da u mnogim privatizacijama državnih firmi crnogorski predsjednik ima svoj skriveni procenat. Ima li udjela i u Pomorskom saobraćaju, do kojeg su po povlašćenim uslovima došli Ban i Mihailović, i to u doba kada je na čelu Vlade bio Milo Đukanović.

Đukanović je novcem od kredita iz Pireus banke preko svoje firme Capital Invest došao do akcija Prve banke. On je 3. avgusta 2007. po privilegovanoj cijeni od 127 eura, preuzeo akcije Prve banke, putem dokapitalizacije. Istog dana na berzi akcija Prve kupovale su se za 188 eura. Godinu nakon što je podigao kredit, Đukanović vraća dug Pireus banci i to tako što prodaje manji dio akcija Prve banke, tačnije 2.540, po fantastičnoj cijeni od 610 eura za ukupno 1,55 miliona. Dovoljno i za kredit i za kamatu!

Dušan Ban sve priznaje, ali tvrdi da je novac legalan i da mu Knežević nije sve vratio 

Nakon što su mu CIN-CG i “Vijesti” poslale pitanja, Dušan Ban je odgovore na njih poslao i drugim medijima, ali bez navoda od koga je dobio pitanja, čime se mogao steći utisak da je odlučio da sam prizna kako je davao novac za finansiranje Đukanovićevog kredita.

“Povodom medijske prašine koja se ovih dana digla oko kredita Mila Đukanovića i dva ‘skrivena’ prijatelja milionera sa, kako Knežević tvrdi, ‘novcem sumnjivog porijekla’, ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem, da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom “Comsel” Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit, a kao što zna javnost, potreba za njim je prestala nakon dvadesetak dana”, tvrdi Ban.

Istina je, međutim, da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor 12. juna, da je Đukanović potpisao ugovor o kreditu 11. jula, da je Capital Invest akcije kupio u avgustu, a da ih je za kredit založio u oktobru.

Ban navodi da je od ovog posla prošlo 11 i po godina a da on i prijatelj nijesu od Kneževićeve firme dobili svoj novac u cijelini.

“Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževićem o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta. Možda bi neupućeni čitalac mogao da pomisli da je DK uplatu dobio sa neke fantomske firme i iz neke egzotične destinacije i da su i on i ‘njegova’ banka imali grdne štete zbog tog ‘prljavog novca’... Ni slučajno! Naprotiv! Istina je da je DK novac dobio sa računa koji se vodio na naša imena, i koji je stigao iz ugledne banke i iz evropske zemlje sa prvoklasnom finansijskom reputacijom. Sve ovo zahvaljujući tome što granice naših poslovnih aktinosti nijesu bile omeđene granicama CG i što smo imali (a i sada imamo) regulisan status u inostranstvu, pa nam je to bilo dostupno. Banke sa kojima smo mi poslovali i poslujemo ne vrše plaćanja ‘torbama’ kako to radi ‘digitalni gazda Jezda’”, navodi Ban u odgovoru.

Ovaj biznismen odgovara i na pitanje zašto svom prijatelju Đukanoviću nijesu direktno obezbijedili kredit. “Odgovor je jednostavan i prost: u momentu kad nam se naš prijatelj obratio, kreditni aranžman sa Pireus bankom je već bio dogovoren. S obzirom na okolnost da mi nijesmo bili klijenti te banke, za razliku od Kneževića, bilo je jednostavnije da se njemu proslijede sredstva”, navodi Ban.

Međutim, istina je da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor o “uslugama” 12. juna a da je Đukanović kredit ugovorio mjesec dana kasnije. Ili je cijela mreža transakcija i poslova u kojoj Đukanović na kraju dobija milion, dogovorena mnogo ranije.

Goran KAPOR - Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Not only did Dusko Knezevic pay for enormous bills in luxurious hotels and cover Milo Djukanovic’s credit card debts, but he also carried out the most confidential bank transactions for Djukanovic and his family. Knezevic put down a deposit of one and a half million euros as cash collateral for a loan which Djukanovic took out in London in 2007. Through that loan the current Montenegrin president later legalised his first million. Both Djukanovic and the representatives of Montenegrin institutions hid the fact that the guarantee for that loan was obtained from Knezevic.

After he briefly left state office and decided to be involved in business, Djukanovic, on 11 July 2007 in the name of his company, Capital Invest, was granted a loan of one and a half million euros from the London branch of the Greek-based Piraeus Bank. His loan was enabled by Dusko Knezevic’s Cyprus-based company, Comsel Limited, which put down a cash deposit of one and a half million euros for that loan.

On that day, two contracts were signed in London. The first contract, regarding the guarantee of one and a half million euros for the loan to Capital Invest LTD Podgorica, was signed between Piraeus Bank SA, London branch, as the granter of the loan, and the company Comsel Limited from Cyprus, as the issuer of the guarantee.

From this contract of guarantee, which CIN-CG and “Vijesti” have had access to, it can be noticed that Milo Djukanovic, as the recipient of the loan, obtained the means for Capital Invest by the courtesy of Dusko Knezevic’s money. In the contract it is clearly detailed that the bank asked for an additional guarantee for the loan, and in the form of cash collateral. That was provided by the guarantor – Knezevic’s company Comsel Limited – which enabled this loan by depositing one and a half million euros with Piraeus Bank.

In the contract of guarantee signed by Dusko Knezevic and representatives of Piraeus Bank, it specifies that, in case Milo Djukanovic were not to pay back the loan, the bank has the right to recoup the funds exclusively through the cash collateral deposited by Knezevic’s company.

Djukanovic hid who had helped him

On the same day a second contract was also signed regarding a loan of €1.5 million between Piraeus Bank SA London as the creditor, Capital Invest DOO Podgorica as the beneficiary of the loan and Milo Djukanovic as the guarantor – the company’s owner. The usual provisions are detailed in the contract: conditions for repaying the loan, interest and others. It also states that Djukanovic should withdraw the loan until 31 December 2007. The contract was signed by Djukanovic, on behalf of Capital Invest, and in his name.

The story about this loan has appeared several times in public, but the details showing who Djukanovic’s guarantor actually was were hidden. The president himself kept this secret well and did not want to reveal who his “friend” was who had deposited one and a half million euros for him, although in the media it was speculated that it was the same Dusko Knezevic, who had business ties to Piraeus Bank.

In answer to the question of where the property, with which he had guaranteed the loan, came from, he said: “During my state business I have made numerous acquaintances and it was no problem to obtain a loan with a foreign, respectable bank”. And it was no problem, since he had someone to put down millions in cash for him. Knezevic himself earlier said that he was not behind this arrangement.

He purchased shares in Prva Banka which began a dizzying rise

Djukanovic used this loan to buy, through recapitalisation, part of the shares in Prva Banka, whose biggest shareholder was his brother Aco. To remind you, the younger Djukanovic bought a small, Niksic-based local bank which was later renamed “Prva Banka Crne Gore (First Bank of Montenegro) established in 1901”. Courtesy of its privileged position in the market and large state deposits, the bank grew tenfold in a short time, to become today one of the most significant banks in the country.

On 3 August 2007, Milo Djukanovic obtained shares in Prva Banka at the privileged price of €127 each, via recapitalisation. On the same day on the stock market, Prva Banka’s shares were being traded for €188 each. Capital Invest spent the entire loan obtaining 11,657 shares, for which €1,489,997 was spent.

As soon as Milo Djukanovic joined his younger brother’s bank, the shares started a dizzying rise. In only 20 days the value of one share rose almost twofold, to €334. The bank was on the A-list of Montenegrin stocks and, according to the rules, its shares were not permitted to have a daily rise of more than 10 percent. The shares in Djukanovic’s brother’s bank exceeded this limit almost every day, and often only one share was traded each day, which points to the conclusion that room for a greater increase was being created by the trading of symbolic amounts.

Mitrovic concealed the wording of the contract

After Djukanovic attracted public attention to this million-euro transaction, since his monthly salary as a state official had been less than €1,000 for years, it was announced by the Administration for the Prevention of Money Laundering that Capital Invest had borrowed “from a bank in London” to fund the purchase of shares. The Administration, headed by Predrag Mitrovic, then announced that it could be seen from Djukanovic’s loan agreement signed on 11 July that the repayment of the loan was guaranteed by the shares bought in Prva Banka. Now it is clear that the Administration for the Prevention of Money Laundering wanted to hide the fact that Dusko Knezevic, or his Cyprus-based company Comsel Limited, had guaranteed for this loan.

Djukanovic’s loan was later marked top-secret by Mitrovic to prevent MANS getting hold of details about this arrangement, because this organisation had been seeking information about it for months under the Law on Free Access to Information. Even then it was clear that the shares in Prva Banka could not have been the collateral for the loan because they were only written into the Pledge Register three months later. Now it is clear from the documentation and contracts which we have had access to that Djukanovic first took out the loan courtesy of his friend Knezevic, and only then bought the shares in his brother’s bank. After public interest was raised regarding where Djukanovic got the money from, the collateral was registered in October 2007.

Mitrovic, the keeper of the secrets about the loan, is in the news lately. Dusko Knezevic claims that, after Mitrovic was shot in the leg, he had to “iron out” relations between the former director of the Administration for Prevention of Money Laundering and Djukanovic. Last week, Knezevic called on Djukanovic to explain to the public why Predrag Mitrovic had been shot in the leg.

Shares worth €7 million in 3 months

Djukanovic really hit it lucky with this loan. The shares in Prva Banka which he bought for one and a half million euros had a dizzying rise and after they were written into the Pledge Register in October 2007 they were already worth €6.9 million on the stock market.

A year after he took out the loan, Djukanovic paid off the debt with Piraeus Bank by selling a minor part of the shares in Prva Banka, 2,540 of them precisely, at the fantastic price of €610 each, for €1.55 million in total, the exact amount he needed to pay off the entire loan. “Vijesti” source earlier reported that an individual linked with Prva Banka had bought the shares from Djukanovic. “My first company Capital Invest had overseas debts, and those obligations had to be serviced. I sold on the stock market part of the shares which the company had and got rid of its debt,” Djukanovic then clarified.

What is interesting is that, a few days after Djukanovic sold part of the shares in Prva Banka for one and a half million euros, their rise on the stock market stopped. And when the bank was in crisis in 2009 and the Central Bank of Montenegro (CBCG) had to take measures, the shares significantly dropped. Even some friends of the Djukanovic family sold their shares in Prva Banka in order to save their money.

Growth of roughly €1 million even after Prva Banka was bailed out

Up until 2013, Djukanovic retained ownership of the bank, which the government in the meantime had to save because of risky business practices in 2010 with an injection of €44 million. In April 2013 the current Montenegrin president formally came out of ownership of Prva Banka. At that time he sold 10,466 shares at the price of €102 each. He thereby earned his first legal million, because with the previous sale he had paid off the loan. In this case too, when the president sold the shares, they were at a good price. Only four days earlier one share in Prva Banka had been worth €76, but after three days’ rise it reached the price at which the current president received a million euros in return for his package of shares.

After this transaction, Djukanovic’s company deposited one million euros in Prva Banka. Since then he has received about €50,000 in interest, which was the only income of this company. According to the report of Prva Banka’s auditors, on 31 December 2017 Capital Invest had deposits of €1.15 million in that bank.

In May of last year, when Djukanovic again returned to state function after a short break, he transferred Capital Invest to his son Blazo.

Goran KAPOR and Milka TADIĆ-MIJOVIĆ