DRŽAVA BEZ SLUHA ZA BISERE ARHITEKTURE 20. VIJEKA: Zgrada „Jugooceanije” čeka zaštitu već sedam godina

Ministarstvo dalo zeleno svjetlo za rekonstrukciju, iako investitor nije uradio Procjenu uticaja na baštinu, koju je tražila Uprava za zaštitu kulturnih dobara i koju je trebalo poslati UNESCO-u

Uprava za zaštitu kulturnih dobara (UZKD), ni nakon više od sedam godina, od prihvatanja inicijative za zaštitu nekadašnje upravne zgrade Jugooceanije u Kotoru, nije zaštitila jedan od najznačajnijih objekata moderne arhitekture druge polovine 20. vijeka u Crnoj Gori.

Zgradu Jugooceanije su projektovali poznate jugoslovenske arhitekte Đorđe Petrović, Mateja Nenadović i Đorđe Zloković. Izgrađena je 1967. godine u srcu Kotora, područja koje se od 1979. godine nalazi na Listi svjetske baštine Organizacije Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO).

Osim arhitektonskog značaja, ova zgrada svjedoči i obnovi bokeškog pomorstva sredinom 20. vijeka. Jugooceanija je bila jedna od najvećih kompanija bivše Jugoslavije. Stručnjaci se slažu da bi ovaj objekat trebalo biti upisan kao dio kulturne baštine.

Nevladina organizacija Centar za održivi prostorni razvoj EXPEDITIO je apel za sprečavanje rušenja zgrade Jugooceanije podnijela još 2009. godine, a u novembru 2014. i inicijativu za zaštitu, koju je Uprava prihvatila u januaru 2015. godine i od tada traje postupak za zaštitu tog objekta.

Direktor UZKD Mladen Zagarčanin za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) tvrdi da će zgrada Jugooceanije biti zaštićena do kraja ovog mjeseca.

Vlasnik Jugoceanije i obližnjeg hotela Fjord, koji je takođe bio jedan od bisera arhitekture 20. vijeka, je kompanija Boka Bay Investment. Ova kompanija je odmah nakon preuzimanja srušila hotel Fjord, a na toj lokaciji planirana je izgradnja novog hotela, koja nije počela. 

Država je kroz masovnu vaučersku privatizaciju ove objekte prvo predala kompaniji Alfa invest Veselina Barovića, zatim je 2005. kroz stečaj prodata irskim biznismenima, da bi na kraju dopala u ruke kompaniji Boka Bay investment. Za sve to vrijeme, različiti vlasnici nijesu učinili ništa da valorizuju ovaj prostor. Četvorospratnica rađena u stilu moderne, okružena parkom, u kojem je umjetnički vrijedna skulptura Ruža vjetrova autora Predraga Milosavljevića i Dušana Ljubojevića i bistom Sava Starovića osnivača Jugooceanije, iako zapuštena i dalje odolijeva zubu vremena i čeka da joj se vrati stari sjaj. Na ulazu u zgradu je natpis nekada slavne pomorske kompanije bivše Jugoslavije. Nakon propasti preduzeća, jedno vrijeme su ovaj prostor koristili umjetnici, a korišćena je i za razne sastanke lokalnih organizacija. Međutim, vlasnici su kasnije zabranili ulaz.

Na sajtu Centralnog registra privrednih subjekata vlasnici Boka Bay su Orhan Pelinković, sa deset odsto udjela, dok preostali većinski dio pripada kiparskoj ofšor firmi GB-ACTGROUP LTD, iza koje navodno stoji turski kapital. 

I dok traje maratonski proces za zaštitu Jugooceanije pred UZKD, vlasnici su od Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma (MEPPU), u oktobru prošle godine, dobili urbanističko tehničke uslove (UTU) za rekonstrukciju, dogradnju i prenamjenu Jugooceanije.

Prema dokumentima u koje je CIN-CG imao uvid, Ministarstvo je dalo zeleno svijetlo za rekonstrukciju, iako investitor nije uradio Procjenu uticaja na baštinu, koju je tražila UZKD i koju je trebalo poslati UNESCO-u.

UZKD je, 24. septembra prošle godine, poslala Ministarstvu dokument u kome se navodi da je prije izdavanja UTU neophodno sprovesti Pojedinačnu procjenu uticaja na kulturnu baštinu. Ministarstvo je 12 dana kasnije dalo UTU uslove za gradnju.

Arhitektica Marija Nikolić je za CIN-CG pojasnila da su UTU svedeni na šablon u kojem se mijenja ime investitora i brojevi parcela, a ostatak teksta je uglavnom isti. „UTU se u pravilu izdaju bez izlaska na teren i uvida u svaku konkretnu lokaciju. Ovakav pristup je krajnje birokratizovan, a urbanističko tehnički uslovi postaju samo formalnost. Niti jedan prostor se ne bi smio graditi na takav način, prostor Svjetske baštine ponajmanje“, ocijenila je ona.

Arhitektica je istakla da je zgrada Jugooceanije jedan od najvrijednijih primjeraka arhitekture 20. vijeka, te da s obzirom da se nalazi u kontaktnoj zoni Staroga grada   i imajući u vidu njen istorijski značaj, zahtijeva vrlo promišljeno i pažljivo planiranje budućih intervencija na njoj i oko nje. 

„Urbanističko tehničkim uslovima moraju predhoditi konzervatorski uslovi, a njima Pojedinačna procjena uticaja na baštinu, koja se dostavlja UNESCO-u na ocjenu“, naglašava arhitektica.

Iz EXPEDITIO su za CIN-CG ocijenili su da je odnos institucija prema zaštiti arhitekture 20. vijeka veoma loš, te da je sistem zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori skoro potpuno urušen.

„Posebno ove vrste arhitekture koje nijesu bile u fokusu-arhitektura 20. vijeka, industrijska arhitektura, ruralno nasljeđe, situacija je katastrofalna, mi skoro da nemamo primjere arhitekture 20. vijeka koje su zaštićene, a i ono što jeste je obesmišljeno“, istakli su iz te nevladine organizacije.

Oni apeluju na nadležne da hitno zaštite zgradu Jugooceanije, dodajući da je upravo ovaj proces najjasniji odraz nefunkcionisanja sistema.

„Veliki je problem što podnošenje inicijative za zaštitu, ali ni prihvatanje te inicijative ne garantuje da će objekat biti sačuvan u periodu od podnošenja ili prihvatanja inicijative do njegove eventualne zaštite“, naglašavaju iz EXPEDITIO.

Osim Jugooceanije, samo na prostoru Boke ima još vrijednih objekata iz tog perioda koje bi trebalo zaštititi - bolnica Risan, Lučka kapetanija, hotel Plaža u Zelenici, zgrada Pošte i dio dječje bolnice u Herceg Novom, hotel u Tivtu, čije se rušenje planira...

Tako su, i pored podnošenja inicijativa za zaštitu, već srušeni  Auto-kamp u Dobroti, hoteli Mimoza, Plavi horizonti u Tivtu, Jadran u Ulcinju, Dom kulture u Risnu, Virpazar, ali i hotel Durmitor na Žabljaku, dok je hotel Crna Gora u Podgorici rekonstruisan i potpuno izgubio stari izgled, a bašta je uništena...

Međunarodna scena je davno prepoznala arhitekturu 20. vijeka kao dio kultunog nasljeđa, ali Crna Gora to izgleda još ne vidi.

Izložba u Muzeju Moderne umjetnosti (MOMA) Prema betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji (1948-1980) u Njujorku je dobar primjer. Izložba je postavljena 2018. godine i trajala je više mjeseci, a obuhvatala je oko 400 crteža, fotografija, snimaka iz cijelog regiona iz tog perioda. Od crnogorskih arhitekata predstavljen je rad Svetlane Kane Radović. 

U svijetu danas postoje brojne i vrlo značajne inicijative kojima se traži da se arhitektura iz prošlog vijeka zaštiti kao dio baštine, a mnoge zemlje rade na tome.

Lalošević: Jugooceanija- elitni objekat prošlog vijeka

Profesor Arhitektonskog fakulteta i bivši direktor kotorskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture (ZZSK) Ilija Lalošević pribojava se da je namjera investitora da sruši zgradu Jugooceanije i na njenom mjestu podigne novu.

Manjinski vlasnik Orhan Pelinković je na pitanje da li namjeravaju da ruše ovaj objekat, te šta su im planovi ukoliko zdanje bude zaštićeno kao kulturno dobro, kratko odgovorio za CIN-CG da planiraju rekonstrukciju, dogradnju i prenamjenu zgrade Jugooceanije i to „strogo poštujući uslove Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, UZKD i ostalih javnih preduzeća“. 

Profesor Lalošević podsjeća da su vlasnici Jugoceanije nakon zemljotresa u Albaniji prije dvije godine, tvrdili da je objekat oštećen u potresu. „To je nemoguće, s obzirom da zgrada nije imala nikakvih konstruktivnih oštećenja ni u katastrofalnom zemljotresu na crnogorskom primorju iz 1979.godine. Ako ovom objektu nije mogao nauditi takav zemljotres sa epicentrom u blizini, koji je izazvao ogromna razaranja na crnogorskom primorju, što mu je mogao uraditi zemljotres  sa epicentrom u Albaniji“, ocjenjuje profesor. 

Više medija je tada prenijelo tvrdnju vlasnika, da je ovaj objekat oštećen u zemljotresu čiji je epicentar bio u Draču.

Lalošević naglašava da je taj objekat izvanredno fundiran i sagrađen, da je konstrukcija stabilna i da to saopštenje vlasnika nije realno.
Investitor je, kako nezvanično saznajemo, tražio i dograđivanje objekta i značajne izmjene, kao na primjer rušenje prozora i izgradnju balkona, što bi degradiralo autentičnost objekta.
„ Izmjene tog obima su nedopustive, ali bi objekat uz neke manje intervencije i poštovanje autentičnosti mogao da se prenamijeni za drugu funkciju, pa i u hotel. Država svakako treba da propiše odgovarajuće uslove, koji će obezbijediti čuvanje izvornog objekta, parternog rješenja, hortikulture i drugih karakteristika lokacije“, ocjenjuje profesor.
Investitori za CIN-CG nijesu htjeli da detaljnije obrazlažu svoje planove.

 Jugooceanija je, podsjeća profesor Lalošević, bila jedna od naznačajnijih institucija toga doba u Crnoj Gori, a bila je i pokretač osnivanja tadašnje Više pomorske škole, današnjeg Pomorskog fakulteta Kotor.

Lalošević navodi i da je čuveni profesor Frenk Matero, sa PENN Univerziteta iz Filadelfije, jedan od najboljih konzervatora i zaštitara u SAD, prilikom svoje posjete Kotoru još 2008. Godine skrenuo pažnju na značaj i vrijednosti objekta.
„Prilikom obilaska Kotora, čak sa vrha brda gdje se nalazi tvrđava San Đovani, on je uočio kvalitete Jugooceanije, o čemu se kasnije dodatno uvjerio obilaskom iz neposredne blizine, govoreći da se radi o izvanrednom objektu, odličnom primjeru moderne arhitekture sredine XX vijeka", sjeća se profesor.
Postojala je jedno vrijeme ideja, dodaje Lalošević, da se u zgradi Jugooceanije smjeste službe Opštine Kotor, ali to nije realizovano.
„Bilo bi idealno da to ostane administrativni objekat, jer je za tu funkciju zgrada i projektovana, ili za neku kompatibilnu, npr. kulturnu namjenu.  Ova zgrada, kao i mnoge slične,  trebala je da ostane opšte dobro. Država bi i sada mogla da je ponovo otkupi, ili razmijeni za neku drugu nekretninu, kad već svojevremeno nije htjela ili umjela da je sačuva u svom vlasništvu“, zaključio je profesor.

Uprava: Jugooceanija će biti kulturno dobro do kraja mjeseca

Direktor UZKD Mladen Zagarčanin za CIN-CG tvrdi da je postupak oko zaštite  Jugooceanije završen, kao i za utvrđenja iz 19. vijeka Arza na Luštici i Tabija u Sutomoru. Svi ovi objekti će, tvrdi Zagarčanin, do kraja februara postati zaštićena kulturna dobra.

„Zašto nije nešto, što je inicijativa iz 2016. godina, valorizovano tada, treba da pitate tadašnju direktoricu, uzgred bi mogla da objasni i zašto je Mamula, zaštićeno kulturno dobro sada hotel kockarnica, zašto je dala dozvolu za Kostanjicu, Jadran u Perastu, Verige...“, naveo je Zagarčanin.

Direktorica ove ustanove je, od jula 2013. do maja 2018. godine, bila Anastazija Miranović. Zagarčanin je na čelu Uprave od avgusta prošle godine.

On pojašnjava da je Ministarstvo kulture još 2012. godine pokrenulo inicijativu da svaka opština predloži svoje kulturno dobro rađeno u 20. vijeku, te da je napravljena lista od 48 spomenika. Međutim, do danas je zaštićeno samo njih pet i to svi u Podgorici - Labud plaža, zgrada Pošte i Opštine, zgrada muzičke škole Vasa Pavić i hotel Podgorica.

„Nama nije jasno zašto su sve ostale inicijative odbačene. Nakon vlasti koja je krmčila kulturna dobra, predstoji nam mnogo toga da zaštitimo, između ostalog to su i spomenici 20. vijeka“, dodaje direktor Uprave.    

Odgovarajući na pitanje CIN-CG zašto Uprava sama ne pokreće postupke za zaštitu kulturnih dobara, Zagarčanin kaže da je Uprava pokrenula postupke za zaštitu Arze i Tabije, ali i mosta na Đurđevića Tari.

„Završićemo i Bihor, srednjovjekovni grad, Vrmac i još nekoliko drugih. Ali, mi prvo moramo sjesti sa ljudima iz vlasti i dogovoriti novu sistematizaciju, moraju se zaposliti mladi ljudi, arhitekte, istoričari umjetnosti, arheolozi, konzervatori...“, ocjenjuje Zagarčanin.

On dodaje da Uprava ima veliki problem sa kadrom, te da je nemoguće završiti sav posao sa 40 radnika. 

I enterijer, kao i ambijent je važno zaštiti

U Zakonu o zaštiti kulturnih dobara piše da je kulturno dobro svako nepokretno, pokretno i nematerijalno dobro za koje je utvrđeno da je od trajnog istorijskog, umjetničkog, naučnog, arheološkog, arhitektonskog i drugog društvenog značaja, te da može biti u državnoj ili privatnoj svojini.

Takođe pod kulturnim dobrom se smatra i okolina koja čini cjelinu, ali i enterijer.

Stručnjaci takođe ističu da su enterijer i okolina objekta veoma važni, i da čine integralni dio kulturnog dobra, te da ih je neophodno čuvati gotovo podjednako kao i sam objekat.
Profesor Lalošević ističe da, kada je u pitanju zgrada Jugooceanije da je i park  veoma važno zaštititi kao sastavni dio objekta.
„ Nije u pitanju samo zaštita objekta, već i njegovog ambijenta i parka, fontane, skulpture ruže vjetrova, ali i najznačajnijih karakteristika enterijera“, naglašava on.
Podsjeća da je već velikim dijelom uništena pokretna imovina „Jugooceanije“, pokretni fond, gotovo sav namještaj, arhiva.
U Zakonu piše i da se prethodna zaštita uspostavlja na dobru za koje se pouzdano vjeruje da ima kulturnu vrijednost, radi sprečavanja uništenja, oštećenja ili nestanka. 

„Veoma je značajno što u zakonu postoji mogućnost da svi koji smatraju da određeni objekti imaju kulturnu vrijednost mogu da pokrenu postupak, ali bi služba zaštite morala sama da štiti ono što je najvrednije u Crnoj Gori, a to se ne dešava“, pojašnjavaju iz nevladine organizacije EXPEDITIO.

Stručnjaci dodaju da bismo već trebali da imamo zaštićene sve te objekte da služba zaštite funkcioniše. 

Nažalost, inicijative za zaštitu najčešće nisu imale efekta, ističe Lalošević, jer se svojevremeno i iz rukovodstva uprave tvrdilo da služba zaštite ne smije biti biznis barijera.
Stručnjaci pojašnjavaju da prihvatanje inicijative nije dovoljno, te da sve dok se objekat pravno ne zaštiti, prijeti opasnost da bude srušen.

Sistem zaštite pada pred naletom investitora

Lalošević podsjeća da je u Tivtu srušen jedan veoma vrijedan arhitektonski objekat iz tog perioda - hotel Mimoza. Ne samo što je srušen, dodaje, nego se na tom mjestu umjesto hotela, grade kondo apartmani, odnosno stanovi za tržište. 

„ Investitori, naravno,  najviše vole gradnju stanova, zato što se takvom gradnjom ogromna zarada realizuje za godinu ili dvije, a kod hotela je potrebno mnogo više vremena  da se uloženo isplati i otpočne zarađivati. Država mora nametnuti, forsirati i podsticati hotele, a ne apartmanska naselja“, ocjenjuje profesor.
On podsjeća da su brojni naši stari hoteli bez potrebe srušeni nakon zemljotresa 1979. a mogli su biti sanirani i restaurirani, ali su se preferirali novi, veći i „ljepši“.
„Tako je stradao stari hotel Boka u Herceg Novom, hotel Slavija u Kotoru, Avala u Budvi, hotel Jadran u Ulcinju, hotel Grand na Cetinju, stara austrougarska bolnica u Kotoru, dom kulture u Risnu- većina tih objekata se mogla sanirati, da je bilo svijesti o njihovoj vrijednosti i značaju“, podsjeća bivši direktor ZZSK.

Bolnica u Risnu, dodaje on, djelo čuvenog arhitekte i profesora Milana Zlokovića, trenutno je u nekoj vrsti veće rekonstrukcije, a trebalo bi biti zaštićena. „  Još su autentični djelovi fasade, holovi, stepeništa, dvorišta“, ističe on. 

Lalošević dodaje da bi trebalo zaštiti i objekat Lučke kapetanije u Kotoru, takođe djelo Zlokovića. 

Hotel Plaža u Zelenici, podsjeća Lalošević, je trenutno najstariji sačuvani hotel u Crnoj Gori, građen 1902. godine. „ To je ujedno i jedini sačuvani hotel sa početka 20. vijeka u Crnoj Gori, mogao bi biti restauriran poput hotela te vrste širom svijeta“, navodi Lalošević.
Bitke za Podgorički Kino Kultura i hotel Crna Gora, kao i za stari hotel Durmitor na Žabljaku, sa aspekta zaštite su izgubljene, naglašava profesor Arhitekstonskog fakulteta. 

„ Hotel Podgorica je konačno  stavljen pod zaštitu, ali je njegova vrijednost kao kulturnog dobra u međuvremenu umnogome degradirana gradnjom višespratnice u neposrednoj blizini" ocjenjuje profesor Lalošević.
Zaštita  kulturnih dobara zavisi prevashodno od političke volje, to jest da li će vlast to čuvati za svoje strateške partnere ili će baštinu čuvati kao neponovljiv i vrijedan resurs, na osnovu koga će razvijati zemlju.

 „Staro ljetovalište Opatija uspjela je da sačuva najveći broj hotela starih preko 100 godina. Na taj način je sačuvala duh tog vremena i na njemu i danas gradi elitni turizam. Sličnih praksi ima puno i u širem okruženju, na primjer Venecija, Ravelo, Kapri u Italiji“, zaključuje Lalošević.

Registar kulturnih dobara ne postoji

Posljednjih decenija zaštićen je jako mali broj kulturnih dobara, a problem je što se ne znamo šta je sve zaštićeno, jer na sajtu UZKD, ni na sajtu Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) nema spiska zaštićenih kulturnih dobara.

Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara je predviđeno da registar vodi Uprava za zaštitu i da je dostupan javnosti.

Zagarčanin je naveo da registar kulturnih dobara nije objavljen na sajtu, zato što je potpuno netačan, ističući da je taj registar “najveća sramota zaštite našeg spomeničkog blaga, jer ne postoji”.

On pojašnjava da je revalorizacija koja je započeta 2012. lažno proglašena završenom 2014. godine, da bi se zatim sjetili da je nevalidna, pa su 2017. odredili rok od pet godina za novu revalorizaciju.

To znači, dodaje, da 22. jula ove godine ističe pravni status za sva kulturna dobra, što bi, ukoliko se posao ne završi, moglo dovesti do ogromnih posljedica.

”Mi imamo samo sedam mjeseci za posao koji se radi pet godina”, istakao je direktor Uprave, podsjećajući da je revalorizacija, koja je bila neprecizna, koštala preko milion eura.

Fabrike smo zauvijek izgubili

Stručnjaci ističu da su i drugi objekti arhitekture 20. vijeka rezultat veoma kvalitetne arhitektonske jugoslovenske škole i većina njih posjeduje značajnu vrijednost.

”Fabrike koje su mogle biti sačuvane i biti vrlo atraktivne smo zauvijek izgubili. Poznati primjer Tejt galerije u Londonu, gdje je stari fabrički kompleks pretvoren u jedan od najznačajnijih centara umjetnosti”, navode iz EXPEDITIO.

Maja BORIČIĆ