Crna Gora i govor mržnje: Zarobljeni u prošlosti

Većinskim odobravanjem u javnosti i tek ponekim negativnim komentarom na račun iznevjerenih “tradicionalnih vrijednosti društva”, propraćeno je početkom jula prošle godine u crnogorskom parlamentu izglasavanje Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola. 

Uprkos pravdanju pojedinaca iz parlamentarne većine da “tako Evropa traži”, kao i činjenici da su se od glasanja uzdržali predstavnici nacionalnih, srpskih, albanskih i bošnjačkih stranaka, crnogorsko društvo je napravilo značajan korak u odnosu na stanje prije nekoliko godina kada kordoni policije nijesu mogli da spriječe nasilje nad učesnicima parade ponosa.

“Ok, dobro je što i gej osobe imaju sad pravo na bračnu zajednicu, ali što to toliko heterovcima predstavlja problem?... Živela sloboda u Crnoj Gori, smrt bajatostima i zatucanosti” bio je jedan o doskora nezamislivih onlajn komentara ispod vijesti o glasanju, koji je zasjenio cinizmom prikriveni govor mržnje.  

Polovinom oktobra objavljeno je da je jedrilica sa 52 migranta privedena u crnogorsku Luku Zelenika. Uprkos tome što se broj migranata od 807 koliko ih je ušlo u Crnu Goru 2017. godine, povećao na više od deset hiljada u prošloj godini, oni se nijesu našli na meti “hejtera”. Namjere izbjeglica nijesu da ostanu u Crnoj Gori, nema zabilježenih značajnijih incidenata sa lokalnim stanovništvom, a vlasti im obezbjeđuju smještaj i osnovne uslove. Negativni komentari su usmjereni na kriminalce koji ih iskorištavaju.

“Svaka čast! Samo da se otkrije ko je organizator i logistika cijele operacije, a ne da kao po običaju, ispašta žrtvena jagnjad”, ilustruje to jedan od komentara.

U aktuelnoj debati o izmjenama izbornog zakona razmatra se i mogućnost da u parlament uđu i politički predstavnici Roma i Egipćana. Primjenom principa “afirmativne akcije”, za ovu populaciju, umjesto cenzusa od tri odsto glasova, važio bi svega 0,35. To se već primjenjuje u slučaju hrvatske manjine. Predlog za sada ima podršku svih učesnika u debati, bez negativnih komentara u javnosti.

Kada ovo ne bi bili izolovani primjeri, mogao bi se steći utisak o značajnoj emancipaciji crnogorskog društva. Realnost je, međutim, drugačija. 

Govorom mržnje kontaminirano je javno mnjenje, stereotipi iznova nadjačavaju glas razuma, a dodatno su produbljene podjele u društvu, kao refleksija zbivanja protekle godine. Počelo je protestima zbog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je predviđao oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC), zatim smjenom 30-godišnje vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) na parlamentarnim izborima u avgustu, i na kraju je formiranjem heterogene vladajuće koalicije sastavljene od građanskih, umjereno i ultra srpskih nacionalističkih partija.     

Trujumfalizam dijela pobjednika iz redova srpskih nacionalista, duge povorke, vatrometi, mahanje zastavama Srbije i isticanje crkvenih simbola izazvali su snažne reakcije druge strane, odakle je uzvraćeno takozvanim patriotskim skupovima “za odbranu Crne Gore”, iza kojih je, iako zvanično bez organizatora, prema brojnim indicijama, stajala bivša vlast. 

Sve je to podsticano i zapaljivim govorima, porukama istaknutih nacionalista iz Srbije o toma da treba ujediniti “srpski svet”, odnosno Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku, srušiti mauzolej na vrhu planine Lovćen u kojoj se nalazi kripta sa ostacima crnogorskog pjesnika i vladara Petra Petrovića Njegoša i obnoviti kapelu koju je na tom mjestu svojevremeno izgradio jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević . 

Svoj doprinos sa druge strane dao je aktuelni predsjednik države i poražene Demokratske partije socijalista Milo Đukanović, hrabreći svoje pristalice da će Crnu Goru braniti i “iz šume ako treba”.  

“Pa kako mislite da se Crna Gora odbranila kroz prethodne vekove, otkud Crnoj Gori deset vjekova državnosti? Tako što nije branjena u parlamentu, nego je branjena oružjem, branjena je u šumi. Prema tome ako neko misli da može da nam oduzme naš krov nad glavom, radićemo ono što biste i vi radili, kada bi neko došao da vam mimo vaše volje, ruši vaš krov nad glavom, to je logično“, rekao je Đukanović, gostujući na FACE TV.

Kao pandan srpskim nacionalističkim organizacijama, koje ističu svoju klerikalnu, a često i četničku tradiciju i znamenja, uprkos tome što su njihovi prethodnici u Crnoj Gori označeni kao kolaboracionisti fašista u Drugom svjetskom ratu, nikle su organizacije sa prefiksom “crnogorski”. To su razni “patriotski savezi”, ali i “komitski”, kako su označavani pobunjenici, koji su se prije jednog vijeka pobunili protiv gašenja Kraljevine Crne Gore i njenog pripajanja Srbiji.

Govor mržnje obiluje i novim jezičkim kovanicama, pa se tako u dijelu medija koji podržavaju ultranacionalističko srpsko krilo, poput portala In4s.me i Borba.me uz negiranje crnogorskog identiteta, umjesto Crnogorci, koristi i podrugljiv naziv “milogorci” (prema imenu predsjednika Crne Gore).

Na drugoj strani, pored sterotipa da su svi Srbi jednako četnici, pojavio se i termin “ravnogorska fukara”. Povezan je sa imenom planine u Srbiji Ravna Gora gdje je 1941. godine pukovnik Dragoslav Mihailović poveo pristalice koje nijesu prihvatile kapitualciju Jugoslovenske vojske. Sa ovih adresa uz pominjanje crnogorske vlade, redovno se dodaje da je ona klerikalno-izdajnička  (portal Aktuelno.me). 

Doprinos govoru mržnje nedavno je dala i liderka Socijaldemokratske partije Crne Gore (SDP) Draginja Vuksanović-Stanković, inače profesorica na Pravnom fakultetu koja je u parlamentu Srbe u Crnoj Gori nazvala “posrbicama”. To je aluzija na naziv “poturice”, koji se uvredljivo koristio prije 200 godina za Crnogorce koji prelaze u islam.     

Na liniji vatre, između ovako suprotstavljenih strana, najviše su oni koji ne pristaju na podjele i jezik uvreda i mržnje. Njima je sa oba pola namijenjena jedinstvena etiketa – izdajnici. Pored nezavisnih medija i NVO, tome su posebno izloženi predstavnici Ujedinjene reformske akcije (URA), stranke građanske provenijencije, najmalobrojnije članice vladajuće koalicije. Pripadnici URA su stari Zakon o slobodi vjeroispovijesti i djelovanje vlasti označavali diskrimanatornim po SPC i građane srpske nacionalnosti, ali se sada i u novoj vlasti protive da klatno pođe na drugu stranu. Uz svakodnevne pritiske i prijetnje, kojima je izložen lider URA i potpredsjednik nove Vlade Dritan Abazović, što ispituje i tužilaštvo, ilustrativan je primjer funkcionera stranke Filipa Adžića. On i porodica, pored verbalnih, izloženi su i fizičkim prijetnjama na Cetinju gdje živi, zbog toga što je trebalo da u parlamentu glasa za ukidanje spornih djelova iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji se tiče imovinskih prava SPC. Pod pritiskom koji je trpjela i njegova porodica, Adžić je napustio parlament i završio kao savjetnik Abazovića u kabinetu potpredsjednika Vlade.

“Pitaćemo naše rođake Adžiće iz Đinovića, što misle: jesu li na Tvojoj strani protiv Crne Gore ili mojoj i njihovoj za Crnu Goru. Ja sam na pravoj, a ti na pogrešnoj strani istorije. Jer Ti si objektivo izdao Crnu Goru…” napisao je otvorenom pismu Filipu Adžiću na portalu Cdm.me istoričar Novak Adžić.

Bivša vlast, prije svega Đukanović objašnjavajući poraz, ne krije gorčinu ni prema međunarodnoj zajednici, optužujući je, da je nijemo gledala upliv vlasti iz Srbije u izborna i druga dešavanja u Crnoj Gori. Slijedeći ovu nit, na meti govora mržnje, ad hominem, našla se i američka ambasadorka Džudit Rajzing Rajnke, koju je u autorskoj emisiji na Javnom servisu novinarka Tamara Nikčević, pozivajući se na svoj izvor, optužila da je “na privatnoj večeri projektovala da će predsjednik Milo Đukanović izvesti tenkove na ulice nakon izbora 30. avgusta”.

"To ne da je neozbiljno, nego ja ne znam sa čime se to graniči", prokomentarisala je Nikčević i pitala "da li je moguće da jedna tako velika zemlja pošalje u Crnu Goru takvu ambasadorku".

Savjet javnog servisa je osudio ovaj gest, novinarka se izvinila “ako je uvrijedila ambasadorku”, ali je ostao utisak da je televizija koju finansiraju svi građani, prepoznata kao medijska batina prethodne vlasti, dodatno pomjerila granice u tolerisanju govora mržnje.

U opštoj razmjeni vatre, ostalo je nedorečeno i neistraženo ko je i za čiji račun, odmah poslije izbora, slao poruke mržnje Bošnjacima i Albancima, kamenovao džamije i ispisivao grafite, prijeteći da bi im se promjenom vlasti moglo desiti isto što i sunarodnicima u Srebrenici u Bosni i Hercegovini gdje je više od osam hiljada strijeljala vojska Radovana Karadžića i Ratka Mladića. 

Đukanović je odbio da potpiše izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i neke druge odluke parlamenta, odbacujući i odluke Vlade o smjeni ambasadora i promjeni komandnog kadra u Vojsci Crne Gore. Uprkos pokušajima da se nove vlasti dogovore sa njim, kohabitacija i dalje ne izgleda kao moguća misija. Tim prije, što u martu slijede lokalni izbori u Nikšiću, gradu drugom po veličini u Crnoj Gori, pa suprostavljeni polovi strahuju da bi svaka saradnja mogla, da pošalje poruku biračima o sopstvenim slabostima. 

Crna Gora će zbog svega, još neko vrijeme biti zarobljenik prošlosti, stereotipa i nedovoljno snažne alternative da efikasno suzbije govor mržnje.

 Slavoljub Šćekić,
glavni i odgovorni urednik
Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) 

Tekst je objavljen u okviru projekta Reporting Diversity Network 2.0, koji realizuje Media Diversity Institute iz Londona u saradnji sa Centrom za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), Mrežom za profesionalizaciju medija Jugoistočne Evrope (SEENPM), Centrom za istraživačko novinarstvo Bosne i Hercegovine, Institutom za komunikacione studije Skoplja (ICS) i Novinskom agencijom KosovaLive.