BRANKA BOŠNJAK, PROFESORICA UCG I BIVŠA POSLANICA: Žene u politici iritiraju muško ušuškano društvo

Od vremena koleginice Vesne Perović, pa do danas, nije se mnogo prominjenilo što se tiče uvreda na račun žena u politici, samo što sad imaju društvene mreže kao uvijek dostupan poligon za najprljavije igre i isijavanje mržnje, bez konsenkvenci

Predrag NIKOLIĆ

Nikako da se odmaknemo od prakse nasilja, nedavno se desio napad na bivšu ministarku Vesnu Bratić. Žene u politici se često brutalnije i vulgarnije napadaju od političara. Zašto je to tako?

Politika se, nažalost, u rigidnoj, tradicionalnoj Crnoj Gori još uvijek smatra muškim „atarom“, tako da ulazak žena u politiku, posebno onih samosvjesnih koje imaju jasne i nedvosmislene stavove kojima skreću pažnju javnosti, iritira muško ušuškano „krdo“ i dovodi do brutalnih i vulgarnih napada. I ovdje nije uopšte bitno kojem ideološkom spektru pripadate, važno je da ste uzdrmali i zatalasali tamo gdje muškarci žele da dominiraju, a to je tamo gdje postoji moć. Otud napadi i na koleginicu Vesnu Bratić i na koleginicu Draginju Vuksanović, koje su ideološki na dijametralno suprotnim političkim polovima. To su i pokušaji da se žene ne posmatraju kao misaona bića, već da se omalovaže i svedu na objekat, jer uglavnom se ne polemiše sa stavovima koje žene iznose, nego se komentariše njihova pojavnost, izgled, način odijevanja, gestikulacija, način izražavanja. Muškarci se plaše jakih i dominantnih žena, posebno u politici jer tu je koncentrisana moć. I vrlo su solidarni, bez obzira na partijsku obojenost, da treba istisnuti ili marginalizovati žene političarke. Deklarativno su im puna usta rodne ravnopravnosti, ali suštinski i iza kamera je potpuno druga priča, čast rijetkim pojedincima. 

Ali nadam se da će ovakve reakcije i ovi kukavički napadi izazvati kontraefekat i probuditi inat, a ne obeshrabriti žene da se bave politikom, mada mnoge idu linijom manjeg otpora i misle „Što će nam to“.

Bili ste prva potpredsjednica Skupštine Crne Gore, kakva su vaša iskustva što se tiče napada i govora mržnje i one rodno zasnovane u parlamentu i mimo njega. Vaša prethodnica ma mjestu predsjednice Skupštine Vesna Perović svojevremeno se suočavala sa brojnim uvredama.

Naravno da ni ja nijesam bila pošteđena uvreda i govora mržnje. Istina u samom parlamentu je manje toga, jer ta ogovaranja i ti udarci obično idu kukavički iza kulisa, jer teško se ko odvaži da baš javno pred kamerama, oči u oči, pokaže to svoje javnosti nepoželjno lice. Ali zato su društvene mreže i komentari na tekstove objavljene na portalima, pravi teren za podmukle, kukavičke napade, jer tamo je, nažalost, omogućeno da anonimno, skriveni iza lažnih profila isijavate mržnju, vrijeđate, podmećete, blatite, bez ikakvih konsekvenci. I tu se onda te kukavice junače. A to čitaju naše porodice i nije lako, i oni svi preživljavaju to. 

Nakon nekih mojih javno iznešenih stavova koji su se razlikovali od onih koje su od mene očekivale bivše koalicione kolege, vodila se vrlo prizemna i prljava kampanja protiv mene, upravo od njih, preko njihovih agresivnih pristalica i raznih plaćenih botova. Tako da sam imala priliku, da zato što imam svoj stav i što nijesam ničija marioneta, osjetim surovost i bezočnost napada onih koji su smatrali da treba da mislim njihovom glavom. Bilo je tu i ozbiljnijih prijetnji, no ja nisam tome davala veliki publicitet. Ali to vas sve ojača, i u stvari vidite koliko su neki ljudi koji se predstavljaju demokratama i glume vam prijatelje, suštinski neiskreni, jadni i bezvrijedni. Meni je važno da ja nikada nijesam pogazila svoje principe niti izašla iz programskih okvira i načela partije kojoj pripadam. U politici je mnogo lažnih predstava za javnost, ne mnogo, nego premnogo, to čak dominira.

Tako da od vremena koleginice Vesne Perović, pa do danas, nije se mnogo prominjenilo što se tiče uvreda, samo što sad imaju društvene mreže kao uvijek dostupan poligon za najprljavije igre i isijavanje mržnje, bez konsenkvenci. 

Aktivno ste učestvovali i bili angažovani u radu skupštinskog Ženskog kluba. Koliko je klub pomogao u smanjenju predrasuda i nasilja prema ženama u politici?

Jako sam ponosna što sam uspjela da realizujem ideju o osnivanju Ženskog kluba Skupštine Crne Gore, i što je on utemeljen, sad i poslovnički, i nastavio da živi i u ovom sazivu a živjeće i budućim sazivima Skupštine Crne Gore. Moram priznati da smo kao Ženski klub tokom mandata mog, i moje koleginice Vesne Pavićević, kao kopredsjednica mnogo radile na suzbijanju govora mržnje i napada na žene iz javne sfere, jer napada je bilo baš previše, gotovo svakodnevno. Napisale smo na desetine saopštenja i reakcija na konkretne napade i štitile sve koleginice bez obzira slagale se ili ne sa njihovim javno izneseni stavovima. Nasilje nikad nije rješenje.

 

Ženski klub Skupštine Crne Gore kreirao je i Manifest protiv nasilja nad ženama u politici - dokument koji je produkt zajedničkog rada poslanica i članica Ženskog kluba Skupštine Crne Gore i alumnista Instituta za napredno liderstvo u politici (ALPI program) koji sprovodi Internacionalni republikanski institut (IRI) i apelovali da se društvene mreže, koje su upravo poprište verbalnih napada i uvreda, smatraju javnim prostorom i samim tim kriminalizuju napadi na tom terenu.

Takođe smo sa našim partnerima, Vestminsterskom fondacijom organizovale snažnu medijsku kampanju pod nazivom  „Šta bi ti na mom mjestu“ sa ciljem suzbijanja nasilja u online prostoru. Pokušali smo da kroz zamjenu uloga dočaramo kako bi se muškarci osjećali na našem mjestu da se njima neko se obraća i da ih targetira na način kojem smo mi kao žene u politici svakodnevno izložene.

Važno je, to uvijek ističem, da u ovakvim kampanjama i muške kolege koje imaju svijest o značaju rodne ravnopravnosti ne samo po žene, nego po ukupno društvo, uzmu učešća. Moram istaći da nam je tu mnogo pomogao kolega Boris Mugoša, koji je i pridruženi član Ženskog kluba. Ali ako hoćemo emancipaciju u njoj moraju učestvovati i muškarci.

Moram istaći da je i Evropska komisija prepoznala značaj postojanja i rada Ženskog kluba u prethodnom sazivu, pa su u dva poslednja izvještaja istakli nas kao pozitivan primjer kako se treba ugledati na nas i akcenat davati zajedništvu i stvarima koje nas spajaju, a ne razdvajaju.

 
Česta kritika ženama koje se bave politikom da usvoje način izažavanja i djelovanja svojih muških kolega. Da li je smatrate da je ova teza tačna?

Nažalost, surova istina je da mnoge žene koje dođu do nekih politički značajnih pozicija preuzimaju matricu ponašanja muških kolega, što nije dobro i što negdje deprimira i obeshrabruje, a baš sa tih pozicija treba slati poruke ohrabrenja da se žene aktivnije uključe u politiku kako bi nas bilo više na mjestima odlučivanja. Takođe, žene u politici se nerijetko ponašaju inferiorno u odnosu na muške kolege i povinuju se njihovim stavovima i onda kada se intimno ne slažu sa njima, posebno stavovima partijskih lidera i ne mogu da iskorače čak ni po pitanju rodne ravnopravnosti iz tih partijskih okova. A muškarci, uglavnom, žene u politici doživljavaju kao nužno zlo, nevoljno ispunjavanje obavezujućih kvota jer znaju da se neko od njih mora pomjeriti da bi to mjesto zauzela žena. Zato postoji toliki otpor.

Ali moramo biti realni i svjesni činjenice da u patrijarhalnoj crnogorskoj sredini mnoge žene nemaju senzibilitet za rodnu ravnopravnost i njima se dominacija muškaraca, posebno u politici podrazumijeva, čak i zamjeraju ženama koje se bave politikom. Ženska solidarnost često izostaje, čak i u ovom govoru mržnje, već se traži opravdanje, iako bi trebalo da imamo nultu toleranciju prema svakom obliku govora mržnje kome god da je upućen. Nažalost nije to tako. To je Crna Gora, istina stvari se mijenjaju polako ali emancipacija dolazi prilično sporo i treba nam još dosta vremena. 

Dugo ste u politici, da li primjećujete neki pomak na bolje što se tiče smanjenja govora mržnje, verbalnog, rodnog i ostalog nasilja među političarima?

Ono što primjećujem je da se više o tome priča, što znači da je problem prepoznat i samim tim je mnogo veća šansa da se dođe do rješenja. Mislim da se ta vrsta nasilja mora jače sankcionisati, ako mislimo da to zaustavimo a uporedo sa tim treba se raditi na edukaciji po ovom pitanju na svim nivoima jer obrazovanje je jedini način da se promijene učmale i ukorjenjene predrasude, jeste to duži put, ali jedino je tako moguće mijenjati svijest ljudi. Naravno da mediji u svemu ovome igraju vrlo važnu ulogu, pa samim tim i ovaj intervju smatram doprinosom u tom pravcu.