PROF. DR NATAŠA RUŽIĆ O NEDOZVOLJENOM GOVORU U JAVNOM PROSTORU: Kada čovjek nema argumente, prelazi na govor mržnje  

“Političari bi trebalo da daju primjer dobre prakse građanima, ali to za sada djeluje nemoguće u našem društvu”

Kristina RADOVIĆ

Na javnoj sceni svakodnevno svjedočimo nedozvoljenom govoru, uključujući govor mržnje, koji često dolazi od onih na najvišim funkcijama. Prijetnje koje je bivši predsjednik i premijer Milo Đukanović uputio tokom intervjua na Anteni M trenutno ispituje Specijalno državno tužilaštvo. Ipak, pitanje je da li će Đukanović odgovarati i u slučaju da se nedozvoljeni govor dokaže.  Crna Gora još nema adekvatne sankcije za širenje govora mržnje, pa on postaje sve učestaliji. 

Govor mržnje definisan je još 1966. godine Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, u kome se navodi da se pod govorom mržnje podrazumijeva “zagovaranje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje koja predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”. 

“Političari i građani u podjednakoj mjeri šire govor mržnje. Građani vjerovatno misle da ukoliko predstavnici vlasti i opozicije mogu međusobno razgovarati na takav način onda mogu i oni” – kaže za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) profesorica novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Podgorici dr Nataša Ružić. 

Zašto neki od najodgovornijih nosilaca političkih funkcija kod nas podstiču, pa i koriste govor mržnje?

Zbog niskog stepena političke kulture i polarizovanosti društva nijesu u stanju da pariraju svojim oponentima na osnovu činjenica, već se služe neprimjerenim rječnikom, a naši ljudi vole takav način izražavanja. Ali stvar je u tome da se riječ kada ode u etar više ne može povući. Osim toga, nosioci političkih funkcija nijesu uvijek najinteligentniji, niti najkulturniji ljudi. U suštini kada čovjek ne može govoriti na osnovu činjenica i argumenata onda prelazi na vrijeđanje i širenje govora mržnje. Ne želim generalizovati, ali to zavisi od osobe do osobe. 

Šta znači za društvo ako takav govor ostane nekažnjen?

To je pogubno po društvo jer se šalje poruka građanima da se možemo ponašati kako želimo. U takvim slučajevima stepen govora mržnje će se postepeno povećavati. Problem je u tome da prema piramidi govora mržnje koju je predstavio Savjet Evrope sve počinje od pristrasnosti i predrasuda, a završava se nasiljem, pa čak i genocidom. Upravo zbog toga neophodne su rigorozne kazne u pogledu širenja govora mržnje po bilo kom osnovu. 

Kakav je Vaš utisak - ko su glavni inspiratori govora mržnje kod nas i uopšte? Koja bi najefikasnija sredstva bila da se on obuzda?

Političari i građani u podjednakoj mjeri šire govor mržnje. Građani vjerovatno misle da ukoliko predstavnici vlasti i opozicije mogu međusobno razgovarati na takav način onda mogu i oni. Političari bi trebalo da daju primjer dobre prakse građanima, ali mislim da je to zasada nemoguće u našem društvu. Samo kroz kampanje javnog zagovaranja i edukaciju građana i upoznavanje sa kaznama za širenje govora mržnje moguće je suzbiti ovu pojavu, ali taj proces će biti dugotrajan imajući u vidu da u društvu već odavno vlada nekultura komentarisanja. Mislim da će kazne o kojima će javnost biti informisana biti najdjelotvorniji mehanizam u borbi protiv govora mržnje, jer ipak smo mi društvo koje se najviše plaši sankcija.

Crna Gora ima zakone koji tretiraju problem govora mržnje, tužioci po službenoj dužnosti mogu sami da pokrenu postupak. Međutim, vidimo da se zakoni ne sprovode, niti tužioci pokreću ove postupke. Šta nam to govori i ko bi onda trebalo da bude odgovoran za regulisanje govora mržnje, posebno kada on dolazi od osoba na visokim položajima u državi?

Tužioci u saradnji sa ombudsmanom, Direktoratom za medije, Agencijom za elektronske medije, nevladinim sektorom i medijima koji su prešli na predmoderaciju mogu zajedničkim snagama da se izbore protiv govora mržnje. Mislim da je isključivo kroz ujedinjenje različitih aktera moguće regulisati govor mržnje bilo da je u pitanju funkcioner ili građanin. To je samo stvar volje da se zaista riješe neki problemi. Funkcioneri imaju veću odgovornost u pogledu širenja govora mržnje i moraju biti sankcionisani da bi svi shvatili da takvo ponašanje neće biti tolerisano. Mediji koji se bave predmoderacijom takođe bi mogli prijaviti komentare koje su uklonili, a koje sadrže govor mržnje.

Kako komentarišete prilike u Crnoj Gori kada se radi o govoru mržnje u javnom prostoru?

Istraživanja i analize su pokazale da u Crnoj Gori građani nikada nijesu posjedovali kulturu komentarisanja počevši od portala pa do društvenih mreža. Suština komentara je da služe kao forum za razmjenu mišljenja i kritike, pa čak i da pruže ideje o obradi određene teme novinarima. Umjesto toga možemo vidjeti da internet korisnici na društvenim mrežama vrijeđaju i šire govor mržnje udaljavajući se najčešće od teme teksta. Mislim da smo se malo zaigrali sa pričom o slobodi izražavanja, pa smo zaboravili da je ipak sloboda izražavanja ograničena i da smo dužni po principu štete i paternalizma voditi računa da ne nanesemo štetu drugima, pa i sebi takvim ponašanjem.

U Crnoj Gori su često predmet govora mržnje druge religije, nacionalne i etničke grupe, žene, ali i ugroženi slojevi stanovništva, kao što su LGBT, OSI i drugi. Šta to govori o našem društvu?

Nikola Rot je objašnjavao uslove u kojima se razvijaju predrasude i stereotipi i posebno je upozoravao da se teško osloboditi od pomenutih pojmova u tradicionalnim i patrijarhalnim društvima, jer su duboko ukorijenjene. Mi smo još patrijarhalno društvo koje ne prihvata različitosti. Naravno, tu su i drugi faktori koji utiču na predrasude kao što su okruženje u kojem osoba živi, ekonomska situacija u zemlji, kulturološki, društveno-istorijski faktori, itd. Istraživanja prema kojima anketirani građani priznaju da osjećaju otpornost prema Romima, LGBTIQ+ zajednici naprosto potvrđuju naš stepen patrijarhalnosti.

Kako razumjeti korijene i uzroke govora mržnje, ali i posljedice?

U svakom od ljudi postoji gen agresivnosti koji se može u određenim situacijama stimulisati. Osim toga, okruženi smo nasiljem i svakog dana se informišemo o različitim tragedijama u okviru crne hronike, gledamo filmove koji su prepuni nasilja, igramo video-igre u kojima takođe nalazimo elemente nasilja. Ono što je najgore u tim igrama smo u ulozi učesnika, a ne samo posmatrača. Djeca konzumiraju crtaće koji su prepuni nasilja, tako da se od malih nogu kao društvo navikavamo na nasilje. Ponašanje čovjeka najbolje objašnjava teza o habitualizaciji prema kojoj stalnim konzumiranjem nasilja naša osjećanja otupljuju i mi to doživljavamo kao dio svakodnevice. S druge strane, čovjek živi ubrzanim načinom života i pod konstantnim stresom, nezadovoljstvo životom rezultira time da ponekad društvene mreže predstavljaju svojevrsni odušak, odnosno kroz psovke i vrijeđanje drugih komentatora internet korisnici se oslobađaju agresije i stresa.

Koji bi to bili alati za borbu protiv govora mržnje u politici i javnom diskursu?

Mislim da je važno edukovati građane kroz kampanje javnog zagovaranja i objasniti razliku između uvrede i govora mržnje, direktnog i indirektnog govora mržnje, medijski opismeniti društvo sa posebnim fokusom na pismenost na društvenim mrežama. Medijski pismeni građani će više poštovati ljudska prava, biće spremni da prijave osobe koje šire govor mržnje i neće se upuštati u prepirku sa takvim osobama. Političari kao nosioci javnih funkcija moraju biti svaki put sankcionisani ukoliko šire govor mržnje da bi bili svjesni da snose odgovornost za svaku izgovorenu riječ. 

foto: Vijesti.me/Vesko Belojević