Karakteristike instituta sporazuma o priznanju krivice u pravosudnom sistemu Crne Gore

Različiti oblici konsenzualnih postupaka usmjerenih na ubrzanje kaznenog postupka i rasterećenje pravosudnog sistema od velikog broja predmeta razvili su se i postoje u brojnim evropskim kontinentalnim sistemima.

U Crnoj Gori je institut sporazuma o priznanju krivice uveden 2009. godine Zakonikom o krivičnom postupku, kao instrument koji omogućava okrivljenima da priznaju krivicu u zamjenu za potencijalne olakšavajuće okolnosti. Uspostavljen je kako bi se poboljšala efikasnost i brzina okončanja krivičnih postupaka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova. Počeo se primjenjivati 2010. i prvobitnim rješenjem je mogao biti zaključen za sva krivična djela za koja je maksimalna zaprijećena kazna bila do 10 godina zatvora. Međutim, izmjenama iz 2015. godine proširen je krug krivičnih djela, te se sada može primijeniti na sva krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, osim za djela terorizma i ratnih zločina.

Propisano je da sporazumom o priznanju krivice okrivljeni u potpunosti priznaje krivično djelo za koje se tereti, te se odriče prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma o priznanju krivice
kad je sud u potpunosti prihvatio sporazum.
Zaključenje sporazuma o priznanju krivice mogu inicirati obje strane u postupku – okrivljeni, odnosno njegov branilac i državni tužilac koji postupa u predmetu. Državni tužilac pribjegava ovom institutu kako bi izbjegao kontradiktorni dokazni postupak i ulagao dodatne napore da dokaže krivicu, a u cilju efikasnosti postupka. Nadalje, interes tužilaštva je i dokazivanje krivice eventualno drugih saizvršilaca u kontradiktornom dokaznom postupku koji nijesu priznali krivično djelo, što im je olakšano ukoliko postoji priznanje jednog izvršioca krivičnog djela. Svakako, interes je i odbrane, odnosno okrivljenog, jer se ide do ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma.
U smislu kaznene politike, nakon postignutog sporazuma, sankciju ne odmjerava sud shodno pravilima o individualizaciji kazne, već je stranke same ugovaraju. Priznanje krivičnog djela podrazumijeva priznanje svih navoda optužnice, te se stoga stepen krivice, okolnosti izvršenja djela i druge činjenice iz optužnice smatraju nespornim i ne podliježu daljem dokazivanju. Sud može odbiti sporazum ukoliko smatra da je predložena kazna zakonita, ali da je neprimjerena konkretnom slučaju, odnosno, da ne ispunjava svrhu zbog koje se izriče.
Preduslovi koje je potrebno ispuniti da bi sud usvojio sporazum su definisani Zakonom o krivičnom postupku. Propisano je da će sud rješenjem usvojiti sporazum o priznanju krivice i donijeti odluku koja odgovara sadržini sporazuma, ako utvrdi:

1. da je okrivljeni svjesno i dobrovoljno priznao krivično djelo, odnosno krivična djela koja su predmet optužbe, da je priznanje u skladu sa dokazima sadržanim u spisima predmeta i da je isključena mogućnost priznanja okrivljenog u zabludi;
2. da je sporazum zaključen u skladu sa članom 301 Zakonika kojim se određuje predmet sporazuma;
3. da okrivljeni potpuno razumije posljedice zaključenog sporazuma, a naročito da se odriče prava na suđenje i prava na žalbu protiv odluke suda donesene na osnovu sporazuma;
4. da sporazumom nijesu povrijeđena prava oštećenog;
5. da je sporazum u skladu sa interesima pravičnosti, a sankcija odgovara svrsi izricanja krivičnih sankcija.

Primjena sporazuma o priznanju krivice u praksi

Primjena instituta sporazumnog priznanja krivice u stalnom je rastu, od uvođenja u pravni sistem Crne Gore, od 2010. godine. Nakon više od trinaest godina primjene, može se konstatovati da se ovaj vid skraćenog postupka sve češće primjenjuje u praksi crnogorskih pravosudnih organa.

U periodu od 2010. godine do kraja 2021. godine, zaključeno je ukupno 2048 sporazuma o priznanju krivice, prema podacima iz izvještaja o radu Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva. Od 2010. godine do 2016. godine taj broj je bio značajno manji što je ukazivalo na nedovoljnu spremnost i interesovanje tužilaca, optuženih i njihovih branilaca da iniciraju pregovore o zaključivanju sporazuma o priznanju krivice.
U kasnijem periodu, broj zaključenih sporazuma se značajno uvećao, a u najvećem obimu sporazume su zaključivali tužioci Osnovnog državnog tužilaštva Podgorica, Vrhovnog državnog tužilaštva i Specijalnog državnog tužilaštva.

Slijedi uporedni pregled ukupnog broja zaključenih sporazuma o priznanju krivice po godinama, od 2010. godine do kraja 2021. godine, po podacima Tužilačkog savjeta, kao i po tužilaštvu za 2019., 2020. i 2021.

2010	3
2011	14
2012	24
2013	14
2014	15
2015	53
2016	167
2017	240
2018	298
2019	371
2020	559
2021	290
UKUPNO	2048

Državno tužilaštvo	2019	2020	2021
ODT Bar	2	4	7
ODT Berane	0	0	2
ODT Bijelo Polje	42	8	11
ODT Cetinje	10	2	15
ODT Herceg Novi	20	9	14
ODT Kolašin	1	0	2
ODT Kotor	6	10	1
ODT Nikšić	9	6	6
ODT Plav	0	0	0
ODT Pljevlja	1	0	0
ODT Podgorica	100	247	81
ODT Rožaje	11	1	0
ODT Ulcinj	6	2	6
VDT Bijelo Polje	3	7	12
VDT Podgorica	110	151	74
SDT	50	112	65
UKUPNO	371	559	296

Analizom podataka iz godišnjih izvještaja Tužilačkog savjeta i Državnog tužilaštva, uočeno je da postoji neujednačenost u pogledu načina izvještavanja od strane državnih tužilaštava, pa s tim u vezi dovodi se u pitanje relevantnost konačnog broja zaključenih sporazuma i lica. U izvještaju o radu Sudskog savjeta nema podataka o broju presuda na osnovu sporazuma o priznanju krivice na nivou svih sudova, zbog čega ti podaci neće biti obrađeni.

Podaci su takođe nedostupni i kada su u pitanju žalbe i imovinsko pravni zahtjevi u kojima su sudovi odlučivali u sklopu sporazuma.

U odnosu na najveći broj zaključenih sporazuma po tužilaštvu, podaci pokazuju da prednjače ODT Podgorica, ODT Bijelo Polje, VDT i SDT.

Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici
U periodu od 2010. do 2013. godine, ODT Podgorica nije zaključivalo sporazume sa okrivljenima. Od 2014. do 2021. godine zaključeno je ukupno 650 sporazuma. Od ovog broja, na predlog branitelja zaključeno je 548, a na predlog tužioca 102 sporazuma. Od sporazuma koji su zaključeni na predlog tužioca, svi su zaključeni 2017. godine. Svih ostalih godina su svi sporazumi zaključeni isključivo na predlog branioca.

Osnovno državno tužilaštvo u Bijelom Polju
Ukupan broj zaključenih sporazuma je 151 i svi sporazumi zaključeni su na predlog tužilaštva. Najviši broj zaključenih sporazuma po godini bio je 2018. i to 41, odnosno 2019. godine i to 45 sporazuma.

Više državno tužilaštvo u Podgorici
Za period od 2010. do 2022. godine, VDT je zaključio 442 sporazuma o priznanju krivice. Svi sporazumi su zaključeni na predlog branioca okrivljenih lica, dok nije bilo predloga od strane tužilaštva. Isto tako, najveći broj sporazuma zaključen je 2019. i 2020. godine sa 112, odnosno 177 zaključenih sporazuma.
Specijalno državno tužilaštvo
U periodu od 2010. do 2021. godine, ukupan broj zaključenih sporazuma bio je 314, za 810 lica, od čega 6 pravnih, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma. Nijedan od zaključenih sporazuma nije zaključen na predlog SDT-a.
Praksa pokazuje visoku zastupljenost sporazuma o priznanju krivice u radu SDT-a, kod krivičnih djela organizovanog kriminala i koruptivnih krivičnih djela.

SDT preduzima brojne aktivnosti na polju otkrivanja i procesuiranja počinioca krivičnih djela sa elementima korupcije i organizovanog kriminala. Prema raspoloživim podacima, sporazume o priznanju krivice najčešće su potpisivali predstavnici velike i srednje privrede, kao i lokalni funkcioneri, ali uz konfiskaciju nižih iznosa imovinske koristi u odnosu na visinu pretpostavljene koristi koju su kriminalne organizacije i njihovi članovi stekli kriminalnim aktivnostima, kao i uz izricanje nižih kazni od onih koje se, u pravilu, izriču u sudskom postupku. Na ovaj problem je ukazala i Evropska komisija u nedavno objavljenom Radnom dokumentu o stanju u poglavljima 23 i 24, u kojem je navedeno da kazne obezbijeđene kroz sporazume o priznanju krivice, podrazumijevaju nekoliko mjeseci zatvora i nekoliko hiljada eura novčane kazne.1 Tako su primjenom ovog instituta okončani neki od najkompleksnijih slučajeva, poput tzv. slučaja ’’Budva’’. To što se mnogi takvi predmeti završavaju u ranoj fazi krivičnog postupka, može negativno uticati na izgradnju još uvijek nedovoljno razvijene sudske prakse u oblasti koruptivnih krivičnih djela, posebno u korelaciji sa malim brojem pravosnažnih osuđujućih presuda za krivična djela korupcije na koji je nedavno ukazala Evropska komisija.2

Posmatrajući period od 2010. do 2021. godine, te broj zaključenih i od strane sudova prihvaćenih sporazuma o priznanju krivice, evidentno je da je broj sporazuma na nivou svih tužilaštava i sudova u konstantnom porastu. Svi osnovni sudovi, osim suda u Pljevljima, imaju zaključene sporazume o priznanju krivice.

1 Radni dokument Evropske komisije o stanju u poglavljima 23 i 24, novembar 2019. godine, op.cit. str. 7.
2 Ibid, str. 7.

Efekti i izazovi u primjeni
Istraživanje efekata primjene sporazuma o priznanja krivice nakon 13 godina aktivne primjene, koje su sproveli CIN CG i CEGAS od 2019. do 2022. godine, ukazuje na to da su se definisane prednosti sporazuma o priznanju krivice u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost.

Ključni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani su za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija. Transparentnost postupka je na izuzetno niskom nivou. Sporazumi nijesu dostupni na zvaničnim web stranicama nadležnih institucija. Dodatno, finansijski efekti sporazuma su prisutni, međutim rezultati u finansijskim istragama u slučajevima tzv. visoke korupcije ostali su izuzetno skromni i primjena instituta nije doprinijela unaprijeđenju.

Analiza zaključenih sporazuma o priznanju krivice za posmatrani period pokazuje da se sporazumi zaključuju za najteža krivična djela, kao što su trgovina ljudima, nasilje u porodici, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, čak i kada je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica. Takođe, sporazumi se često zaključuju i za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije.
Ove sporazume prati neadekvatna kaznena politika koja je u najvećem broju slučajeva ispod zakonskog minimuma. U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su u velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma. Dodatno, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani sudovi takve sporazume prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja.
Nepredvidljive zakonske kazne izazov su za sve stranke u postupku. Nepostojanje preciznih smjernica od strane Tužilačkog savjeta o primjeni i preduslovima za zaključivanje sporazuma je značajan nedostatak koji uzrokuje većinu navedenih izazova u primjeni.
Analiza je pokazala da ne postoje ni uputstva kod zaključivanja sporazuma o priznanju krivice za krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije i pranja novca, kao ni kod naročito osjetljivih krivičnih dijela kod kojih postoje posebno osjetljive žrtve.
U strukturi krivičnih sankcija dominiraju kazne, pri čemu su u značajnom dijelu primijećene kazne koje
se izdržavaju u prostorijama za stanovanje.

Značajnu prepreku u prikupljanju podataka i analizi efekata primjene predstavlja činjenica da se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice ne objavljuju na internet sajtu sudova, a pokazalo se izazovnim prikupiti i statističke podatke o broju zaključenih sporazuma. Problem predstavlja i činjenica da se statistički podaci Tužilačkog i Sudskog savjeta razlikuju, kao i podaci dobijeni ZSPOI putem od strane tužilaštava.

Izvještaji Evropske komisije za Crnu Goru u odnosu na primjenu sporazuma o priznanju krivice

U izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru iz 2020. godine navedeno je da Crna Gora treba da poboljša ostvarene rezultate na suzbijanju i sprječavanju korupcije, uključujući i nametanje djelotvornih sankcija i preduzimanje konkretnih mjera da se priznanje krivice ograniči na izuzetne slučajeve, kako bi se poboljšala transparentnost i kredibilitet odgovora pravosuđa na korupciju kroz više odvraćajuću i dosljedniju kaznenu politiku. U oblasti borbe protiv organizovanog kriminala Crna Gora je pozvana da preduzme konkretne mjere za ograničavanje primjene sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se povećala transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz više odvraćajuću i dosljedniju politiku sankcionisanja.
Identične ocjene su ponovljene i u Izvještaju iz 2021. godine, da bi u posljednjem Izvještaju Evropske komisije (2022) bili notirani konkretniji problemi u vezi primjene instituta sporazuma o priznanju krivice: Korišćenje sporazuma o priznanju krivice mora se primjenjivati s krajnjom pažnjom, u prave svrhe i uz poštovanje svih potrebnih mjera zaštite. Pravna analiza troškova i koristi u interesu pravde treba da se sprovodi sistematski kada se koristi ovaj mehanizam. Ni u kom slučaju sankcije ne mogu biti ispod zakonskog minimuma. Da bi se poboljšala njegova djelotvorna upotreba, potrebno je izraditi smjernice za specijalizovane sudove i tužilaštva.
Sporazumi o priznanju krivice i dalje su bili široko korišćeni u slučajevima organizovanog kriminala i rezultirali su zatvorskim kaznama, novčanim kaznama i oduzimanjem imovine, što su bile nesrazmjerno niske kazne s obzirom na težinu krivičnog djela. Kazne u kontekstu sporazuma o priznanju krivice kretale su se od 2 i po mjeseca do 3 godine i 8 mjeseci zatvora, a novčane kazne od 1 500 do 50 000 eura. Sporazume o priznanju krivice treba koristiti oprezno i treba ih regulisati primjenom smjernica za poboljšanje transparentnosti i kredibiliteta pravosudnog odgovora na organizovani kriminal, kao i za obezbjeđivanje odvraćajuće i dosljednije politike kažnjavanja.
S tim u vezi, zaključeno je da Crna Gora tek treba da riješi neke sistemske nedostatke koji postoje horizontalno u sistemu krivičnog pravosuđa, uključujući način na koji sudovi postupaju po predmetima organizovanog kriminala, što će zahtijevati odvraćajuću politiku određivanja kazni i reviziju korišćenja sporazuma o priznanju krivice u slučajevima organizovanog i teškog kriminala.

ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Zaključci
Institut sporazuma o priznanju krivice ima sve veći uticaj na praksu pravosudnih institucija u Crnoj Gori, iz razloga koji su opravdano vezani za povećanje efikasnosti krivičnog postupka, brže rješavanje predmeta i smanjenje troškova, pod uslovom da je procedura sprovedena u skladu sa zakonom i da se kazne kreću u rasponu koji zakon određuje.
Međutim, prednosti sporazuma o priznanju krivice su se u značajnom broju slučajeva pretvorile u svoju suprotnost, jer pravosudni organi nisu pronašli način za ograničenje upotrebe sporazuma za određena krivična djela, zaštitu interesa pravičnosti i prava oštećenih. Sporazumi o priznanju krivice se zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet sporazuma ili bi trebalo da to bude rijetka praksa opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.

Prema podacima iz godišnjih izvještaja o radu Tužilačkog savjeta, u periodu od 2010. godine primjećuje se kontinuirani rast zaključenih sporazuma o priznanju krivice sve do 2021. godine, kada broj zaključenih sporazuma drastično opada. Imajući u vidu kontinuirane i precizne kritike Evropske komsije, kao i promjene u tužilačkoj organizaciji, posebno izbor novog Specijalnog državnog tužioca, može se zaključiti da su upravo ova dva elementa uticala na značajno smanjenje zaključenih sporazuma.
Iz dosadašnjeg dijela Izvještaja, i na osnovu prikupljenih i prikazanih podataka, se može zaključiti da su primarni izazovi u primjeni sporazuma o priznanju krivice vezani za opseg krivičnih djela na koja se ovaj institut odnosi, kao i na pitanje kaznene politike. Naime, sporazume o priznanju krivice ne bi trebalo zaključivati za teška krivična djela (poput organizovanog kriminala, visoke korupcije, trgovine drogom, oružjem i ljudima) što je moguće shodno važećem zakonodavstvu i čini visok procenat u ukupnom broju zaključenih sporazuma. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika.
Indikativno je da se kao inicijatori zaključenja sporazuma o priznanju krivice u najvećem broju slučajeva javljaju okrivljeni i branioci. Posebno zabrinjava što u slučajevima VDT i SDT nijedan sporazum nije iniciran od strane tužilaštva.

U postupku odmjeravanja kazne, sudovi su velikom broju predmeta primjenjivali institut ublažavanja kazne i izricali kazne ispod zakonom propisanog minimuma, iako ZKP jasno propisuje da sporazum mora da bude u skladu sa interesima pravičnosti i da sankcija mora odgovorati svrsi zbog koje je izrečena.

Takođe, u praksi je primijećeno i da državni tužioci zaključuju sporazume sa licima koja su više puta osuđivana (neka lica čak i do 12 puta), dok su na drugoj strani, sudovi takve sporazume i prihvatali, čime je pravosudni sistem doveo u pitanje postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 32 KZ CG.
Sudovi u visokom procentu potvrđuju sporazume. Praksa pokazuje da je uloga suda formalne prirode, dok sudovi rijetko provjeravaju da li su ispunjeni svi zakonom propisani uslovi za zaključenje sporazuma na strani osumnjičenog/optuženog.
Transparentnost nije na zadovoljavajućem nivou i presude po zaključenim sporazumima nisu dostupne na internet adresi nadležnog suda.

Preporuke
Ograničiti mogućnost zaključenja sporazuma o priznanju krivice za određena krivična djela, kao što su trgovina ljudima, pranje novca, teško ubistvo, krivična djela protiv polne slobode, a naročito ukoliko je krivično djelo protiv polne slobode učinjeno na štetu maloljetnog lica.

Tužilački savjet i VDT treba da donesu smjernice o radnjama u postupku zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji će na detaljan način urediti sprovođenje radnji tužilaca u ovom postupku, čime će se uticati na otklanjanje nekonzistentne prakse kada je riječ o radnjama koje tužioci na nivou osnovnih državnih tužilaštava preduzimaju u procesu pregovora o zaključenju sporazuma o priznanju krivice. Smjernice treba prioritetno da riješe pitanja odmjeravanja kazne, koje ne mogu biti ispod zakonskog minimuma u ovim slučajevima.
U predmetima organizovanog kriminala i visoke korupcije, neophodno je ograničiti primjenu sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve.
Ujednačiti metodologiju pripreme izvještaja državnih tužilaštava u vezi sa zaključenim sporazumima o priznanju krivice. Preispitati uzroke različitih podataka u izvještajima Tužilačkog i Sudskog savjeta, u dijelu ukupnog broja zaključenih sporazuma.
Preispitati kaznenu politiku dosadašnjih sporazuma o priznanju krivice, posebno za krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala i visoke korupcije, kako bi se obezbijedila ujednačenost kaznene politike na nivou suda.
Unaprijediti transparentnost pravosudnih organa, na način što će se presude na osnovu sporazuma o priznanju krivice redovno i blagovremeno objavljivati na internet sajtu sudova i uložiti napore na poboljšanju internet portala sudova i državnih tužilaštava.

Avgust 2023.
Istraživanje je podržala Ambasada Kraljevine Holandije u sklopu projekta “Istraživanje istraga”

Ako uzmemo u obzir da smo nezakoniti izbor vd VDT-a opet “ozakonili”, na šta nas je i u poslednjem izvještaju i upozorila Evropska komisija, onda je jasno da se kontinuitet netalasanja i nečinjenja nastavlja. Nasilno prekidanje disciplinskih postupaka, jednak način ocjenjivanja tužilaca i nesvrsishodnost postojanja brojnih komisija unutar Tužilačkog savjeta, uz izbor vd VDT-a na pravno upitan način, može biti jedan od karakteristika prethodnog vd stanja, koje se sada, već je izvjesno, nastavlja narednih 6 mjeseci.

Ohrabruje saznanje da je disciplinska tužiteljka, Nišavić, pokrenula žalbeni postupak protiv odluke Tužilačkog savjeta, kojom je odbijen optužni predlog protiv tužiteljke Lepe Medenice, gdje je i stručna i laička javnost uskraćena za saznanje istine, a o čemu je bilo puno riječi. 

Nastavlja se, sada je i očigledno, jednaka saglasnost jednih nasuprot stavu  predstavnika nevladinog sektora i Ministarstva pravde.

Na to koliko smo spremni za reformu jasno ukazuje činjenica da se i pravilo dobre prakse u dijelu raspisivanja javnog poziva za vd VDT-a prevazilazi, pod velom neophodnog kontinuiteta, koji nam ni u poslednjim primjerima nije dao potreban rezultat.

Žao mi je što je većina prihvatila tezu da v.d VDT i VDT u punom mandatu mora doći iz redva državnih tužilaca. Iskustvo rada u Tužilačkom savjetu me uvjerilo u ispravnost stava da su za reforme neophodni ljudi bez istorije bliskih odnosa sa državnim tužiocima

Saopštili ste da v.d državna tužiteljka Tatjana Begović nema vašu podršku u slučaju reizbora na tu poziciju, te da bi takva odluka bila nezakonita.  Koliko je izvjesno da ona opet  bude izabrana na to mjesto?
MUK: Čini se veoma izvjesnim, sudeći po nekim diskusijama članova TS na ranijoj sjednici kao i izostanku većine za raspisivanje javnog poziva. Ukoliko bude tako, takav izbor neće imati moju podršku, jer se tako ozakonjuje ranija nezakonita odluka. Dodatno, jer je nastavila sa praksama, na kojima sam zamjerao i pethodnoj vd VDT.  

Njen prethodni izbor  kritikovala je i Evropska komisija u posljednjem non pejper dokumentu. I tada ste bili usamljeni u kritici takve odluke, odnosno izbora.  Šta to govori o Tužilačkom savjetu?
MUK: Evropska komisija je kritikovala takvu odluku zbog sukoba interesa Tatjane Begović kao članice Tužilačkog savjeta, kršenja zabrane napredovanja za vrijeme članstva u Tužilačkom savjetu. Ove kritike su jasno saopštene na Pododboru za slobodu pravdu i bezbjednost kao i u tzv “non paper“ o vladavini prava. Žao mi je što je većina prihvatila tezu da vd VDT i VDT u punom mandatu mora doći iz redova državnih tužilaca. Iskustvo rada u Tužilačkom savjetu me uvjerilo u ispravnost stava da su za reforme neophodni ljudi bez istorije bliskih odnosa sa državnim tužiocima.

Više puta bili ste usamljeni ili u manjini kada su u pitanju pojedine odluke Tužilačkog savjeta.  Kako vidite rad  tog tijela u prethodnom periodu?
MUK: U prvoj godini su donijete neke dobre i važne  odluke na koje sam lično ponosan i gdje je postojala neophodna solidarnost, ali onda kada je trebalo tražiti više i otvoriti prostor za suštinske reforme, prevladala je težnja za održavanjem postojećeg stanja. Od inicijative da se promijeni zakon o državnom tužilaštvu i tadašnjoj vd VDT utvrdi neograničeni mandat, slijedili su dalji koraci na pogrešnom putu. Pokušaj da se isključi konkurencija u postupku utvrđivanja predloga VDT, višestruko problematična odluka o određivanju vd VDT u februaru, odluka o obustavi postupka za utvrđivanje odgovornosti rukovoditeljke Višeg državnog tužilaštva u Podgorici itd

Jedna od takvih je i odluka da se iz proceduralnih razloga odbije ispitivanje odgovornosti više državne tužiteljke Lepe Medenice. Taj slučaj bacio je sumnju na volju Tužilačkog savjeta da doprinose ključnim reformama u tužilatvu.  Kako vidite taj slučaj?
MUK: Vidim ga kao propuštenu priliku da se donese odluka u jedinom slučaju kada je Tužilački savjet ( kao cjelina) to mogao, a smatram i morao da uradi. Umjesto toga, izbjegnuto je da se postupak sprovede do kraja, utvrdi puna istina i donese odluka. Čak je i prethodno organizovano saslušanje aktera tog slučaja na zatvorenoj sjednici ostalo bez zaključka.

U javnosti se čulo više mišljenja da se slučaj institucionalno ipak može nastaviti. Nastavka nije bilo. Kako to komentarišete?
MUK: Zamjenica disciplinske tužiteljke je u zakonskom roku podnijela žalbu Vrhovnom sudu na odluku Tužilačkog savjeta. Članovi Tužilačkog savjeta su se upoznali sa sadržajem žalbe. Vjerujem da je iznijela niz argumenata koje će sud morati ozbiljno da razmotri.

Šta bi trebalo  prvo mijenjati u zakonskom okviru radi postizanja  bolje efikasnosti rada TS?
MUK: Komisija za normativnu djelatnost radi na pripremi polaznih osnova za moguće izmjene Zakona o državnom tužilaštvu. Tužilačkom savjetu treba omogućiti mehanizme da obezbijedi funkcionalnost tužilaštva. Aktuelni zakonski okvir nam ne daje prostor da riješimo problem koji već dugo postoji u nekoliko osnovnih državnih tužilaštava gdje imamo samo jednog državnog tužioca koji je istovremeno i rukovodilac tužilaštva. Moglo bi se čak dogoditi da u nekim od njih uskoro ostanemo bez tužilaca, a da nemamo zakonske mogućnosti da reagujemo. Potrebno je da se reformiše sistem disciplinske odgovornosti, kako u pogledu opisa osnova za odgovornost, tako i u pogledu kruga inicijatora koji se mora proširiti. Disciplinski postupak treba pojednostaviti, precizirati u samom zakonu. Aktuelni sistem ocjenjivanja ne ostvaruje svrhu, jer su čak i nakon izmjena Pravila ocjenjivanja, tužioci i dalje “odlični“.  To je možda i najteže otvoreno pitanje – kako izgraditi pravedan I podsticajan sistem ocjenjivanja. Važno je i da se utvrdi efikasniji sistem nadzora državnoh tužilaštava, jer primjer započetog nadzora Vrhovnog državnog tužilaštva nad radom SDT, govori da u tom dijelu imamo zabrinjavajuće izazove. Nadzor traje već punu godinu dana, a bez informacije I objašnjenja u kojoj je fazi I kada će biti okončan.

Kako komentarišete nedavno mišljenje ASK kada su u pitanju izmjene Zakona o specijalnom tužilaštvu, da neka rešenja imaju „visoke korupcijske rizike“?
MUK: Korišćenje takvih fraza iz zakona u ovom slučaju je besmisleno. Glavni Specijalni državni tužilac traži upućivanje tužilaca u SDT, jer ima ograničene kadrovske kapacitete, a Tužilački savjet pozitivno odgovara na takav zahtjev GSDT. Dakle, naši napori su bili usmjereni upravo na osnaživanje borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. Nije sporno da bi pravne norme koje uređuju ovo pitanje mogle da budu kvalitetnije izvedene, i radiće se na izmjenama Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu. Međutim, teško je oteti se utisku da je oglašavanje ASK selektivno, da iza svega stoje drugi motivi i da sve liči na pokušaj da se umiješa u neke aktuelne sudske postupke. Tužilački savjet se argumentovano izjasnio o ovome u javnoj izjavi koju sam podržao.

Rijetke pohvale kada je u pitanju posljednji non pejper Evropske komisije o vladavini prava stigle su na adresu Specijalnog državnog tužilaštva. To tužilaštvo i  dalje čeka poboljšanje kadrovskih i prostornih kapaciteta. Kako to vidite?
MUK: Država je dužna da obezbijedi bolje uslove za rad, i to će vjerujem uskoro biti slučaj nakon preseljenja SDT u prostorije stare zgrade vlade. Moguće da je to moglo da se realizuje brže, uz jasnije dogovore i koordinaciju, i uz punu finansijsku podršku države, bez čekanja na inostrane donatore. Kadrovski kapaciteti zavise od više faktora. Najprije od stare kadrovske politike i kapaciteta specijalnih tužilaca, zatim od kapaciteta ekspertskog kadra gdje hronično nedostaju IT struka i finansijska forenzika. Otvoreno je pitanje direktnog pristupa bazama podataka. Vlada je propustila da ovo pitanje stavi na dnevni red, nakon što je na inicijativu Instituta Alternativa organizovana tematska sjednica radne grupe za poglavlje 24 “Stepen funkcionalnosti sistema za bezbjednu razmjenu podataka“ u novembru 2022.godine. Bio sam na toj sjednici i svjedočio zapanjujućem izostanku komunikacije i koordinacije državnih organa.

Koliko rezultati SDT mogu  biti valorizovani ukoliko ostatak pravosuđa nije reformisan, ili je u vd stanju?
MUK: Najvažnije je da dio sudstva koji je specijalizovan za slučajeve iz nadležnosti SDT, specijalizovano vijeće Višeg suda u Podgorici, bude sposobno da u razumnim rokovima donese prvostepene presude. To sada nije slučaj. Pogledajte broj optužnica SDT od osnivanja do danas i broj prvostepenih presuda i sve će biti jasno. Svjedočimo da se optužena lica nakon isteka maksimalno dozvoljenog trajanja pritvora od tri godine, sada nalaze na slobodi, a da će se na presude još dugo čekati. Suđenja traju predugo, između ostalog i zbog zloupotrebe procesnih prava. Drugo,  čak ni presude bez trajnog oduzimanja imovinske koristi stečene kriminalom, neće dati značajnije efekte. Tu hronično izostaju odgovarajući kadrovi. Nedavno je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, uz podršku ambasade SAD akreditovan master program za forenzičke računovođe, kao važan element u bori protiv korupcije I organizovanog kriminala. Možda bi država mogla da obezbijedi stipendije za ovaj ili neki sličan program u inostrastvu za jedan broj lica koja bi se obavezala da će u narednom periodu raditi za SDT ili policiju na poslovima finansijskih istraga. Treće, već se predugo kasni sa efikasnim korišćenjem mehanizama obezbjeđenja integriteta službenika policije, a koji su  uspostavljeni novim Zakonom o unutrašnjim poslovima. Bezbjednosne provjere, poligrafsko testiranje  jedinica za antikorupciju . Četvrto, neophodno je da se reformišu uslovi u kojima borave lica kojima je određen pritvor. Pritvor ne smije biti prostor za dalje, nesmetano vođenje aktivnosti organizovanih kriminalnih grupa.

Kako vidite stanje u pravosuđu generalno?
MUK: Aktuelno stanje je posljedica višedecenijskog srastanja sa ranije vladajućom partijom, dijelom i kriminalom, ali i izgrađenog mentaliteta i organizacione kulture koja teži održavanju postojećeg statusa. Aktuelno stanje je i rezultat propuštanja da se suštinske reforme izvedu u trogodišnjem periodu koji je za nama. Nakon što je javnost upoznata sa razmjerama infiltracije organizovanog kriminala i korupcije u sam vrh policije, tužilaštva i sudstva, sada je jasno da se mora uvesti vjerodostojan sistem dodatnih provjera i garancija integriteta. Za razliku od mišljenja da tzv “vetting“ ili tranzicionu reevaluaciju sudija i tužilaca treba posmatrati kao jednokratni mehanizam, vjerujem da treba uspostaviti sistem redovnih, periodičnih kontrola koji bi uključio potpunu kontrolu imovine i prihoda, bezbjednosne i druge provjere tužilaca i sudija.

Očekujete li da će nova parlamentarna većina uspjeti da odblokira procese u tom smjeru?
MUK: Nastavak pravosudne reforme treba da stavi u sam vrh prioriteta, ne samo zbog ispunjavanja obaveza u pregovorima o članstvu u EU, već zato što bez nezavisnih sudova i samostalnog, proaktivnog i efikasnog tužilaštva nema ni vladavine prava, ni funkcionalne demokratije ni zaštite ljudskih prava. Nova vlada i skupština moraju pokušati da pronadju kompromis u vezi sa izborom ključnih pravosudnih funkcija. Međutim, ne podržavam izbor bilo koga i po svaku cijenu. U dijelu zakonodavnih aktivnosti, čeka ih dosta posla, između ostalog, priprema i usvajanje Zakona o sudskom savjetu i sudijama, izmjene Zakona o državnom tužilaštvu, izmjene Zakona o specijalnom državnom tužilaštvu i Zakonik o krivičnom postupku.

Milena PEROVIĆ
www.monitor.co.me

Za dalje unaprijeđenje tužilaštva neophodno je doći do konačnog političkog konsenzusa oko izbora Vrhovnog državnog tužioca (VDT), ali i ostalih imenovanja u pravosuđu, zaključeno je na okruglom stolu “Dokle je stigla reforma tužilaštva”, koji je održan 11. jula u Podgorici u organizaciji Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Centra za građanske slobode (CEGAS) i nedeljnika Monitor.

Okrugli sto je dio završnih aktivnosti dvogodišnjeg projekta “Istraživanje istraga”. Projekat, koji je podržala Ambasada Kraljevine Holandije, kroz novinarska istraživanja i stručne analize pratio je reformu crnogorskog tužilaštva, njene ključne izazove i domete. 

Bez personalnih promjena u pravosuđu nema reforme, istakla je direktorka Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Milka Tadić Mijović. “Prepiska sa skaj aplikacije potvrđuje da je u Crnoj Gori mafija bila u srcu sistema”, ocijenila je Tadić Mijović.

Vršiteljka dužnosti VDT-a Tatjana Begović istakla je da su od 2019. četiri državna tužioca, uključujući i nju, promjenjena na funkciji VDT-a, što dosta govori o tome koliko su mogle da se realizuju započete reforme.

“Kada vam neko kaže da nešto ne može da uradi zato što nije u punom mandate - nemojte da mu vjerujete. Može da uradi, samo je pitanje hoće li”, ocijenio je član Tužilačkog savjeta (TS) Stevo Muk.

Ministar pravde Marko Kovač je naglasio da bi dobro bilo da na čelu VDT-a bude osoba koja nije bila dio sistema.

Direktorka Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević dodala je da je osim izbora VDT-a u punom mandatu, jednako važno izabrati i druge ključne ljude u pravosuđu - članove Sudskog savjeta, predsjednika Vrhovnog suda, ali i sedmog sudiju Ustavnog suda.

Glavni specijalni tužilac (GST) Vladimir Novović ocijenio je da Specijalno policijsko odjeljenje treba izdvojiti iz Uprave policije, a da tužilaštvo kojim on rukovodi treba da bude nadležno samo za visoke javne funkcionere.

Okrugli sto su otvorili ministar Marko Kovač, ambasador Kraljevine Holandije Joost Reintjes, Tatjana Begović i Milka Tadić Mijović. Kjučne nalaze projekta predstavila je izvršna direktorica CEGAS-a Marija Popović Kalezić, dok su panelisti bili državni sekretar u Ministarstvu pravde Bojan Božović, Vladimir Novović, Stevo Muk, Tea Gorjanc Prelević i izvršna direktorica Centra za monitoring i istraživanje (CEMI) Ana Nenezić.

Nakon panelista, otvorena je diskusija za sve učesnike okruglog stola. Na kraju su donijeti zaključci i preporuke, koje objavljujemo u cjelosti:

ZAKLJUČCI:

Reforma tužilaštva

• Proces tužilačke reforme ključan je za dalji napredak, a kadrovske promjene su pokazale da mogu donijeti značajne pomake. Nakon izmjena u sastavu Tužilačkog savjeta (TS) i izbora novog Glavnog specijalnog tužioca (GST) postignuti su određeni pomaci u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije. Za dalje unaprijeđenje, neophodno je popuniti sva mjesta u tužilačkoj organizaciji i policiji kvalitetnim kadrovima i doći do konačnog političkog konsenzusa oko izbora Vrhovnog državnog tužioca u punom mandatu, ali i ostalih imenovanja u pravosuđu. Istovremeno, važno je napraviti otklon od kompromitovanih pojedinaca koji krše zakone i neprofesionalno obavljaju posao. U tom pravcu potrebno je razmotriti i uvođenje “vetinga”.

Unaprjeđenje pravnih procesa

• Potrebno je pravilno procesuirati slučajeve koji već dugo opterećuju crnogorsko društvo i ispitati djelotvornost istraga u tim procesima- od ratnih zločina, preko napada na novinare, torture, do kriminalnih i korupcionaških afera. Neophodno je pažljivo koristiti institut sporazumnog priznanja krivice u slučajevima organizovanog kriminala i korupcije, u skladu sa evropskom praksom i preispitati neke od dosadašnjih slučajeva u kojima su na osnovu sporazuma amnestirani ili simbolično kažnjavani počinioci teških krivičnih djela.

Izmjene zakonodavstva

• Za punu funkcionalnost potrebno je napraviti određene zakonske izmjene i dopune. Prevashodno, važno je izmjeniti Zakon o tužilaštvu u skladu sa preporukama Evropske komisije, a takođe pripremiti izmneje i dopune Zakona o krivničnom postupku. Dodatno, u cilju veće efikasnosti, potrebno je smanjiti nadležnosti SDT-a i ograničiti ih na gonjenje visokih funkcionera, dok bi se ostala tužilaštva bavila nižim funkcionerima. Takođe je potrebno izdvojiti Specijalno policijsko odjeljenje (SPO) iz Uprave policije (UP) i pripojiti ga SDT-u ili formirati posebni organ. Potrebno je poboljšati kapacitete za vođenje finansijskih istraga, kao i efikasnije koristiti Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalnom djelatnošću, uključujući uvođenje preventivne konfiskacije imovine i upravljanje oduzetom imovinom.
• Prilikom izmjene ili donošenja novih zakona, posebno ključnih zakona u oblasti pravosuđa, potrebno je održavati odgovarajuće i kvalitetne javne rasprave. To će osigurati široko učešće i demokratski nadzor, a takođe će pružiti priliku za sticanje važnih uvida i povratnih informacija.

Jačanje institucionalne saradnje

• Potrebno je jačanje institucionalne saradnje između tužilaštva, sudova, policijskih organa i drugih relevantnih organa u lancu pravosuđa. Ova saradnja bi trebalo da se očituje kroz redovne međuinstitucionalne sastanke, razmenu informacija, i zajedničke obuke.

Poboljšanje transparentnosti i odgovornosti

• Važno je ojačati transparentnost rada TS i pojedinačnih tužilaštava. Objavljivati sva relevantna dokumenta na zvaničnim stranicama TS i državnih tužilaštava, u skladu sa smjernicama Evropske komisije. Takođe, neophodno je unaprijediti sistem krivične, disciplinske i etičke odgovornosti tužilaca, sistem ocjenjivanja i nadzora nad pravosudnim institucijama. Spriječiti zastaru krivične odgovornosti, uraditi analizu slučajeva odbačenih krivičnih prijava zbog nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, utvrditi razloge zbog kojih je došlo do zastarjelosti i sankcionisati tužioce koji ne postupaju u zakonskim rokovima.
• Tužilački savjet bi trebalo da nastavi da unapređuje transparentnost svog rada. To uključuje objavljivanje svih relevantnih dokumenata i informacija na zvaničnom sajtu.

Unapređenje obuka i edukacija

• Obuka tužilaca i drugog osoblja treba da bude kontinuirana i da uključuje najnovije trendove u pravosuđu, uključujući upotrebu novih tehnologija, forenziku, taktike istrage, i međunarodne standarde za prava osumnjičenih.
• Važno je kontinuirano unapređivati stručnost i kapacitete tužilaca u SDT-u, posebno u pogledu složenih krivičnih predmeta, kao što su korupcija, pranje novca i organizovani kriminal. To može uključivati specijalizovane obuke, studijske posjete drugim zemljama, ali i angažovanje eksternih stručnjaka.
• Dodatno, trebalo bi da se preduzmu dodatni koraci na polju prevencije korupcije, uključujući uvođenje i provođenje politika integriteta, sprovođenje redovnih revizija i unapređenje sistema izveštavanja o sumnjivim aktivnostima.

Uloga civilnog društva

• Civilno društvo treba da ima veću ulogu u nadzoru rada tužilaštva. To bi moglo uključiti jačanje kapaciteta organizacija civilnog društva za nadzor, kao i unapređenje mehanizama za saradnju sa tužilaštvom.

PREPORUKE:

Reforma tužilaštva

• Postići politički konsenzus oko izbora ključnih nosilaca pravosudnih funkcija, pravashodno oko izbora Vrhovnog državnog tužica.
• Neophodno je što prije popuniti sva mjesta u tužilačkoj organizaciji, ali i policiji kvalitetnim kadrovima.
• U cilju unaprijeđenja rezultata u radu, neophodno je razmotriti uvođenje "vetinga", kako bi se otklonili kompromitovani pojedinaci koji krše zakone i neprofesionalno obavljaju posao.
• Obezbijediti osnovne preduslove za rad Tužilaštva, prevashodno adekvatne prostorije za rad. Unaprijediti digitalizaciju pravosudnog sistema, uključujući e-sudstvo, e-tužilaštvo, e-zaštitu, e-arhivu, radi efikasnijeg rada i veće transparentnosti. Uvezati sisteme koji bi olakšali i ubrzali istrage.

Unaprjeđenje pravnih procesa

• Potrebno je pravilno procesuirati dugotrajne slučajeve i ispitati djelotvornost istraga u tim procesima.
• Razmotriti upotrebu instituta sporazumnog priznanja krivice u skladu sa evropskom praksom i preispitati dosadašnje slučajeve sporazumnih priznanja u najtežim slučajevima organizovanog kriminala i korupcije, kao i kaznenu politiku.

Izmjene zakonodavstva

• Unaprijediti ključne zakone u skladu sa preporukama Evropske komisije, prevashodno Zakon o tužilaštvu i Zakon o krivičnom postupku.
• Razmotriti nadležnost SDT-a i ograničiti ih na gonjenje samo najviših državnih funkcionera, kako bi se ograničeni administrativni kapaciteti mogli efikasnije koristiti.
• Izdvojiti Specijalno policijsko odjeljenje iz Uprave policije i pripojiti ga SDT-u.
• Unaprijediti kapacitete tuđilačke organizacije za vođenje finansijskih istraga i efikasnije koristiti Zakon o oduzimanju imovine stečene kriminalnom djelatnošću.
• Unaprijediti transparentnost u radu Ministarstva pravde i konsultovati zainteresovanu javnost prilikom izmjena ključnih zakona, kroz institut javne rasprave prilikom izmjene ili donošenja novih zakona, posebno ključnih zakona u oblasti pravosuđa.

Jačanje institucionalne saradnje

• Neophodno je unaprijediti saradnju između tužilaštva, sudova, policijskih organa i drugih relevantnih organa u lancu pravosuđa.
• Trebalo bi dalje unaprijediti procese istrage u SDT-u, posebno u smislu povećanja efikasnosti i smanjenja vremena potrebnog za istragu i podizanje optužnica. To može uključiti unapređenje koordinacije sa policijom i drugim organima, ali i korišćenje modernih forenzičkih tehnika i alata.

Poboljšanje transparentnosti i odgovornosti

• Treba ojačati transparentnost rada Tužilačkog savjeta i pojedinačnih tužilaštava, i objavljivati sva relevantna dokumenta na njihovim zvaničnim stranicama.
• Neophodno je unaprijediti sistem krivične, disciplinske i etičke odgovornosti tužilaca, sistem ocjenjivanja i nadzora nad pravosudnim institucijama.
• Kako bi se očuvala integritet SDT-a, trebalo bi nastaviti s jačanjem mjera prevencije korupcije unutar tužilaštva. To uključuje redovne interne revizije, transparentne procedure za izbor tužilaca i jasne smjernice za etičko ponašanje.
• SDT bi trebao da nastavi da unapređuje transparentnost svog rada i komunikaciju sa javnošću. To uključuje redovno informisanje javnosti o napretku u važnim slučajevima, ali i proaktivnu komunikaciju o općim trendovima u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala.

Unapređenje obuka i edukacija

• Obuka tužilaca i drugog osoblja treba da bude kontinuirana i da uključuje najnovije trendove u pravosuđu.
• Važno je kontinuirano unapređivati stručnost i kapacitete tužilaca u SDT-u, posebno u pogledu složenih krivičnih predmeta, kao što su korupcija, pranje novca i organizovani kriminal. To može uključivati specijalizovane obuke, studijske posjete drugim zemljama, ali i angažovanje eksternih stručnjaka.

Uloga civilnog društva

• Civilno društvo treba da ima veću ulogu u nadzoru rada tužilaštva.

Činjenicom da je od ukupnog broja od 667 podnesenih pritužbi na rad državnih tužilaca i rukovodilaca u pogledu zakonitosti rada za poslednjih 7 godina svega 39 pritužbi proglašeno osnovanim, objektivnost ovakvog sistema funkcionisanja i u normativnom i u institucionalnom smislu dovodi se u pitanje, zaključio je CEGAS prilikom izlaganja ključnih nalaza na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva”.

Taj trend se održava i u 2023. godini, pa je od januara do 30.juna 2023. godine od ukupnog broja od 70 pritužbi svega 6 bilo u cjelosti osnovano, a njih 3 djelimično osnovano.

Evropska komisija je više puta navodila da je potrebno revidirati disciplinski i etički okvir za tužioce, kako bi se pojačala objektivnost, proporcionalnost i djelotvornost. Analogno tome, jednako moramo pristupiti i samim pritužbama od strane fizičkih i pravnih lica a sve na račun rada državnih tužilaca u pogledu njihove zakonitosti rada, koje mahom sačinjavaju advokati, kao stručna lica, pa se i ovdje postavlja pitanje, kako je moguća tolika disproporcija, tj. neznatan broj osnovanih pritužbi u odnosu na podnesene.

CEGAS je mišljenja da Komisija koja je nadležna da odlučuje po pritužbama, kao i sami Tužilački savjet, u ovom dijelu moraju imati veće nadležnosti i mogućnosti tokom ovog postupka, kako bi sa sigurnošću mogli donositi objektivne odluke.

CEGAS smatra da je u dijelu povećanja transparentnosti rada Tužilačkog savjeta jako važno sve pritužbe sa odlukama Tužilačkog savjeta nakon anonimizacije okačiti na zvanični sajt ovog tijela.

Podsjećamo da se tokom cjelokupnog postupka prilikom donošenja odluka po pritužbi nikada nije pozvao ni jedan pomenuti tužilac na razgovor od strane pomenute Komisije i Tužilačkog savjeta.

Na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva” CEGAS je objavio podatak da je od 2016. do kraja izvještajne 2022.godine, rad Komisije za Etički kodeks bilježio od 2 do 4 predloga za utvrdjivanje povrede načela Etičkog kodeksa, sa razlikom za 2019., kada taj broj iznosi 12 predloga. Uzevši u obzir to da je od 44 podnesena predloga, u periodu od 7 godina (2016-2022.), u samo 6 slučajeva utvrdjena povreda načela Etičkog kodeksa, postavlja se pitanje svrsishodnosti ove Komisije.

Evropska komisija ukazuje na ograničen bilans ostvarenih rezultata u ovom dijelu, i navodi nužnost regilisanja kroz posebna zakonska rješenja. Zakon o državnom tužilaštvu ne propisuje da kršenje Kodeksa predstavlja disciplinski prekršaj i ne utiče na napredovanje tužilaca, takodje, postojanje pravnog lijeka protiv jedne ovakve odluke nije predviđen zakonskim rješenjem.

CEGAS poručuje da princip utvrđenog kršenja pravila načela Etičkog kodeksa mora imati sagledivu posledicu. On mora imati uticaj sa vođenjem disciplinskog postupka kao i načinom ocjenjivanja tužilaca i rukovodilaca državnih tužilaštava.

CEGAS smatra da mora postojati pravni lijek protiv odluke Komisije o utvrdjenoj povredi pravili Etičkog postupka sa zakonskim uporištem.

CEGAS je na Okruglom stolu ”Dokle je stigla reforma tužilaštva” među ključnim nalazima projekta ”Istraživanje istraga” objavio podatak da je od ukupnog broja podnesenih predloga za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnih tužilaca (svega 20) utvrđeno 10 disciplinskih odgovornosti, u periodu od 2016-2022. godine, i zaključio da način vođenja disciplinskih postupaka i utvrđivanje odgovornosti ne vode svrsi.

Cijeneći po broju podnesenih prijava i izrečenih kazni, sistem utvrđivanja disciplin­ske odgovornosti državnih tužilaca za disciplinske prekršaje u vezi sa vršenjem tužilačke funkcije nije funkcionalan. 

CEGAS poziva da ponovo razmotrimo prepo­ruku Venecijanske komisije da na poziciju disciplinskog tužioca bude izabrana osoba van tužilaštva, čime bi se povećao demokratski legitimitet i kredibilitet utvrđivanja disciplinske odgovornosti.

Mislim da je bilo u interesu svih, da se  slučaj tužiteljke Lepe Medenice  dovede do kraja na način što će biti ispitane sve okolnosti ovog događaja. Kad kažem ,,svih“, mislim i na aktere slučaja i na državnotužilačku organizaciju u cjelini, uključujući i Tužilački savjet, a svakako i u interesu javnosti. Ovako je sumnja ostala

Kako vidite posljednju odluku Tuzilačkog savjeta da odbije predlog zamjenice disciplinske tužiteljke Tanje Nišavić da se razriješi rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva Lepa Medenica i zašto ste bili protiv takve odluke?
BOŽOVIĆ: Iskreno žalim što je disciplinski postupak zaustavljen već u prvoj fazi, posebno imajući u vidu da  Tužilački savjet nije ulazio u merituum, već smo se bavili samo ispitivanjem formalno-pravnih uslova za pokretanje daljeg postupka kroz ocjenu kvaliteta optužnog predloga zamjenice disciplinskog tužioca. Ovakva odluka je po više osnova problematična. Prvo,  zbog toga što mi nismo sud već je Tužilački savjet raznoliko, kolektivno tijelo, koje treba da se bavi pitanjima koja se odnose i na disciplinske postupke uvažavajući sve okolnosti slučaja. Drugo, ako bi TS cijenio samo kvalitet optužnog predloga onda se postavlja pitanje da li se time obesmišljava i uloga Tužilačkog savjeta, jer ukoliko bi svaki optužni predlog bio, po mišljenju većine nekvalitetan, onda ubuduće ne bismo ni imali situaciju gdje bismo mogli da odlučujemo o ovakvim stvarima a disciplinski tužilac, odnosno optužni predlog, bi bili značajniji od čitavog Tužilačkog savjeta. Treće, svi akteri ovog slučaja su zaslužili da Tužilački savjet ali i javnost budu upoznati sa ovim događajem i da na taj način se razriješe sve sumnje, dileme ali i mišljenja koja se kreiraju i koja ne mogu biti od koristi ni državnim tužiocima a ni državnom tužilaštvu u cjelini.

Mislite li da to što je TS predlog odbio  iz formalno-pravnih razloga, može ubijediti javnost u ispravnost  takve odluke?
BOŽOVIĆ:  Naravno da ne. Mislim da je bilo u interesu svih, da se ovaj slučaj dovede do kraja na način što će biti ispitane sve okolnosti ovog događaja. Kad kažem ,,svih“, mislim i na aktere slučaja i na državnotužilačku organizaciju u cjelini, uključujući i Tužilački savjet, a svakako i u interesu javnosti koja je jasno zainteresovana za ovaj događaj. Ovako je sumnja ostala i svako slučaj tumači na svoj način.

Kako vidite argumentaciju zamjenice disciplinske tužiteljke da je njen predlog formalno takav, zbog toga što se rukovodila inicijativom ministra pravde?
BOŽOVIĆ: Prvo mislim da je u inicijativi bilo dovoljno i jasno opisano činjenično stanje, ali i što je još važnije, ministar pravde samo inicira postupak za vođenje ovog postupka, dok istražne radnje sprovodi disciplinski tužilac i na osnovu toga sačinjava optužni predlog. Ministar ni ne može da zna, niti treba da zna, sve okolnosti slučaja jer u suprotnom nam ne bi trebao optužni predlog disciplinskog tužioca već bi Tužilački savjet odlučivao odmah o predlogu ministra pravde, što dalje znači da nam ne bi bio potreban ni disciplinski tužilac kada bi se tako postupalo, a to sigurno nije, niti može biti intencija zakonodavca. U toku disciplinskog postupka mogu se otkriti i druge činjenice koje nisu mogle biti poznate ministru pravde jer on nije ovlašćen da sprovodi istražne radnje. U konačnom, ja sam i glasao za ovaj optužni predlog a zašto, prije svega, državne tužiteljke u Tužilačkom savjetu nisu podržale optužni predlog koleginice koju je za tu poziciju predložilo Vrhovno državno tužilaštvo nije pitanje za mene.

Šta se sada može preduzeti u ovom slučaju?
BOŽOVIĆ: Sačekaćemo otpravak rješenja Tužilačkog savjeta, da bismo pokrenuli dalje pravne korake. Opet navodim, mislim da je bilo najbolje za sve da ako je bilo manjkavosti u optužnom predlogu, on  bude dopunjen, da Tužilački savjet nastavi sa radom i u konačnom donese krajnju odluku po ovom veoma važnom pitanju. U suprotnom, slučaj izmještamo iz Tužilačkog savjeta i u krajnjem ne treba ubuduće da se čudimo ako državni tužioci budu ponovo na nekim skupštinskim odborima ili drugim prostorima van državnotužilačke organizacije iznosili primjedbe na rad drugih kolega i žalili se na navodno nezakonite uticaje na njih, a da ni Tužilački savjet ni Vrhovno državno tužilaštvo o tome ne znaju ništa.

Isključivanje javnosti sa posljednih sjednica je zakonom dozvoljeno. Alli da li je to opravdano sa stanoviša javnosti i ima li prostora da se nešto u zakonskom smislu promijeni?
BOŽOVIĆ: Kao što ste naveli, odluke koje su se odnosile na isključenje javnosti su bile, u principu, uvijek u skladu sa zakonom i poslovnikom. Nerijetko sam i sam glasao za takve odluke ali trudiću se da takvih situacija ubuduće bude što  manje, prije svega zbog toga što se otvara prostor za razna tumačenja od strane javnosti po pitanju rada na sjednicama. Podsjetio bih da smo u procesu izmjena Zakona o državnom tužilaštvu i sigurno će jedna od tema biti i javnost i prisustvo svih lica zainteresovanih za praćenje sjednica Tužilačkog savjeta.

Šta se suštinski a šta metodološki promijenilo tokom rada novog saziva TS?
BOŽOVIĆ: Suštinski mislim da smo, prije svega, došli do novih čelnih ljudi unutar državnog tužilaštva, da smo izvršili određene korekcije koje ipak daju značajne rezultate , prije svega kroz rad Specijalnog državnog tužilaštva ali i rad drugih tužilaštava. Mislim da smo,  svi zajedno, uspjeli da poboljšamo koliko toliko status državno tužilačke organizacije. U metodološkom smislu, donijeli smo čitav niz internih akata koji se odnose  na samo djelovanje i rad unutar državno tužilačke organizacije. Takođe,  donijeti su i određeni akti koji bi trebali nama da omoguće jasan, kvalitetniji i transparentniji rad. Ali, ako me pitate koliko sam zadovoljan, čini mi se da smo svi mogli i više i bolje i da je zadatak TS da ubuduće započete stvari realizuje na kvalitetniji način i da benefiti započetih reformi budu još vidiljiviji.

Da li je riješen problem ocjenjivanja svih tužilaca jednakom ocjenom, ili sa disciplinskim postupkom? 
BOŽOVIĆ: Nažalost, problematika ocjenjivanja je još uvijek prisutna jer niko od nas nije srećan zbog činjenice da su svi državni tužioci u ranijem period ,,opisivani” ocjenom – odličan. Mi smo kroz interne propise, pokušali da tu problematiku promijenimo. U toku je proces novog ocjenjivanja, tako da je možda još uvijek rano da damo konačan sud po ovom pitanju, ali svakako da ćemo se njime baviti i kroz izmjene Zakona o Državnom tužilaštvu. Želim da istaknem da će u izmjenama Zakona, posebna pažnja biti posvećena upravo izmjenama postojećih kriterijuma za napredovanje unutar tužilačke organizacije kao i na pitanja koja se odnose na etičku i disciplinsku odgovornost.

Zašto se pitanje zastare različito tumači od strane disciplinskog vijeća (primjer tuzioca Boričića), u odnosu na nadležne sudove?
BOŽOVIĆ: Odluke disciplinskog vijeća se ne raspravljaju na sjednicama Tužilačkog savjeta. Takva su pravila, tako da moram priznati da nisam detaljno upoznat sa ovim predmetom jer nisam član disciplinskog vijeća. Ono što znam je da je taj postupak i dalje u toku pred disciplinskim vijećem, ali kako nisam dio tog tročlanog vijeća, mislim da ne bi bilo korektno da ovo pitanje komentarišem.

Da li je od strane TS pokrenuta bilo kakva inicijativa radi suštinske izmjene Zakona o državnom tužilaśtvu?
BOŽOVIĆ: Zakon o Državnom tužilaštvu je u nadležnosti Ministarstva pravde i mi smo inicirali formiranje radne grupe za izmjene Zakona u skladu sa potrebama koje su se javile, između ostalog i u radu TS, ali isto tako i kako bismo određene odredbe uskladili sa najvišim standardima i u skladu sa preporukama Venecijanske komisije. Radna grupa je počela sa radom. Na poslednjoj sjednici Tužilačkog savjeta, predstavnik civilnog sektora Stevo Muk je izrazio želju da bude upoznat sa radom članova Tužilačkog savjeta u radnim grupama koje su u vezi sa tužilaštvom, a samim tim i Zakonom o državnom tužilaštvu. Ovakva ideja je i više nego poželjna i razumljiva. Zato smo mi, ispred Ministarstva pravde, izrazili spremnost da sav materijal na Radnoj grupi bude podijeljen i članovima TS, kako bi svi bili direktno upoznati sa izmjenama koje Radna grupa planira da predstavi javnosti, a po završetku procedure podijeli i sa Venecijanskom komisijom.

U poslednje vrijeme načini glasanja TS imaju obrazac - na jednoj strani su tuzioci i advokati, dok je na drugoj predstavnik civilnog sektora. Ukazije li to na  nešto ili se radi o slučajnosti?
BOŽOVIĆ: Kada je riječ o načinu glasanja, mislim da vrlo često u TS imamo različita glasanja po raznim pitanjima. Nisu to uvijek jedinstveni stavovi ni svih predstavnika iz advokatske branše, niti nužno uvijek mora biti saglasja između moje malenkosti kao predstavnika Ministarstva pravde sa ostalima. Tako da, čini mi se da je po tom pitanju TS jedan kolektivni organ koji pokazuje svoju zrelost i ozbiljnost. Shvatam Vaše pitanje, ali mislim da nije u pitanju neka direktna namjera, već je samo riječ o različitim pogledima na određena pitanja što je i potpuno razumljivo s obzirom da i advokati, tužioci i predstavnik civilnog sektora g. Stevo Muk i ja kao predstavnika ministarstva, dolazimo iz različitih sfera i svako iz tog ugla gledanja ima neka svoja zapažanja, mišljenja, predloge i preporuke za Tužilački savjet. Dragocjeno je, po tom pitanju, mišljenje predstavnika civilnog sektora jer često sadrži širu sliku od nas koji smo možda i ,,okovani” uskosturčnim temama i zbog toga želim da posebnu zahvalnost izrazim prema trudu koji na svokoj sjednici ulaže gospodin Muk čime potvrđuje ispravnost zakonskog rješenja da jedan od predstavnika u Tužilačkom savjetu treba da bude iz civilnog sektora.

Šta bi prvo mijenjali u zakonskom okviru radi postizanja što bolje efikasnosti rada TS?
BOŽOVIĆ: Potrebno je jasnije definisati pitanja koja se odnose na etičku i disciplinsku odgovornost, kriterijume za ocjenjivanje i napredovanja unutar državnotužilačke organizacije, način izbora v.d. VDT-a… Postoji čitav niz preporuka od strane Venecijanske komisije ali i našeg civilnog sektora, a značajne će nam svakako biti i sugestije od bivših i sadašnjih članova Tužilačkog savjeta koji su marljivo pribilježili većinu problema koje su se javljale u praksi u prethodnom periodu.

Milena PEROVIĆ
MONITOR br 1705. 23. 06. 2023.

Iz CEGAS-a kazali da ohrabruje broj smanjenja odbačaja, ali ističu i da pojam zastare mora imati jedinstveno pravno tumačenje

Iz Centra za građanske slobode (CEGAS) ukazali su da je u 2022. godini došlo do značajnog na smanjenja broja odbačaja krivičnih prijava, kao i odbačaja u slučaju zastare krivičnog gonjenja.

Iz te NVO navode da su do saznanja o tome došli uz pomoć nove metodologije izvještavanja o radu Državnog tužilaštva i Tužilačkog savjeta.

U 2020. je, kako su saopštili, taj broj iznosio 4.266, godinu kasnije 5.498, dok 2022. godina "broji nemali pad broja odbačaja", sa brojkom od 3.555, koji prekida tendenciju rasta.

"U 2022. godini, državna tužilaštva su, usljed nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, odbacila 103 krivične prijave. Od tog broja, 44 prijave su iz nadležnosti osnovnih državnih tužilaštava, 58 iz Specijalnog državnog tužilaštva, dok je svega jedna iz nadležnosti viših državnih tužilaštava. U svakom od ovih slučajeva, zastarjelost je nastupila prije podnošenja krivičnih prijava", navodi se u saopštenju.

Kazali su da ohrabruje broj smanjenja odbačaja, ali ističu i da pojam zastare mora imati jedinstveno pravno tumačenje.

"Pojam zastare se u praksi različito tumači, gdje smo i u skorije vrijeme imali različite odluke od strane Disciplinskog vijeća Tužilačkog savjeta, u odnosu na tumačenje zastare od strane pojedinih nadležnih sudova", navode iz CEGAS-a.

CEGAS (Centar za građanske slobode) je prateći rad Tužilačkog savjeta, kao i vijeća i komisija za vođenje disciplinskih postupaka, odlučivanja po pritužbama, kao i utvrđivanja povreda pravila Etičkog kodeksa, u 2022-og godini prvi put uočio utvrđivanje disciplinske odgovornosti, a da se ona ne odnosi na prijavu imovine ASK/u, već je bila usmjerena na zastaru (okarakterisanu kao teži disciplinski prekršaj), i to u 13 predmeta. I ovom prilikom, baš kao što je to i bio slučaj sa ranijim, lakšim disciplinskim prekršajima, izrečena je novčana kazna u visini od 20% od zarade državnog tužioca u trajanju od tri mjeseca.

Odlukom Disciplinskog vijeća usvaja se optužni predlog disciplinske tužiteljke, te se utvrđuje da je državni tužilac N.B., odgovoran za teži disciplinski prekršaj, jer bez opravdanog razloga nije postupao u 13 krivičnih predmeta u zakonom propisanim rokovima, usled čega je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Vrhovni sud Crne Gore suprotnog je stava, te odlučujući po žalbi pomenutog tužioca smatra da je njegova žalba osnovana, i da se, između ostalog, iz spisa predmeta vidi da su krivične prijave odbačene jer ne postoji osnovana sumnja da su izvršena prijavljena krivična djela niti bilo koje drugo krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, te nije jasno da je zastarjelost krivičnog gonjenja imalo za posledicu nemogućnost vođenja postupka, s obzirom na to da su krivične prijave odbačene jer ne postoji osnovana sumnja. Sa aspekta pojave i načina pravnog tumačenja zastare, uvidjeli smo da je izvjesnom državnom tužiocu od strane Disciplinskog vijeća Tužilačkog savjeta utvrđen disciplinski prekršaj iz Člana 108 st.3 tačka 1 Zakona o državnom tužilaštvu (tj. bez opravdanog razloga ne postupa u predmetima u zakonom propisanim rokovima, a usljed toga nastupi zastarjelost, nemogućnost vođenja postupka i druge posljedice propisane zakonom), koji je osporen odlukom Vrhovnog suda Crne Gore, u kojoj se vijeće Vrhovnog suda usaglašava da je žalba na ovakvu odluku osnovana, a poziva se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz Člana 386 stav1 tačka 8 i 9 ZKP-a u vezi Člana 124 Zakona o Državnom tužilaštvu kojim je propisana shodna primjena Zakona o krivičnom postupku, što bi značilo da je odluka Disciplinskog vijeća Tužilačkog savjeta nerazumljiva, protivrječi sama sebi ili razlozima zbog kojih je donesena, odnosno nema razloge ili u njoj nijesu uneseni razlozi o odlučujućim činjenicama, ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri protivrječni ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost između onog što se navodi u razlozima odluke o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava.

U odluci Vrhovnog suda nalaže se Disciplinskom vijeću Tužilačkog savjeta da u ponovnom postupku otkloni ukazane nedostatke, a nakon toga donese pravilnu i zakonitu odluku.

Opisana situacija, s obzirom na rijetkost, odnosno jedinstven slučaj, i u pravnoj i u laičkoj strukturi javnosti, uz brojne dileme izaziva i osjećaj pravne neizvjesnosti, ako uzmemo u obzir to da dolazi od samog vrha tužilačke organizacije. Kako Zakonom o Državnom tužilaštvu nije propisana zakonska obaveza da Disciplinsko vijeće o disciplinskim postupcima i odlučivanju obavještava ostale članove  Tužilačkog savjeta u dijelu dobijanja preporuka i mišljenja, CEGAS smatra da bi tomogla biti dobra praksa, a onda i jedna u nizu dobrih zakonskih izmjena.

www.cegas.me