Investitori iz Srbije, Rusije i Turske prednjačili su u Crnoj Gori lani. Profili zemalja iz kojih se najviše ulaže nije usklađen sa evroatlantskim ciljevima Crne Gore. Strani investitori nezadovoljni ambijentom i uslovima za ulaganja, Vlada bez strategije
Predrag Nikolić/Đurđa Radulović
Tokom prošle godine vodeći strani investitori u Crnu Goru bile su Srbija, Rusija i Turska, čija ulaganja zbirno čine više od trećine ukupnih stranih direktnih investicija (SDI) u 2024. Iz ove tri zemlje uloženo je oko 318 miliona od ukupno 889 miliona SDI. Ulaganja iz zemalja Evropske unije (EU) znatno su manja, i iznose svega 250,5 miliona.
„Dubina procesa integracija nije se odražavala na promjenu profila investitora, pa na vrhu liste ne dominiraju zemlje EU. To je statistika iza koje se krije mnogo prostora za istraživanja“, kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Gordana Đurović, redovna profesorka Ekonomskog fakulteta, nekadašnja ministarka za evropske integracije.
Trend ulaganja iz zemalja van zapadnog bloka nastavljen je i nakon obnove nezavisnosti, 2006. i deklarisana priključenja u EU i NATO za ključne prioritete. Od tada do danas, u Crnu Goru se slilo preko 14,6 milijardi direktnih stranih investicija (SDI). Od toga je 10 zemalja uložilo najviše, oko devet milijardi, a među njima su samo četiri članice i EU i NATO (EU), uz Turski koja je dio NATO saveza.
SDI po zemljama porijekla, tabela načinjena na osnovu podataka CBCG
Među prvih deset stranih ulagača od zemalja EU našle su se Italija, Austrija, Kipar i Njemačka, čije ukupno ulaganje iznosi nešto preko tri milijarde.
Prvo mjesto po SDI zauzima Rusija, sa preko dvije milijarde, koja je svake godine od nezavisnosti bila među prvih pet ulagača. Za njom slijede Švajcarska, Italija i Srbija, od kojih je iz svake uloženo nešto preko milijardu. U prvih deset su i Turska, kao i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Azerbejdžan, svaka sa preko pola milijarde ulaganja.
Ukupna ulaganja zemalja EU od 2006. do danas čini manje od polovine ukupnog SDI, tj. 6,1 milijardi.
Iz kabineta premijera Milojka Spajića kažu za CIN-CG da su neki od najznačajnijih projekata u Crnoj Gori realizovale kompanije iz EU, kao što je podmorski energetski kabl između Crne Gore i Italije, koji je realizovala italijanska kompanija Terna, te da veliki broj predstavništava stranih kompanija sa sjedištem u Srbiji indirektno investiraju u Crnu Goru.
Nadalje, tvrde da se, shodno putu ka EU, u budućnosti očekuje veći priliv investicija iz država zapadne Evrope.
,,Uslijed globalnih dešavanja tokom posljednjih nekoliko godina, zabilježen je pad interesovanja investitora iz Rusije, paralelno sa porastom interesovanja investitora iz EU i drugih država, te se ne možemo saglasiti sa konstatacijom da u Crnu Goru ne ulažu razvijene države EU”, tvrde iz kabineta.
Međutim, podaci iz prošle godine, koje smo naveli na osnovu statistike Centralne banke Crne Gore (CBCG), demantuju te tvrdnje, jer su Srbija, Rusija i Turska i dalje vodeći strani direktni investitori.
Iz poreskih rajeva dolazi mnogo novca
U prvih 20 najvećih investitora u Crnu Goru od nezavisnosti su i poreski rajevi – Djevičanska Ostrva sa 184 miliona i Panama sa 173 miliona. A kada se na te cifre dodaju prihodi i sa nekih drugih sličnih adresa (Barbados, Bahami, Belize, Džerzi, Mauricijus, Sejšeli, Gibraltar, Bahrein, Kajmanska Ostrva, Maršalska Ostrva...) oni prelaze 600 miliona eura. Samo to je više nego što je u Crnu Goru od nezavisnosti uložila recimo Njemačka, koja je jedna od najvećih investitora iz EU. Ulaganja iz netransparentnih zona su zapravo daleko veća, jer ovdje nijesu uračunate of-šor kompanije koje dolaze sa Kipra, Velike Britanije, Holandije ili nekih drugih zemalja, jer nijesu dostupni podaci koliko je ulaganja sa ovih destinacija došlo iz of-šor firmi, a koliko od kompanija sa transparentnom vlasničkom strukturom.
,,To ulaganje preko of-šor kompanija može da ukazuje na skrivanje vlasnika kapitala ili porijekla kapitala. Takođe i domaći kapital može osnovati firmu u zemljama koje važe za poreski raj, a potom, osnovati firmu u Crnoj Gori koja će se potom oporezivati po nižoj stopi u matičnoj kompaniji. U ovim slučajevima, od presudne je važnosti nadzor Poreske uprave'', kaže za CIN-CG Zarija Pejović, ekonomski analitičar.
Nadzora za orgomni kapital koji je ulazio u Crnu Goru uglavnom nije bilo. Investicije skrivenih vlasnika više su uticale na enormno bogaćenje pojedinaca nego na dobrobit društva i građana. Investiranje preko of-šor kompanija su koristili često i crnogorski građani, koji su i tako skrivali tragove sumnjivo stečenog kapitala i legalizovali ga u zemlji.
Globalnu istragu o of-šor finansijskim poslovima pod nazivom Pandora papiri vodio je Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) sa partnerima iz 117 zemalja. Baza procurjelih podataka sadrži skoro 12 miliona dokumenata koja su prikupljena iz registara zemalja Britanskih Djevičanskih Ostrva, Paname, Belizea, Kipra, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Singapura, Velike Britanije, Švajcarske i tako dalje.
Ova afera iz 2021. još uvijek nije dobila pravosudni epilog u Crnoj Gori. U Panama papirima se pominju bivšu premijer i predsjednik države Milo Đukanović i njegov sin Blažo koji su 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju imovinom skrivajući se iza mreže kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih Djevičanskih Ostrva, Paname i Gibraltara.
Ne ulaže se u razvoj zemlje
Nije samo problem odakle novac dolazi. Gordana Đurović ističe da, ni po strukturi, investicije ne ukazuju na aktivno ulaganje u realni sektor, a time i razvoj zemlje, što predstavlja izazov, jer se Crna Gora od nezavisnosti gotovo u potpunosti oslanjala na rast i razvoj od SDI. ,,Neto priliv SDI bio je prosječno oko 14 odsto BDP-a godišnje, što govori o modelu razvoja zasnovanom pretežno na privlačenju SDI, dok izostaje izvozna orijentacija, posebno u robnom izvozu'', objašnjava za CIN-CG profesorica Đurović.
Međutim, iako se od nezavisnosti SDI bliži cifri od 15 milijardi, od čega su neto SDI gotovo 10 milijardi, ta su sredstva nedovoljno korištena za razvoj, objašnjava Đurović.
Struktura SDI, tabela sačinjena na osnovu podataka CBCG
Struktura investicija od nezavisnosti pokazuje da je najviše novca otišlo u nekretnine, 32,9 odsto, ulaganje u realni sektor je iznosilo je 31,6 odsto, dok je 30,6 odsto SDI otišlo u interkompanijski dug, odnosno pozajmljivanje novca lokalnim kompanijama od strane matičnih firmi iz inostranstva, što predstavlja ulaganja koje ne povećavaju osnovni kapital.
Zarija Pejović objašnjava da učešće interkompanijskog duga u SDI u iznosu od 30,6 odsto, što upućuje na to da matične firme, umjesto da vrše dokapitalizaciju kćerki firmi u Crnoj Gori radije ih kreditiraju i na taj način kroz rashode za kamatne stope umanjuju oporezivu dobit, a time smanjuju i poresku obavezu prema Crnoj Gori na dobit pravnih lica.
Ulaganja u nekretnine prelaze polovinu ukupnog SDI u 2023. i 2024. što je zabrinjavajući trend, s obzirom da Crna Gora ne diverzifikuje privredni sektor i ne podstiče izvoz, kažu sagovornici CIN-CG. ,,Iz Srbije stižu zdravija ulaganja, jer dio novca ide u realni sektor - dakle podstiče se razvoj zemlje, dok novac iz Rusije uglavnom ide u nekretnine, što zamrzava razvoj“, navodi Đurović.
,,Efekat investicija u nekretnine na priveredni rast izražava se u uvećanju potrošnje. Ovo dovodi do rasta cijena nekretnina, što opet otežava domaćem stanovništvu kupovinu nekretnina i za osnovne, egzistencijalne potrebe“, kaže Pejović.
Iz kabineta premijera međutim tvrde da investicije u nekretnine mogu donijeti korist društvu. ,,One ne predstavljaju nužno i negativan uticaj na ekonomiju, posebno kroz rast građevinskog sektora, povećanje turističkih, poslovnih, stambenih kapaciteta i rast potrošnje povezan sa kupovinom nekretnina, što su generalno investicije sa bržim povratom u odnosu na investicije u realni sektor.” Kako navode, ovakva ulaganja doprinose zapošljavanju, jačanju pratećih djelatnosti i povećanju budžetskih prihoda kroz poreze i takse. ,,Takođe, potrebno je istaći da je ova vrsta ulaganja, dominantno kroz program ekonomskog državljanstva, podstakla ubrzani razvoj sjevernih opština, posebno opštine Kolašin”, naglašavaju za CIN-CG iz kabineta premijera.
Međutim, prema upozorenjima više stručnjaka, arhitekata i prostornih planera projekat ubrzane urbanizacije Kolašina doveo je do devastacije ovog grada i okoline, a jedan od razloga bio je upravo institut ekonomskog državljanstva. Ubrzana urbanizacija, dovela je i do devastacije drugih vrijednih prostora u zemlji.
Ulaganje u kompanije manje nego tokom kovid krize 2020.
Posljednje dvije godine SDI je značajno opao, nakon uspona 2021. i 2022, a naročito je izražen pad ulaganja u kompanije i banke. I prošle i 2023. godine ulaganje u domaće kompanije bilo je manje nego u godini kovid krize- 2020. kada je iznosilo 123 miliona. Ukoliko se na to doda inflacija u odnosu na 2020. podaci su zaista zabrinjavajući. Tako je 2020. ulaganje iznosilo 123,8 miliona, godinu kasnije značajno više 215 miliona, a i u 2022. je zabilježen rast od 219, 4 miliona, da bi u 2023. došlo do ogromnog pada – iz inostranstva uloženo je svega 95,2 miliona. Lani se stanje malo poravilo, ali bilo je svega 113,9 miliona ulaganja u kompanije, što je gotovo duplo manje nego u 2023. godini.
I dok se ulaganje u kompanije značajno smanjilo, analiza podataka CBCG pokazije da ulaganje u nekretnine nije opalo - posljednje tri godine kretalo se u prosjeku oko 450 miliona godišnje.
Struktura SDI 2020.- 2024, podaci CBCG
,,Analiza priliva SDI u Crnoj Gori pokazuje trend smanjenja u posljednjem periodu, uz promjene u samoj strukturi investicija. Naime, dolazi do opadanja investicija u kompanije i banke, dok se porast dešava u sektoru nekretnina. Ovaj signal se odražava na slabljenje investicione atraktivnosti Crne Gore, na koju je uticala i politička nestabilnost u zemlji”, navodi se u Bijeloj knjizi Savjeta crnogorskih stranih investitora iz 2024.
Trend rasta ulaganja bio je naročit u postpandemijskom periodu i nakon agresije Rusije na Ukrajinu. U prvoj godini invazije 2021, SDI je porastao i približio se cifri od milijardu. Naredne, 2022. godine ta brojka je bila preko milijardu. Međutim 2023. i 2024. SDI je iznosio manje od 900 miliona.
„Crnoj Gori treba više ulaganja u kompanije a manje u nekretnine, jer samo takva ulaganja imaju održiv i mjerljiv efekat na razvoj lokalnih zajednica i zemlju u cjelini“, ističe Đurović.
Prema podacima iz više različitih izvora, stranih državljana koji su privremeno pronašli dom u Crnoj Gori ima oko 100.000. Međutim, važno je napomenuti da povećana potrošnja i dolazak stranih državljana nijesu pokrenuli značajne investicije u realnom sektoru, kao ni otvaranje novih radnih mjesta, ističu sagovornici CIN-CG.
Istraživanje BIRN-a iz 2023. pokazalo je da 64 odsto od gotovo šest hiljada kompanija koje su u Crnoj Gori otvorili ruski državljani nakon invazije na Ukrajinu, ima samo jednog zaposlenog, a preko 20 odsto nema registrovanih radnika osim osnivača. Budžet Crne Gore je od ovih kompanija tokom prve godine agresije Rusije na Ukrainu imao prihod od svega 4,8 miliona eura, pokazalo je ovo istraživanje BIRN-a.
Vlada bez strateške vizije
Iz Spajićevog kabineta kažu za CIN-CG da je prioritet Vlade da usmjeri ulaganja investitora, naročito stranih, u realni sektor crnogorske privrede. Međutim, prema riječima Đurović percepcija investicione zajednice je da je Crna Gora kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana, država gdje sigurnost za privatnu imovinu i ulaganja nije dovoljno snažna. Državi ne ide u prilog ni manjak kontrole stranih investitora, nedostatak brzog reagovanja u slučaju lošeg poslovanja i kršenja ugovora, kršenje rokova realizacije investicija i tako dalje, dodaje ona.
,,U više navrata, istakli smo da su potencijali Crne Gore za strana ulaganja, a time i razvoj i diverzifikaciju ekonomije, neupitni i značajni. Međutim, za njihovu potpunu valorizaciju, neophodno je osigurati predvidivi i transparentni poslovni ambijent. Poštovanje i jačanje principa vladavine prava je nužno kako bi se osigurao predvidivi i stimulišući poslovni ambijent'', istakli su za CIN-CG iz Savjeta stranih investitora u Crnoj Gori. Oni navode da godinama ukazuju na to, ali da se indeksi ne popravljaju.
Iz Vlade pak za CIN-CG ističu Crna Gora aktivno preduzima korake za jačanje ekonomske stabilnosti, otvaranja novih radnih mesta i povećanja konkurentnosti. Kako kažu rade na rješavanju izazova u tom procesu, a to su dostupnost kvalifikovane radne snage, razvoj infrastrukture, rješavanje pitanja zaštite životne sredine i restutucije zbog kojih su, kako navode, neke investicije u realnom sektoru stopirane. Kako navode, rade na unapređenju zakonodavnog okvira ne bi li se stvorila povoljnija investiciona klima.
Međutim, Svjet stranih investitora u Crnoj Gori smatra da suštinski problemi ostaju, uprkos, prividnom napretku u periodu nakon pandemije, kako se ističe u njihovoj publikaciji Bijela knjiga za 2024. ,,Reformski koraci koje preduzima Vlada Crne Gore nedovoljni su i neadekvatni za suočavanje sa ozbiljnim izazovima koji ugrožavaju održivost crnogorske ekonomije”, navodi se u publikaciji. Ističe se da je rast BDP-a kojim se Vlada hvali, baziran na rasta plata i penzija, a ne na povećanju produktivnosti iz proizvodnje i investicija, što ne doprinosi dugoročnom razvoju. Stabilizacija javnih finansija je takođe posljedica potrošnje stranaca, a ne stvarnih strukturnih reformi. Navodi se i da je povećanje minimalnih plata upitne održivosti - jer se ne oslanja na rast realnog sektora.
Bijela knjiga navodi i da je: ,,ekonomija bez strateške vizije, zavisna od potrošnje; alarmantan deficit u trgovinskoj razmjeni od 14 odsto, odnosno manjak izvoza, inflacija koja je bila iznad prosjeka EU 2022. i 2023 koja je otežala opstanak malih i srednjih preduzeća, naročito u nerazvijenim regionima, te problem pretrpanog javnog sektora koji je najveći poslodavac u zemlji, manjak diversifikacije djelatnosti i preveliko oslanjanje ekonomije na turizam.“
U Bijeloj knjizi nalaze se i preporuke za hitno djelovanje: razvoj poljoprivrede, prerađivačke industrije, tehnoloških sektora, smanjenje prekomjernog zapošljavanja u javnom sektoru, pružanje podrške malim i srednjim preduzećima, naročito u manje razvijenim regionima kao što je sjever i kreiranje povoljnog ambijenta za produktivne SDI.
Ako bi se nešto od ovog ispunilo i struktura SDI bila bi značajno povoljnija za realni sektor i cjelokupne ekonomske prilike u zemlji.
Ugovorom o eksploataciji rude boksita sa privatnom nikšićkom kompanijom, koji je potpisao ministar Šahmanović, odobrena je i sječa 90.000 kubnih metara drvne mase, uključujući i zaštićenu vrstu - muniku. Uprava za šume isključena je iz procesa donošenja koncesionog akta i odluka, a protiv sječe šuma je i Ministarstvo poljoprivrede
Tijana LEKIĆ
Kompanija „Novi Boksiti“ Nikšić dobila je koncesiju za detaljna geološka istraživanja i eksploataciju potencijalnih ležišta crvenih boksita u koncesionom bloku četiri, na teritoriji Opštine Nikšić. Pomenuti koncesioni blok se nalazi na području Kuta II koji pripada domenu planine Prekornici, koja je ujedno i dom najvećim zajednicama munike na Balkanu, posebne vrste bora koja je zaštićena zakonom.
Iz Uprave za gazdovanje šumama i lovištima (Uprava za šume) su naveli da u okviru koncesionog područja na kojem je planirana eksploatacija rude, čak 656 hektara su šume i šumsko zemljište. Pravo upravljanja nad tih 656 hektara ima Uprava na šume.
Na tom području nalazi se veliko šumsko bogatstvo, preko 90 hiljda kubnih metara vrijednih vrsta, od čega je čak 23 hiljade kubnih metara munike. „Polovina površine pripada zaštitnim šumama nad kojim se, shodno važećem Zakonu o šumama, ne može vršiti promjena namjene do čega bi moralo doći pri realizaciji predmetnog ugovora”, istakli su iz Uprave za šume za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).
Ugovor o koncesiji potpisao je 17. oktobra 2024. godine ministar rudarstva, nafte i gasa Admir Šahmanović, nakon što je za to dobio ovlašćenje Vlade Crne Gore na sjednici 12. septembra 2024. godine.
,,Koncesioni ugovor ne prepoznaje prisustvo munike, koja je zaštićena vrsta Zakonom o zaštiti prirode, iako ona čini čak 26 odsto ukupnog drvnog fonda u koncesionom području. Planirana sječa bi dodatno ugrozila ne samo muniku već i održivost cjelokupnog ekosistema ovog područja”, komentariše ovu koncesiju Andrijana Mićanović iz Crnogorskog društva ekologa (CDE) za CIN-CG.
Crveni boksit je ključna sirovina za proizvodnju aluminijuma. Njegova ekonomska i strateška važnost ogleda se u širokoj primjeni i velikoj potražnji na globalnom tržištu. Prema podacima Privredne komore Crne Gore, dokazane rezerve crvenog i bijelog boksita u našoj zemlji prelaze 40 miliona tona, što čini čak oko jedan odsto ukupnih svjetskih rezervi.
S druge strane, munika (pinus heldreichii) je vrsta bora koja raste isključivo na planinama Balkana, s izolovanim nalazištima na Apeninima. „Munika je reliktna vrsta, što znači da je preživjela ledeno doba. Njena staništa su od izuzetne ekološke važnosti i u Crnoj Gori su zaštićena još od 1976. godine“, kaže Mićanović.
Iz CDE-a objašnjavaju da su šume munike već decenijama pod izuzetno visokim pritiskom zbog masovnih šumskih požara i sječe, a da bi dodatni gubici ugrozili ne samo ovu vrstu, već i cjelokupni šumski ekosistem i opstanak vrsta koje zavise upravo od ovih šuma. ,,Šume munike zahtijevaju obnovu, a ne dodatno uništavanje već brutalno devastiranih šumskih područja“, upozorava Mićanović.
Uprava za šume i Ministarstvo poljoprivrede isključeni iz procesa dodjele koncesije
Uprava za šume, koja je nadležna na tom području, bila je isključena iz procesa donošenja koncesionih akata i odluka o davanju koncesije. Njima je ostalo da tek po ugovorenom poslu upozore na moguće štete.
Pored Uprave i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (MPSV) uputilo je kritike na račun ove koncesije.
„S obzirom na to da se munika, kao endemska vrsta Balkanskog poluostrva, nalazi na Crvenoj listi ugroženih vrsta biljaka Međunarodnog saveza za očuvanje prirode (IUCN), napominjemo da su zabrane njene sječe ustanovljene u procesu usklađivanja našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije u predpristupnoj fazi i da smo ih već u obavezi primjenjivati“, istakli su u dopisu koji je ministar Vladimir Joković, u ime MPSV, proslijedio Ministarstvu rudarstva, nafte i gasa (MRNG) 31. januara 2025. godine, tri i po mjeseca nakon potpisivanja koncesije.
U dopisu koji je MPSV uputilo MRNG-u ističe se da Uprava za šume kao ni ovo Ministarstvo nisu bili konsultovani u procesu donošenja koncesionih akata i odluka o dodjeli koncesije.
„Kako Uprava za šume, kao upravljač predmetnog prostora, nije učestvovala u donošenju koncesionog akta, niti je uopšte bila obaviještena od strane nadležnog organa o namjeri zaključenja koncesionog ugovora za područje kojim upravlja, postavlja se pitanje legitimiteta predmetnog ugovora“, zaključuju iz Jokovićevog resora.
S druge strane, iz resora ministra Šahmanovića tvrde da je javna rasprava o Nacrtu koncesionog akta održana u periodu od 22. januara do 15. februara 2024. godine i da su sve nadležne institucije, uključujući i MPSV, bile uredno obaviještene.
Cijeli posao je pokrenulo Ministarstvo energetike i rudarstva, na čijem čelu je bio sadašnji gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, koje jeobavijestilo nadležne institucije o javnoj raspravi putem javnog poziva. Poziv je, između ostalog, dostavljen i e-mailom na adresu Kabineta MPSV-a. ,,Na pomenuti dopis MPSV nije dostavio nikakve primjedbe ni sugestije“, navode iz MRNG-a.
Iz MPSV-a nisu odgovorili na upit CIN-CG-a da li su dobili poziv i ako jesu zašto nijesu učestvovali u javnoj raspravi. Iz Uprave za šume, međutim, potvrdili su za CIN-CG da su o koncesionom ugovoru bili obaviješteni tek 14 dana nakon zaključenja posla.
Ministrastva različito o zakonitosti posla
MPSV i Uprava, zajedno sa osam ekoloških nevladinih organizacija, dovode u pitanje legitimitet koncesionog ugovora, ukazujući na niz proceduralnih propusta.
Jokovićevo ministarstvo u svom dopisu Šahmanovićevom resoru navodi da uočeni nedostaci u izradi plana davanja koncesija, koncesionog akta i odluke o dodjeli koncesije ograničavaju ostvarenje koncesionog prava u potpunosti.
S druge strane, iz MRNG-a tvrde da je cijeli proces sproveden u skladu sa zakonom. „Kako hronologija sprovedenih procedura pokazuje, tadašnje Ministarstvo energetike i rudarstva je postupak dodjele koncesije sprovelo u skladu sa zakonom, vodeći računa o zaštiti javnog interesa.“
Iz CDE-a upozoravaju da su neadekvatna zaštita i nedostatak transparentnosti u procesu odobravanja koncesija doveli do nekontrolisane eksploatacije prirodnih resursa bez ikakve strategije održivosti: „Institucije moraju preduzeti odgovarajuće mjere i postupati u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode i Zakonom o šumama,“ kažu iz CDE za CIN-CG.
Pored upozorenja nadležnima da se zakon mora poštovati iz CDE su uputili urgenciju svim nadležnim institucijama. „Ako ne postupe u skladu sa zakonom, obratićemo se nadležnim inspekcijama. Ukoliko inspekcije ne reaguju, tražićemo odgovornost organa nadležnih za njihov rad“, poručuju iz CDE-a.
Netransparentna izmjena PUP-a
U julu 2024. godine, četiri mjeseca prije nego što je ministar Šahmanović potpisao koncesioni ugovor, stupila je na snagu odluka Vlade o izmjenama i dopunama Prostorno-urbanističkog plana (PUP) Opštine Nikšić. Tom odlukom je u grafičkom dijelu predmetni lokalitet (KO Kuta II) definisan kao ležište mineralnih sirovina i eksploataciono polje.
Uprava za šume tvrdi da je tek nakon zaključenja koncesionog ugovora dobila informaciju o promjeni namjene parcele kojom gazduje, a koja je uključena u koncesiono područje za eksploataciju mineralnih sirovina.
„Odsjek za uređivanje šuma Uprave do dana dostavljanja ugovora o koncesiji nije imao informaciju o promjeni namjene parcela kojima Uprava gazduje kao šumom i šumskim zemljištem, a koje su dio koncesione površine za korišćenje mineralnih sirovina“, navodi se u zahtjevu za instrukciju o postupanju koji je Uprava za šuma uputila Ministarstvu poljoprivrede 21. januara 2025. godine, pola godine nakon izmjene PUP-a.
Iz CDE-a izražavaju zabrinutost zbog izmjena PUP-a opštine Nikšić, ističući da je promjena namjene zaštitnih šuma kroz krčenje zabranjena članom 45 Zakona o šumama.
„Zabrinjavajuća činjenica u vezi s izmjenama PUP-a opštine Nikšić jeste da je odluci o koncesiji prethodila izmjena ovog plana. Prema novim izmjenama, predmetni lokalitet (KO Kuta II) je definisan kao ležište mineralnih sirovina i eksploataciono polje, dok je ranije bio prepoznat kao šumska površina unutar gazdinske jedinice Župa-Štitovo, kojom upravlja Uprava za gazdovanje šumama i lovištima“, navodi Mićanović iz CDE-a.
Iz DOO “Novi Boksiti” su naglasili da se u neposredoj okolini predmetnog lokaliteta decenijama ekploatiše ruda crvenog boksita i da se tu nalaze četiri aktivna rudnika. ,,Predmetna lokacija na kojoj smo prema ugovoru sa Vladom Crne Gore dobili da radimo geološka istraživanja i eksploataciju ležišta crvenih boksita je tri puta u posljednjih dvadeset godina bila predmet koncesionog poziva,” rekli su za CIN-CG iz ove kompanije.
Prikaz lokacije Kuta II, koju je uradio CIN-CG na osnovu tehničkog elaborata firme Geo Friends, potvrđuje da se na malom dijelu tog lokaliteta obavlja eksploatacija boksita. Međutim, novim koncesionim ugovorom, legitimisanim PUP-om, predviđeno je širenje prostora rudnika i velika sječa uglavnom zaštićene šume.
U CDE-u ističu da isključenje Uprave za šume iz procesa izmjene PUP-a dodatno ukazuje na netransparentnost i nedostatak koordinacije u donošenju ovako važnih odluka. „Zbog toga zahtijevamo hitno preispitivanje usvojene odluke i obustavu svih daljih aktivnosti kako bi se spriječila brutalna devastacija zaštićenih šuma“, kažu iz CDE-a.
Umjesto ekološkog, cijenili areološki aspekt
Prema informacijama Uprave za šume, u koncesionom aktu se navodi da je tadašnje Ministarstvo energetike i rudarstva tražilo mišljenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara, koja je utvrdila da na tom lokalitetu nema zakonom zaštićenih arheoloških nalazišta.
„Uvidom u dokumentaciju zaključeno je da se u blizini koncesionog područja nalazi kulturno dobro ‘Stari rudnik, Župa’, međutim, isto ne zahvata koncesiono područje i nalazi se na udaljenosti većoj od 500 metara“, saopštili su iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara za CIN-CG.
Zakon o zaštiti kulturnih dobara predviđa da se geološka istraživanja i eksploatacija mineralnih sirovina ne mogu vršiti na područjima gdje se nalaze kulturna dobra, niti u njihovoj neposrednoj blizini, bez prethodne saglasnosti Uprave.
Međutim, dodatnu kontroverzu izaziva izostanak ekološkog aspekta u postupku donošenja odluke o koncesiji. Naime, iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara navode da nisu nadležni za pitanje zaštite prirode, te upućuju na Agenciju za zaštitu životne sredine.
Iz Agencije za zaštitu životne sredine (EPA) su potvrdili za CIN-CG da procjena uticaja nije rađena. Međutim, shodno Zakonu o procjeni uticaja na životnu sredinu nosilac projekta je dužan da EPA-i podnese zahtjev za odlučivanje o potrebi izrade elaborata.
„Koncesinar je dužan da na istražno-eksploatacionom prostoru 'Bloka br. 4', pri planiranju i sprovođenju investicionog zahvata, sprovode postupak prethodne procjene uticaja na životnu sredinu, u skladu sa zakonom“, piše u nacrtu Koncesionog akta koji je odradio tadašnje Ministarstvo energetike i rudarstva krajem 2023. godine.
S druge strane ,,Novi Boksiti” kažu za CIN-CG da prema informacijama kojima oni raspolažu, navedeni elaborat nije potreban za istražne radove koje trenutno rade u skladu sa projektom.
Iz Uprave za šume smatraju da je bilo neophodno izraditi procjenu uticaja na životnu sredinu prije zaključenja predmetnog ugovora.
,,Novi boksiti’’ pod istragom zbog obilježavanja koncesione površine
Sumnju da je posao utanačen i prije zvaničnog potpisivanja ugovora podgrijava i krivična prijava Uprave za šume. Naime, mjesec dana prije potpisivanja ugovora nikšićka područna jedinica Uprave za šume podnijela je krivičnu prijavu protiv NN lica, za koja je navedeno i da se sumnja da su zaposlena u privrednom društvu ,,Novi Boksiti”. ,,Prijava je podnesena zbog toga što su NN lica izvršila obilježavanje površine pod šumom i šumskim zemljištem (odjeljenja 81a i 125a, gazdinska jedinica „Župa-Štitovo“) u nadležnosti Uprave za Šume bez znanja i učešća iste”.
Iz Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) Nikšić su za CIN-CG odgovorili da je povodom ove prijave formiran predmet i da se preduzimaju sve zakonom propisane mjere i radnje kako bi se prikupile relevantne činjenice za donošenje odluke u ovom predmetu.
,,Nakon usmenih informacija da je protiv nas podnešena krivična prijava, mi smo zatražili i dobili zvanično informaciju od ODT u Nikšiću da protiv nas nije podnešena prijava. Ne razumijemo ni zašto bi bila podnešena. Mi smo potpisali ugovor o koncesiji sa Vladom Crne Gore, tj. Ministarstvom rudarstva, nafte i gasa.', naveli su za CIN-CG iz Novi Boksiti.
Nikšićko preduzeće Novi Boksiti je u većinskom vlasništvu Nenada Bajovića (80 odsto), a suvlasnik sa 20 odsto udjela je Ivan Ivanović. Bajović je vlasnik Autoprevoza Bajović, a Ivanović je vlasnik preduzeća Rapax.
Raskid ugovora ne donosi štetu državi
Dva mjeseca nakon zaključenog ugovora „Novi Boksiti“ upućuju zahtjev Upravi za šume za sastanak s ciljem sprovođenja procedura za sječu šume na površini nad kojom imaju koncesiono pravo. Uprava se, tvrde iz Novih Boksita, nije se odazivala na njihove uporne pozive.
Iz ove kompanije navode da su tek početkom ove godine saznali za postojanje munike na koncesionom području. ,,Naši inženjeri su nakon saznanja o navodnom postojanju munike utvrdili da se područje gdje se po mapama navodno nalazi munika, što ne znači da je ima i na terenu, zbog požara i ostalog, samo dijelom preklapa sa koncesionim područjem gdje se trenutno sprovode istraživanja,” naglašavaju iz DOO “Novi Boksiti”.
Oni dodaju da bi se, ukoliko se pronađe ruda odgovarajućeg kvaliteta koja je isplativa za eksploataciju na području gdje se utvrdi da ima munike, eventualno radila podzemna eksploatacija, što, oni smatraju, ne bi ugrozilo muniku.
Zbog brojnih nepoznanica koje prate ovaj slučaj iz resoraŠahmanovića navode da je članom 18 Ugovora o koncesiji propisano pod kojim uslovima koncedent, odnosno država, ima pravo da raskine ugovor: „Naglašavamo da je stavom pet istog člana propisano da u slučaju raskida ugovora definisanih ovim članom, koncesionar nema pravo na naknadu štete“, kažu za CIN-CG iz Šahmanovićevog ministarstva.
Simbol otpornosti
Munika, ili pinus heldreichii je vrsta koja raste na visokim nadmorskim visinama između 1.200 i 2.000 metara. Ovo drvo može da dostigne visinu od 20-30 metara i izdvaja se po tankim i zelenim iglicama, raspoređenim u parovima, kao i po svojim cilindričnim čunjevima, dugim oko 7-12 cm. Kora je sivo-smeđa i gruba, posebno na starijim primijercima.
Munika nije samo biljka koja preživljava u ekstremnim uslovima, već predstavlja i izvanredan primer prilagođavanja prirodi. Njena sposobnost da raste u visokim planinama, na stjenovitim terenima i u oštrim klimatskim uslovima, čini je simbolom otpornosti.
Iz Uprave za šume kazu da je šuma munika rasprostranjena u Crnoj Gori na površini od 10.541 hektara, što je dva odsto ukupnog šumskog bogatstva. Najviše je ima u opštini Nikšić (803.474 kubnih metara), zatim na području Danilovgrada, Kolašina, Podgorice i Andrijevice.
Munika je dugovjeka vrsta, koja može da živi stotinama godina. U 2019. godini stručnjaci su procijenili da u okolini Andrijevice postoji munika stara preko 1500 godina, nazvali su je Radmilo.
Ta dugotrajnost muniku čini dragocjenim biološkim resursom, jer njene šume koje su među najstarijima i najprirodnijima u Evropi, pružaju utočište jedinstvenoj planinskoj fauni i podržavaju biodiverzitet koji bi inače mogao biti ugrožen krčenjem šuma ili klimatskim promenama.
Njeno prisustvo je indikator zdravlja planinskog okruženja u kojem raste. Zbog svoje osjetljivosti na klimatske promene, njena distribucija i rast mogu pružiti precizne signale o uticaju promjena u životnoj sredini, čineći je referentnom tačkom za studije ekologije i zaštite. Zbog ovih razloga, munika nije samo biljka kojoj se treba diviti zbog njene ljepote i snage, već i važan element za očuvanje prirodnog okruženja.
Munika kao ugrožena vrsta drveća je zaštićena u Crnoj Gori Zakonom o zaštiti prirode, a na međunarodnom nivou Evropskom direktivom o staništima, Evropskom strategijom za biodiverzitet, Međunarodnom unijom za očuvanje prirode (IUCN) i Konvencijom o biološkoj raznovrsnosti (CBD) i Bernskom konvencijom.
Od promjene vlasti 2020, sjeverni susjed postao je vodeći po prilivu stranih direktnih investicija, broju kompanija registrovanih ovdje, a u vrhu je i po prihodima od turizma i po doznakama
Predrag Nikolić/Đurđa Radulović
Srbija je u posljednje tri godine, po podacima Centralne banke Crne Gore (CBCG), na prvom mjestu po prilivu stranih direktnih investicija (SDI) u Crnoj Gori.
U prvih devet mjeseci 2024. iz te zemlje investirano je 92 miliona eura. Prošle, 2023, Srbija je ovdje bila vodeći investitor sa 125 miliona, a i 2022. sa 137 miliona ulaganja. Te, 2022. godine, srpske investicije su naglo skočile - za gotovo pet puta u odnosu na 2020, kada su iznosile svega oko 27 miliona. Do 2020. Rusija bila vodeća po prilivu SDI u Crnoj Gori.
Stručnjaci za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kažu da je sve veće ulaganje iz Srbije posljedica tradicionalnih istorijskih veza, ali i činjenice da je u Srbiji sve više internacionalnih investitora koji iz te zemlje ulažu i u region.
Među nekim ekspertima postoji određeni nivo bojazni da bi dominacija ulaganja iz Srbije mogla da bude i neka vrsta strategije zvaničnog Beograda i političkih aspiracija da se Crna Gora učini ekonomski zavisnosnom od većeg susjeda. Međutim, stručnjaci ističu da nije problem što toliki novac dolazi iz Srbije, već što Crna Gora nema osmišljenu strategiju ekonomskog razvoja, diverzifikovanu privredu, što nije krenula sa strukturnim reformama, smanjila korupciju i time privukla različite investitore.
,,Ekonomski odnosi između Srbije i Crne Gore su istorijski snažni. Dominacija Srbije kao jednog od glavnih izvora SDI, od kojih više od polovine 51,4 miliona, odlazi na sektor nekretnina, ukazuje na važnost ove zemlje za crnogorsku ekonomiju“, kaže za CIN-CG Miloš Vuković, ekonomski analitičar.
Međutim, tvrdi Vuković, trendovi opravdano otvaraju i pitanja o zavisnosti i dugoročnoj održivosti. ,,Možemo govoriti o određenom nivou ekonomske zavisnosti Crne Gore od Srbije. Kapital iz Srbije dominira u nekretninama, gdje dolazi do rasta cijena, što otežava dostupnost stambenog prostora lokalnom stanovništvu. Takođe, veliki broj kompanija iz Srbije u Crnoj Gori plasira svoje proizvode, tu su i doznake i dominacija turista iz te zemlje, što ukazuju da crnogorska ekonomija u značajnoj mjeri zavisi od srpskog tržišta“, kaže Vuković i dodaje da sve to stvara ranjivost Crne Gore na ekonomske i političke promjene u Srbiji.
Na listi CBCG o direktnim stranim investicijama za 2024, nakon Srbije slijedi Rusija (80 miliona), zatim Turska (75,8 miliona), Njemačka (57 miliona), Švajcarska (41 miliona). U prvih deset su i Sjedinjene Američke Države (SAD), Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Kipar, Velika Britanija i Hrvatska.
Četvrtina inostranog ulaganja u kompanije došla iz Srbije
Najviše novca iz Srbije ove godine uloženo je u nekretnine 51,4 miliona, dok su investicije u kompanije i banke iznosile 25,3 miliona.
Do septembra ove godine u domaća preduzeća je uloženo iz inostranstva oko 100 miliona, od čega su ulaganja iz Srbije najveća i čine četvrtinu. I ulaganje ruskih investitora u domaće kompanije je značajno, sa preko 19 miliona. Tako da gotovo polovina ovih ulaganja odlazi dolazi od srpskog i ruskog kapitala. Ulaganja drugih zemalja u naše kompanije znatno su manja.
Prema podacima Monstata, od 851 filijale stranih preduzeća koja posluju u Crnoj Gori, najviše je u vlasništvu državljana Srbije - 179, što je 21 odsto od ukupnog broja. Kompanije iz Srbije su lani ovdje ostvarile i najveći promet gledano po zemljama, oko 718 miliona eura. To je 28 odsto ukupnog prometa stranih filijala na crnogorskom tržištu, koji je 2023. iznosio oko dvije i po milijarde.
Te kompanije zapošljavaju i veliki broj radnika. Srpske filijale u Crnoj Gori su najvećim brojem zaposlenih su Idea sa 1.733 radnika, Aroma koja ima njih 1.224 i Mtel - 483 zaposlena.
Po broju stranih filijala u Crnoj Gori, za Srbijom slijede: Turska sa 83, Bosna i Hercegovina (BiH) 33, Slovenija i Velika Britanija sa po 32 filijale. Najveće promete nakon Srbije ostvarila su preduzeća iz Švajcarske – 297,4 miliona (11,6 odsto), Slovenije – 261,3 miliona, UAR – 146,6 (5,7 odsto) i Kipra – 144, 9 miliona (5,6 odsto).
Srbija je bila dominantna po učešću stranih filijala i prometa i prije promjena 2020. Prema podacima Monstata 2019. najveći broj stranih filijala dolazio je iz Srbije - 134 od ukupno 464 filijale, što je bilo gotovo 30 odsto od ukupnog broja, a srpske filijale su i tada ostvarivale najveći promet od filijala gledano po stranim zemljama. Međutim, primjetno je i da je broj stranih filijala u Crnoj Gori nakon 2020. znatno porastao.
Srbija je treća po redu kada je u pitanju broj aktivnih poslovnih subjekata u stranom vlasništvu, sa 2.140 poslovna subjekta, što je 11,6 odsto od ukupnog broja. Najveći broj aktivnih poslovnih subjekata u stranom vlasništvu, prema zemlji porijekla, je iz Turske (27 odsto), te Rusije (oko 23 odsto)
,,Činjenica da su investicije koje potiču iz Srbije najzastupljenije u Crnoj Gori, može se objasniti tradicionalnim vezama između Crne Gore i Srbije, te kultorološkim sličnostima koje opredeljuju investitore iz Srbije da ulažu u Crnu Goru“, objašnjava za CIN-CG ekonomski analitičar Zarija Pejović.
U crnogorskoj javnosti bilo je riječi o ulaganja Srbije u državne kompanije poput Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) ili Luke Bar, ali za sada do toga nije došlo. Iz Srbije se još ne ulaže ni u ključne infrastrukturne projkte, što bi moglo dovesti da se znatnije, preko ekonomskog učešća, utiće i na političke prilike.
,,O političkom uticaju kroz investicije možemo govoriti u slučaju ulaganja u javnu infrastrukturu od strateškog značaja kao što su energetski potencijali, no takvih vrsta investicija, odnosno prodaje javne-imovine ulagačima iz Srbije prema mojim informacijama za sada nema“, objašnjava Pejović.
Srbija prva i po odlivima, ali i turistima i doznakama
,,Srbija je istovremeno i prva po odlivima iz Crne Gore, što potvrđuje da u ovom međuodnosu ni jedna ekonomija nije na gubitku i/ili u riziku u vezi ulaganja“, ističe za CIN-CG ekonomistkinja Mila Kasalica. Iz godine u godinu, do trećine ukupnih priliva iz Srbije ostaje u Crnoj Gori, objašnjava ona.
Srbija je najveći spoljnotrgovinski partner Crne Gore u uvozu i izvozu, podaci su Monstata prema kojima je iz Srbije uvezeno robe u iznosu od 396 miliona eura, a izvezeno 98,8 miliona od januara do jula 2024. Međutim, izvoz iz Crne Gore opada iz godinu u godinu, što predstavlja pad konkurentnosti Crne Gore i na ovom polju, upozorili iz Fidelity Consultinga ranije ove godine.
Kako objašnjava Kasalica, podaci potvrđuju da u ovom međuodnosu ni naša ni srpska ekonomija nijesu na gubitku i/ili u riziku u vezi ulaganja. ,,To dokumentuje dosta dobrog o crnogorskoj ekonomiji: ne treba zanemariti upornu atraktivnost i značajne potencijale dok privrednici sarađuju, jer crnogorska ekonomija je uvozno zavisna i izvozno uslužno orjentisana“, kaže Kasalica.
Naš turizam prilično zavisi od dolaska posjetilaca iz Srbije, ali i od doznaka iz te zemlje. Tokom protekle godine najviše noćenja ostvarili su turisti iz Rusije (23,6 odsto), a odmah potom i Srbije (21,5 odsto), zatim Bosne i Hercegovine (BiH), njih (8,5 odsto). Posjeta njemačkih turista tokom prošle godine bio je u blagom padu u odnosu na 2022. godinu - svega 4,9 odsto.
Prema podacima Fidelity Consultinga 2021. je u Crnoj Gori priliv po osnovu doznaka fizičkih lica iznosio 794 miliona dolara. Najviše novca je stiglo iz Srbije (390 miliona dolara ili 54 odsto ukupnih doznaka), zatim Njemačke (153 miliona dolara ili 21 odsto) i Sjeverne Makedonije (50 miliona dolara ili sedam odsto.
Iz CBCG su kazali za CIN-CG da ne vode evidenciju o prilivu doznaka po zemljama, već samo ukupni iznos. Crna Gora prema podacima Svjetske banke je jedna od država koje imaju najveći udio ličnih doznaka iz inostranstva u bruto domaćem proizvodu (BDP) od čak 10, 9 odsto za 2023. godinu. Od zemalja regiona, samo Kosovo ima veće učešće ličnih doznaka u BDP-u, 17, 6 odsto. Učešće doznaka u BDP-u Srbije je 7,7.
Nekretinine ne doprinose razvoju
Struktura stranih direktnih investicija (SDI) ukazuje na opadanje ulaganja u produktivne sektore. Ubjedljivo najveća strana ulaganja u Crnoj Gori otpadaju na kupovinu nekretnina od strane državljanina drugih zemalja. I Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD ) je 2021. u Strategiji za Crnu Goru (2021- 2026) istakla da iako je SDI u Crnoj Gori po glavi stanovnika veliki, najviše otpada na nekretnine.
I ove godine je do septembra oko polovina ukupnih SDI otišlo je na kupovinu nekretnina, dok je 2023. od uloženih 862,3 miliona čak više od pola - 463,3 miliona otpalo na nekretnine. Lani su opet najviše novca u nekretnine 78,3 miliona uložili kupci iz Srbije. Potom slijede investitori iz Rusije sa 55,9 miliona ove vrste ulaganja, iz Turske od ukupno 85,3 miliona, 51 milion je otišao za nekretnine. Od njemačkih 72,8 miliona preko dvije trećine, preko 51 milion, je otišlo u nekretine. Od ukrajinskih ulaganja koja su počela da rastu nakon invazije na tu zemlju, najveći dio novca, preko 15 miliona, je otišao u nekretnine.
,,Investicije koje su prisutne u Crnoj Gori su se po pravilu realizovale u sektor nekretnina. Nije sve otišlo u stanove, došlo je i do izgradnje novih hotela što je pozitivno za razvoj turizma. No, opet, ove investicije su se ostvarile tamo gdje postoji 'prirodna renta', kao što je atraktivna morska obala. Kako su prirodni resursi kao što je zemljište neobnovljivi, postavlja se pitanje njihove održivosti“, kaže Pejović.
Po neto efektu najviše investicija sa Zapada
Kasalica ističe da je prema neto efektu, odnosno razlici između odliva i prliva, najviše investicija iz zapadnih i razvijenih zemalja, Evropske unije (EU), Kanade, Australije, SAD.
U Strategiji EBRD za Crnu Goru napominje se konitnuirana saradnja sa EU, uključujući niz Instrumenata za pristupnu pomoć (IPA), te da kao ključna važnost ostaje doprinos donatora kroz mehanizme kao što je Investicioni okvir za Zapadni Balkan (WBIF).
Crna Gora ostaje privlačna, kako za EBRD, tako i za Evropski investicionu banku (EIB) i Svjetsku banku. Za našu zemlju je imao otvorena vrata i Abud Dabi fond, kao i tekući OPEC fond, podsjeća Kasalica i naglašava da su ta iskustva trebalo da nauče lidere državne administracije transparentnosti i kako se privaliče kredibilni investitori kroz ,,političke, institucionalne i strukturne reforme u Crnoj Gori'.
Bez strateških promjena nema privlačenja zdravih investicija
Sagovornici CIN-CG se slažu da bi Crna Gora trebalo da diverzifikuje strane investicije i da jače ulaganje u privredu. Korupcija i netransparentnost vlasti ostaju velike prepreke. Bez strateških promjena, zemlja ostaje nedovoljno atraktivna za zapadni kapital, čime propušta priliku za dugoročni razvoj i ekonomsku stabilnost, navodi Vuković.
,,Zapadne kompanije traže stabilnost, inovativne sektore i predvidivo poslovno okruženje, ali Crna Gora se pretežno oslanja na turizam i nekretnine, što nije u skladu s njihovim interesima.
Konkurentnost regionalnih investitora, poput onih iz Srbije, otežava zapadni priliv kapitala, a slaba promocija Crne Gore kao destinacije dodatno pogoršava situaciju“, objašnjava Vuković.
Upozorava i na neefikasan pravni sistem, koji uz korupciju i birokratske prepreke stvaraju nepovjerenje kod investitora - ,,dok mala veličina tržišta i politička nestabilnost dodatno smanjuju privlačnost zemlje“, objašnjava Vuković.
Da bi privukla zapadne investicije, Crna Gora mora reformisati pravni sistem, smanjiti administrativne barijere i fokusirati se na razvoj inovativnih sektora poput IT-a i obnovljivih izvora energije, objašnjava Vuković. ,,Ključ za to leži u boljoj regulaciji tržišta, jačanju pravne sigurnosti i strateškom usmjeravanju investicija ka sektorima koji doprinose dugoročnom ekonomskom razvoju“, kaže Vuković.
EBRD u Strategiji za Crnu Goru (2021- 2026) naglašava da Crnoj Gori fali i diverzifikacija ekonomije ,,čime bi se napravio otklon od isključivo sezonskog turizma koji se oslanja na 'sunce, pijesak i more''. Ističe se i da je neophodna refoma neefikasnih preduzeća u državnom vlasništvu, principi zelene ekonomije, dalji rad na integraciji regionalne transportne i energetske mreže, te digitalizacija sa ciljem podsticanja veće povezanosti i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, ni jedna od vlada nakon promjena 2020, nije se ozbiljno uhvatila u koštac sa ovim izazovima, niti je vodila računa o sugestijama stranih strateških partnera kao što je EU, Svjetska banka ili EBRD, kada su u pitanju strukturne reforme u ekonomskoj sferi.
Crnoj Gori nedostaju investicije u sektor proizvodnje, kaže u razgovoru za CIN-CG Zarija Pejović, ekonomski analitičar. ,,Posebno bi takve investicije bile od značaja na sjeveru Crne Gore, gdje se nalaze i šumski i mineralni resursi. Nažalost država nije dovoljno radila na privlačenju ovih investicija“, objašnjava Pejović.
Naglašava i da politike koje su vodile deindustrijalizaciji Crne Gore na žalost rezultiraju i odsustvom kvalifikovane radne snage, koje bi investicije u sektor proizvidnje mogle da angažuju.
Ono što je trenutno neodrživo je lična potrošnja kao generator razvoja, navodi Kasalica: ,,Takav cilj je kratkoročan a nacionalna ekonomija se mora razvojno promišljati za narednih pedeset godina“.
Problem je i netransparentnost vlasti
Dok je kvalitetnije prisustvo zapadnih investitora poželjno i pradstavlja nesporni razvojni cilj, tvrdi Kasalica, moraju se stvari posmatrati i kroz prizmu crnogorskih negativnih iskustava sa stranim investicijama iz razvijenih zemalja. Navodi primjere njemačkih investicija u postrojenja za prečišćavanje voda u Budvi, ili afere u Regionalnom vodovodu oko ulaganja austrijske kompanije, te nerazriješene afere niza crnogorskih institucija i inostranih investitora. ,,Držati se ideala da je zapadni investitor bolji od bilo kojeg drugog investitora nije standard bilo gdje u svijetu, i to već više decenija“, objašnjava Kasalica.
,,Crnogorski političari ni prije ni poslije 30. avgusta ne riješevaju osnovno pitanje održivosti crnogorske ekonomije - a to je samosvjesno i odgovorno udaljivanje od netransparentnosti“, kaže Kasalica. Zato crnogorska ekonomija plaća skupu cijenu loše reputacije, kao i cijenu nepovjerenja sopstvenog stanovništva, objašnjava ona.
Ines Mrdović, iz Akcije za socijalnu pravdu za CIN-CG kaže da transparentnost SDI nikada nije bila na nivou. ,,Dovoljno je pomenuti da mi još nemamo bazu stranih investitora u Crnoj Gori“, kazala je Mrdović i dodala da SDI u prethodnih dvije decenije nijesu dovoljno doprinijele ekonomskom razvoju naše zemlje, što pokazuje loš standard i siromaštvo u Crnoj Gori.
Srbi zainteresovani za crnogorsko državljanstvo
Od građana Srbije i Rusije, koje imaju najveći SDI u Crnoj Gori, stiže i najviše zahtjeva za državljanstvo.
Prema posljednjim podacima MUP-a najviše su za tokom posljednje dvije godine za državljanstvo naše zemlje bili zainteresovani građani Srbije. Oni su od januara 2023. do 31. oktobra 2024. godine podnijeli 1.197 zahtjeva. Slijede državljani Rusije sa 928 zahtjeva. Potom je najviše zahtjeva iz Bosne i Hercegovine - 542, Albanije - 160, Kosova - 124. Zanimljivo je i da je 94 građana Sjedinjenjenih Američkih Država zatražilo crnogorski pasoš.
Iz Rusije je bilo najviše zahtjeva i najviše dobijenih državljanstava putem Programa ekonomskog državljanstva. Od 2019. do 2024. preko polovina onih koji su dobili državljanstvo bila je porijeklom iz Rusije, tj. njih 1.055 od ukupno 2074, podaci su Centra za građansko obrazovanje (CGO).
Srbija uspješna u privlačenju evropskih SDI
Od 2007. do početka 2024. godine Srbija je privukla više od 46 milijardi eura direktnih stranih investicija, podaci su Narodne banke Srbije. Tokom ove godine do oktobra uspjela da je da privuče 3,2 milijarde.
Za razliku od Crne Gore u Srbiji su nekoliko prvih investitora sa Zapada, vodeća je Njemačka iz koje je došlo 13,5 odsto ukupnog priliva, zatim Italija sa 11, 7 dsto od ukupnih SDI, teće mjesto dijele SAD i Rusija sa po 10, 9 odsto priliva. Kina koja je posljednjih godina stalni partner Srbije, preko ulaganja u javne kapitalne radove nalazi se na četvrtom mjestu sa 10, 5 odsto udjela u SDI. Iza Kine je Francuska sa 8,5 odsto udjela u SDI.
Među stranim kompanijama koje posluju u Srbiji su Boš, Mišlen, Simens, ZF, Panasonik, NCR, Gasprom, Ziđin, Majkrosoft, Gorenje, Magna, Leoni, Fijat-Krajsler, Šnajder elektrik i mnoge druge.
EBRD u Strategiji za Srbiju (2023- 2028) ocjenjuje da u snažni prilivi u SDI-ju u Srbiji podstiću veći izvoz i ekonomsku kompleksonst, te da se u Srbiji, za razliku od Crne Gore, rast BDP-a bazira na izvozu koji se povećao i zahvaljujući konstantno visokim prilivima SDI u proizvodnom sektoru u toj zemlji.
Iz Društva statističara i demografa procjenjuju da je preko dvjesta hiljada državljana Crne Gore u inostranstvu, te da je cifra sa popisa da ih je vani nešto više od 44.000 samo dio. Koliko tačno naših građana živi van granica zemlje teško je procijeniti jer institucije niti vode brigu o tome, niti imaju podatke, a davno najavljeni registar dijaspore još ne postoji
Kristina Radović Predrag Nikolić
Oko trećine crnogorskih državljana, odnosno 213.478 osoba, živjelo je u inostranstvu na dan popisa 31. oktobra 2023. godine, procjena je koja je Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) dostavljena iz Društva statističara i demografa Crne Gore (DSDCG).
Da nešto više od 44 hiljada građana Crne Gore živi van njenih granica, saopštili su iz Uprave za statistiku (Monstat), pozivajući se na podatke dobijene na prošlogodišnjem popisu.
“Iako su popisom prikupljeni podaci za 44.017 osoba, to čini samo 20 odsto od procijenjenog broja dijaspore, dok 80 odsto, 169.461 osoba, nije obuhvaćeno, jer u trenutku popisa nijesu imali prisutnog člana domaćinstva u Crnoj Gori koji bi dao podatke u njihovo ime”, kaže za CIN-CG Gordana Radojević iz DSDCG.
Radojević, koja je dugo godina bila direktorica Monstata, objašnjava da ovo pokazuje da tradicionalni popisi nijesu pouzdan izvor informacija o dijaspori, ili crnogorskim državljanima u inostranstvu.
“Zbog toga je neophodno sprovesti posebno istraživanje koje bi omogućilo državljanima u dijaspori da putem elektronskog obrasca dostave tražene podatke. Inicijativa da ovo istraživanje bude dio popisa stanovništva 2023, definisana je posebnim zaključkom Vlade iz 2018”, kaže ona.
I pored zaključka tadašnje Vlade Duška Markovića, ni nakon popisa ne znamo tačan broj crnogorskih državljana u inostranstvu. Iz Ministarstva dijaspore (MD) kažu da Crna Gora nema precizne i tačne podatke o brojnosti dijaspore.
“Postojeći registri nisu ažurirani i stoga je Ministarstvo dijaspore kao svoj primarni zadatak postavilo za cilj izradu registra dijaspore. Već radimo na tehničkom planu izrade registra i očekujemo da bude već 2025. predstavljen široj javnosti i posebno našoj dijaspori”.
Cilj registra je dobiti makar približne tačne podatke o broju naših ljudi u dijaspori, kroz jedan standardni demografski upitnik, objašnjavaju iz tog Vladinog resora.
Migracije mijenjaju demografiju Crne Gore, što je već dovelo do ozbiljnih kriza.
“Ako se ne preduzmu odgovarajuće mjere demografskog oporavka, proces depopulacije će se nezaustavljivo širiti. Niski fertilitet, duži životni vijek i migracija promijenili su demografsku sliku mnogih područja u Crnoj Gori”, kaže demograf Miroslav Doderović za CIN-CG.
Pored brojnih činjenica o depopulaciji objavljenih nakon nedavnih predstavljanja rezultata popisa, Doderović dodaje i podatak da je učešće osoba starijih od 65 godina, prema podacima popisa iz 1971. godine, u Crnoj Gori iznosilo 7,1 odsto, dok su podaci najnovijeg popisa pokazali da je njihovo učešće 16,8 odsto.
Nezaposlenost i niska primanja glavni razlozi odlaska mladih
Petina mladih u Crnoj Gori - njih 20,59 odsto, izrazilo je želju da napusti državu zbog loših socijalnih, životnih i ekonomskih standarda i uslova, pokazali su rezultati Studije o mladima iz jugoistočne Evrope 2024. Fondacije “Fridrih Ebert”.
“Glavni razlozi za odlazak mladih su nemogućnost da nađu posao u svojoj struci, niska primanja i nizak životni standard”, kaže Doderović.
Pored odlika tržišta rada, čitav niz politika kao što su obrazovna, stambena, poreska politika, politika tržišta rada, nepotizam i korupcija otežavaju položaj mladih i njihovu integraciju u društvu. To posebno važi za mlade, upravo one koji migriraju i one koji treba da budu nosioci pozitivnih demografskih promjena, ističe on.
“Popis stanovništva trenutno predstavlja jedini izvor podataka o mladima koji se školuju u inostranstvu. Prema posljednjem popisu, 8.230 građana Crne Gore boravi u inostranstvu radi školovanja, od čega se 43 odsto ili 3.607 osoba školuje u Srbiji”, kaže Radojević.
Mlada scenska umjetnica Sara Vujadinović je u Lisabonu već devet godina. Povod za odlazak iz Crne Gore bila je stipendija za master studije.
“Moj razlog za apliciranje je bio taj što sam osjećala potrebu za širim prostorom koji bi mi omogućio više mogućnosti za obrazovanje koje me interesuje i za samu spoznaju toga šta bih da radim i stvaram”.
“U Crnu Goru bih se vratila sa namjerom da nekako ‘donesem’ i razvijem ono čime se bavim u Lisabonu, a što kod nas baš i ne postoji, a to je plesni teatar. To mi je vrlo važno na ličnom nivou, ali vratila bih se samo ako znam da mogu da se vratim u Lisabon, iz razloga što se bojim da bih se razočarala suženošću umjetničke scene i nemanjem mogućnosti kod nas”, ističe Vujadinović.
Iako institucije u državi nemaju precizne podatke o dijaspori, neka iseljenička udruženja posjeduju određene podatke. Predsjednik Crnogorske etničke zajednice Australije, Mihailo Mandić kaže da u Australiji ima oko 5.000 naših građana.
Mandić naglašava da mlađe generacije napuštaju Crnu Goru, jer ne mogu da se nose sa očiglednom nepravdom sa kojom se susrijeću na svakom koraku.
“Nepotizam, korupcija, politički primitivizam, vjerska zatupljenost je dio atmosfere zbog čega civilizovane osobe, inteligentne, sposobne i edukovane ne žele da budu njihov dio. Traže uređene sisteme u kojima će doći do izražaja njihovo znanje i sposobnost i u kojem će imati zaštitu kao njihovi građani”, ističe on.
Za razliku od druge polovine prošlog vijeka, kada su zemlju napuštala najviše manje kvalifikovana radna snaga, posljednjih decenija iz nje odlazi mnogo onih koji su visokoobrazovani.
“Crna Gora proizvodi više zdravstvenih radnika od prosjeka zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), ali većina sadašnjih ljekara razmišlja o odlasku i već se javlja nedostatak pojedinih specijalista u nekim zdravstvenim sektorima”, objašnjava Doderović.
Nedostatak radnika i kadra u Crnoj Gori ne bilježi se samo u zdravstvu, nego zahvata sve oblasti.
Njemačka - jedna od najpoželjnijih za migracije
Ekonomski motivi su dominantni kada je riječ o emigraciji u zapadne zemlje, ali u slučaju Crne Gore postoji čitav niz dodatnih motiva. To potvrđuju i podaci Monstata - kao razlog odlaska iz Crne Gore najviše popisanih građana 2023. navelo je ekonomiju, njih 21.449, dok je zbog porodičnih razloga u inostranstvu 10.735 crnogorskih građana.
“Sa jedne strane imate visoko obrazovane kadrove, koji u odlasku vide priliku da profesionalno napreduju, ali i da finansijski obezbijede svoje porodice. A sa druge imate nisko obrazovane kadrove koji u sistemu u Zapadnoj Evropi, Njemačkoj, vide priliku da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju”, objašnjava Doderović.
Od zemalja zapadne Evrope, Njemačka je u oba slučaja u samom vrhu atraktivnosti za emigraciju iz Crne Gore, pogotovo sjever Crne Gore. Najveći broj popisanih državljana Crne Gore radi, školuje se ili boravi u Njemačkoj i to 10.413, prema podacima Monstata.
“Nažalost, Ministarstvo unutrašnjih poslova ne raspolaže tačnim podacima o broju iseljenih državljana niti o razlozima njihovog odlaska, jer oni koji odlaze iz Crne Gore ne odjavljuju prebivalište kako bi zadržali određena prava u Crnoj Gori, što otežava sagledavanje obima ukupne migracije. Stoga, sistemsko praćenje migracija predstavlja, prvi i najvažniji korak, posebno imajući u vidu da prema istraživanju o mladima imamo stabilnih 50 odsto mladih koji žele napustiti Crnu Goru”, kaže Doderović.
Prema podacima Monstata, Njemačka, Srbija i Sjedinjene Američke Države (SAD) na vrhu su liste država koje naši građani i građanke biraju za rad, boravak ili se školovanje. Nakon te tri države, slijede Luksemburg, Švajcarska, Švedska, Francuska, Bosna i Hercegovina, Italija i Slovenija.
Iz MD kažu da najviše naše dijaspore ima u regionu, ali i zemljama zapadne Evrope, poput Njemačke, Luksemburga, Švajcarske.
“Naša dijaspora je i te kako brojna u Sjevernoj Americi i Kanadi. Kada je riječ o iseljenicima, svakako se moraju pomenuti Turska i države Latinske Amerike”, kažu iz resora Mirsada Azemovića.
Predsjednik Saveza asocijacije Crne Gore u Njemačkoj (SCANJ) Nedžad Nurković kaže da je teško utvrditi koliko je crnogorskih građana u Njemačkoj, ali prema njegovim procjenama ima ih oko 70 hiljada.
Dakle, radi se o ogromnom broju, više od 10 odsto od ukupnog broja crnogorskih stanovnika.
Zanimljiva je fotografija koja kruži društvenim mrežama, uslikana u holu zgrade u Minhenu, gdje se po prezimenima vidi da su skoro svi stanari te zgrade sa naših prostora.
Procjenjuje se da ima 550 hiljada crnogorskih građana u inostranstvu
Građevinska zanimanja, medicinski kadar - sestre i tehničari, njegovateljice starih osoba i higijeničarke su poslovi koje najčešće naši rade u Njemačkoj, kaže Nurković.
Mandić kaže da su se Crnogorci u Australiju doseljavali u talasima. Ranije su dolazili većinom neškolovani da rade uglavnom razne fizičke poslove.
“Bili su to poslovi u građevinarstvu, komunalnim službama, rudarstvu... Pored njih dolazili su mehaničari, vozači, radnici uslužnih djelatnosti, da bi novija generacija došla sa zavidnim završenim fakultetskim obrazovanjem i znanjem engleskog jezika. Našli su bolje poslove koji nose veću finansijsku sigurnost. Danas ima dosta naših koji predaju na univerzitetima širom Australije, doktora i stomatologa, kao i u bankarskom sektoru, računovodstvu, privatnim biznisima itd.”, kaže on za CIN-CG.
Pored nove generacije iseljenika, po svijetu je veliki broj ljudi našeg porijekla, o čemu takođe nema pouzdane statistike, niti država o tome vodi posebno računa.
Kombinujući dostupne podatke sa procjenama broja naših iseljenika u pojedinim djelovima svijeta, profesor Doderović kaže da se može procijeniti da oko 550.000 ljudi našeg porijekla živi izvan granica Crne Gore.
Prema njegovim procjenama, samo u Turskoj živi oko 100.000 ljudi porijeklom iz Crne Gore, oko 40.000 je u SAD, 30.000 u Argentini, 25-30.000 u Njemačkoj, 12.000 u Luksemburgu i isto toliko u Albaniji.
Osim što crnogorska vlast nema evidenciju o broju naših građana koji žive vani, a posebno o onima čiji su preci davno napustili Crnu Goru, mnogi sagovornici CIN-CG-a iz dijaspore kažu da ih niko iz matične države nije kontaktirao, niti podržao na bilo koji način. Državni poslovi van Crne Gore svode se uglavnom na administraciju oko izdavanja dokumenata po konzulatima i ambasadama. Nema osmišljene politike, okupljanja oko nekih inicijativa iz kulture, umjetnosti, ekonomskih projekata, što rade uređene države, koje vode računa o svojim građanima gdje god da su.
Država se tako odriče svojih građana koji bi mogli mnogo da vrate i doprinesu zemlji iz koje su potekli, u ekonomskom, kuturnom, naučnom i ostalim poljima. Zemlje iz regiona, posebno Srbija i Hrvatska, imaju mnogo ozbiljniji odnos prema sopstvenoj dijaspori, koja značajno doprinosi tim državama.
Prema procjenama, u SAD živi oko 40.000 iseljenika porijeklom iz Crne Gore. Najviše ih je u velikim gradovima - Njujorku, Čikagu, Detroitu, San Francisku.
Senad Perazić vodi Kulturni centar “Rumija” u Čikagu. Centar je osnovan 1996. i ima oko 200 članova, uglavnom iseljenika iz barske opštine. Perazić smatra da je u SAD najbrojnija dijaspora u Njujorku, mada kaže da je teško odgovoriti koliko ima crnogorskih građana u toj zemlji.
“Ranije generacije iseljenika su se bavile raznim poslovima, održavanjem zgrada, zanatskim poslovima. Danas imamo jednu potpuno drugačiju sliku, gdje su naši iseljenici vlasnici malih i srednjih preduzeća, doktori, advokati, inženjeri…’’, navodi Perazić i dodaje da je glavni razlog što su napustili Crnu Goru ekonomske prirode.
“Što se tiče saradnje sa institucijama matične drzave, bile su dosta dobre do prije tri, četiri godine. Imali smo posjete svake godine Uprave za dijasporu, a isto tako i predsjednika Opštine Bar. Posljednjih godina to izostaje, tako da bih rekao da je saradnja mala ili nikakva’’, zaključuje Perazić.
Predsjednik udruženja Crnogoraca iz Bolivije Stevan Mićović, kaže za CIN-CG da u toj državi ima oko 900 crnogorskih potomaka, dok ih je na cijelom kontinetu Južne Amerike znatno više.
Veliki imigracioni talas naših ljudi u Latinsku Ameriku bio je početkom prošlog vijeka. Gordan Stojović, bivši ambasador Crne Gore u Argentini kaže da je ovu zemlju od 1918. do 1953. godine naselilo oko 18.000 osoba koje su rođene na teritoriji današnje Crne Gore. On smatra da u Argeniti živi minimum 60 hiljada do 80 hiljada potomaka iseljenika koji sa neke od porodičnih strana vuku korijene iz Crne Gore.
“Država je proteklih decenija prolazila razne periode od potpunog nepoznavanja i ignorisanja da potomci naših iseljenika postoje, pa sve do jednog od ključnih momenata institucionalizacije koji se ogleda u otvaranju ambasade kao pružene ruke prema njima. Brojni projekti su uslijedili u godinama nakon toga i mislim da se u posljednih 27 godina ipak od nule uspjelo pomjeriti dosta toga, uz veliki napor nas entuzijasta, civila, medija... Posljednje dvije godine posjećivao sam redovno Argentinu i mogu primjetiti da tamošnje iseljeničke institucije imaju pruženu ruku i žele raditi na daljem jačanju saradnje sa Crnom Gorom’’, kaže Stojović.
“Trenutno ne postoje programi podrške od strane Vlade Crne Gore, barem ne u Boliviji. Do 2018. godine imali smo sjajan početak vraćanja svojim korijenima zahvaljujući podršci bivšeg ambasadora Gordana Stojovića, koji je bio ambasador za Argentinu, Čile, Brazil i Urugvaj. Trenutno smo zaboravljeni i od strane Vlade Crne Gore i od strane sadašnjih diplomata u Buenos Ajresu, ne znamo ime ambasadora, u slučaju da je imenovan za sada”, kaže Mićović.
Crnogorska zajednica u Urugvaju ima oko 300 članova, uglavnom su u Montevideu i Karmelu, kaže predsjednik Crnogorske zajednice u Urugvaju Daniel Klisić. On navodi da je njihova imigracija veoma stara, većina je stigla početkom 20. vijeka, ali uspjeli su da očuvaju običaje i u posljednje vrijeme da obnove naš jezik.
I umjetnica Vujadinović za CIN-CG kaže da nema nikakvu podršku vlasti Crne Gore, kao ni crnogorskih institucija.v“U par navrata, prije nekoliko godina, aplicirala sam za određene otvorene fondove za umjetnost pri Ministarstvu kulture, ali nikad nijesam dobila čak ni odgovor”, kaže ona.
Monstatovi podaci popisa pokazali su da nakon Njemačke najviše crnogorskih građana boravi u Srbiji - 7.346, potom u SAD 6.428, u Luksemburgu je njih 3.578, u Švajcarskoj 1.987, Švedskoj 1.408, a u Francuskoj 1.381.
Podaci pokazuju da se iseljavanje povećava posljednjih godina. Kako se navodi u objavi Monstata, na rad, školovanje ili boravak u inostranstvo u 2023. otišlo je 6.930 crnogorskih građana, što je dva puta više nego godinu ranije kada je Crnu Goru napustilo 3.394 građana.
Tokom 2021. u inostranstvo je otišlo 2.786, a 2020. - 2.396. Podaci pokazuju da je od 2015. do 2019. Crnu Goru napustilo 8.499, opet dva puta više nego u periodu od 2010. do 2014. kada je iz Crne Gore otišlo 4.180 naših državljana.
Iseljavanja utiču i na etničku strukturu Crne Gore. Zanimljivo je da se s obzirom na učešće u broju stanovnika, najviše iseljavaju Bošnjaci, Albanci i Muslimani. Popisani državljani Crne Gore na radu, školovanju ili boravku van Crne Gore prema nacionalnoj, odnosno etničkoj pripadnosti izjasnili su se na sljedeći način: Bošnjaci - 15.486, Srbi - 11.789, Crnogorci - 8.790, Albanci - 4.938, Muslimani - 1.628... Kada je u pitanu geografska odrednica, najveći broj popisanih osoba koje rade, školuju se u inostranstvu je iz Podgorice i to njih 6.384.
“Popisni podaci o broju državljana koji borave u inostransvu, mogu pružiti samo djelimičan uvid, ali ne mogu se smatrati preciznim odrazom ukupne nacionalne strukture državljana Crne Gore koji žive u inostansvu. Da bi se obezbijedila veća reprezentativnost podataka, trebalo je razmotriti uvođenje mogućnosti elektronskog popisivanja. Ovo bi omogućilo iseljenicima da učestvuju u popisu bez fizičkog prisustva. Takvo rješenje bi značajno poboljšalo obuhvat i tačnost podataka o iseljenicima i omogućilo kvalitetniju analizu njihovih karakteristika, uključujući i nacionalnu strukturu”, ističe Radojević.
Na migracije u Crnoj Gori znatno će uticati predstojeća očekivana integracija u Evropsku uniju (EU) i globalna kretanja. Prema podacima hrvatskog Državnog zavoda za statistiku, od ulaska u EU 2013. do 2023. zemlju je napustilo 389.197 ljudi. Hrvatsku je, u posljednjih deset godina, napustio svaki deveti stanovnik, Bugarsku svaki deseti.
Imajući u vidu klimatske pogodnosti Crne Gore, ali i EU integracije, može se očekivati da određeni broj inostranih građana dođe da živi u Crnu Goru. Priliv stanovništva biće iz različitih krajeva svijeta i različite starosne dobi. Očekuje se da će jedan broj ljudi starije životne dobi ovdje dolaziti zbog klime i povoljnih uslova života, kao što se to, na primjer, desilo Španiji. Prema jednom od scenarija Monstata, u periodu koji slijedi, veliki broj imigranata dolaziće iz azijskih i afričkih zemalja, motivisani različitim razlozima, uključujući i zahtjeve za međunarodnu zaštitu.
Istorija iseljavanja iz Crne Gore
U Crnoj Gori oko 130.000 građana živi na ivici siromaštva, od čega svega 19.400 ostvaruje pravo na materijalno obezbjeđenje. Socijalna davanja kreću se od 86 do 167 eura i teško se sa tim novcem može živjeti, pojašnjava demograf Doderović za CIN-CG.
“U našoj državi nadležni ne spominju siromaštvo zaposlenih i nepravedno i neprimjereno visoko zapošljavanje u javnoj upravi. Socijalni stanovi kao način umanjenja siromaštva socijalno ugroženih, ali i ne samo njih, nije dovoljno u fokusu kreatora javih politika. Socijalna penzija još uvijek nije zaživjela”, kaže Doderović.
I u prošlosti se iz Crne Gore iseljavalo uglavnom zbog siromaštva. Migracije su bile intenzivne u 18. vijeku, a masovne u 19. i prvoj polovini 20. vijeka, naročito poslije Balkanskih, Prvog i Drugog svjetskog rata.
“Iako se i za Crnu Gori može reći ‘da je druge naselila, a sebe nije raselila’, ipak se njeno iseljeništvo, rasijano u manjim ili većim grupama, enklavama i kolonijama, u rasponu od nekolika vjekova, u velikoj mjeri gubilo u novoj sredini’’, navodi Doderović.
Nakon međunarodnog priznanja 1878. na Berlinskom kongresu, u Crnoj Gori je izvršen prvi popis stanovništva. U radu Đorđija Pejovića “Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku”, Titograd, 1962, navodi se da je zemlja u trenutku priznanja imala oko 200.000 stanovnika.
Pejović piše o godinama u kojima je vladala “epidemija gladi’’, pa je tako tokom 19. vijeka bilo preko dvije decenije gladnih godina, zatim epidemija - kolere, velikih boginja, dječjih bolesti... Smatralo se da je 1898. u Crnoj Gori bilo oko 200.000 stanovnika, a da je svega tri godine kasnije, 1901. ovaj broj iznosio oko 160.000. Navodi se i primjer da je 1907. samo na radu u Americi bilo oko 15.000, a uoči balkanskog rata 20.000 Crnogoraca ili oko 10 odsto ukupnog stanovništva.
Popis stanovništva 1921. je prvi organizovani i sistematski način dobijanja ne samo pouzdanog broja, već i drugih obilježja stanovništva Crne Gore. Tada je Crna Gora prisajedinjena Kraljevini SHS i u okviru njenih današnjih granica živjelo je 311.341 stanovnika.
Na popisu stanovništva 1931. godine Crna Gora je u današnjim granicama imala 360.044 stanovnika. Popis stanovništva koji je trebalo da bude 1941. godine nije izvršen zbog početka Drugog svjetskog rata. Međutim, procjenjuje se da je te godine Crna Gora, u današnjim granicama, imala 425.964 stanovnika.
Na popisu iz 1971, kada su Jugosloveni u velikom broju išli na rad u inostranstvo, broj prijavljenih stanovnika Crne Gore u inostranstvu iznosio je 11 hiljada, 1981. ta brojka se povećava na 18 hiljada, 1991. na 23 hiljade, da bi 2003. kada su posljednji put brojani, njihov broj bio 55 hiljada. Ni ove brojke nijesu precizne jer nijesu precizno vođene evidencije o iseljenicima.
Da se iz Crne Gore odlazi u kontinuitetu i to većinom mlađi stanovnici svjedoče i zvanični podaci Monstata, prema kojima je Crna Gora na popisu iz 1991. imala 615.035 hiljada stanovnika, a 32 godine kasnije 2023, svega par hiljada više - 623.633, uključujući preko 90 hiljada stranih državljana.
Prirodni priraštaj je svake godine bio pozitivan i ukupno je za period od 1991. do 2015. iznosio 73.126. Broj doseljenika iz inostranstva u ovom periodu iznosi najmanje 72 hiljade. To znači da je broj stanovnika, da nije bilo iseljavanja, trebalo da bude veći za 145 hiljada.
“Broj građana koje je Crna Gora ‘izgubila’ u ovom periodu je duplo veći nego što opština Nikšić ima stanovnika”, zaključuje demograf Doderović. Prema procjenama Ujedinjenih nacija (UN), Crna Gora će 2050. imati 93 hiljade stanovnika manje.
Kao što su partije premrežile preduzeća na državnom nivou, tako i lokalne vlasti rade sa opštinskim širom Crne Gore. To su uporišta partijskog zapošljavanja, lošeg kadra koji uglavnom neodgovorno upravlja javnim dobrima, u kojima broj radnika raste kako koja partija preuzme vlast, ali obično rastu i minusi u bilansima
Predrag Nikolić
U Crnoj Gori posluje 119 opštinskih preduzeća, više od trećine - 45, završilo je sa gubitkom prošlu godinu. Ukupan minus u 2023. iznosio je 12,3 miliona eura. Ostala opštinska preduzeća ostvarila su dobit koja je kad se sve sabere znatno manja od minusa - 8,1 milion eura.
Najveći gubitaši na lokalnom nivou su vodovodi i kanalizacije čiji dug prelazi sedam miliona eura, slijede komunalna preduzeća sa ukupnim dugom od 3,7 miliona. Ova preduzeća, koja su opterećena brojem zaposlenih, su primjeri nepotizma i partijskog zapošljavanja već decenijama.
Od opština po gubicima prednjači Glavni grad, čija su preduzeća tokom prošle godine ostvarila više od pola ukupnih gubitaka - 6,2 miliona eura. Učešće u ukupnom dobitku je znatno manje i iznosi svega 1,4 miliona.
Nakon smjene vlasti na državnom nivou 2020. godine, kadar Demokratske partije socijalista (DPS) u podgoričkim preduzećima svojski se trudio da poveća broj radnika, a drastično je rastao i minus. DPS gubi izbore u glavnom gradu 2022, a nova vlast je tek tokom 2023. uspjela da promijeni dio starog kadra, ali na nove pozicije ne dolaze oprobani stručnjaci, kako se obećavalo tokom kampanje, već lojalni i oni koji su zadužili stranke.
Preduzeća Glavnog grada prednjače po gubicima
Ubjedljivo najveći dug od svih opštinskih preduzeća ima podgorički Vodovod i kanalizacija, čak 3,8 miliona. Dugo je ova firma bila na glasu kao DPS bastion i primjer partijskog zapošljavanja. Filip Makrid iz DPS je krajem 2018. postao direktor ovog preduzeća i bio na toj funkciji do kraja 2023. Vodovod i kanalizacije su 2019. poslovale sa dobitkom od 380 hiljada, 2020. dobitak je iznosio 44 hiljade. U 2021. još pozitivno posluju i završavaju godinu u plusu od 13 hiljada. Ali, u izbornoj 2022. slijedi drastičan pad i gubitak od 893 hiljade, da bi posljednjoj godini rukovođenja ovom firmom od strane DPS kadra dug porastao na 3,8 miliona eura. Makridu je funcija Vodovodu prestala u oktobru 2023. Nove podgoričke vlasti koje su preuzele Glavni grad nakon izbora 2022. nijesu odmah postavljali svoje ljude, Makridu su čak produžili madat za par mjeseci.
U oktobru 2023. za izvršnog direktora Vodovoda imenovan je Aleksandar Nišavić, član Glavnog odbora Demokrata Crne Gore (DCG). U preduzeću je prošle godine bilo 568 zaposlenih.
Da nova uprava nije bitno popravila stanje u ovom preduzeću, govori i preko dva miliona eura duga za poreze i doprinose. Posljedica neplaćanja poreza i doprinosa je da svi koji su ostvarili svoje pravo na penziju u periodu 2023. i 2024. ne mogu dobiti trajna, već privremena rješenja za penziju koja je umanjena za oko 50 eura. Preko 10 bivših radnika Vodovoda, koji su posljednje dvije godine otišli u penziju, pred Agencijom za mirno rješavanja sporova vode postupak.
Nedavno je grupa radnika pisala v.d. direktoru Poreske uprave Crne Gore Savu Laketiću sa zahtjevom da ova institucija konačno preduzme zakonom predviđen mjere i izvrši kontrolu poslovanja Vodovoda.
“Naša jedina briga je da nam se plate porezi i doprinosi na zarade kako bi naše bivše kolege koje su ostvarili pravo na penziju u protekloj godini i one koje će to pravo ostvariti u narednom periodu dobile konačna rješenja za svoju zarađenu penziju, a ne privremena, kako bi im bila isplaćena adekvatne penzije, što je uzrokovano nepreduzimanjem nikakve kontrole i mjera od strane Poreske uprave”, navodi se u dopisu radnika.
Nakon promjene rukovodstva u Vodovodu, ovo preduzeće su napustila četiri inženjera, dvoje ekonomista, razrješena su mandata dva direktora sektora bez obrazloženja, pa su uslijedile tužbe sudu. Izvršena je i preraspodjela sedam rukovodilaca službi, nakon koje je njih šest podnijelo tužbu...
Građani su nedavno imali priliku da trpe rekordan broj dana, preko 10, tokom kojih voda sa Mareze nije bila za piće. A iz podgoričkog Vodovoda imaju i nova iznenađenja za korisnike - moguće poskupljenje vode za 41 odsto od Nove godine.
Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) je upravi Vodovoda poslao pitanja, ali nije bilo odgovora.
Na vrstu liste gubitaša je još jedna podgorička firma - Čistoća, sa gubitkom od 1,7 miliona. Čistoća u kontinuitetu povećava dug i broj zaposlenih. Minus u 2020. je iznosio 23 hiljade, 2021. i 2022. preduzeće je bilo u plusu od 51 i 36 hiljada eura, da bi se u prošloj godini dug popeo na 1,7 milion. Od 2020. godine, kada je bilo 489 radnika, konstantno se povećava broj zaposlenih, pa je u prošloj godini došao do 641 zaposlena.
Funkciju izvršnog direktora u v.d. stanju obavlja od juna 2023. Denis Hot, raniji odbornik Pokreta Evropa sad u podgoričkom parlamentu, koji je u avgustu napustio tu stranku koja je od njega zahtijevala da popravi rezultate u Čistoći. On je na tom mjestu zamijenio Andriju Čađenovića, predsjednika Odbora DPS u Glavnom gradu. Čađenović je za vrijeme mandata od juna 2019. do juna 2023. povećao broj radnika za 155 - sa 482 na 641.
Nakon što mu je istekao mandat, Čađenović je odbio raspoređivanje na novo radno mjesto u Čistoći, već je tražio otpremninu od 35.000 eura.
Lokalno preduzeće Sportski objekti imaju gubitak od 303 hiljade eura. Aleksandar Vučković je v.d. izvršnog direktora od avgusta 2023. Ovim preduzećem je preko deceniju, od 2013. do 2023. godine, direktorovao DPS kadar Vojislav Marković, koga su iz nove gradske vlasti kritikovali da je za mandata dobio dva stana o trošku građana Podgorice.
Preduzeće je sa plusom od 22 hiljade sa kojim je završilo 2020. otišlo u minus od 303 hiljade u prošloj godini. U isto vrijeme broj radnika se sa 95 - 2020. godine, povećao na 109 na kraju prošle godine.
Podgoričke Tržnice i pijace završile su prošlu godinu sa gubitkom od 272 hiljade eura. Na čelu ovog preduzeća je i dalje Mirjana Purić iz DPS-a. Poslovni rezultat je 2020. bio minus 249 hiljada, 2021. plus tri hiljade, a 2022. plus 22 hiljade, da bi prošle godine dostighao najveći minus od 272 hiljade eura. Broj radnika se nije povećavao, već je sa 155 u 2020, smanjen na 150 u prošloj.
Plodovi Crne Gore imaju petoro zaposlenih, a 2022. je u plusu šest hiljada, da bi prošlu godinu završili sa minusom od 25 hiljada. Za izvrnog direktora imenovan je u novembru 2023. Nikola Radulović, kadar Građanskog pokreta URA. Prethodni direktor ovog preduzeća bio je od 2012. do 2023. Vojislav Đurović,kadar DPS vlasti. On je dobio od svog bivšeg preduzeća otpremninu u iznosu od 47.653 eura.
“Neefikasnim upravljanjem Plodovima je ugrožena likvidnost, a trenutna raspoloživa sredstva na računu nijesu dovoljna da isplate otpremninu bivšem izvršnom direktoru koja iznosi 24 bruto plate”, žalio se tada novi direktor.
Njegova stranka je najavljivala da će preispitati rad ovog preduzeća i naglasila da se radi o firmi koja “funkcioniše tiho i ‘ispod radara’, kako bi se udomila šačica nesposobnih partijskih poslušnika”.
Radunović je u susret nedavnim lokalnim izborima u Podgorici izjavio da ni Glavni grad ni Vlada ne pomažu poljoprivrednicima, zbog neznanja i nezainteresovanosti. Odgovoreno mu je iz Ministarstva poljoprivrede da Plodovi nijesu vršili otkup poljoprivrednih proizvoda posljednjih deset godina, već godinama funkcionišu po principu izdavanja imovine iz kojih se na mjesečnom nivou obezbjeđuju plate zaposlenima i podmiruju ostali rashodi. Zaključili su da od toga nikakvog interesa nema ni država, ni poljoprivredni proizvođači zbog kojih je društvo osnovano. Istakli su i da je Radulovića na mjesto izvršnog direktora preporučila partija, ne radna biografija, jer istu predstavnik Glavnog grada u Odboru direktora kao predlagač, nije ni dostavio.
Ogromni gubici vode
Najveće minuse u bilansima i među lokalnim preduzećima van Podgorice bilježe vodovodi. Iako se u kontinuitetu ulaže u zamjenu dotrajalih instalacija, stanje se sporo mijenja i svake godine se bilježe ogromni gubici vode.
Prema zvaničnim podacima, gubici vode u Crnoj Gori iznose čak oko 60 odsto od ukupno potisnute količine vode. Dvije trećine vode tako isteče kroz dotrajale cijevi i nikada ne dođe do korisnika, a godišnji gubici zbog prosipanja vode iznose preko 30 miliona eura. Ima i opština gdje je procenat gubitaka veći. U Pljevljima gubici na mreži iznose 71 odsto. Tako u ovom gradu od 100 litara zahvaćene vode do potrošača dođe svega 29. Slična situacija je i u Herceg Novom.
Nakon podgoričkog koji je rekorder sa 3,8 miliona gubitka, Vodovod i kanalizacijaCetinje je tokom protekle godine zabilježio minus od 1,5 miliona. Ovo gradsko preduzeće ima 64 zaposlena, izvršni direktor je Radovan Krunić, diplomirani inženjer hemijske tehnologije, na toj funkciji od jula 2022. On je postavljen na ovu poziciju nakon što je Socijaldemokratska partija (SDP) preuzela vlast u prijetonici.
U poslovni rezultat nije uračunat dug cetinjskog Vodovoda prema Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) koji iznosi 12,5 miliona eura! Razlog za ovoliki višegodišnji dug je konstantan rad pumpi kojima voda na Cetinje dolazi iz barske opštine. Mjesečni računi za struju su oko 100 hiljada eura, koji nije izmirivan redovno. Zbog smanjenja duga, Cetinjani od ove godine plaćaju tri puta skuplje vodu - prije 2024. voda je koštala 43 centi po kubiku, a od ove godine se obračunava po cijeni od 1,44 eura.
Tri puta više zaposlenih od cetinjskog Vodovoda ima Vodovod i kanalizacije Budva- 240. Jasna Dokić je od marta 2021. do kraja 2023. bila izvršna direktorka ovog preduzeća. Bila je druga na listi za lokalne izbore liste Budva Naš grad - Nikola Jovanović, a sada je potpredsjednica Opštine Budva, bliska utamničenom predsjedniku metropole turizma Milu Božoviću, kadru Nove srpske demokratije (NSD). U martu prošle godine za v.d. direktora budvanskog Vodovoda izabran je Mladen Lakčević, takođe blizak saradnik Božovića. Neto poslovni rezultat ove firme je u 2022. bio u plusu 900 hiljada eura, da bi prošlu godinu završili u minusu od milion eura.
Vodovod Bistrica u Bijelom Polju u prošloj godini imao je gubitak 270 hiljada, a i 2022. minus je bio 118 hiljada. Na čelu ovog preduzeća preko 30 godina bio je DPS kadar Milan Bulatović. Na njegovo mjesto je u maju prošle godine postavljen Esad Mahmutović iz SDP-a.
Bulatović nakon decenijskog upravljanja ovim preduzećem, nije bio zadovoljan smjenom pa je tužio Vodovod i Opštinu jer je razriješen tri mjeseca prije isteka mandata. Tražio je nadoknadu od 55 hiljada. Spor je još na sudu. Bulatović je tražio i da se utvrdi šteta zbog toga što navodno 12 godina nije koristio godišnji odmor - od 2008. do 2020. godine.
Predsjednik Odbora direktora Bistirce je Vladan Kovačević, kadar DPS-a, koji, zajedno sa BS, Socijaldemokrate (SD) i SDP, vlada ovom opštinom. Kovačević je do februara 2023. u Bijelom Polju bio predsjednik Odbora direktora Komunalnog Lim, a i sada je zaposlen u tom preduzeću. On je u aprilu ove godine zajedno sa svojim partijskim kolegom Sakibom Čindrakom ometao novinarku TV Vijesti Alisu Hajdarpašić u izvještavanja o policijskom pretresu kuće uhapšenog funkcionera Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Zorana Lazovića.
Ulcinjski Vodovod i kanalizacija ima 118 zaposlenih, u konstantnom je minusu koji je još 2016. iznosio 632 hiljade. Međutim, prošle godine minus je smanjen na 259 hiljada eura. Izvršni direktor od februara protekle godine je Ajet Zaga iz Demokratske partije Fatmira Đeke. Predsjednik Odbora direktora je Dritan Pulti, kadar Force.
Vodovod i kanalizacija Rožaje prošlu godinu je završio sa minusom od 94 hiljada eura, a 2020. minus je bio 83 hiljade. Izvršni direktor je Senad Mujević od početka 2019. On je član Glavnog odbora Bošnjačke stranke koja je u vlasti u Rožajima, kao i predsjednik odbora direktora Harun Kurbardović. I pored konstantnog minusa, broj radnika se sa 32 iz 2016. povećao na 53 u prošloj godini.
Vodovod u Pljevljima u prošloj godini je imao minus od 91 hiljadu, posluje sa gubicima od 2010. godine, sa izuzetkom 2021. kada je imao plus od 20 hiljada eura. “Uspjesima” ovog preduzeća doprinio je i Milan Lekić, iz Mandićeve NSD, koji je nedavno zbog toga što je slupao službeni auto pod dejstvom alkohola podnio ostavku na mjesto predsjednika Odbora direktora Rudnika uglja. On je do februaru 2017. bio direktor pljevaljskog Vodovoda, kada je sporazumno raskinuo ugovor uz otpremninu od osam hiljada eura.
Njegova partijska koleginica Biljana Đondović je bila izvršna direktorka gradskog Vodovoda od juna prošle godine do januara ove, kada podnosi ostavku. Na najavu njene ostavke iz Opštine Pljevlja, kojom upravlja NSD, Demokrate, PES i Socijalistička narodna partija (SNP), su prokomentarisali da je od 129 radnika zaposlenih u pogonu uposleno svega 36 radnika, odnosno samo 28 odsto, dok je ostatak zaposlen u administraciji. Za v.d. direktora Vodovoda je u januaru ove godine izabran Mladen Jaćimović, koji je prije imenovanja obavljao poslove rukovodioca službe zaštite. On je završio Višu policijsku akademiju u Beogradu i ima zvanje visokog oficira policije. Predsjednik odbora direktora je Goran Marić iz Demokrata.
Andrijevički Vodovod i kanalizacija ima 90 hiljada minusa, zato su u aprilu ove godine povećali cijene vode za 30 odsto. Za v.d. direktora je u februaru 2023. izabran Miloš Mijović. Ovo preduzeće je do 2022. poslovalo sa pozitivnim rezultatom da bi prošlu godinu zavrišlo sa minusom od 90 hiljada. Broj radnika iz godine u godinu raste, 2018. bilo je osam zaposlenih, da bi ih prošle godine bilo 36. DPS je na lokalnim izborima 2020, nakon devet godina vladanja, izgubio vlast u Andrijevici. Funkciju predsjednika Opštine je od tada vršio Željko Ćulafić iz SNP-a. Nakon promjene vlasti Željko Novović, tadašnji vršilac dužnosti direktora andrijevičkog lokalnog preduzeća 2021. godine uručio je devet otkaza licima koja su bila zaposlena na neodređeno na poziciji zaštitara.
I komunalna preduzeća u minusu
Poslije vodovoda, komunalna preduzeća su najveći gubitaši sa čak većim brojem zaposlenih. Tako je u podgoričkoj Čistoći, koja ima minus od 1,7 miliona, broj zaposlenih 641.
Gubitak od blizu milion eura u prošloj godini ubilježilo je i Komunalno Budva - 916 hiljada. Do 2020. ovo preduzeće je bilo u plusu, ali je kraj te godine ubilježen negativni rekord - 1,3 miliona minusa.
Krajem 2020. odbor direktora Komunalnog u prijestonici turizma preduzeća smijenio je v.d. direktorku Maju Miljanić, članicu DPS-a, i na to mjesto postavio Predraga Ivanovića iz NSD.
Predrag Ivanović je do tada bio predsjednik Mjesne zajednice Bečići. Protiv njega su podnešene brojne prijave zbog nasilja, te navodne prevare i reketiranja. U martu 2023. Ivanovića je uhapsila budvanaska policija nakon što je odbio da se podvrgne alkotestiranju, pritom omalovažavajući policajca. No, za to nije snosio odgovornost, kada je funkcija u pitanju.
Za vrijeme Ivanovićevog mandata broj zaposlenih je porastao za 10 odsto, sa 166 u 2020. na 183 prošle godine. Predsjednik Odbora direktora ovog preduzeća je Raško Radulović, član jedne od novonastalih frakcija nekadašnjeg DF-a u ovom gradu koju predvodi Nikola Jovanović.
Komulano Lim Bijelo Polje ima 149 zaposlenih i dug koji se od 2020, kada je bio 13 hiljada, rapidno uvećava pa je protekle godine iznosio 365 hiljada. Izvršni direktor, od marta prošle godine, je Muradif Grbović, član Glavnog odbora Bošnjačke stranke, jedne od vladajućih partija na lokalu. Zanat je pekao ranije kao izvršni direktor državne kompanije Montecargo i to od 2017. do 2021. Ova kompanija je za njegovog mandata bila u konstantnom minusu koji je 2018. dostigao dva i po miliona. Ali, to nije bila prepreka za novu funkciju.
Komunalno u Beranama ima 143 zaposlena, krajem 2022. za izvršnog direktora je izabran je član vladajućih Demokrata Milan Lekić. Minus je u 2021. bio samo devet hiljada, da bi u 2022. porastao na 237 hiljade, a u prošloj godini na 348 hiljade eura.
Cetinjsko Komunalno je prošle godine imalo 65 zaposlenih, što je manje nego 2021. kada ih je bilo 77. Dug od 657 hiljada iz 2020. smanjen je na 133 hiljada u prošloj godini. To je jedan od rijetkih primjera gdje su istovremeno smanjeni i dugovi i broj zaposlenih. Izvršni direktor je Boško Dragutinović.
Još jedan dobar primjer u kojoj smjena rukovodećeg kadra nije dovela do povećanja dugova i radnika je Komunalnou Pljevljima. Radivoje Bujišić je od 2021, izvršni direktor ovog preduzeća, koje je godinu prije nego što ga je preuzeo imalo 48 zaposlenih i dug od 90.000 eura. U prošloj godini smanjen je znatno broj radnika, na 32, a dug je u 2022. smanjen na 18 hiljada. Ipak, tokom prošle godine se minus povećao na 68 hiljada.
Komunalno preduzeće Gusinje ima 20 zaposlenih i dug od 24 hiljade. Direktor Edin Mulić je iz Bošnjačke stranke, koja rukovodi ovim gradom.
Kadar u Plavu vladajućeg SD-a Ervin Tošić direktor je Komunalnih djelatnosti u tom mjestu. Preduzeće ima 48 zaposlenih i minus od 13 hiljada eura. Komunalne djelatnosti Petnjica imaju minus od pet hiljada. Direktor je Mithad Cikotić, kadar DPS-a, koja je jedna od vladajućih partija u ovoj lokalnoj samoupravi.
Komunalno Rožaje ima 82 zaposlena i dug od 94 hiljade. Izvršni direktor ovog preduzeća, od 2018, je Nazim Dacić, ranije odbornik Bošnjačke stranke u lokalnom parlamentu.
U najnovijem izvještaju Evropske komisije jedan od značajnih segmenata kritike odnosi se na zapošljavanje u javnoj administraciji. Iz Brisela insistiraju na uspostavljanju transparentnijih procedura zapošljavanja zasnovanih na zaslugama i kompetentnosti, a ne na partijskim odličjima. Ali, rijetko ko ovdje čuje ono što traže iz Brisela.
Broj zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima povećao se za više od pet hiljada od 2020. do kraja 2023. godine. Lokalna samouprava se od 2017. do 2023. uvećala za više od tri i po hiljade
Kristina Radović
Za samo četiri godine, državna preduzeća su zaposlila više hiljada novih radnika, a neka su skoro udvostručila broj zapošljenih. I u javnoj upravi i na državnom i na lokalnom nivou rastao je broj radnika, uprkos upozorenjima iz Evropske unije (EU) i međunarodnih finansijskih institucija koje pozivaju Crnu Goru na racionalizaciju javnog sektora i administracije.
U Izvještaju o realizaciji plana optimizacije javne uprave 2018-2020 (Izvještaj) Ministarstva javne uprave (MJU), piše da je na kraju 2020. godine na centralnom tj. državnom nivou bilo zapošljeno nešto preko 42 hiljade osoba u javnoj upravi. Prema podacima MJU iz novembra 2021. godine broj zapošljenih bio je skoro 45 hiljada na nacionalnom nivou, što znači da je za nepunih godinu dana zapošljeno 2.743 osobe. Da bi taj broj, prema podacima MJU, dostigao cifru od 46.489 u junu 2024. godine, prije rekonstrucije Vlade Crne Gore.
Do decembra 2020. godine bila je većinska Vlada Demokratske partije socijalista (DPS) premijera Duška Markovića. Tu administraciju je zamijenila Vlada Zdravka Krivokapića do februara 2022. godine, a nakon toga bile su još dvije vlade, ona koju je vodio Dritan Abazović i aktuelna premijera Milojka Spajića.
Prema zvaničnim podacima MJU, najviše zapošljenih u javnoj upravi na nacionalnom nivou u junu 2024. bilo je u prosvjeti i nauci, preko 17 i po hiljada, dok je u ministarstvima preko 11 hiljada zapošljenih.
Na sajtu Vlade nema podataka o broju zapošljenih nakon rekonstrukcije kabineta premijera Spajića kada se povećao broj ministarstava. Rekonstruisana Vlada znatno je obimnija od prvog sastava. Ima sedam potpredsjednika, 25 ministarstava i jednog ministra bez portfelja.
Ni lokalne samouprave ne zaostaju. Na kraju 2017. godine bilo je nešto preko 12 hiljada zapošljenih u lokalnim organima uprave i preduzećima, dok je na kraju 2023. godine bilo skoro 16 hiljada.
UIzvještaju o reviziji Predloga zakona o završnom računu budžeta za Crnu Goru za 2022. godinu, piše da je u periodu od 2019. i 2022. godine utvrđeno da je najveći rast zapošljenih u javnoj upravi bio u sektorima zdravstva - preko hiljadu i u prosvjeti - skoro hiljadu.
I opštine imaju glomaznu upravu
U sve ove cifre nijesu uračunati ugovori o privremenim i povremenim poslovima i ugovori o djelu, a na hiljade je sklopljeno u posljednjih nekoliko godina.
Tako je recimo Opština Budva, prema Izvještaju, samo u 2020. godini, uz saglasnost predsjednika opštine Marka Carevića, zaključila 136 ugovora o privremenim i povremenim poslovima, a Opština Ulcinj, takođe uz saglasnost predsjednika Ljora Nrekića, 189.
Iz Instituta Alernativa (IA) Milena Muk za CIN-CG kaže da su zvanični podaci prilično konzervativni i da je njihova pouzdanost upitna, ali da pokazuju stalni trend rasta broja zapošljenih u javnom sektoru, pri čemu je važno naglasiti da nema jedinstvene evidencije o broju zapošljenih u preduzećima koja su u većinskom vlasništvu države i lokalnih samouprava.
Najveći broj zapošljenih u administraciji na lokalnim nivou, prema podacima MJU-a iz juna 2024. godine, ima Podgorica - 1129. Na drugom mjestu je Budva, koja ima znatno manje stanovnika od glavnog grada, a zapošljenih 729.
Zanimljivo je da Budva koja ima oko dva i po puta manje stanovnika od Nikšića, ima više zapošljenih u javnoj upravi.
Jedan od najvećih problema je što vlast u Crnoj Gori lojalnost partiji, rodbini, povezanim licima vraća kroz radna mjesta, umjesto da uprava bude mjesto profesionalnog kadra, koji je najkvalitetniji i zadovoljava interese građana, kaže izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu (ASP) Ines Mrdović.
“Uz ovaj problem, treba podsjetiti na hiljade i hiljade kupljenih diploma, tako da mi danas imamo ne samo dominantno partijsko-nepotističku upravu, već dobrim dijelom i kompromitovanu upravu koja ne može kvalitetno da obavlja svoj posao, jer se mnogi lažno predstavljaju kao pravnici, ekonomisti itd.”, ističe Mrdović.
Budžet veći iz godine u godinu
Za zaposlene u javnoj upravi budžet raste iz godine u godinu. Prema analizi IA, kada je vlada DPS premijera Duška Markovića počela mandat 2016. godine, bruto zarade zapošljenih na državnom nivou godišnje su iznosile 422 miliona, a u posljednjoj godini mandata - 2020. skoro pola milijarde.
Nova vlast je 2021. povećala ove izdatke na 535 miliona eura, da bi u prošloj godini ta cifra dostigla rekordnih 643 miliona eura.
Lokalne samouprave 2016. godine potrošile su 45 miliona za zarade zapošljenih, dok je u 2019. godini na nivou svih lokalnih uprava potrošeno 51,7 miliona. Ovaj period je obilježio i rast izdataka za ugovore o djelu, ugovore o privremenim i povremenim poslovima, navodi se u Strategiji reforme javne uprave 2022-2026 (Strategija).
“Do sada se nijedna vlada nije usudila da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem, jer ovakva zapošljavanja donose korist partijama, a one vladaju. Vlada koja odluči da se na ozbiljan način pozabavi racionalizacijom broja zapošljenih izgubiće prve naredne izbore. Naravno, ne treba imati dilemu da će taj trenutak biti i jak finansijski udar na budžet, jer su zapošljeni u javnoj upravi zaštićeni kolektivnim ugovorima i za razliku od privatnog sektora polagaće pravo na pozamašne otpremnine”, navodi Mrdović.
Prečicom do posla
Nizak stepen transparentnosti, nepotizam i partijsko zapošljavanje bili su karakteristični za bivšu vlast, a postali su odlike i nove vlasti.
“Kada je riječ o sistemu zapošljavanja i transparentnosti, još je DPS razradio mehanizme tzv. ‘prečica’ za ubacivanje u upravu kroz modele ugovora o djelu, konsultanatske angažmane, volontiranje itd. To sve postoji i danas. Date nekome ugovor o djelu recimo, produžavate iz mjeseca u mjesec, i onda u nekom času raspišete konkurs, ta osoba dobije pitanja za test, vi joj kao starješina date najveće ocjene i tako se zaposli na neodređeno. Prečice su postale maltene pravilo za zapošljavanja”, kaže Mrdović.
U Izvještaju piše da je samo tokom 2020. godine u neto efektu došlo do povećanja broja zapošljenih na centralnom nivou za 1.179 lica, a na lokalnom za 319 lica.
“Najveći broj zapošljavanja i angažovanja realizovan je tokom druge polovine 2020. godine, što se povezuje sa održavanjem parlamentarnih izbora u avgustu”, ističe se u ovom dokumentu.
Muk ističe da su naličje svega toga manjkave procedure zapošljavanja i apsolutno odsustvo vizije meritokratije od strane Vlade. “Namjerno koristim riječ meritokratija, jer su mnogi današnji političari i političarke bili skloni da je obećavaju dok su bili opozicija”, ističe Muk.
Najnoviji primjer vraćanja na staro je ponovno uvođenje pravila da umjesto školskih odbora, ministar prosvjete odlučuje o imenovanju direktora škola.
“Nepune dvije godine, ove odredbe su ukinute na sličan način na koji su i uvedene, u Skupštini, bez javne rasprave, obrazloženja i sistemskog pristupa. Oduzimanje nadležnosti školskim odborima opravdala je lošim rezultatima nova parlamentarna većina, na čelu sa Pokretom Evropa sad (PES)”, objašnjava Muk.
Naglašava da bez predvidive procedure i jasnih kriterijuma za testiranje svih kandidata nema depolitizacije i profesionalizacije.
Jedna od CIN-CG-ovih sagovornica, koja je htjela da ostane anonimna, prisustvovala je zapošljavanju u zamjenu za glas. “Tokom ljeta 2020. godine radila sam u jednom od crnogorskih preduzeća, tada sam vidjela da su četiri kolege potpisale ugovor na neodređeno, u zamjenu za glas na izborima koji su bili 30. avgusta 2020.”.
Zapošljavali i bez oglasa
Velika državna preduzeća su u periodu od 2020. do 2024. godine, zaposlila hiljade novih radnika, od kojih neka čak po više stotina.
Tako je AD “Rudnik uglja” Pljevlja za četiri godine zaposlio 477 osoba, dvije trećine više od broja zaposlenih 2020. godine, kada ih je bilo 691. Na kraju 2023. godine u Rudniku je radilo 1.168 osoba.
U Godišnjem finansijskom izvještaju “Rudnik uglja” AD Pljevlja za 2023. godinu, koji je objavila Državna revizorska institucija (DRI) piše da je tokom 2022. i 2023. godine društvo slobodna radna mjesta popunjavalo preuzimanjem lica na osnovu sporazuma o preuzimanju od drugog poslodavca, uglavnom iz realnog sektora i sa istima zaključivalo ugovore o radu.
“Navedeno nije u skladu sa članom 24 Zakona o radu kojim je predviđeno da je Zavod za zapošljavanje dužan da, na zahtjev poslodavca, javno oglasi slobodno radno mjesto u privrednom društvu, javnoj ustanovi i drugoj javnoj službi, čiji je osnivač ili većinski vlasnik država, odnosno jedinica lokalne samouprave, u skladu sa posebnim zakonom”, piše u Izvještaju DRI.
Broj radnika u Crnogorskom elektrodistributivnom sistemu (CEDIS) u posljednje četiri godine porastao je za 361, tako da ta firma po podacima sa kraja 2023. broji 1.721 radnika.
U godišnjem finansijskom izvještaju DOO “Crnogorski elektrodistributivni sistem” Podgorica za 2022. godinu, koju je takođe radila DRI, piše da je pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, od 08.09.2022. godine sistematizovano 511 radnih mjesta.
“Ukupan broj zaposlenih u Društvu na kraju 2022. godine je 1.643, od čega 1.334 zapošljenih na neodređeno vrijeme i 309 lica na određeno vrijeme, što je za 4,8 odsto više u odnosu na 2021. godinu, iako je Planom radne snage planirano smanjenje radne snage za 2022. godinu na 1.549 zaposlenih”.
U istom izvještaju navodi se i da je CEDIS zapošljavao bez sprovođenja javnog oglasa.
Pošta Crne Gore (PCG) je za četiri godine zaposlila 201 radnika, Hotelska grupa “Budvanska rivijera” 183 (HGBR), pa sad ima 595 radnika. AAD “Elektroprivreda Crne Gore” Nikšić (EPCG) zaposlila je 163 osobe, pa je na kraju 2023. imala 1.124 zaposlena.
Istraživanje Balkanske istraživačke mreže Crne Gore (BIRN-CG) pokazalo je znatan rast zapošljenih u sljedećih pet elektroenergetskih preduzeća u državnom vlastištvu: Elektroprivredi Crne Gore AD Nikšić, CEDIS-u, Crnogorskom elektroprenosnom sistemu AD Podgorica, Društvu sa ograničenom odgovornošću “EPCG Solar gradnja Nikšić” i Društvu sa ograničenom odgovornošću “EPCG - Željezara Nikšić”.
U to treba uračunati i povećanje broja preduzeća kroz godine.
BIRN-ovi istraživači ističu da je sa manje od 2.600 zapošljenih u 2018. godini porastao broj radnika u elektro kompanijama na preko 3.800 zapošljenih u 2023. godini, što uključuje i Željezaru, koju je preuzela EPCG i novosnovanu Solar gradnju.
“U oblastima državne uprave, odbrane i obaveznog socijalnog osiguranja, broj zapošljenih u 2022. godini u odnosu na 2010. povećan je za preko 20 odsto”, piše u Izvještaju.
Različiti podaci o broju zapošljenih
Mrdović naglašava da glomazna javna uprava finansijski mnogo košta, ne samo kroz zarade, već kroz niz beneficija koje zapošljeni u javnom sektoru imaju: auta, gorivo, telefoni, dnevnice, varijabile, plaćanja za radne grupe, komisije i druge.
Zanimljivo je da u Izvještaju MJU piše da je u Ministarstvu odbrane (MO) i Vojsci Crne Gore (VCG), u posljednja tri mjeseca mandata Predraga Boškovića, došlo do naglog povećanja broja zapošljenih. Tako je Bošković od 31. avgusta 2020, kada je DPS izgubio vlast do 30. novembra 2020, pred predaju funkcije zaposlio 186. Prema podacima MJU-a iz marta 2024. VCG ima 1.920 zaposlenih.
Istraživanje CIN-CG je pokazalo da se brojevi zapošljenih u javnoj upravine poklapaju sa podacima MJU i onim Poreske uprave (PU).
Razlika za 2020. godinu između podataka PU i MJU je za oko šest hiljada.
Neslaganje je zabilježeno i za 2021. godinu. Zvanični podaci MJU pokazuju da je u novembru 2021. godine bilo skoro 45 hiljada zapošljenih na državnom nivou, dok je na lokalnom bilo preko šest i po hiljada. Podaci PU pokazuju znatno više zapošljenih. Tako je po Poreskoj upravi u 2021. bilo nešto preko 50 hiljada zapošljenih na nacionalnom nivou, a na lokalnom malo više od šest hiljada.
Na sajtu MJU nema podataka za 2022. godnu. Podaci za 2023. godinu se razlikuju za veličinu jednog manjeg crnogorskog grada, odnosno za skoro pet hiljada zapošljenih na državnom nivou i za skoro 400 na lokalnom nivou.
Na sajtu MJU-a piše da: “U ovaj obuhvat ne spadaju privredna društva u većinskom vlasništvu države i opština”, a i u odgovoru PU-a, koje je dobio CIN-CG, piše da u ovim brojevima nisu uključena preduzeća u državnom vlasništvu ili vlasništvu lokalne samouprave.
CIN-CG je ovim povodom kontaktirao MJU, odakle su nas uputili na Ministarstvo finansija (MF), od kojih do objavljivanja ovog teksta nijesmo dobili odgovore.
Iz PU kažu za CIN-CG da su podaci sa kojima raspolažu registracioni podaci.
“Takođe, podaci se odnose na cijelu godinu, te nije isto porediti podatak za mjesec u određenoj godini i podatak za cijelu godinu”.
Stručnjaci sa kojima je CIN-CG razgovarao kažu da PU vodi evidenciju o svim plaćanjima, nezavisno od osnova, kao što su na primjer ugovori o djelu i da je moguće da je zbog toga došlo do neslaganja ovih podataka.
Plan optimizacije samo na papiru
Muk objašnjava da je smanjenje i prilagođavanje broja zapošljenih stvarnim potrebama javnog sektora, tzv. optimizacija “iščezla” iz sveobuhvatnih reformskih planova Vlade, pa i iz nedavno predstavljenog Nacrta fiskalne strategije, iako je još tokom posljednje Vade DPS donijeta odluka o značajnom smanjenju zapošljenih u javnoj upravi.
Tako je Planom optimizacije javne uprave Crne Gore 2018-2020 (Plan) bilo predviđeno smanjenje broja zapošljenih do kraja 2018. godine od tri odsto, odnosno za 1.179 zapošljenih.
Umjesto da se optimizuje, administracija se samo širila.
“Može se reći da vlada prilično rasulo u javnom sektoru, ili, bolje reći, javnim sektorima, jer su pravila toliko rascjepkana, a upravljanje podacima i utvrđivanje odgovornosti izostaju čak i onamo gdje postoje jasna pravila i kaznene mjere o vršenju nadzora i vođenju evidencija zarada i zaposlenih”, ističe Muk.
Koliko je stvarno zapošljenih u javnoj upravi teško je precizno reći. Muk kaže da se o osobama angažovanim preko ugovora o djelu ili privremenim poslovima ne vodi uvijek evidencija. Ističe i potrebu da se sklapanje ovih ugovora vrši transparentnije, uz jasne planove i potrebe.
Više transparentnosti u ovoj oblasti traži i EU. U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu piše da je Skupština usvojila izmjene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi radi usklađivanja sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, nepoštujući preporuku Evropske komisije.
“Ublaženi uslovi su izvor stalne zabrinutosti za zapošljavanje zasnovano na zaslugama, stručnosti i nezavisnosti državnih službenika. Kontinuirane kadrovske promjene u javnoj upravi dovele su do daljeg gubitka stečenog znanja o pitanjima vezanim za proces pristupanja EU i sveukupnog usporavanja tempa reformi”, piše u tom dokumentu.
Uprkos tome što su sve vlade nakon 30. avgusta za ključni cilj navele ubrzanje procesa evropskih integracija, nijedna još nije slijedila preporuke Brisela kada je u pitanju javna administracija i način zapošljavanja.
Partije na vlasti podijelile plijen i svoj kadar postavile u najveći dio javnih preduzeća, čiji broj zaposlenih enormno raste. I oni rukovodioci koji proizvode gubitak, dobro su nagrađeni. Poslovanje većine ovih firmi nije transparentno, novi menadžment donacije obilno usmjerava ka Srpskoj pravoslavnoj crkvi
Predrag Nikolić
U Crnoj Gori ima 178 javnih preduzeća, 123 na opštinskom i 55 na državnom nivou. U njima je zapošljeno više od 22.000 ljudi - 8.403 u opštinskim i 13.702 u državnim.
Od državnih preduzeća, većina, 39, posluje pozitivno sa dobitkom, koji je u 2023. iznosilo 146 miliona eura. Međutim, najviše od ove sume ide na dobar prošlogodišnji rezultat Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) i sa njom povezanih kompanija. U isto vrijeme, sa gubitkom je poslovalo 15 državnih kompanija, sa ukupnim minusom od 22,8 miliona.
Ovo su podaci koje prikuplja i redovno ažurira Institut alternativa na svom sajtu Mojnovac.
Najveću platu u državnim preduzećima ima visoki funkcioner Nove srpske demokratije (NSD) Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG - 4.611 eura. Nakon njega, tokom protekle godine, najviše je primao direktor javnog servisa RTCG Boris Raonić - 3.966 eura. RTCG se finansira iz budžeta i nije među gubitašima. Plata direktora Raonića koji je na tu funkciju izabran nezakonito, uprkos sudskim presudama, smanjena je nakon negativnih komentara javnosti i sada, nakon reizbora, iznosi 3.400 eura.
Još jedan funkcioner NSD-a ima jednu od najvećih plata u državnim kompanijama, direktor Plantaža 13. jul Igor Čađenović. Plantažesu prve na listi gubitaša u 2023, sa minusom od preko šest miliona, ali je zato direktor Čađenović primao prošle godine u prosjeku mjesečno 3.961 euro. U Čađenovićevom imovinskom kartonu može se vidjeti da su mu primanja pojedinih mjeseci bila i veća, pa je tako u septembru 2023. prijavio platu od 4.145 eura.
CRNA LISTA
Plantaže 13. jul koje su bile nekad uspješno preduzeće, dugogodišnja DPS uprava, predvođena Veselinom Vukotićem i Vericom Maraš, dovela je do ponora. Viši sud u Podgorici je u septembru ove godine potvrdio optužnicu koju je Specijalno državno tužilaštvo podiglo protiv Vukotića i Maraš, zbog sumnje da su učinili krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju. Nakon promjena 2020. krenulo se sa konsolidacijom ove značajne crnogorske kompanije, koja je bila prepoznatljiv brend i značajan izvoznik.
Dug ove kompanije 2021. je iznosio 20 miliona, u oktobru te godine dr Zoran Miladinović imenovan je za izvršnog direktora Plantaža. On je podnio ostavku u novembru 2022, a te godine dug je smanjen na 13 miliona. Čađenović tada preuzima funkciju i smanjuje minus prošle godinena šest miliona eura. Iako gubitaš, broj zaposlenih se u 2023. povećao za 14 radnika i ukupno broji 637 zaposlenih.
Ekonomista Čađenović je ranije bio direktor sektora marketinga i prodaje u Plantažama, a početkom ove godine potpisao je otkaz bivšem direktoru Miladinoviću. Alternativa Crna Gora je protiv Čađenovića podnijela krivičnu prijavu zbog, kako su naveli, osnovane sumnje da je krivotvorio diplomu.
Drugi najveći gubitaš među državnim firmama je Željezara Nikšić, koja je kao privredno društvo registrovana u februaru 2023, u stoprocentnom je vlasništvu EPCG. Gubitak u prošloj godini je iznosio 3,5 miliona eura. Ova kompanija ima 252 zaposlena. Izvršna direktorica je Nevenka Janković, čiji je imovinski karton prazan, pa se ne može vidjeti kolika joj je zarada kao izvršnoj direktorici ovog preduzeća koja je na tu funkciju izabrana krajem prošle godine. U ugovoru o radu navodi se da joj pripada mjesečna plata u iznosu od 2.000 eura, uvećana za minuli rad, a ona ima 21 godinu staža rada u Željezari. Nakon što je krajem septembra Željezara zakupljena od strane švajcarske kompanije 8B Capital S.A, diplomirani saobraćajni inženjer Miloš Nikolić izabran je za v.d. izvršnog direktora.
Na listi gubitaša treći je Institut dr Simo Milošević sa minusom od 2,8 miliona eura. Broj zaposlenih se smanjio sa 642 u 2002. na 573 u 2023. Smanjivao se i dug koji je 2019. bio osam miliona eura na 2,8 u prošloj godini.
Krajem prošle godine za izvršnog direktora je izabran dr Zoran Kovačević, profesor Pomorskog fakulteta u Kotoru. On je već bio na funkciji izvršnog direktora Instituta od 2012. do 2015. godine, a nakon toga je bio odbornik i predsjednik Kluba odbornika DPS-a u Skupštini Herceg Novog. Podaci o visini njegove zarade nijesu javno dostupni, kao ni visina naknade koju prima Predrag Dragojlović iz Beograda, predsjednik Odbora direktora Instituta, koji je u ime Investiciono razvojnog fonda Crne Gore (IRF) na ovo mjesto izraban u januaru ove godine. Ono što se može naći je 417 eura koliko iznosi nadoknada članovima Odbora direktora.
Krajem septembra u Nikšićkom pozorištu održana je proslava povodom tri godine od osnivanje Solar gradnje, ćerke firme EPCG.
”Solar gradnja je firma koja ima budućnost i jedna je od rijetkih državnih firmi koja zaista radi i privređuje i od nemjerljivog je značaja za razvoj energetskog sektora u Crnoj Gori”, poručio je predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede Milutin Đukanović.
I pored marketinga ova firma je prošlu godinu završila sa gubitkom od 2,7 miliona eura, minus je 2022. bio 2,2 miliona eura, a u godini osnivanja 2021. 55.202. Rastao je i broj zaposlenih - ova firma je 2021. imala jednog zaposlenog, 2022. 319, a prošle godine 420. Da su plate u ovom gubitašu iznad prosječnih potvrdila je u nedavnoj izjavi u avgustu smijenjana izvršna direktorka Valerija Savić:
“Prosječni mjesečni trošak zarada u EPCG SG dok sam ja bila na njenom čelu iznosio je oko 480.000 eura’’.
Saveljić, kadar URA, bila je izvršna direktorica Solar gradnje od novembra protekle godine. Plata joj je iznosila 3.371 eura.
Nakon što je Saveljić smijenjena u avgustu, ministar Saša Mujović je izjavio da je Odbor direktora EPCG Solar gradnja smijenio bez argumentacije i da se radilo o “politički motivisanoj smjeni”.
Ove sedmice Mujović je imao drugačije viđenje njenog učinka. Ministar je objasnio da je Saveljić fingirala rezultate poslovanja: “Ministarstvo nije obavijestila, iako je imala uvid u to, da je dobila negativni izvještaj interne revizije, i prikazala je dobit preko 600.000 eura za neke fakture koje je interna revizija definisala da su neprihvatljive i da se ne mogu naplatiti. Ona je predstavila ministarstvu da je u velikom plusu, a suština je da je ostavila firmu u dugovanju 346.000 eura”.
Saveljić je demantovala ove tvrdnje, ističući da je dobro poslovala, a da se iza Mujovićevih riječi kriju funkcioneri NSD Milutin Đukanović i Marina Jočić.
U martu ove godine, Odbor direktora Elektroprivrede imenovao je novi odbor direktora u kćerki firmi EPCG Solar gradnja. Na čelo upravnog odbora postavljena je funkcionerka Nove srpske demokratije Marina Jočić, dok su članovi tog tijela Miroslav Doderović (Demokrate), Ahmet Đonbaljaj (Albanska alternativa), Veljko Vasiljević, Zoran Čolaković (Demokratska narodna partija), Neđeljko Lekić i Igor Vlahović.
Predsjednica Odbora Marina Jočić, dugogodišnja funkcionerka partije Andrije Mandića, je nakon smjene vlasti 30. avgusta 2020. godine rukovodila javnim firmama u više različtih djelatnosti - od zaštite prirode, do kulture i proizvodnje energije. Tako je bila predsjednica Upravnog odbora Nacionalnih parkova, predsjednica Upravnog odbora JU Muzeji i galerije u Podgorici i sad je na čelu SG.
Jočić nije jedina iz njene porodice zapošljena u Solar gradnji. Tu je i njena ćerka Iva Čukić Šoškić koja je bila šefica PR službe u Solar gradnji, sve dok je Saveljić nije smijenila zbog, kako tvrdi, nepoštovanja radne obaveze i premjestila na nižu poziciju.
Saveljić je prije smjene raskinula i ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji sa kompanijom Kaldera, koja je povezana sa predsjednikom RS Miloradom Dodikom i koja se nalazi na crnoj listi SAD-a.
Željeznička infrastruktura CG je prošle godine bila u gubitku od dva i po miliona eura. Tokom prošle godine broj zaposlenih se povećao sa 779 iz 2022. na 817. Izvršna direktorica Marina Bošković imenovana je u martu 2021. i prima platu od 1.700 eura. Bošković je sestra od tetke lidera Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića.
Iz iste stranke je i Jelena Kljajević kojuje za predsjednicu Odbora direktora ove kompanije Vlada izabrala u martu. Kljajević je bila predsjednica OO DNP-a Bijelo Polje, pa direktorica Nacionalnih parkova. Sa te pozicije razriješena je krajem 2021. Razlog njene smjene bilo je, prema obrazloženju Vlade, negativno mišljenje o zakonitosti njenog rada i rezultatima poslovanja, te blokada računa preduzeća usljed nesavjesnog poslovanja. To joj, međutim, nije smetalo da napreduje i obavlja državne funkcije.
Kljajević za predsjedavanjem Odbora direktora ŽI prima nadonkadu od 598 eura, a za posao u takođe državnom preduzeću Budvanska rivijera dodatnih 1.000.
Još jedno željezničko preduzeće je na listi gubitaša - Održavanje željezničkih voznih sredstava AD Podgorica, koje ima 189 zaposlenih i iz godine u godinu bilježi sve veći gubitak - 2021. pola miliona eura, 2022. godine 873 hiljade, a prošle 908 hiljada eura.
Krajem februara ove godine za izvršnog direktora je imenovan Goran Đurković, prima platu od 1.386 eura. Njegova prethodnica dotadašnja izvršna direktorka Dragana Lukšić imenovana je za pomoćnika ministra saobraćaja za željeznički saobraćaj.
Vlada je i u ovom preduzeću nedavno imenovala dominantno partijski Odbor direktora - Predrag Burzanović (NSD), Tom Đonaj (AA), Bojan Babić (Radnička partija), Radovan Mujović, kao ekspert, i Igor Racković u ime manjinskih akcionara.
Predsjednik Odbora direktora Predrag Burzanović prima nadoknadu od 632 eura. On je direktor OŠ “Marko Miljanov”, profesor fizičke kulture, koji je završio političke nauke i magistrirao na međunarodnim odnosima i međunarodnoj bezbjednosti. Početkom 2022. javnost ga je upoznala preko uvreda upućenih tadašnjoj poslanici Draginji Vuksanović. Nakon kritike izjavio je da se “u neku ruku pokajao”.
U minusu je i Montecargo AD Podgorica, čija je osnovna djelatnost prevoz stvari (tereta) u međunarodnom i domaćem željezničkom transportu, i koji ima 321 zaposlenog. Minus u 2022. je bio 10 miliona, u 2023. pao je na 602 hiljade eura. Izvršna direktorica Dušanka Dragojević prima platu od 1.783 eura. Predsjednik Odbora direktora je Miroslav Brajović, naknada 789 eura. Brajovića, koji je funkcioner NSD, je pored predsjedavanja u ovom preduzeću i savjetnik direktora u Željezničkom prevozu CG.
Sa liste gubitaša državnih preduzeća silazi Fond za inovacije Crne Gore koji je prošle godine poslovao sa pozitivnom nulom. Ovu instituciju osnovala je Vlada u junu 2021. sa namjerom da, između ostalog, pospješi saradnju naučnog i privrednog sektora. Fond ima osam zaposlenih, a u godini osnivanja imao je gubitak od 20 hiljada eura, 2022. minus je smanjena na jedan euro.
Izvršna direktorka Fonda je Bojana Femić Radosavović sa platom od 1.679 eura. Predsjednik Obora direktora je visoki funkcioner Pokreta Evropa sad Vasilije Čarapić. Za ovu funkciju prima nadoknadu od 712 eura. U Čarapovićevom imovinskom kartonu iz marta ove godine navodi se da je kao odbornik u Skupštini glavnog grada primao još i mjesečnu nadoknadu od 150 do 200 eura, a kao poslanik platu od 1.629 eura. Tokom ove godine Čarapiću se plata u Skupštini povećala na 2.000 eura.
BIJELA LISTA
Od 146,8 miliona eura plusa državnih preduzeća u prošloj godini, preko 104 miliona odnosi se na poslovanje Elektroprivrede i njenih firmi - EPCG 52 miliona, Crnogorski elektroprenosni sistem 35,7 miliona, Rudnik uglja Pljevlja 15 miliona, Crnogorski elektrodistributivni sistem (CEDIS) dva miliona.
U februaru ove godine Ivan Bulatović je izabran za izvršnog direktora EPCG. Podaci o plati još nijesu dostupni, ali u ugovoru o radu stoji da mu pripada plata od tri prosječne u ovoj kompaniji. On je na tom mjestu zamijenio Nikolu Rovčanina, člana Glavnog odbora Demokrata, čija je plata bila 3.741 euro. Bulatović je dugo u sistemu, od 2016. bio je direktor CEDIS-a.
Broj zaposlenih u EPCG se u odnosu na 2020. kada je iznosio 961, u prošloj godinu povećao na 1.124, dakle za 15 odsto. Rezultati poslovanja podložni su oscilacijama i često zavise od faktora na koje se ne može uticati, cijene energije na međunarodnom tržištu, vremenskih prilika i tako dalje.
Dok je još DPS upravljao zemljom i preduzećima u državnoj svojini 2020. neto rezultat poslovanja EPCG bio je plus 16 miliona, da bi nakon preuzimanja vlasti 2021. bilans bio plus od 47,5, već 2022. samo 3,9 miliona, a prošle godine EPCG je poslovala sa rekordnih 52 miliona pozitivne razlike u bilansu.
Neto poslovni rezultati variraju i u pljevaljskom Rudniku uglja - 2020. su bili 13 miliona, da bi 2021. pali na 4,4 miliona, porasli su 2022. na 9,4 miliona, a prošle godine na 15 miliona. Rastao je i broj zaposlenih u rudiniku sa 691 u 2020. na 1.168 u 2023, što je gotovo 50 odsto.
Milan Lekić, šef pljevaljske Nove srpske demokratije (NSD), je bio izvršni direktor ovog preduzeća, sa platom od 3.295 eura. Poslije toga preuzeo je funkciju predsjednika Odbora direktora ovog najvećeg pljevaljskog preduzeća, koju je obavljao do skoro.
Crnogorsko tužilaštvo od početka prošle godine istražuje sumnje da je bivši direktor Rudnika uglja Milan Lekić, maja 2022. godine, potpisao štetan ugovor sa Elektroprivredom Srbije, kojoj je navodno prodavao ugalj po višestrukoj nižoj cijeni od tržišne.
Lekić je11. oktobra imao udes službenim vozilom, koje je vozio u pijanom stanju. I to mu nije bilo prvi put. Podnio je ostavku.
Poput elektroenergetskih kompanija, nova vladajuća većina je svojim kadrovima premrežila i ostala državna preduzeća.
Aleksandra Dožića, funkcionera DNP-a, je Vlada u martu ove godine imenovala za predsjednika Odbora direktora Monteputa. On prima platu od 1.850 eura.
U novoj aviokompaniji, osnovanoj 2021, TO Montenegro, predsjednik Odbora direktora je Tihomir Dragaš, član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES). Nema podataka o visini plate.
Na čelu Javnog preduzeća za upravljanjem morskim dobrom je Mladen Mikijelj, koji je u maju ove godine izabran za predsjednika Opštinskog odbora NSD-a Budva. Mikijelj prima platu od 3.200 eura, a u godini kada je preuzeo funkciju Morsko dobro je imalo neto rezultat od 29 hiljada eura plusa, a prošlu godinu je završilo sa značajnim povećanjem - 2,3 miliona pozitivnog salda. Morsko dobro je do 2022. do prošle godine povećalo broj radnika za 42, i sada ima 102 zaposlena.
Vladimir Čađenović, član predsjedništva Demokrata, je u martu ove godine izabran za predsjednika Odbora direktora CEDIS-a, a prije toga je bio izvršni direktor ovog preduzeća. Nema podataka o visini naknade, a kao direktoru plata mu je bila preko 3.000 eura. Ovo preduzeće u većinskom vlasništvu EPCG je 2021. poslovalo sa gubitkom od 9,8 miliona, a 2022. 11,7 miliona minusa, prošlu godinu je završilo u plusu od 400.000. Za vrijeme Čađenovićevog direktorovanja broj zaposlenih se povećao sa 1.428 u 2021. na 1.721 u 2023. godini, dakle za oko dvadeset odsto.
Jovica Gregović, lider budvanskog odbora DNP, od jula 2021. izvršni je direktor Hotelske grupe Budvanska rivijera, a Mijomir Pejović, predsjednik Opštinskog odbora Demokrata Budve, predsjednik je Odbora direktora te firme. Gregović prima platu od 3.784, a Pejović od 3.164 eura. Preduzeće je od minusa od preko devet miliona iz 2020. prošlu godinu završilo sa plusom od 1,9 miliona. Povećao se i broj radnika sa 412 u 2022. na 595 u 2023. godini.
Zoran Lakušić, funkcioner DNP-a, je predsjednik Odbora direktora Regionalnog vodovoda Crnogorsko primorje (RVCP). On ima platu od 3.471 euro, koja je veća od plate izvršnog direktora Borislava Ivkovića koja iznosi 3.094.
U martu ove godine Dušan Masoničić (Demokrate) izabran je jednoglasno za predsjednika Odbora direktora kompanije Luka Bar. Njegov partijski kolega Nikola Plamenac je izvršni direktor preduzeća “Sveti Stefan hoteli”, na koju su uknjiženi grad hotel Sveti Stefan i Vila Miločer. Predsjednica Odbora direktora je Milica Kažanegra iz SNP-a.
Iz SNP-a je i izvršni direktor Skijališta Crne Gore Đuro Milošević. Od kraja 2021. preduzeće je imalo minus od 200 hiljada u 2022. da bi u 2023. poslovalo sa plusom u istom iznosu.
Slađana Adžić Džaković, odbornica Demokrata iz Plužina, imenovana je za predsjednicu odbora direktora Montenegro bonusa.
Za Bošnjačku stranku rezervisano je preduzeće Crnogorski operator tržišta električne energije Podgorica. Izvršni direktor je Mersudin Gredić, član Predsjedništva Bošnjačke stranke, a na mjestu predsjednika Odbora direktora njegov partijski kolega iz Bara Nermin Škretović.
U martu ove godine Skupština akcionara je na predlog Vlade u Odbor direktora Željezničkog prevoza (ŽPCG) imenovala Tripka Draganića (NSD), Željka Miladinovića (DNP), Dejana Konatara (Demokrate), Pavla Popovića, kao eksperta, i Marka Bertanjolika, kao manjinskog akcionara. Draganić je prvi doktor nauka iz oblasti vjerskog turizma na našim prostorima. On je i pjesnik, autor više zbirki, i jedan od osnivača Instituta za srpsku kulturu iz Nikšića, NVO Društvo Banjana ,,Vladika Sava Kosanović", NVO Društvo ,,Nikola Tesla"...
Pošta Crne Gore je još jedan od primjera sinergije partijskih i državnih funkcija. Dragan Tufegdžić bio je izvršni direktor Pošte i predsjednik Opštinskog odbora Demokrata Bar do juna 2023, kada je podnio ostavku na sve partijske funkcije, ali je ostao u stranci. Na njegovo mjesto u stranci, ali i u Pošti izabran je njego kolega iz Bara Josip Đurašković. Tufegdžić je ove godine imenovan za ambasadora Crne Gore u Sloveniji.
Predsjednik Odbora direktora Pošte je kadar SNP-a Igor Bulatović. Broj zaposlenih u ovom preduzeću se sa 988 u 2020. povećao na 1.189 u 2023. Neto rezultat koji je 2020. bio je pozitivan 842 hiljade eura, a u prošloj godini je iznosio svega 126 hiljada eura.
DONACIJE UGLAVNOM ZA SPORT I SPC
Iako bi trebalo da transparentno prikazuju podatke o sponzorstvima, donacijama i poklonima, samo mali broj državnih preduzeća to i čini.
Morsko dobro je jedno od preduzeća koje svake godine izdvaja velike sume u ovu svrhu i transparentno ih prikazuje. Tokom 2023. godine od ukupno 273 hiljada donacija, najveći dio išao je za sportske klubove: FK Petrovac dobio je 40.000 eura, a OFK Grbalj i Vaterpolo i plivački savez CG po 20.000. Donacije od po 10.000 eura primio je FK Otrant i Odbojkaški savez CG. Morsko dobro je istu sumu dalo i manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci, dok je Eparhija budimljansko-nikšićka dobila 3.000 eura, manastir u Kosijerevu 2.500, a franjevački samostan u Petrovcu 7.967.
Nijesu dostupne na sajtu CEDIS-a donacije za 2023. U 2022. ova kompanija jedodijelila ukupno 187 hiljada eura. Najveće donacije od 30.000 išle su Vaterpolo i plivačkom savezu, 25.000 - Kliničkom centru Crne Gore (KCCG), a 10.000 eura Elektrotehničkom fakultetu. CEDIS je pomoć izdvojio i za vjerske objekte, ali samo Srpske pravoslavne crkve (SPC): manastiru Duga-Bioče 1.500, manastiru Duljevo 4.990, manastiru Ćelija Piperska 2.500, Arhijerejskom protoprezviterijatu hercegnovskom 1.000, Crkvenom odboru crkve Svetog Nikole 1.000, Crkvenom odboru Vasove crkve Nožica 700, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj 4.000.
I ostala državna preduzeća sponzorišu uglavnom vjerske objekte SPC i organizacije ove religijske zajednice. Regionalni vodovod je tokom prošle godine za donacija izdvojio 11.280, u pojedinačnom iznosu od 100 do 300 eura. Po 200 eura donirano je manastiru Dujevo, manastiru Svetog Georgija, Kolašinskoj parohiji, Miholjskom zboru Budva.
Sličnu praksu Imaju i u Skijalištima Crne Gore, pa su donacije od 100 do 300 eura u 2022. dosegle iznos od ukupno 12.000. Od ovog preduzeća Bratstvo pravoslavne omladine “Sveti Dimitrije” dobilo je 300 eura.
Radio difuzni centar (RDC) je u 2023. za sponzorstva dao 12.200 eura. Školska udruženja, škole, nevladine organizacije dobijale su donacije od 100 do 400 eura. Pojedinačno najveću donaciju od 850 eura dobila je Eparhija budimljansko nikšićka - Crkveni odbor Župe Nikšićke, zatim Građevinski odbor za izgradnju Srpske pravoslavne crkve 450 eura.
Inovaciono preduzetnički centar “Tehnopolis” DOO Nikšić tokom protekle godine podijelio je 2.330 eura. Najviše je dobilo Nikšićko pozorište 500, pa onda NVO Dobrotvorna fondacija Mitropolije crnogorsko-primorske Čovjekoljublje 300 eura.
Zarade ispod minimalne od 450 eura, neisplaćeni prekovremeni, noćni i rad za vrijeme praznika, kršenje prava na sedmični odmor, prekomjeran obim posla, nepoštovanje prava na ograničeno radno vrijeme, samo su neki od problema zaposlenih u trgovini. Inspekcija rada dijeli simbolične kazne, čak i za rad na crno
Istraživački tim CIN-CG
„Plata je redovna. Svakog mjeseca stigne mi tačno 450 eura na tekući račun. Već narednog radnog dana dužna sam da poslodavcu vratim 100 eura u kešu. I tako već dvije godine”, kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) radnica iz sektora trgovine koja je željela ostati anonimna.
Njen poslodavac nije jedini koji krši Zakon o minimalnoj zaradi, koja je uspostavljena nakon uvođenja programa Evropa sad jedan. Takvo ili slično iskustvo dijeli i 11 odsto ispitanika zaposlenih u trgovini ili uslužnim djelatnostima koji su odgovorili na upitnik CIN-CG-a o kršenju njihovih radnih prava.
U Crnoj Gori je preko 50.000 građana zaposleno u trgovini i čine oko 20 odsto ukupnog broja zaposlenih u državi. Istraživanje CIN-CG-a je pokazalo da u ovom sektoru svi nijesu uvijek zaštićeni od kršenja radnih prava, a upitno je i kako uspijevaju da se prehrane sa platama, nekad i ispod zakonski definisanog minimuma, u vremenu inflacije.
Od kada je, 1. januara 2022. godine, stupio na snagu Zakon o minimalnoj zaradi u iznosu od 450 eura, minimalna potrošačka korpa je, u skladu sa inflacijom, porasla za više od 20 odsto.
Ipak, redovnu zaradu prima 90 odsto ispitanika naše ankete. Međutim, doprinose na cjelokupan iznos primanja ne isplaćuju se čak trećini anketiranih. „Plata od 450 eura ide na moj račun u banku, dok ostatak primamo na ruke. Samim tim, smanjena je kreditna moć zaposlenih, a uplata doprinosa je samo na iznos od 450”, objašnjava jedan od ispitanika.
Anketa je ukazala na neke od „kreativnosti“ koje pokazuju poslodavci u nastojanju da izbjegnu zakonsku obavezu isplate minimalne zarade.
Tako anketirani navode da im se isplati minimalna zarada preko tekućeg računa, a zatim radnici moraju da vrate dio tog iznosa poslodavcima. Navode da je problem i neprijavljivanje radnika, odnosno rad na crno. Zatim, prijavljivanje radnika koji rade puno radno vrijeme na pola radnog vremena, za šta im isplaćuju zakonski minimum od 225 eura preko računa, a ostatak u kešu. Uslovljavanje radnika da dio zarade utroše na radnom mjestu, kupujući artikle. Umjesto ugovora o radu potpisuju se ugovori o djelu, koji zakonski ne propisuju minimum od 450 eura, a ne podrazumijevaju ni doprinose.
Na korišćenje ovakvih metoda još prije donošenja novog Zakona o minimalnoj zaradi, upozoravala je i Unija slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG).
USSCG je zajedno sa Upravom za inspekcijske poslove (UIP) i tadašnjom Vladom, spriječila veće zloupotrebe instituta minimalne zarade, kaže za CIN-CG zamjenica generalnog sekretara USSCG, Ivana Mihajlović.
Takođe tvrdi da, danas, USSCG gotovo da ne dobija pritužbe u vezi sa nepoštovanjem prava na isplatu pune zarade i uplate doprinosa na taj iznos. Kao poseban izazov dodaje da ostaje da se spriječi zloupotreba prekovremenog rada „koji u Crnoj Gori više nije izuzetak, već pravilo”.
Mihajlović ohrabruje sve zaposlene da sindikatu i UIP-u prijavljuju sve nepravilnosti koje uoče na svom radnom mjestu.
Prijava je često uzalud
Na pitanje da li su, ako je bilo kršenja prava, svoj slučaj prijavili Inspekciji rada, osam odsto ispitanika naše ankete je odgovorilo potvrdno. Ali gotovo nijedna od navedenih prijava nije riješena u korist radnika. „Rekli su mi da nemam osnova i odbili da uzmu prijavu”, glasi jedan od odgovora.
„Zaposleni su prijavljeni na pola radnog vremena, godinama, takvo stanje je bilo i prije Evrope sad jedan. Inspekcija rada samo je jednom utvrdila takvo stanje i naložila da se za dvoje zaposlenih promijeni ugovor na puno radno vrijeme, ne provjeravajući stanje ostalih”, navodi zaposlena u sektoru igara na sreću u upitniku CIN-CG-a.
Svoje iskustvo podijelila je i i zaposlena u trgovini: „Postojala je anonimna prijava, inspekcija je dolazila više puta. Iako niko od radnika nije prijavljen na puno radno vrijeme, a prodavnica radi duže od 12 sati, nisu ništa uradili. Poslodavac je očekivano prošao bez kazne, a znamo da ima rođaku u inspekciji. Samo je atmosfera u kolektivu dugo posle toga bila puna nepovjerenja i nagađanja o identitetu osobe koja je prijavila”.
Međutim, mnogo više je onih koji kršenja prava ne žele da prijave Inspekciji rada. Kako navode, razlog tome je nepovjerenje u UIP, jer smatraju da je korupcija svakodnevna i normalizovana pojava u radu ovog državnog organa.
„Inspektor dođe u radnju i direktora pozove na lični broj da je došao u kontrolu i obično se dogovore”, navodi jedan od ispitanika CIN-CG-a koji radi na jugu zemlje. On, tvrdi, nema pravo na bolovanje, a poslodavac mu dozvoljava svega 12 dana godišnjeg odmora. Prima minimalnu zaradu, a u obavezi je da svakog mjeseca potroši 50 eura trgujući u jednom od objekata firme u kojoj je zaposlen. Pritom, navodi, da iznose koje on i njegove kolege potroše na ovaj način, evidentiraju predračunom i ne fiskalizuju.
„Nemam povjerenja u Inspekciju rada, oni se uvijek nagode i nikad ništa ne utvrde”, glasi još jedan od preuzetih odgovora iz upitnika.
Jedan plus tri gratis
Uz pomoć Zakona o slobodnom pristupu informacijama, CIN-CG je imao uvid u zapisnike o inspekcijskom nadzoru u sektoru trgovine u periodu od 01.08.2023. do 01.02.2024. koja se tiču kršenja prava zaposlenih. Anaizirali smo 112 zapsinika.
Iako se u ovim dokumentima eksplicitno ne pominje rad na crno, mnogi inspektori su zabilježili slučajeve rada bez odgovarajućih dokumenta. Tako nerijetko, bez odgovarajućih papira, rade ljudi sa Kosova, iz Albanije, Srbije, a problem je naročito izražen na sjeveru zemlje.
Za rad na crno, Zakon o inspekciji rada nalaže da je inspektor u obavezi da, pored upravnih mjera i radnji propisanih zakonom, rješenjem privremeno zabrani rad subjektu nadzora. To međutim, ni u jednom slučaju gdje je ovaj prekršaj zabilježen nije ispoštovano. Tako su subjekti nadzora prolazili sa ukazivanjem na nepravilnost i rokom za otklanjanje iste, kao i simboličnom novčanom kaznom od ukupno 1100 eura.
Prekovremeni rad je konstatovan u trećini inspekcijskih nadzora obuhvaćenih ovim nalazom. Zakonom, prekovremeni rad je definisan kao rad preko ugovorenog radnog vremena u slučaju iznenadnog povećanja obima posla ili više sile i u drugim izuzetnim slučajevima. Da kao ‘izuzetan slučaj’ tretiraju i permanentni radni dan više od ugovorenog broja sati, svjedoče brojni zapisnici, kao i blaže kazne. Novčana kazna za ovaj prekršaj iznosi do 1100 eura.
U sklopu naše ankete, skoro 17 odsto ispitanika je potvrdilo da njihov poslodavac zahtijeva prekovremeni rad od njih kao vid kompenzacije za povećanje zarade koje je nastupilo podizanjem minimalne zarade na 450 eura.
Da se u toku sezone prekovremeni rad zloupotrebljava, potvrđuje i inspekcijski nadzor marketa koji je dio jednog od vodećih trgovačkih lanaca u zemlji, gdje je ustanovljeno da su zaposleni odradili preko 50 prekovremenih sati samo za mjesec dana.
Zakon o prekršaju navodi da, ukoliko okrivljeni učini više prekršaja u sticaju, ovlašćeni organ može prekršajnim nalogom izreći jedinstvenu novčanu kaznu koja je jednaka zbiru svih pojedinačnih kazni utvrđenih u minimalnom iznosu. Slučaj izricanja prekršajnih naloga za više izdvojenih nepravilnosti i sabiranja pojedinačnih kazni u ovih 112 zapisnika ne postoji. Tako su u nadzorima gdje je konstatovano više nepravilnosti, inspektori samo za jednu od njih sačinjavali prekršajni nalog.
Zakonom predviđena samostalnost kršenja zakona
Nedosljednost inspekcijske prakse se ogleda i u sastavljanju inspekcijskih zapisnika, naročito prilikom iznošenja činjeničnog stanja. Dok neki inspektori rada predstavljaju detaljno činjenično stanje (broj dozvole za rad, lica koja su zatečena na radnom mjestu, vrsta ugovora i kad ističu, da li postoji raspored smjena i sl.), drugi bez priloženih dokaza navode da li je subjekat nadzora postupio u skladu sa zakonom.
Međutim, najveća nedosljednost je u činjenici da ista kaznena politika ne važi za sve. Tako se dešava da je inspektor za istu nepravilnost kod jednog subjekta nadzora samo ukazao i odredio rok za njeno otklanjanje, a kod drugog izdao prekršajni nalog sa novčanom kaznom od minimum 1100 eura.
CIN-CG je zatražio poješnjenja od UIP-a. Različitu praksu prilikom izricanja kazni pojašnjavaju načelom preventivnosti i načelom srazmjernosti. „Nastojanje inspekcije rada je da praksa u postupanju inspektora bude u najvećoj mogućoj mjeri ujednačena, uvažavajući zakonom propisanu samostalnost inspektora u radu”, ističu iz Uprave.
Tvrde i da građani imaju povjerenja u njhovu instituciju, o čemu kako kažu svjedoči i broj inicijativa od strane građana koje svakodnevno pristižu, te je od početka godine odrađeno preko 3.300 inspekcijskih nadzora po inicijativi. Ističu da je i veliki broj poziva sa pitanjima za pojašnjenje određenih nadležnosti i pravnih propisa, kao i da imaju kontinuiranu komunikaciju sa građanima putem različitih kanala.
Godišnji izvještaj o radu za prošlu godinu, UIP je dostavio Ministarstvu javne uprave u aprilu, kako bi se predmetni materijal razmatarao na sjednici Vlade Crne Gore i o istom odlučivalo. Ali do toga još uvijek nije došlo.
(Ne)radna nedjelja je za popis
Predmet naše analize bio je nadzor vodećih trgovačkih lanaca zbog nepoštovanja prava radnika, pitanja kao što su prekovremeni rad, neradna nedjelja i tako dalje. Od 13 nadzora, čak deset je vođeno po prijavi. Primjedbe su bile zbog popisa koji je organizovan nedjeljom, neprijavljenog prekovremenog rada, kao i zbog uskraćenog prava na sedmični odmor u sedmici kada je popis organizovan. Za ovakve prekršaje izrečena kazna iznosila je 1100 eura. Ostala tri nadzora su bila dio redovne kontrole.
Kao posebno zanimljiv ističe se nadzor kojim su obuhvaćena čak četiri marketa jednog trgovačkog lanca, vođen na osnovu tri prijave. U svim marketima konstatovano je isto, povreda prava na sedmični odmor, a prekršajni nalog za četiri objekta ukupno je iznosio 1100 eura, ali bez naloga inspekcije da se prekovremeni rad isplati.
Neradna nedjelja u sektoru trgovine uvedena je u oktobru 2019. godine. Od tad, smjenjivali su se dijalozi o mogućem kompromisu tokom turističke sezone, ali do njega ipak nije došlo. Za sada, u Skupštini, većina je protiv izmjene neradne nedjelje, te je jedino Ustavni sud u potpunosti može ukinuti, za šta je inicijativu podnijela Unija poslodavaca.
Predsjednica Sindikata radnika u trgovini, Novka Janković, je u izjavi za CIN-CG skrenula pažnju na to da pravo na slobodan dan nedjeljom nemaju mnogi, kao što su zaposleni u prodavnicama kolača, trafikama, cvjećarama... Ali ona kaže da i oni često rade nedjeljom i to „prilikom prijema robe i za vrijeme popisa ostaju radno angažovani neograničeno dugo bez ikakve odgovornosti poslodavca prema takvom stanju stvari, pa najčešće i bez plaćenih prekovremenih sati”.
Životni (ne)uslovi
Trgovački radnici predstavljaju jednu od finansijski ranjivijih grupa. Prosječna zarada za ovaj sektor u martu ove godine iznosila je 704 eura, što je za skoro 15 odsto niže od prosječne neto zarade u Crnoj Gori za isti period.
Za radnika koji zarađuje oko 450 eura mjesečno, što je polovina naših ispitanika, MONSTAT-ova minimalna potrošačka korpa djeluje nedostižno, dok je sindikalna potrošačka korpa USSCG-a apsolutno nedostižna. Za prvi kvartal ove godine iznosila je 1900 eura, što je skoro četvorostruki iznos minimalca.
Odnos minimalne potrošačke korpe i prosječne zarade u trgovini, koji je objašnjen grafikom, pokazuje da građani često ne mogu da pokriju osnovne potrebe sa primanjima.
„Mi koji privatno stanujemo većinu plate dajemo za stanarinu,” jedan je od odgovora u anketi CIN-CG. „U suštini uvijek ćemo biti na minimalnoj zaradi. Inflacija uvijek pojede onoliko koliko oni povećaju minimalnu zaradu, nemaju nikakvu suštinsku kontrolu. U firmi gdje radim nemam ni regres, prevoz, ni topli obrok. Sve je to sabijeno u minimalac,” kaže drugi ispitanik.
„Plate u odnosu na cijene su nikakve. Mi nemamo normalan zivot. Da se žalimo ne smijemo... Da trpimo moramo,” navodi se u anketi.
Prema podacima MONSTAT-a, preko 60 odsto zaposlenih u trgovini sačinjavaju žene. Preko 20 odsto zaposlenih pripadaju starijoj dobi, od 50 do 64 godina.
Naša anonimna sagovornica, stara 60 godina, zaposlena u manjoj trgovačkoj radnji u centralnom regionu zemlje, zarađuje ispod minimalca. Iako radi već godinama, prijavljena je na pola radnog vremena, što kako kaže, zapravo predstavlja napredak, jer je niz godina radila neprijavljena. Ističe da, iako je sada prijavljena, i dalje radi „od danas do sjutra” i u stalnom je strahu da će ostati bez posla.
„Nema ništa bolje, inače bih davno otišla. Tražila sam drugi posao, ali bezuspješno. Za ženu mojih godina jedino ostaje nada da ću steći pravo na starosnu penziju, jer trenutno imam nepunih deset godina radnog staža. Nekad mi i to izgleda previše daleko i zapitam se da li bi sada moja porodica živjela bolje da sam rodila još jedno dijete pored ova dva. Primala bih nadoknadu, a možda bih i brže pošla u penziju”, objašnjava ona.
Novka Janković ističe da je nužno da se zaposleni ohrabre da prijavljuju nepravilnosti. Kao najznačajniji problem sa kojim se decenijama suočavaju zaposleni vidi nedovoljnu aktivnost oko sindikalnog organizovanja i djelovanja, usljed sveprisutnog straha zaposlenih od posljedica do kojih bi mogle dovesti njihove akcije za veća prava i poštovanje zakona.
„Činjenica je da zaposleni moraju postati svjesni svoje snage, kao i toga da upravo oni radom stvaraju profit onima za koje rade i da nijesu lako zamjenjivi, kako to decenijama unazad tvrdi jedan broj poslodavaca. Sa druge strane i sama država mora učiniti konkretne poteze kako bi promovisala važnost socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja”, ocjenjuje Janković.
I pored brojnih upozorenja domaćih i međunarodnih institucija, pravosudni inspektori ne vrše temeljne kontrole sudova i tužilaštava, a nema ni nenajavljenih i vanrednih nadzora. Sve to ne doprinosi većoj efikasnosti pravosuđa
Maja BORIČIĆ
Pravosudna inspekcija Ministarstva pravde je tokom prošle godine utvrdila simbolične nepravilnosti u samo dva suda- Osnovnom sudu u Danilovgradu i Herceg Novom(HN), ali ni za to nije bilo nikakvih sankcija.
To se vidi iz zapisnika o izvršenim nadzorima u sudovima i tužilaštvima za prošlu godinu, koje su Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) i Centar za građanske slobode (CEGAS) dobili od Ministarstva pravde (MP).
Pravosudna inspekcija bi trebala da ima ključnu ulogu u osiguravanju efikasnosti, zakonitosti i transparentnosti, ali i prevenciji i sankcionisanju nepravilnosti u radu pravosuđa u Crnoj Gori. Zapisnici pravosudnih inspektora, međutim, i dalje izgledaju gotovo identično i ne vrši se suštinska kontrola nad upravljanjem i radom sudova i tužilaštava.
Nadzorom su kontrolisani skoro svi sudovi i tužilaštva, ali kao ni prethodnih godina, nije pronađeno gotovo ništa sporno. U tužilaštvima nije bilo nepravilnosti.
CIN-CG je ranije pisao da je pravosudna inspekcija, od 2016. do 2021, pronašla samo tri nepravilnosti u radu tužilaštava i to takođe simboličnih.
Pravosudni inspektori, i pored brojnih upozorenja, nemaju ni nenajavljenih inspekcija, ali ni dovoljno vanrednih nadzora.
U izvještaju Evropske komisije (EK) za 2023. se napominje da su potrebna
dalja poboljšanja i djelotvorno sprovođenje inspekcijskog nadzora pravosuđa, uključujući temeljnije i nenajavljene inspekcije.
“Kapaciteti Ministarstva u ovoj oblasti i dalje zahtijevaju značajno jačanje”, piše u izvještaju EK.
Slična ocjena se ponavlja i u najnovijem izvještaju o vladavini prava za 2024. o Crnoj Gori, koji je sačinila EK.
Direktorka CEGAS-a Marija Popović Kalezić potvrđuje da je, posljednjih nekoliko godina, i u izvještajima Evropske komisije prepoznata potreba za reformom u oblasti odgovornosti pravosudnog sistema, sa akcentom na jačanje kapaciteta Ministarstva pravde za sprovođenje pravosudne inspekcije.
“ Pravosudnu inspekciju je potrebno obučiti za efikasan rad, jer se utabanim stazama formalizma ne smije ići”, naglašava ona.
Pravnik Boris Marić za CIN-CG objašnjava da u praksi pravosudni inspektori osjećaju inferiornost od predsjednika sudova, te da se njihove kontrole uglavnom svode na formalne posjete za ispunjavanje norme.
„Paralelno se stvara narativ da oni nemaju šta da traže u sudovima i da mogu kontrolisati 'samo' pisarnicu, a tu nema šta. To je opasan metod biro mafije koji na taj način obesmišljava i onemogućava suštinsku kontrolu pravosudne uprave“, ističe Marić.
Dvije tehničke nepravilnosti prošle godine, nije ispoštovan plan
Nadzorom iz 2023. je utvrđeno da predsjednik Osnovnog suda u Herceg Novom nije donio plan rada za 2022, da se u sudu ne vodi upisnici u skladu sa sudskim poslovnikom, te da predmeti nijesu pravilno arhivirani. Predsjedniku Suda je naloženo da ispravi nepravilnosti. Međutim, nema nikakve sankcije za greške. U Danilovgradu je utvrđeno da Osnovni sud ne vodi kontrolnik novčanih kazni, troškova krivičnog postupka i oduzimanja imovinske koristi u skladu sa poslovnikom. Ni zbog toga neće niko odgovarati.
Iz MP za CIN-CG potvrđuju da su pravosudni inspektori prošle godine kod dva osnovna suda utvrdili nepravilnosti tehničke prirode, koje su, kako kažu, nakon ukazivanja odmah otklonjene.
Govoreći o tome zašto ne kažnjavaju za utvrđene propuste, navode da postupaju u skladu sa odredbama Zakona o sudovima i Zakona o državnom tužilaštvu, koji im ne ostavljaju takvu mogućnost.
Međutim, Zakon o inspekcijskom nadzoru ostavlja mogućnost kazni od 500 do 15. 000 eura.
To što pravosudna inspekcija ne utvrđuje nikakve sankcije u slučaju utvrđenih nepravilnosti, Marić objašnjava nedostatkom kapaciteta i izgrađene prakse nekažnjavanja za propuste, ali i nedorečenosti normi.
Ministarstvo pravde nije do kraja ispoštovalo ni plan nadzora za 2023., pa kontrola nije izvršena u Osnovnom tužilaštvu u Baru i Sudu za prekršaje u Budvi.
Iz MP pojašnjavaju da zbog obima posla i nedovoljnog broja angažovanih pravosudnih inspektora nijesu uspjeli da ispoštuju plan, „obzirom da su samo dva pravosudna inspektora u najvećem dijelu godine vršila nadzor kod preko 150 subjekata, koliko je godišnjim planovima nadzora bilo predviđeno“.
foto Savo Prelević
Niko nije vršio nadzor nad depoom
Ni nakon slučaja probijanja tunela i obijanja depoa u Višem sudu u Podgorici Inspekcija za arhivsku građu nije izvršila nikakav nadzor, dok Pravosudna inspekcija takođe ne igra nikakvu ulogu.
Depo suda je obijen u septembru prošle godine, a nakon pola godine je urađen popis sudske arhive, kada je utvrđeno da nedostaje više pištolja, puški, droge, mobilnih telefona…
Inspekcija za arhivsku građu imala je samo četiri nadzora nad sudovima i tužilaštvima u prošloj godini, a kontrolisala je nikšićki i barski Osnovni sud i osnovna tužilaštva u tim gradovima. Ukazali su na nedostatke, ali nema informacije da li su ti nedostaci uklonjeni. U 2022. godini nije imala nijedan nadzor nad pravosudnim institucijama u Crnoj Gori.
Iz MP navode da taj resor preko pravosudne inspekcije vrši nadzor u odnosu na poštovanje odredbi Sudskog poslovnika kojim je uređeno arhiviranje predmeta u sudovima, te prilikom vršenja nadzora, obzirom na veliki broj predmeta u sudovima, metodom slučajnog odabira kontroliše da li je arhiviranje pregledanih predmeta izvršeno u skladu sa Sudskim poslovnikom.
Nadležnost nad depoom suda ima predsjednik Višeg suda u Podgorici, ali i rukovodilac sudske uprave, iz čega proizilazi da je u ovom slučaju bilo posla za pravosudnu inspekciju. Marić ističe da je u slučaju depoa, tamo gdje se bilo u dilemi oko nadležnosti, moglo ići u angažovanje više inspekcijskih organa, poput inspekcije za arhivsku djelatnost.
“Moraćemo naučiti da nema nedodirljivih ni pojedinaca ni institucija i da svi moraju biti kontrolisani. Do tada se ne treba čuditi zašto su djelovi crnogorskih institucija i dalje pod uticajem neformalnih i političkih centara moći”, kaže Marić.
Vanrednim nadzorom utvrđeno da je sa tužbom Vučković sve u redu
Izvršen je samo jedan vanredni nadzor u Upravnom sudu u junu 2023. Utvrđeno je da u tom sudu nije bilo propusta u predmetu po tužbi vd predsjednice Vrhovnog suda Vesne Vučković, iako je bilo sumnji da je njen predmet u Upravnom sudu došao na odlučivanje mimo reda.
Te je sumnje proslijedila tužilaštvu i Sudskom savjetu (SS) Agencija za sprečavanje korupcije (ASK), koja je tvrdila da je narušen javni interes i da se sumnja na korupciju, prilikom odlučivanja Upravnog suda oko kandidature Vučković za predsjednicu Vrhovnog suda. Iz ASK su smatrali da postoji osnov za disciplinsku odgovornost sudija Upravnog suda, jer je navodno mimo redosljeda sudija tog suda uzeo u rad predmet Vučković.
foto: Savo Prelević
CIN-CG je ranije pisao da pravosudna inspekcija od 2016. do 2022. nije izvršila nijedan vanredni nadzor u tužilaštvima.
Još se ne zna epilog vanrednog nadzora pravosudne inspekcije krajem 2022. kada je inspekcijskim nadzorom u Višem sudu u Podgorici, koji sudi za najteža krivična djela, zaključeno da je slučajna raspodjela predmeta dovedena u pitanje uvođenjem prakse da predsjednik suda odlučuje o sastavu sudskog vijeća. Ovi zapisnici inspekcije završili su u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT), ali se tužilaštvo ne oglašava, niti želi da odgovori da li je pokrenulo postupak provjere ovih sumnji.
Iz MP pojašnjavaju da su oni uradili sve što je bilo njihova nadležnost, da je zapisnik o izvršenom vanrednom nadzoru Ministarstvo dostavilo v.d. predsjedniku Vrhovnog suda Crne Gore, koji je utvrdio da ne postoje uslovi za eventualno pokretanje postupka utvrđivanja odgovornosti predsjednika Višeg suda u Podgorici pred Sudskim savjetom.
Prema Zakonu o državnom tužilaštvu vanredni inspekcijski nadzor u tužilaštvu određuje ministar pravde, na predlog vrhovnog državnog tužioca, rukovodioca neposredno višeg državnog tužilaštva ili predsjednika Tužilačkog savjeta. Rješenje o vanrednom inspekcijskom nadzoru dostavlja se državnom tužilaštvu u kojem se vrši nadzor, najkasnije dan prije početka nadzora. Takođe, prema Zakonu o sudovima vanredni inspekcijski nadzor u sudu određuje ministar pravde, na predlog predsjednika Vrhovnog suda, predsjednika neposredno višeg suda ili predsjednika Sudskog savjeta. Rješenje o vanrednom inspekcijskom nadzoru se takođe dostavlja sudu najkasnije dan prije početka nadzora.
Zastarjeli IT sistem, ali nema nepravilnosti
Pravosudna inspekcija prošle godine nije utvrdila nikakve nepravilnosti u radu informatičkog sistema sudova tzv. PRIS, iako je pouzdanost statističkih podataka u pravosuđu problem koji, ni nakon više od decenije, nije otklonjen. PRIS se smatra zastarjelim sistemom, koji je podložan zloupotrebama, posebno prilikom dodjele predmeta sudijama.
U sudovima za prekršaje još ne postoji nikakav informacioni sistem, pa se raspodjela predmeta vrši ručno.
Iz MP navode da je u toku nadogradnja postojećeg PRIS-a, što će uz jačanje kadrovskih kapaciteta, kako kažu, pozitivno uticati i na vršenje nadzora u dijelu koji se odnosi na sistem slučajne raspodjele predmeta u sudovima.
Prema mišljenjima stručnjaka Vlada bi u saradnji sa Sudskim i Tužilačkim savjetom treba da utvrdi zašto PRIS nije funkcionalan, koliko je sredstava uloženo i koje sve zatajio u tom projektu.
“ Pravosudna inspekcija jeste neko ko treba da se bavi i ovim pitanjem. Naravno, moraju se angažovati i drugi organi, jer samo multidisciplinarnim pristupom i ciljanim nadzorom mogu se razbijati kraci koruptivnih šema, kojih očigledno ima u svakoj priči o IT potrebama državne uprave, te uvezivanja sa pravosuđem i drugim društvenim subjektima”, pojašnjava Marić.
U Pravosudnoj inspekciji trenutno rade samo dva inspektora, prema tvrdnjama iz Ministarstva pravde. Oni navode da je krajem 2023. osnovan posebni Direktorat za pravosudni nadzor, u kome trenutno, od 10 sistematizovanih radnih mjesta, popunjeno samo tri, od kojih je jedna osoba na bolovanju.
„ U cilju jačanja kadrovskih kapaciteta raspisan je javni oglas koji je trenutno u toku za popunjavanje mjesta jednog pravosudnog inspektora u Direkciji za pravosudni nadzor u sudovima i državnom tužilaštvu. U narednom periodu, kako bi se unapredio rad pravosudne inspekcije, Ministarstvo će nastojati da radi na popunjavanju upražnjenih mjesta u Direktoratu za pravosudni nadzor”, navode iz MP.
Ovaj Direktorat je podijeljen na dva dijela, jedan koji prati sudove i tužilaštva, a drugi rad notara, javnih izvršitelja, tumača i Centra za alternativno rješavanje sporova
Prema analizima stručnjaka broj inspektora jeste važan, ali je najvažnije da pravosudni inspektori ojačaju kadrovski, da se precizno definišu njihove nadležnosti sa jasnim procedurama, obavezama i mjerama koje se preduzimaju u zavisnosti od nalaza nadzora.
Pravosudna inspekcija bi trebala biti moćan mehanizam za kontrolu rada cjelokupnog pravosuđa, navodi Popović Kalezić, pa bi kao takva i u samom sudstvu i tužilaštvu uvela pozitivne promjene: “ Jasno je da brojnost pravosudnih inspektora, ma koliko bila važna, ne donosi suštinske promjene u dijelu vršenja nadzora nad sudstvom i tužilaštvom”.
Kapaciteti pravosudne inspekcije nijesu razvijani u skladu sa potrebama, dodaje Marić, posebno potrebama sprovođenja reformi u pravosuđu, ali i u državnoj upravi: „Za posledicu imamo pravosudnu inspekciju sa slabim kapacitetima i logično pitanje da li je nakon više od deset godina fingiranja da se ti kapaciteti izgrade potrebno razmisliti o svrsi egzistencije pravosudne inspekcije“.
Ni Vrhovno državno tužilaštvo, ni viša tužilaštva godinama nijesu vršila unutrašnji nadzor većine tužilaštava, a sada kada su konačno počeli da vrše tu svoju zakonsku dužnost, ne daju javnosti uvid u to koga su kontrolisali i šta su utvrdili.
Popović Kalezić napominje da unutrašnji nadzor tužilaštava čini još jedan važan vid kontrole rada cjelokupne tužilačke organizacije, te da zabrinjava netransparentnost tužilačke organizacije da ove podatke ne da na uvid.
“CEGAS će iz interesa i prava javnosti da zna iskoristiti pravo na žalbu koje će uputiti Agenciji za zštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, vjerujući da se anonimizacijom dokumenta mogao dati odgovor na ove zahtjeve, kao i u ranijim periodima”, ističe Popović Kalezić.
Po Zakonu o državnom tužilaštvu Crne Gore, Vrhovno državno tužilaštvo, najmanje jedanput godišnje vrši analizu rada ostalih državnih tužilaštava.
I dok se Crna Gora suočava sa ozbiljnim problemom neažurnosti i neefikasnosti sudova, institucije koje su zadužene za nadzor pravosuđa, sudeći po rezultatima, još nijesu kadre da efektivnije vrše kontrolu pravosudne uprave, ali i kazne one koji ne rade kako treba.
Povećati nadzor nad notarima i izvršiteljima
U Strategiji razvoja pravosuđa 2024-2027 piše da se mehanizam inspekcijskog nadzora od strane Ministarstva pravde i dalje se suočava sa dva problema: nedostatak vanrednih inspekcijskih nadzora i manjak ljudskih resursa.
“ Manjak kapaciteta pravosudnog inspektorata uticao je na efikasnost njegovog rada i broj izvršenih nadzora”.
Međutim, u Strategiji se naglašava potreba za povećanim nadzorom, kako komora, tako i pravosudne inspekcije, nad notarima i izvršiteljima, dok se tužilaštvo i sudovi ne pominju.
“Broj kontrolisanih notarskih zapisa u posmatranom periodu je 431, što predstavlja oko jedan odsto od ukupnog broja sačinjenih notarskih zapisa u tom periodu, pa je potreban sveobuhvatniji uvid u rad notarske službe. Preduslov za ovo je i popunjavanje slobodnih radnih mjesta pravosudnog inspektora u Direkciji za nadzor Ministarstva pravde”, piše u Strategiji.
Ljekar Nikolić pred Osnovnim sudom u Podgorici, gdje ga zastupa kancelarija Ane Đukanović, traži od KCCG i Fonda za zdravstveno osiguranje da mu solidarno isplate dodatnih 200 hiljada eura, četiri puta toliko trebalo je već da inkasira na osnovu ugovora iz 2009. i ranijih sudskih presuda
Predrag Nikolić/Andrea Perišić
U Osnovnom sudu u Podgorici u toku je proces koji ljekar Aleksandar Nikolić vodi protiv Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) i Fonda za zdravstveno osiguranje Crne Gore (FZOCG) zbog navodnog neispunjavanja obaveza iz ugovora potpisanog davne 2009. godine.
Nikolić je već dobio u ranijim postupcima obeštećenje, iako mnogi svjedoci sumnjaju da je ugovor sa njim, koji je dugo godina bio tajan, bio sumnjiv jer je, između ostalog, pored plate, predviđao da Nikolić za svaku operaciju koja se izvrši u Centru za kardiohirurgiju dobije 500 eura. I to bilo da on operiše, ili neko drugi. Ova klauzula iz ugovora više puta je tokom sudskog postupka problematizovana. Bilo je i tvrdnji da Nikolić, u vrijeme kada je sa njim dogovoren posao u KCCG-u, nije imao neophodnu licencu za kardiohiruga.
Doktora Nikolića u maratonskim sporovima zastupa kancelarija Ane Đukanović (sestra bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića).
Ljekar je po ovom osnovu ugovora i presuda do sada već trebalo da primi preko 800 hiljada eura. U postupku koji je u toku, Nikolić traži da mu KCCG i FZOCG solidarno isplate još 200 hiljada eura.
Godine 2009, sa tadašnjim čelnicima zdravstva - ministrom zdravlja Miodragom Radunovićem, direktorom FZOCG Ramom Bralićem i direktoricom KCCG Oliverom Miljanović Nikolić je potpisao Ugovor 626, u koji je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid i koji otvara mnoge dileme.
CIN-CG je pokušao da stupi u kontakt sa doktorom Nikolićem, međutim on do objavljivanja ovog teksta nije odgovorio na pitanja.
Na brojna pitanja nijesu odgovorili ni Radunović, Bralić i Miljanović.
Nikolić je preuzeo Centar za kardiohirurgiju 2008, nakon što je smijenjen prvi direktor ovog centra, doktor Srđan Pavićević, a tu su radili i hirurzi Aleksandar Mugoša i Aleksandar Radović.
Tajni ugovor
Centar za kardiohirurgiju u KCCG-u osnovan je 2003. godine, ali pet godina nakon toga zdravstvene vlasti, nezadovoljne podužim listama čekanja i malim brojem urađenih operacija, odlučuju da angažuju hirurga Nikolića, iz Srbije.
Nikolić je sredinom avgusta 2008. izabran na mjesto ljekara supspecijaliste odsjeka za kardiohirurgiju na neodređeno vrijeme, a početkom sljedećeg mjeseca imenovan je za direktora Centra za kardiohirurgiju.
U isto vrijeme Nikolić radi i u Specijalnoj bolnici Filip Vtori u Skoplju, što niko u KCCG-u ne dovodi u pitanje. Zbog toga što je njegova porodica živjela u Srbiji menadžment KCCG-a, pored visoke plate, odobrava mu i isplatu novčane naknade za odvojeni život.
Nikolić je, prema Ugovoru 626, imao obavezu i da edukuje, uvede evropske protokole, kao i sve kardiohirurške operativne tehnike, da ažurira liste čekanja, kao i da organizuje i realizuje 300 kardiohirurških operacija na godišnjem nivou.
Ugovor za koji je javnost saznala tek pet godina kasnije, 2014. godine, izazvao je veliku buru među Nikolićevim kolegama u KCCG-u, ali i javnosti, a o njemu se raspravljalo i u Skupštini Crne Gore.
Na aktuelnom suđenju u Osnovnom sudu u Podgorici iz sudskih spisa se vidi da su tri bivša direktora KCCG-a tvrdila da za ugovor sa Nikolićem jedno vrijeme nijesu znali.
Bivši direktor KCCG Milan Mijović, koji je tu funkciju obavljao od juna 2011. do aprila 2015, na suđenju je izjavio da pomenuti ugovor nije postojao u arhivi ove institucije, kao i da je za njega saznao krajem 2011, kada mu je dostavljena kopija od strane tadašnjeg direktora FZOCG Kenana Hrapovića.
“Konsultovao sam se sa našim pravnicima i advokatima da u konkretnom slučaju dr Nikolić ne može biti isplaćen dva puta po istom osnovu”, kazao je Mijović na suđenju podvlačeći činjenicu da je Nikolić imao i platu i dodatan novac po operaciji.
Slično je izjavio i direktor KCCG-a, koji je na toj funkciji bio od aprila 2015. do decembra 2016. Ranko Lazović. Lazović je naveo i da mu “nije poznato da je Nikolić u skladu sa navedenim ugovorom organizovao neke seminare ili da je obučavao kadar KCCG-a”.
Lazovićeva nasljednica, Zorica Kovačević, koja je bila na čelu KCCG-a od kraja 2016. do avgusta 2018, na sudu je rekla da prvi put čuje za sporni ugovor.
“Nikolića sam zatekla u KCCG-u i on je obavljao poslove tri mjeseca za vrijeme mog mandata, dao je otkaz i koristio je pravo na godišnji odmor. Zatekla sam loše međuljudske odnose na kardiohirurgiji”, kazala je Kovačević na sudu.
Ona je istakla i da je na nju vršen pritisak nakon Nikolićevog odlaska i sudskih odluka u vezi sa njegovim naknadama za prethodni period.
“Kako objasniti drugim ljekarima koji rade u operacionoj sali ove odluke suda i naknade koje su pripale doktoru Nikoliću”, navela je Kovačević.
Neobične sudske odluke
Po dolasku na čelo KCCG-a Mijović prestaje da isplaćuje Nikoliću nadoknadu od 500 eura po svakoj operaciji koja se uradi u Centru. Nikolić zato tuži KCCG, FZOCG i državu i dobija spor 2012. Tada je Osnovni sud u Podgorici, tačnije sudija Danilo Jegdić, usvojio dio tužbenog zahtjeva Nikolića i dosudio mu 234.433 eura koje je trebalo da mu isplate KCCG i FZOCG, po osnovu izvršenih operacija - Nikolićevih i drugih ljekara u Centru. Ovaj sud je kao neosnovanu odbio tužbu protiv države. I tada je Nikolića zastupala kancelarija Ane Đukanović.
Ovaj sud je utvrdio i da je u u periodu od 1. jula 2011. do 1. septembra 2012. na Nikolićevom odjeljenju izvršena 441 kardiohirurška intervencija za koju mu nije plaćena ugovorena naknada. Iz KCCG-a su osporili tužbu, navodeći da ove intervencije jesu izvršene, ali da Nikoliću ne pripada naknada za sve operacije, već samo za one koje je lično obavio, a njih je bilo 201.
Viši sud u Podgorici, odnosno tadašnji predsjednik vijeća Branimir Femić i članice Radojka Nikolić i Natalija Filipović, u februaru 2013. ukinuo je presudu Osnovnog suda i vratio je na ponovno suđenje.
“Spornom odredbom predmetnog ugovora nije na potpun i jasan način regulisana obaveza tuženih u pogledu izvedenih operacija”, navodi se u ovoj presudi.
Sudija Jegdić u julu 2013. ponovo donosi istovjetnu odluku, uz obrazloženje da nije važno da li je operacije izvršio on ili neko drugi.
Viši sud u Podgorici, sutkinja Ranka Vuković, predsjednica vijeća i članice Verica Sekulić i Snežana Aleksić, u oktobru 2013. potvrdio je ovu presudu Osnovnog suda.
KCCG u svojoj žalbi na tu odluku navodi da je Nikolić bio zaposlen u toj instituciji, te da mu je u opisu posla bilo da radi operacije i da je sud pogrešno cijenio da mu treba isplaćivati dodatno i po 500 eura po operaciji. Iz KCCG-u su još tvrdili da Nikolić nije ispunio svoje obaveze po ugovoru i nije dostavio ažurirane liste čekanja pacijenata.
Vrhovni sud Crne Gore, u vijeću sastavljenom od predsjednika Radoja Orovića, članica Vesne Begović, Dušanke Radović, Dragice Milačić i člana Gavrila Čabarkape, odbija početkom aprila 2012. kao neosnovanu reviziju koju je tražila nova uprava KCCG. Taj sud je zaključio da su predmetnim ugovorom stranke imale namjeru da doktoru Nikoliću pripada ugovorena suma za sve operacije, bez obzira da li ih je lično izvršio ili ne, jer se ugovorena suma nije odnosila samo na operacije nego i na ostale ugovorene obaveze.
Samardžić odbacila krivičnu prijavu protiv Radunovića, Bralića i Miljanović
Poslanica u Skupštini Crne Gore, pokojna Jelisava Kalezić, na osnovu svojih saznanja, dostavila je 2014. i krivičnu prijavu Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv Radunovića, Bralića i Miljanović koji su sa Nikolićem potpisali Ugovor 626 zbog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja, koju je tadašnja specijalna tužiteljka Mira Samardžić odbila.
Zanimljivo je da Samardžić, u obrazloženju Rješenja o odbacivanju ove krivične prijave iz 2015, a u koje je CIN-CG imao uvid, navodi da Ugovor 626 nije zaključen u skladu sa Zakonom o radu i podzakonskim aktima, ali da “prijavljena lica (Radunović, Bralić i Miljanović) nijesu postupala umišljajno, odnosno da predmetni ugovor nijesu zaključili kako bi drugom nanijeli štetu ili teže povrijedili prava drugog, niti da bilo kom licu pribave imovinsku korist”.
Samardžić čak zaključuje da se iz dokumentacije Ministarstva zdravlja, KCCG-a i FZOCG-a utvrđuje da je zaključenjem ovog ugovora država Crna Gora ostvarila uštedu najmanje na ime troškova upućivanja pacijenata u kardio centre van države.
Ugovor “važi” i kad je istekao
Nikolić je nastavio da na sudu dobija.
Osnovni sud u Podgorici, odnosno sudija Aleksandar Stanojević, sredinom oktobra 2015. donio je odluku kojom su KCCG i FZOCG dužni da solidarno na ime naknada neisplaćenih za usluge iz Ugovora 626 Nikoliću isplate za period od 1. septembra 2012. do 4. marta 2013. godine - 43 500 eura i oko 7.500 po osnovu kamate.
Iako je Ugovor 626, na osnovu kojeg je sud dosudio Nikoliću novac, važio četiri godine i istekao je 4. marta 2013, Osnovni sud u Podgorici presuđuje da mu se i za period od 4. marta 2013. do 27. februara 2015. plati iznos od 183.000 eura i oko 15.000 po osnovu kamate.
Viši sud u Podgorici, odnosno vijeće koje su činili Magdalena Zečević, Vjera Šljivančanin i Radonja Radonjić, u aprilu 2016. potvrđuje presudu sudije Stanojević, osim u dijelu da se Nikoliću isplati i iznos za period poslije isteka ugovora. Ovaj sud je utvrdio i da nakon isteka Ugovora 626 nije zaključen novi ugovor, niti aneks ranijeg ugovora, pa je zbog toga prvostepeni sud donio pogrešan zaključak da je postojala prećutna saglasnost ugovornih strana za produženje predmetnog ugovora. Presudu je potvrdio i Vrhovni sud Crne Gore, predsjednik vijeća Radoje Orović i članice Vesna Begović, Dragica Milačić, Ranka Vuković i Nataša Božović, u oktobru 2016. godine.
Ustavni sud Crne Gore je 23. aprila 2018. ukinuo presudu Vrhovnog suda i vratio je ovom sudu na ponovni postupak. Obrazloženo je da je Nikoliću povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Taj sud, odnosno predsjednica vijeća Desanka Lopičić i članovi Milorad Gogić i Hamdija Šarkinović ponovo, početkom novembra 2020. usvajaju ustavnu žalbu i ukidaju presudu Vrhovnog suda i predmet se vraća na ponovni postupak.
Vrhovni sud, tačnije predsjednica vijeća Vesna Begović i članice Dušanka Radović, Ranka Vuković, Radojka Nikolić i Nataša Božović, krajem aprila 2021. usvaja reviziju i ukida presudu Višeg suda kojom je osporeno Nikolićevo potraživanje nakon isteka ugovora.
Viši sud, odnosno predsjednica vijeća Senka Danilović i članica Ognjana Boljević i član Radoje Radonjić, početkom septembra 2021. potvrđuje prvostepenu presudu Osnovnog suda u Podgorici u dijelu dosuđenih troškova Nikoliću nakon isteka ugovora.
Aktuelni proces
U procesu koji je sada pred podgoričkim Osnovnim sudom sudi Jelena Anđelić. U Nikolićevoj tužbi se navodi da je on, uz redovan ljekarski angažman, gotovo osam godina pružao usluge iz Ugovora 626 - od 4. marta 2009. do 1. marta 2017.
Precizirano je i da je “svoje poslove shodno Ugovoru 626 nastavljao da obavlja sve do 2017, a da su tuženi (KCCG i FZOCG) u cjelosti prihvatili izvršenje obaveza od strane tužioca”.
U tužbi se predlaže da sud donese odluku kojom se “KCCG i FZOCG obavezuju da po osnovu duga za neisplaćene naknade shodno Ugovoru 626 za period od 27. februara 2015. do 1. marta 2017. solidarno isplate iznos koji će biti preciziran nakon vještačenja”. Navedeno je da je vrijednost spora 200 hiljada eura.
Akcenat u tužbi je stavljen na odluku Ustavnog suda da su parnične stranke prećutno produžile trajanje ugovora i da doktor Nikolić ima legitimna očekivanja u pogledu isplate naknada.
Zastupnik FZOCG je izjavio da je zatečen tužbenim zahtjevom, jer je ugovor prestao da važi u martu 2013, dok je advokat KCCG istakao da je Nikolić kao kardiohirurg obavljao sve ove poslove bez licence za koju je aplicirao 2018, a dobio je tek 2021. u Srbiji.
U izjavi na sudu, Nikolić je kazao da je ugovor bio ispoštovan u prve tri godine, te da je na osnovu tog angažmana dobio i državljanstvo Crne Gore.
Kenan Hrapović je u svojstvu svjedoka u aktuelnom postupku pred Osnovnim sudom izjavio da je obaveza FZOCG bila da se dostave dokazi o izvršenim operacijama uz saglasnost direktora KCCG.
“I to je sve išlo tako dok Nikolić nije dostavio dokumentaciju o operacijama, ali bez saglasnosti direktora KCCG-a, što je bila obaveza po ugovoru. Tada se prestalo sa isplatama”, kazao je Hrapović, uz napomenu da misli da je tada direktor bio Milan Mijović.
Miodrag Radunović naveo je u svojoj izjavi da je Nikolić uradio 1.930 operacija na otvorenom srcu sa odličnim rezultatima. On se prisjetio da tada u razgovoru sa direktorom KCCG-a Mijovićem i direktorom FZOCG-a Hrapovićem nijesu mogli donijeti odluku i nijesu mogli potpisati aneks ugovora. Nakon ovoga Nikolić je prećutno nastavio da radi u KCCG.
Ministar zdravlja od marta 2015. do oktobra 2016. Budimir Šegrt na sudu je saopštio da se nakon isteka Ugovora 626 postavilo pitanje njegovog produženja.
“Inicijator produženja ugovora i predloga Vladi bio je bivši ministar Radunović, potpisnik ugovora iz 2009. Vlada je donijela zaključak, ali aneks ugovora nije potpisan od strane KCCG i FZOCG”, naveo je Šegrt.
On je izjavio i “da pretpostavljao da je Nikolić bio prvi edukator iz oblasti kardiohirurgije kolegama Aleksandru Mugoši i Aleksandru Radoviću”. Međutim, nešto kasnije je, kaže, utvrdio da ih Nikolić nije mogao obučavati “jer su već imali formalno pravnu potvrdu da su savladali znanja i vještine za samostalno obavljanje posla iz oblasti kardiohirurgije”.
Kardiohirurg Aleksandar Mugoša izjavio je da je ostao frapiran saznanjem da je Nikoliću do 2014. isplaćeno 554.054 eura i plus iznos od 247.959 eura po osnovu pravosnažnih presuda Osnovnog suda u Podgorici.
“Nakon mukotrpnog učenja i rada shvatio sam da sam za svoj rad plaćan tri i po do četiri eura po satu, dok je Nikolić radio za iznos od 20 hiljada eura mjesečno, s tim da je on u Crnoj Gori bio prisutan samo devet radnih dana, pa ispada da mjesečno radio za 40 hiljada eura”, izjavio je on.
Kardiohirurg Aleksandar Radović, aktuelni direktor KCCG, je na sudu izjavio da mu Nikolić nije bio mentor, nit i da ga je ikad obučavao.
“Niti je mogao”.
On tvrdi da Nikolić u periodu od 2015. do 2017. nije imao specijalizaciju kardiohirurgije.
“Smatram ovaj slučaj jednim od najvećih kriminala u Crnoj Gori”, izjavio je kao svjedok u Osnovnom sudu u Podgorici početkom aprila ove godine kardiohirurg Srđan Pavićević, inače aktuelni potpredsjednik Vlade Crne Gore.
“Nikolić niti je obučavao mene, niti mi je bio mentor, niti je bio mentor mojim kolegama Mugoši i Radoviću samim tim što je Nikolić, po mojim saznanjima, postao kardiohirurg tek 2021. ili 2022. godine”, kazao je Pavićević.
Istakao je da u Centru za kardiohirurgiju Nikolić nije uveo prakse koje nijesu rađene i ranije.
“Niti je on radio operacije koje smo mi rutinski radili, kao što je bajpas operacija na kucajućem srcu. Nikolić je ugovor zaključio na veoma specifičan način koji ne poznaje pravna legislativa, jer po svim ugovorima zaposleni bi bio obavezan da bude prisutan 30 dana u mjesecu kao načelnik, a Nikolić je bio prisutan 10 dana, a odsutan 20 dana, jer je radio u Makedoniji. Dok je on radio u Makedoniji, a mi obavljamo operacije, njemu se za svaku tu operaciju inkasira 500 eura”, kazao je Pavićević.
Sljedeće ročište u ovom procesu zakazano je za početak jula 2024. godine.
Spor oko licence
Pitanje je da li je u vrijeme kada je sklopio ugovor sa KCCG dr Nikolić u formalnom smislu ispunjavao sve uslove za rad specijaliste kardiohirurga u toj instituciji, odnosno da li je on tada uopšte imao licencu za kardiohirurga.
U martu 2014. poslanica u Skupštini Crne Gore Jelisava Kalezić tadašnjem ministru zdravlja Miodragu Radunoviću postavila je poslaničko pitanje:
“Koja je institucija ili njen predstavnik inicirala sklapanje Ugovora 626, čiji ste ključni potpisnik? Na osnovu koje elaboracije je donesna odluka da se na način predviđen ovim ugovorom angažuje Nikolić, iako po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, kao ni Pravilniku Ljekarske komore Crne Gore nije imao pravo na licencu supspecijalste kardiohirurgije?”.
Ni sam Nikolić ne navodi da je završio specijalizaciju iz kardiohirurgije. U njegovoj biografiji, koja je dostupna na sajtu Univerziteta Crne Gore (UCG), navodi se da je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Novom Sadu 1990, a da je u periodu od 1991. do 1995. specijalizovao opštu hirurgiju na Medicinskom fakultetu na Univerzitetu u Novom Sadu. Magistarski i doktorski rad mu se odnose na teme iz kardiohirurgije.
Stručno se usavršavao u Ohaju u SAD-u u toku šest mjeseci tokom 1998, kao i 2000. u Milanu, i 2003. u Monaku, gdje je takođe proveo po pola godine.
Ljekarska komora Crne Gore (LJKCG) izdala je Nikoliću licencu za rad kao specijalisti opšte hirurgije-kardiovaskularne hirurgije, prvi put 2008. na godinu dana.
Licencu je potpisao tadašnji predsjednik LJKCG Đoko Jočić koji je, nakon što je u toku sudskog procesa izbila afera oko Nikolićeve licence, krajem 2013. objasnio da je prije Crne Gore Nikolić licencu dobio od Regionalne Lekarske komore Vojvodine i Ljekarske komore Makedonije.
“Tada je Ministarstvo zdravlja formiralo komisiju od eminentnih stručnjaka i donešena odluka da se njegova stručna usavršavanja mogu tretirati kao specijalizacija kardiohirurgije i da on dobije zvanje kardiohirurga”, rekao je Jočić.
Jočića je ubrzo demantovao sam ministar zdravlja Radunović, koji je, u martu 2014, odgovarajući na pitanje poslanice Kalezić, kazao da “Ministarstvo zdravlja nikada nije formiralo komisiju koja bi eventualno odlučivala o priznanju subspecijalizacije iz kardiologije Aleksandra Nikolića”.
Lekarska komora Srbije (LKS) izdala je Nikoliću 2009. licencu specijaliste opšte hirurgije na period od sedam godina. Licencu kao specijalisti opšte hirurgije - kardiohirurgije Regionalna Lekarska komora Vojvodine izdaje mu u decembru 2010.
U martu 2011. iz LKS su saopštili da je Lekarska komora Vojvodine izdala licencu Aleksandru Nikoliću bez odgovarajuće diplome supspecijalizacije kardiohirurgije. Navedeno je da nijedan medicinski fakultet u Srbiji nije izdao spornu diplomu i da je rješenje Regionalne Lekarske komore Vojvodine o ispunjenosti uslova za njeno izdavanje - nezakonito.
“LKS neće dozvoliti da bilo ko dobije licencu za stepen znanja koji ne poseduje, jer ljekar s takvom licencom može dovesti u opasnost pacijente liječeći ih neodgovarajućim metodama i načinima”, istakla je tada doktorica i tadašnja direktorka LKS Tatjana Radosavljević.
CIN-CG je za potrebe ovog teksta ponovo kontaktirao LKS i tražio informaciju da li je i kada Nikolić dobio licencu za specijalistu kardiohirurgije i na osnovu koje specijalizacije. Ni poslije dužeg čekanja, do objavljivanja ovog teksta odgovor nije stigao.
Nikolićeva akademska karijera
Aleksandar Nikolić je trenutno predavač na Medicinskom fakultetu na Univerzitetu Crne Gore (UCG) u Podgorici, čiji je dekan Miodrag Radunović, za vrijeme čijeg ministarskog mandata je Nikolić i angažovan, a koji je kod Vlade i inicirao da mu se ugovor koji mu predviđa 500 eura po operaciji produži.
Nikolić je izabran u akademsko zvanje docent u julu 2015. za vrijeme mandata rektorke UCG Radmile Vojvodić.
Rektor UCG Vladimir Božović u junu 2021. potpisao je odluku kojom se Nikolić bira u zvanje vanrednog profesora za hiruršku grupu kliničkih medicinskih predmeta i grupu predmeta uvoda u medicinu.
Na sajtu UCG može se vidjeti da Nikolić predaje sljedeće premete - medicinska etika, hirurgija sa traumatologijom, hirurgija, etika u sestrinstvu, istorija medicine, kliničke vještine, timski rad i komunikacija.
English
Facebook
Youtube
X (Twitter)
Instagram2023, Centar za istraživačko novinarstvo CG - Sva prava zadržana